Hrvatski znanstvenik dr. Ivan Marušić u društvu Ruđera Boškovića

Vodeći svjetski znanstvenik iz područja mehanike fluida Hrvat je dr. Ivan Marušić, rodom iz Širokoga Brijega, a ove godine primljen je i u prestižno Londonsko kraljevsko društvo koje je osnovano 1660. Njezini su članovi bili Newton, Darwin, Einstein i Bošković. Marušić je prodekan na Sveučilištu u Melbourneu za strategiju, politiku i savjetovanje za istraživačku infrastrukturu sveučilišta. U Australsku akademiju znanosti primljen je prije deset godina, a australski časopis »Research Magazine« proglasio ga je 2021. jednim od vodećih znanstvenika Australije.

Rođen je 1965. u Širokom Brijegu, u zaselku Ćoši, u selu Dobrkovićima. »Rođen sam u kući, u istoj sobi gdje je rođen i moj otac, jer nismo tada išli u rodilište«, svjedoči dr. Marušić. »Kada sam imao samo tri godine, emigrirao sam s obitelju, s roditeljima i starijom sestrom, u Australiju. Moji roditelji odlučili su emigrirati u potrazi za boljim životom za svoju djecu – i ekonomski i kako bismo odrasli u slobodnoj demokraciji, daleko od komunizma. Moji roditelji doživjeli su pravo siromaštvo i teškoće tijekom svojega djetinjstva. Otac je bio jedno od dvoje preživjele djece od njih sedmero i izgubio je oca dok je bio mlad. Radio je puno radno vrijeme kao radnik od jedanaeste godine, u borbi za preživljavanjem kako bi podupro svoju majku i sestru.«

Čuvali svoje korijene

O svojem odrastanju u Australiji te koliko su se osjećali strancima u tuđini dr. Marušić kaže: »Australija je prekrasna zemlja i s vremenom je prihvatila višekulturnost. Tijekom odrastanja uvijek sam se deklarirao kao Hrvat, a moj prvi uzvratni posjet Hercegovini bio je sa 17 godina. Tada sam shvatio da nisam ni odande ni odavde, pa je to bilo dosta konfrontirajuće u meni. S vremenom sam naučio slaviti svoje hrvatsko i australsko državljanstvo.«

Ističe da su šezdesetih doživjeli veliki val hrvatske emigracije u Australiju pa je odrastao u velikoj zajednici u Melbourneu, koja se često družila u klubovima, športskim organizacijama i crkvama. »To je bila živa i angažirana zajednica. Odrastao sam igrajući nogomet za hrvatski klub i bio sam aktivan član lokalnih i nacionalnih hrvatskih studentskih organizacija. Tu smo bili jedni drugima potpora, a čuvali smo svoje korijene.«

Od katoličke škole do Kraljevskoga društva

Opisujući svoje školovanje, zatim prepoznatljivost talenata i koliko je znanost neovisna u svjetskim razmjerima njegova djelovanja, dr. Marušić ističe: »Budući da moji roditelji nisu imali priliku nastaviti obrazovanje nakon osnovne škole, bili su odlučni da njihova djeca pohađaju sveučilište, iako nisu razumjeli što to podrazumijeva. Upisali su nas u lokalnu katoličku školu u siromašnom radničkom predgrađu. To nisam shvatio sve do dolaska na sveučilište. Kao učenik isticao sam se u predmetima poput matematike, u čemu sam mogao samostalno učiti, ponajprije koristeći se udžbenikom. K tomu, imao sam izvanrednoga nastavnika matematike u devetom i desetom razredu. On me jednostavno poticao da samostalno rješavam zadatke i stalno me usmjeravao da radim više, pa sam kao takav rješavao probleme barem jednoga razreda ispred sebe. Tu sam uspio dobiti dovoljno visoke ocjene za upis na prestižno Sveučilište u Melbourneu i upisao sam se na studij strojarstva iako nisam stvarno znao što to znači. Upisao sam se uglavnom zato što su predmeti izgledali zanimljivi, a rečeno mi je da ima puno poslova u inženjerstvu toga smjera. Tijekom svojega studija učio me profesor A. E. Perry, svjetski poznat stručnjak za mehaniku fluida. Tako sam zavolio ili, bolje rečeno, zaljubio sam se u predmet i istraživanje. Bilo mi je jako privlačno to područje na kojem sam želio nastaviti svoju buduću karijeru.«

