Globalno bismo mogli prevesti ovu misao Oca Domovine i kao „Bi li ka Globalizmu ili k Suverenizmu“ – zanimljiv fb post Stjepana Štimca o tome što s Ukrajinom, nastaviti s ratom ili potpisati za mir!?

Kako smo prolazili u zadnjih tisuću godina s globalizmima, više je nego poznato. Kako je prošla Ukrajina pokušat će mo u ovom tekstu razložiti.

Mnogi hrvatski domoljubi pišu traktate o nepravednoj sudbini Ukrajine i ukrajinskog naroda. Mnogi ljevičari također pišu svašta, ali oni me ne zanimaju jer njihov mentalni sklop nikad ne zadovoljava čak ni maksimu Kantovog Kategoričkog imperativa: „Djeluj samo po onoj maksimi za koju ujedno možeš željeti da postane opći zakon“ Jednostavnije rečeno, radi i promiči samo ono što bi prihvatio i priznao kao pravdu kad drugi rade tebi i tvojima to što zoveš pravdom. No poznato nam je da ono što oni rade drugima ne priznaju kao pravdu kad drugi isto to rade njima, pa će mo ih isključiti iz rasprave.

Za razliku od njih desnica prizna svoje pogrješke, a treba se potruditi da shvati i neke zablude.

Dragi moji desničari-domoljubi-ljudi dobre volje i topla srca. Ne, nije Ukrajina samo bespomoćna žrtva koja je doživjela tešku nepravdu. Odnosno, narod jest žrtva i doživio je katastrofalnu nepravdu, ali Ukrajina nije nevina i imala je strašan plan – kao i Kuba 1962.

Rezultati su katastrofalni za Kubu i Ukrajinu. Za Ukrajinu daleko katastrofalniji jer su USA i UK uporniji od Sovjetskog Saveza u instaliranju svojih interesa i raketa pod prozor Moskve pa je i krvoproliće daleko veće, a i ukupne posljedice.

Neću citirati pojedince ali ću odgovoriti na neka postavljena pitanja i neke teze.

Euromajdan je početak eskalacije stranih planova za Ukrajinu i početak kraja za Ukrajinu. Zanimljivo je kako se opisuje početak ovog zla na Wikipediji. Vjerojatno isto tako i na AI tudumima.

Na wikipediji piše ovako: „Ukrajinci su sasvim samostalno i bez očekivane podrške EU i SAD-a svojim postupcima također počeli nenadano izmjenjivati geopolitičku realnost Europe i svijeta boreći se za vlastitu neovisnost protiv režima Viktora Janukoviča.“

Pitanja za milijun mrtvih i ranjenih te 10 milijuna raseljenih, su sljedeća:

1. Je li Ukrajina većinski glasovala za Janukovića na izborima? Jest!

2. Je li Ukrajina bila neovisna, a Januković legalno izabrani predsjednik neovisne Ukrajine? Jest! Zašto se onda spominje borba za neovisnost pa još neovisnost od legalno izabranog predsjednika? Tko se još u povijesti čovječanstva borio za neovisnost od legalno izabranog predsjednika? Za neovisnost se uvijek boriš protiv okupatora, nikad protiv legalno na izborima izabranog predsjednika.

3. Vjeruje li itko normalan da su Ukrajinci samostalno i „bez očekivane podrške EU i SAD“ rušili legalno izabranog predsjednika? Zašto je to uopće potrebno naglašavati ako se tako ne radi?

4. Ako su Ukrajinci izmijenili geopolitičku realnost Europe boreći se protiv legalno izabranog predsjednika je li to donijelo Europi korist ili je EU na rubu propasti?

Dakle, počelo je na Majdanu, a završava, između ostalog, u Saudijskoj Arabiji i bez predsjednika Ukrajine kojega opet nitko ništa ne pita, jednako kao što nisu pitali ni Janukovića.