Uz Newtona, Darwina, Einsteina…

Na pitanje kako ga je ljubav prema znanosti dovela do vodećega svjetskoga znanstvenika iz područja mehanike fluida, zapravo u čemu se sastoji taj rad i što mu je najveće postignuće u znanosti, sugovornik kaže: »Mehanika fluida je proučavanje strujanja plinova i tekućina. Moje istraživanje usmjereno je na turbulentno strujanje, što je dugotrajan problem u fizici i inženjerstvu. Ustvari, moj glavni doprinos uključuje otkriće neočekivano velikih koherentnih pokreta kada se turbulencija događa blizu površina, što je promijenilo način na koji se ta strujanja modeliraju. Takva su strujanja uobičajena u mnogim primjenama, od zrakoplovstva i pomorstva do strujanja u rijekama i obalnim okruženjima.«

Kao znanstvenik prof. dr. Marušić postao je član Kraljevskoga društva koje je osnovano je 1660., što ga čini najstarijom postojećom znanstvenom akademijom. Njezini su članovi od početaka vodeći znanstvenici, među kojima su Newton, Darwin, Einstein i Hrvat Bošković. Sad još jedan Hrvat – Marušić. Što to znači za hrvatski narod, ali i za svjetsku znanost? »Velika je čast biti izabran za člana Kraljevskoga društva i apsolutno sam oduševljen što primam to priznanje na više razina. Ta čast ima duboko osobno značenje za mene, uključujući i neizmjeran doprinos mojih suradnika i suradnica. To uključuje moje doktorske studente, poslijedoktorske istraživače te kolege i kolegice diljem svijeta s kojima sam imao povlasticu provoditi svoja istraživanja. Također se nadam da taj uspjeh ima značenje za Hrvate jer očituje našu prisutnost među globalnim liderima u znanstvenom djelovanju. Na skroman, ali značajan način to je priznanje proslava Hrvatske i njezina naroda.«

Bolna sjećanja na ubijene fratre

S obzirom na to da je podrijetlom iz Širokoga Brijega, dr. Marušić je odgovorio i koliko poznaje povijest svojega rodnoga kraja, posebice iz vremena komunističke diktature. »Ponosan sam na svoje hrvatsko i hercegovačko podrijetlo, posebno na Široki Brijeg, koji ima bogato kulturno i duhovno bogatstvo i naslijeđe koje čuvamo i baštinimo. Ono što je bolno i što svi nosimo kao sjećanje jesu masakri hrvatskoga naroda, posebno fratara tijekom Drugoga svjetskoga rata u Širokom Brijegu. To su bolna sjećanja iz prošlosti, ali važno ih je komemorirati za budućnost kako bismo osigurali da se takvo zlo nikad više ne ponovi te da živimo u miru oslobođeni od svakoga zla.«

Povezati Hrvate izvan Hrvatske

U svojem promišljanju o tome kako povezati hrvatske znanstvenike ili one koji su podrijetlom iz Hrvatske, bi li bilo prikladno napraviti enciklopediju po kontinentima, u najmanju ruku u digitalnom izdanju, dr. Marušić kaže: »Doista, enciklopedija koja bi dokumentirala značajne doprinose Hrvata bila bi vrijedan izvor, ne samo za očuvanje njihovih postignuća, nego i za poticanje čvršćih veza između Hrvata u inozemstvu i njihove domovine. Takva bi kompilacija mogla poslužiti kao sveobuhvatan zapis hrvatskih postignuća u različitim područjima, od znanosti i akademije do umjetnosti, kulture i gospodarstva. Ističući postignuća Hrvata diljem svijeta, ta bi enciklopedija mogla probuditi ponos i osjećaj zajedništva u hrvatskoj dijaspori, a istodobno promicati suradnju i razmjenu znanja s Hrvatskom.«

Nadalje navodi da hrvatski znanstvenici mogu dati doprinos Hrvatskoj u svijetu, njezinoj prepoznatljivosti. »Za tako malu zemlju iznenađujuće je vidjeti koliko dobro čini na međunarodnoj sceni, ne samo u športu, nego i u kreativnim umjetnostima, kulturi i znanosti. Australijska akademija znanosti, koje sam također član i na što moram biti ponosan, ima šest članova hrvatskoga podrijetla, što daleko nadmašuje naš udio u populaciji u odnosu na našu brojčanost. I to je hrvatski ponos.«

Sve je od Boga

Član prestižnih društava i akademija dr. Marušić djeluje na području fizike, filozofije, geografije i inih znanosti, a kada to stavlja u kontekst vjere i Boga, govoreći o tome je li Bog dokučiv znanosti i koliko je neizreciva tajna čovječanstvu, kaže: »Ja sam osoba vjere i to je za mene vrlo važno. Neki vide sukob između znanosti i religije. To osobno ne vidim na taj način jer moje najvažnije ideje i otkrića dolaze iz trenutka inspiracije, koje smatram darovima od Boga. Mogu reći sa sigurnošću riječima pape Franje koji opisuje znanost i vjeru kao ‘usklađeni par koji djeluje ujedinjeno na zajedničkom putu prema istini, obogaćujući i podupirući jedan drugoga’. Potpuno se s time slažem i uvjerenja sam takvoga, jer sve je od Boga.«

Vlado Čutura
Glas Koncila

Mudre minijature velikog glumca… Morgan Freeman na djelu – poslušajte:

“Ako netko moli za strpljenje, misliš li da im Bog daje strpljenje…? Ili im daje priliku da budu strpljivi?”

Ako su molili za hrabrost, da li im Bog daje hrabrost? Ili im pruža prilike da budu hrabri?

“Ako netko moli da mu obitelj bude bliža …misliš li da ih Bog ‘pogađa’ s bolima i čudnim osjećajima? Ili im pruža priliku da se vole?”

…

Poslušajte cijeli clipp…

Evo, stiglo nam je toliko očekivano dugo, toplo ljeto. Stalno smo cmizdrili da ljeto kasni pa je sad dobro zapeklo. Bože, štogod da pečeš, već ti je pregorjelo!

Temperaturu je dodatno dignuo krah na Europskom nogometnim prvenstvu u Njemačkoj. Oni zlobnici koji samo čekaju neuspjeh Zlatka Dalića i repke zapalili su se od radosti. Sad se pale na Donalda Trumpa. Kako ga ne mogu zaustaviti na njegovom sigurnom pohodu u Bijelu kuću, sad su ga njihovi sumišljenici pokušali eliminirati mecima. Ali, sudbina ih neće…

Nekada smo se podsmjehivali dinaroidima, a sada smo malo smeteni uslijed poplave binaroida. Prema Googleu to su oni dvočlani, od lat. “binarius” što znači “po dva”, “udvojen”. Nastanu od dvije jedinice.

Šteta što tog sastavljanja dvije jedinice nije bilo za vrijeme mog školovanja u VI. Gornjogradskoj gimnaziji u Zagrebu. Da su se mogle sastaviti sve moje jedinice ispao bih sasvim solidan đak. No, dobro!  Nizozemski “sudija” i njegov talijanski suprug održali su nam kratko predavanje o binarnim iliti “dvostrukim” hladno-toplim kriterijima i poslali nas kući.

Nakon tog šuta v’rit, ostalo je trebalo biti samo stvar tehnike. Zlobni jugofili i orjunaši očekivali su odmah “Pakrački dekret” selektoru Daliću. Luka Modrić i tako odlazi, Zdravka Mamića su već odavno eliminirali, dakle, sa “zdravim” snagama gradit će se nova repka. Repka sastavljena od svih naroda i narodnosti i svih pozitivnih različitosti iz naše slavne sadašnjosti.

Trebamo se osloboditi povijesnih zabluda kojima je bio zarobljen čak i naša “Ljubičica bijela” koji nije za vrijeme “partizanije” shvatio važnost pojma binaran odnosno što je to “drug sastavljen od dvije jedinice”. Stoga je po kratkom postupku takve streljao. “Istorijska” pogreška. Drug do druga – omladinska pruga.

‘Ako je Tito mogao igrati tenis…’ 

Nova repka bez Dalića i njegovih medalja bila bi otvorenija za sve LGBTQ+ i one binarne, osobito u ova sretna vremena kad se uvodi studij rodne ideologije. Sad je sve moguće. Saša Pejić je na Facebooku objavio sliku “Ljubičice bijele” s teniskim reketom uz tekst “imali smo jake igrače i prije Gorana Ivaniševića”.

Kad se studij “rodne” uhoda, kad nam u repki zaigraju Rada Borić, Dalija Orešković, Anka Mark Taritaš, Ivana Kekin i ostale članice šeste ličke, onda će nastupiti nova bolja vremena za naš nogomet. Naime, ako je Josip Broz Tito mogao igrati tenis onda su, binarno gledajući, pred Dalićem “ljubičasta” vremena.

U emisiji o “rodnoj ideologiji” na TV-programu mogli bi čuti kako pitaju djevojku preodjevenu u muškarca: “Zašto imate ženski rupčić?” “To mi je od sestre”, odgovori ona. “A zašto imate ženski glas?” “To mi je od druge sestre”.