Podsjetimo samo da je, gle gle, i Kubanska kriza započela „spontanim“ događanjem naroda i krvoločnim neredima u kojima je, ako će mo se sprdati, Kuba „samostalno i bez očekivane podrške Sovjetskog Saveza” srušila „diktatora“ Batistu i ustoličila „liberala i humanistu“ Fidela Castra. Pa završila kako je završila. A završila je tako da 63 godine kasnije još nije dostigla standard iz 1962.

Neki naši desni komentatori i komentatorice uspoređuju Domovinski rat s „Ukrajinskom krizom“?

Kakve veze imaju ta dva rata osim što jesu ratovi po definiciji? Nikakve! Ukrajina je u trenutku rata samostalna i nezavisna država, Hrvatska je republika u Jugoslaviji. Ukrajina je na početku rata jedna od najjače naoružanih država Europe i najveća europska država, Hrvatska je od JNA razoružana uz pomoć SDP-a i uveden joj je embargo za koji je najviše zaslužan veleizdajnik Budimir Lončar. Nakon početka rata Ukrajini sav Zapad, uključujući i Srbiju, šalje enormne količine oružja, streljiva i opreme, Hrvatskoj Zapad drži sankcije, a pomažu Ukrajina i Rusija u naoružavanju i uspješnom otporu podivljaloj JNA, desecima tisuća paravojnih srbijanskih postrojbi i desecima tisuća pobunjenih terorista na teritoriju Hrvatske. Nije isto i nije svejedno.

S političke strane je još veća razlika. Hrvatska je, kako rekosmo, dio Jugoslavije i pokušava se osloboditi smrtonosnog „bratskog“ stiska Srbije koja je 90. promijenila Ustav i time de facto srušila Jugoslaviju (neka je, Bogu hvala), jer je Ustav najviši pravni akt države, a Srbija je svoj postavila iznad jugoslavenskog. I to ništa nije značilo USA, UK i toj danas tobože brižnoj EU koja tada nije bila brižna i zvala se EZ, već su sve radili da zadrže Jugoslaviju na okupu, bez obzira na hrvatske žrtve. Zvuči poznato?

No Srbija je također imala svoj pakleni plan star stotinama godina i krenula je abnormalno nemilosrdno ostvarivati svoje genocidne planove, što je rezultiralo još žešćim hrvatskim otporom pa su se gledišta Zapada također počela mijenjati i Hrvatska je počela dobivati simpatije i Zapada, ali ne i oružje. Sve obrnuto od Ukrajine koja je imala simpatije i nevjerojatnu podršku Zapada, a sad je u gubitničkoj situaciji. Pitaju li se oni koji bezrezervno podržavaju Ukrajinu zašto je tomu tako?

Ja podržavam Ukrajinu, ali znam kako je došlo do ovoga. To se zove realnost. Surovo ili ne, ali realnost.

Razlika između dr. Tuđmana i ukrajinskih vođa je priča za sebe.

Nakon što je nasilnim i krvavim pučem sa stotinama mrtvih svrgnut legalno izabrani ukrajinski predsjednik Janukovič, te ustoličen Turčinov, Ukrajina je procvjetala – od krvi Ukrajinaca Tako i dan danas cvjeta.

Da je, primjerice, predsjednik Tuđman slušao strane izaslanike Zapada, kao što su to slušali „revolucionarni“ Ukrajinci, Hrvatska bi danas bila dio krnje jugoslavije u kojoj je Ustav (sjećamo se?) srbijanski. Jer taj Ustav nikad nije srušen, a rušitelji Jugoslavije povješani.

Dakle, situacija je bila milijardu puta gora nego u Ukrajini koja je bila nezavisna. Ali mudrom politikom izbjegavanja konflikta gdje konflikt nije neophodan Hrvatska se korak po korak izvukla iz smrtonosnog zahvata nacističko fašističke Srbije, Srbije koja se nije libila genocidom istrebljivati sva osvojena područja.