Studij “rodne ideologije” izbacit će po terenima cijele Hrvatske igračice kao što su Mirela, Sandra, Sofija Kordić pa kad se njima u repki pridruže još Boris Dežulović, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Pofuk i ostala družina neće nas više “hladno-topli sudija” iz Nizozemske slati kući usred prvenstva.

Novi selektor bi mogao biti iz Splita – Ivica Puljak. Ali to samo ako se u međuvremenu prestane sramiti zbog izjave Ivana Penave o studiju rodne ideologije koji se porodio na Filozofskom faksu u Zagrebu. Pok. don Ante Baković je jednom rekao: “Ako nastavimo s ovakvom jalovom i mlohavom populacijskom politikom, imat ćemo uskoro u Hrvatskoj manjak djece, a višak pedofila”.

Nije popušila drugarica Borić 

Prema najnovijim istraživanjima navodno je dio hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu prolupao, a ostatak je popušio. Međutim, nije popušila drugarica Rada Borić. Ona živi u kvartu u kojem je sagrađena velika crkva pa kaže da je srce boli kad nedjeljom vidi stotine mladih kako idu u crkvu… Molim dežurnog kardiologa da odmah “dejstvuje”. Na Pupovčevoj “Vida TV” pojavila se Sofija Kordić, novinarka i književnica. Ona prosto ni danas ne može da veruje kad priča:

“Kristalna noć u Zadru bila je strašan šok. Sve je bilo zapaljeno, razbijeno i uništeno. Odjednom su Srbi krivi samo zato jer su Srbi. S mojom obitelji četiri, pet godina nitko nije razgovarao na ulici, osim jedne susjede. Mogu razumjeti osjećaje koje izaziva granata koja ti ubije prijatelja, ali s druge strane, Bože dragi… svi smo ljudi.”

Na prvi pogled ovo djeluje kao normalna reakcija, ali uvijek postoji taj “ali”. Nakon neke proslave miroljubivi su Srbi ubili hrvatskog mladića Franka Lisicu u Polači i blokirali balvanima sve ceste, protjerali Hrvate ne dozvoljavajući im povratak kući i onda je počela “kristalna noć”. Zbog ubijenog Hrvata stradalo je srpsko staklo. Dobrica Ćosić je jednom napisao: “Laž je srpski državni interes.” Je li naša Sofija čula za Dobricu?

Oscar Wilde je pak pogodio u “sridu” kad je napisao: “Moći pocrveniti u pravi čas zna biti vrlo korisno.”

Međutim, mislim da se pocrveniti može u svaki čas, a ne samo u pravi. To najbolje svjedoči sigurnosna situacija u Europi i svijetu koja eskalira do dramatičnih razmjera. Naime, tijekom summita NATO-a u Washingtonu objavljeno je da će SAD od 2026. godine rasporediti na teritoriju Njemačke svoje dalekometne rakete SM-66 i Tomahawk kao upozorenje Rusiji.

Miroljubivi i nekonfliktni Rusi to su interpretirali kao objavu rata. Stoga nisu imali kamo drugdje već će svoje nuklearno oružje pozicionirati u sebi savezničkim zemljama poput Kube, Sjeverne Koreje, Nikaragve, Venezuele… Na tu “radosnu” vijest nitko nije pocrvenio. Možda je za to “pravi čas” već prošao. Utješna je spoznaja kako će nuklearni rat sada, uz SAD, Rusiju i Kinu, moći započeti i Kuba, Sjeverna Koreja, Nikaragva…

Nisam umro!

I tako dok mi uvodimo studij rodne ideologije, a Puljak se srami količinom neznanja Ivana Penave, svijet se sprema za nuklearni rat. Samo budale misle kako u svijetu vlada tzv. ravnoteža snaga koja će spriječiti na primjer Sjevernu Koreju da napokon “riješi” pitanje Južne Koreje. K’o da je ta navodna “ravnoteža” spriječila Rusiju da pokuša progutati Ukrajinu. Navodno je nedavno slovenski policijski helikopter zaustavio hrvatski balon jer da je letio “brže od zraka”. Vozač je morao puhati u balon.

U Hrvatskoj još nema eksplozija bombi, ali prijeti teror bombastičnih laži. Evo primjer laži na fejsu. Najprije moja slika uz upaljenu svijeću i tekst: “Napustio nas Zvonimir Hodak. Spokoj mu vječni.”