Predsjednik Tuđman mudrom suverenističkom politikom na kraju spektakularno pobjeđuje i ostvaruje svoje ciljeve. Moram priznati da sam i sam tada mislio da je predsjednik Tuđman kukavica, ali nije bio, bio je mudar i nije htio da izgine više ljudi nego što je nužno potrebno. Bilo mu je stalo do nas koliko i do Hrvatske.

Ukrajina, nasuprot, s izvana instaliranim stranim slugama izaziva konflikt i kreće u raznorazne ekonomsko političke ratove s Rusijom, sa stalno otvorenom prijetnjom pridruživanja NATO paktu. Naravno, Ukrajina je puno jača od Hrvatske i nezavisna država u tom trenutku, pa možemo reći da si je dopustila bahatost da misli kako može lako izaći na kraj sa silom i silnikom na svojim granicama, osobito što ju je Zapad (čitaj: USA i UK) poticao i obećavao kule i vile ako posluša sve što im je opisano kao popločani put u blagostanje.

Danas se ti isti odriču Ukrajine i govore da nije trebala ovo ili ono, da je trebala potpisati mirovne ugovore na početku rata, u sredini rata… Iako su im isti ti šaptači uz mrke poglede zapovijedali da ništa ne potpisuju i da će sve na kraju dobro završiti. Završit će sigurno, ali ne dobro za Ukrajinu, a ne ni za EU.

Neki kažu da je EU kolateralna žrtva. No ja se ne bih kladio da je EU kolateralna žrtva. Meni se čini da je EU dio istog plana, jer se za EU propisuje da sama sebi uvede sankcije na jeftini ruski plin i naftu, dok USA i UK normalno nastavljaju kupovati od Rusije, te nekoliko puta skuplje prodavati istoj toj EU. Jel se samo meni čini da nešto nije u redu s mozgom EU?

Također nije bezvrijedan podatak da su i Rusija i Zapad nagomilali oružja koje skuplja prašinu još od WW2. S vremenom bi se sve to silno oružje trebalo uništavati, a to je nevjerojatan, možda čak i nemoguć posao, no posao koji se mora obaviti. I obavio se, sve je ispucano i skladišta su se ispraznila na Ukrajincima s ove i s one strane. I sad industrija oružja ima desetljeća posla da napuni gotovo potpuno prazna skladišta, za neke nove Ukrajine. Inače svejedno je kupujete li Abrams ili Leopard tenk, sve su te kompanije u vlasništvu VANGUARD-a, kao i sve ostalo.

No kraju sve to, idemo razbiti još neke zablude. U stvari moram spomenuti koji me tekst, između ostalih, potaknuo na ovaj tekst.

Barbara Barba Jonjić ogorčena isprdavanjem Zelenskog i nesretnim raspletom Ukrajinske krize piše da sad ispada kako Ukrajinci ginu iz obijesti.

Ne, ne ginu iz obijesti, ginu zbog suludih politika svojih vođa koji su vjerovali ovima što njih sad ništa ne pitaju i dogovaraju se s Putinom. Dr. Tuđman im nije vjerovao, rekao bih – s pravom.

Barbara „I kako su oni napali, a ne napadnuti“.

Nisu napali, ali su im vođe sve napravili da budu napadnuti. Isto kao što su Kubanci sve napravili da ih USA zamalo spali, ali je ondašnji SSSR odustao prije nego je otišlo ovako predaleko.

Barbara „Mogu shvatiti zaluđenost različitih razina no ne i onu kad mi tumače kako je ovo spas za Ukrajinu jer je taj rat i taj teritorij svakako izgubljen I kako je najzad glupo ginuti za nekakvu zemlju.“

Ne, njje glupo ginuti za svoju zemlju, glupo je ignorirati silu kojoj staješ na rep i spremnost na surovost te sile, a poslije se sve svodi na to koliko ćeš imati mrtvih i koliko razoren, ali pobijediti nećeš. I da, teritorij je svakako izgubljen, bez obzira koliko milijuna Ukrajinaca izgine. Ne možeš pobijediti USA, UK, Rusiju, Kinu, Indiju, pa čak ni Izrael – ako im je interes bitan.

Barbara „Jučer ugledam ovu fotografiju kod FB prijateljice. Vukovar, vodotoranj. I naš barjak. Ništa. Ništa nije nemoguće“

Barbara sve gleda kroz prizmu naše pobjede 1995. No zaboravlja da smo tisuću godina patili i da nam je sve bilo nemoguće, čak nam je i 1991. bilo nemoguće zadržati Vukovar, a sila s kojom se na bojnom polju susrela Ukrajina beskonačno je jača od sile koja je nas napala. Rusija je sila koja može okončati život na Zemlji. Možda da su Ukrajinci to shvatili na vrijeme ne bi do ovoga došlo. Englezi i Amerikanci su to znali od početka. Zaboravljamo da su odmah na početku napada ponudili Zelenskom i njegovim pobočnicima izvlačenje, što znači da su isti tren otpisali Ukrajinu.

Barbara „I nitko nema pravo od bilo kojeg naroda tražiti da odustaje od svoje obrane u ime nekakvog, njihovog mira u kojem se nagrađuje agresore i lupeže po tuđem. Nekome je to možda tek bezvrijedni komad zemlje. Al onome koji je spreman poginuti za komad te zemlje. Taj komad je zasigurno – dom. Jedini dom ” …

Naravno da nitko nema pravo tražiti ni od koga da odustaje od svoje obrane, ali pitam, za frenda iz Munchena, jesmo li mi dužni braniti Ukrajinu i umirati za Ukrajinu, i zašto smo dužni? Jesu li Portugalci ili Mađari dužni braniti Ukrajinu i umirati za Ukrajinu? Jesmo li mi dužni Ukrajini dati sve svoje tenkove, topove i granate i ostati razoružani kao 1991.? I zašto smo to dužni?

Ukrajina jest Ukrajincima jedini dom, iako je i to nategnuto jer ih je pobjeglo iz Ukrajine skoro 10 milijuna, a mladež im se baš i ne zalijeće u obranu Ukrajine, kao što se naša zalijetala u obranu Hrvatske. Štoviše, mobilizacije im se svode na lov po vlakovima, cestama, autobusima i graničnim prijelazima. Dakle, nisu baš spremni poginuti za taj komad zemlje. Neki jesu, naravno. Neki poput Zelenskog bi se borili do posljednjeg Ukrajinca, ali postoji samo jedan način da dokaže kako nije samo svirač ku…, to je da ode na prvu crtu i položi svoj život. Ne bi dugo čekao. Naravno da mu ne pada na pamet umrijeti zbog Ukrajine. No kad bi to napravio siguran sam da bi Ukrajina i Ukrajinci nastavili ratovati do kraja svijeta, poučeni primjerom.

Malo realnosti ne bi škodilo. Rusija je broj 1. svjetska sila po nuklearnoj tehnologiji i raketnoj sposobnosti isporučivanja nuklearnih bombi diljem svijeta. Rusija sama može ugasiti život na Zemlji. To je jednostavno smrtonosna činjenica, a ne moje divljenje Rusiji. Za degutantno divljenje imamo nekoliko poznatih faca.

I sad kad su skladišta oružja očišćena, kad je Njemačka treći put slomljena, a uz Njemačku i kompletna EU, kad je Rusija preispitana, sad su Gospodari svijeta odlučili da je dosta i kreće nova uspostava odnosa utemeljenih na realnom odnosu snaga. A pravda? Pravda je nijemi jauk slabih i nemoćnih. Pravda je ono što je u dometu topova silnika. Pravda je nerealizirana misaona kategorija koja nikad u ovom svijetu nije imala šanse postati nešto više od ideje.

Kako zna reći moj prijatelj Marko Lončarević: “Sa svima dobar, ali drži barut na suhom.”

izvor: fb/Stjepan Štimac