Ljudi me počeli žaliti, a ja, njima u inat, živ, živcat. Da humor bude ipak potpun, napisao sam svom teniskom partneru prof. Žukini da sutra nema tenisa jer sam na žalost umro. Nakon nekoliko dana opet nova lažna objava na fejsu: moja slika i naslov: “Potvrđene sve optužnice protiv Zvonimira Hodaka.” Fake News je na sceni!

Moram u svojim kolumnama početi malo ljevičariti. Možda ih to primiri. Ma, onako iskreno, boli me ona stvar za njih, sve dok im jednog lijepog dana, a možda i prije, netko ne pokuca na vrata. Ne znam je li i to bila fake news, ali dobio sam na fejsu staru sliku Stjepana Mesića i Zorana Milanovića uz tekst: “Dok je srca bit će i Croatije u okvirima balkanske federacije.”

Malo morgen! Prije otvaranja Olimpijade u Parizu traži se olimpijski kolut viška!

Partizanske pjesme u kulturnu baštinu?!?

Slovenija je uvrstila partizanske pjesme svoju “kulturnu baštinu”. To je odmah “uzbudilo” naše usahle partizančiće. Dovoljno da jedan pas zalaje pa će se lajanjem javiti još sto pasa. Da ovaj jedan nije zalajao i ovih sto bi i dalje čkomilo. To je život. Slovenija vodi kolo, a Hrvatska lagano cupka za njom. Kao što se ženu nikada ne pita za godine, tako se Hrvatsku nikada ništa ne pita. A imamo već dosta godina da bismo mogli odrasti.

Ja osobno puno očekujem od našeg “bauka” komunizma koji trenutno maršira Hrvatskom. Naravno, radi se o Arsenu Bauku. On je Arsen, ali na žalost nije Dedić. Ovaj Arsen (zvan Bauk) misli da bi i mi Hrvateki trebali u svoju “kulturnu baštinu” uvrstiti pjesmuljak “Triglava do Đevđelije” kao i sve ostale partizanske pjesme.

Osobito one koje Anka Mrak pjevuši dok plovi u svojoj brodici. Bio sam uvjeren da su oni nakon 5. kolovoza 1995. godine otpjevali svoje, ali očito još uvijek nisu. Naša ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek možda ipak ima govornu manu. Prilikom izgovora uvijek proguta Hrvatsko slovo.

Večernji list na naslovnoj strani šalje poruku svojim vlasnicima: “Vijeće Europe prozvalo Hrvatsku zbog Domovinskog pokreta, i to zbog poziva da se ukine financiranje četničkog tjednika Novosti.”

Na čelu tog Vijeća Europe do rujna ove godine biti će Marija Pejčinović-Burić, bivša ministrica Andreja Plenkovića. Vijeće ima 46 članica, a fokus im je na jačanju demokracije i zaštiti ljudskih prava. Kako bi ojačali demokraciju da ne pljuckaju po Kroaciji? Srećom blizu je rujan pa svi očekujemo osvježenje. Možda će rujanski politički lahor započeti baš s našom “Jezus Marijom”. Takvom kadru treba osigurati istaknuto mjesto u međunarodnim institucijama da zauvijek bdije nad demokracijom u Hrvatskoj.

O Arsenu Dediću i Arsenu Bauku

Zlobni Oscar Wilde jednom reče o ženama: “Zauvijek je jedna grozna riječ, a žene je obožavaju. One uđu u svaku vezu trudeći se da potraje zauvijek.”

Kad sam gore već spomenuo velikog umjetnika Arsena Dedića, s kojim se Arsen Bauk ne može usporedi, vrijedno je istaknuti kako je Šibenik nedavno izuzetno lijepo obilježio godišnjicu smrti tog velikana naše glazbe pod geslom “Arsen, čovjek kao ja”. Arsen je bio Srbin, ali uvijek pošteni, iskreni hrvatski državljanin.

Dramatične 1991. godine protestno je svaku večer sa svojim kolegama pjevao “Moju domovinu”. Pjevao bi bio i Pupi, ali je imao tada problema sa sluhom. Sluh mu se vratio tek s dolaskom Ive Sanadera i Plenkovića…

Niccolo Machiavelli je jednom napisao: “Treba se praviti lud, poput Bruta, a čovjek se najbolje pravi lud kad hvali, kako bi ugodio gospodaru.”

Hajmo se mi ipak držati Tomislava Mihanovića. Nije znao da je brodovlasnik dok mu sve lađe nisu potonule.

Zvonimir Hodak