Odgovarajući na optužbe Vatikana za raskol, Viganò piše: ‘Prije pedeset godina, u toj istoj palači Svetog oficija, nadbiskup Marcel Lefebvre bio je pozvan i optužen za raskol zbog odbijanja II. Njegova obrana je moja; njegove riječi su moje; a njegovi argumenti su moji« – nadbiskup Carlo Maria Viganò – piše Matthew McCusker iz LifeSiteNews.

Nadbiskup Carlo Maria Viganò pozvan je u Vatikan na suđenje, optužen za zločin raskola.

Prije gotovo pedeset godina, 1975., pokojni nadbiskup Marcel Lefebvre primio je sličan poziv. Ispitivalo ga je povjerenstvo kardinala kao rezultat izjave o njegovu stavu, koju je izdao u sjemeništu koje je osnovao za formiranje svećenika prema katoličkom nauku i liturgiji koja je bila univerzalno naučavana i prakticirana prije samo deset godina.

Dana 25. lipnja 1976., kardinal Giovanni Benelli pisao je nadbiskupu Lefebvreu, u ime Pavla VI., pozivajući ga da potvrdi svoju odanost “Koncilskoj Crkvi”. Nadbiskup je to odbio, odlučivši umjesto toga ostati vjeran Katoličkoj Crkvi, u kojoj je primio krštenje, na čijem se misijskom polju trudio i čiji je nauk uvijek ispovijedao.

Nadbiskup Viganò, kao odgovor na njegov poziv u Rim, izdao je izjavu u kojoj snažno odbacuje “Bergogliansku Crkvu” i daje vlastitu ispovijed vjernosti “Katoličkoj apostolskoj Rimskoj crkvi, s Učiteljstvom rimskih papa, i s neprekinutu doktrinarnu, moralnu i liturgijsku Tradiciju koju su vjerno čuvali.”

Viganòov dokument jasno je oblikovan po uzoru na Deklaraciju nadbiskupa Lefebvrea, koja je prethodila njegovu vlastitom pozivu u Rim.

Nakon gotovo pedeset godina bit će poučno sagledati ovaj dokument u kontekstu današnjih događaja.

Deklaracija nadbiskupa Lefebvrea iz 1974

U studenom 1974. Vatikan je poslao apostolske vizitatore u sjemenište nadbiskupa Lefebvrea u Švicarskoj.

Ovi predstavnici Pavla VI. rekli su sjemeništarcima da se istina mijenja s vremenom i da je Kristovo tjelesno uskrsnuće otvoreno za pitanje. Uvjeravali su ove mladiće, koji su se spremali posvetiti životu u celibatu, da će oženjeni muškarci uskoro biti svećenici.

Ove riječi predstavnika Vatikana duboko su uznemirile ove mladiće. Do sredine 1970-ih teološke pogreške bile su uobičajena pojava u sjemeništima; tijekom samo jednog desetljeća napušteno je učenje katoličke vjere u sjemeništima, sveučilištima i mnogim školama, a uvedene su nove liberalne, modernističke, pa čak i marksističke doktrine.

Međutim, ovo je sjemenište bilo drugačije. Osnovao ju je četiri godine ranije umirovljeni misionar i bivši vrhovni poglavar Otaca Duha Svetoga, nadbiskup Marcel Lefebvre, kako bi osigurao istinsku katoličku formaciju za sjemeništarce koji više nisu mogli pronaći takvo što u svojim zemljama.

Vjerojatno nije pretjerano reći da je do 1974. godine njegovo sjemenište u Écôneu u Švicarskoj bilo jedino sjemenište u zapadnom svijetu u kojem se poučavala katolička vjera i održavali tradicionalni liturgijski i sakramentalni obredi Katoličke crkve.

Nadbiskup Lefebvre cijelo je desetljeće promatrao kako se zdanje Katoličke crkve urušava i kako su je laici i kler podjednako napuštali u sve većem broju. Godine 1969. izašao je iz mirovine kako bi osnovao kuću za odgoj mladih sjemeništaraca, a 1970. osnovao je sjemenište jer više nije mogao pronaći sveučilište koje bi poučavalo katoličku vjeru.

A sada, četiri godine kasnije, Pavao VI je poslao svoje osobne predstavnike u sjemenište, i oni su napadali temeljnu doktrinu vjere: Kristovo uskrsnuće.

Dana 21. studenoga, deset dana nakon skandala koji su izazvali apostolski vizitatori, objavio je svoju poznatu Deklaraciju iz 1974. godine.

Ovaj dokument je od velike povijesne važnosti jer predstavlja jednu od prvih javnih izjava jednog katoličkog biskupa da se velik dio hijerarhije odvojio od Katoličke crkve i da ga se više ne može sigurno slijediti.

Dokument nam je važan i zato što se kriza koju on razotkriva u pet desetljeća od izdavanja ove Deklaracije samo produbila.

Informirani katolici danas ne mogu izbjeći suočavanje sa stvarnošću ove krize, dok smo svjedoci da navodne vlasti u Rimu dopuštaju stvari za koje znamo da Kristova Crkva ne može dopustiti, kao što je javno štovanje idola, blagoslivljanje istospolnih “parova” i dopuštanje neprežaljenim preljubnicima na svetu pričest.

Deklaracija nadbiskupa Lefebvrea počinje:

Čvrsto držimo, svim srcem i svom dušom, katolički Rim, čuvara katoličke vjere i tradicija potrebnih za očuvanje ove vjere, Vječnom Rimu, Gospodaru mudrosti i istine.

Katoličku crkvu je ustanovio Isus Krist za spasenje čovječanstva. Njegov vrhovni poglavar je rimski prvosvećenik, koji zajedno s Apostolskim zborom biskupa prenosi katoličku vjeru netaknutu na svaki naraštaj. Uz ovaj Rim svaki je katolik vezan odanošću i poslušnošću. Stoga nadbiskup Lefebvre svoju izjavu započinje ovom ispoviješću vjere.

Međutim, do 1974. bilo je jasno da mnogi od onih koji su držali vlast u Rimu više ne prenose autentičnu katoličku vjeru.

Stoga je nadbiskup Lefebvre, nakon što je ponovno potvrdio svoju lojalnost Rimskoj crkvi, bio prisiljen izjaviti:

Mi, s druge strane, odbijamo i uvijek smo odbijali slijediti Rim neomodernističkih i neoprotestantskih tendencija koje su bile jasno vidljive u Drugom vatikanskom saboru i, nakon Koncila, u svim reformama koje su iz njega proizašle.

Nastavio je:

Sve su te reforme doista doprinijele i još pridonose uništenju Crkve, propasti svećeništva, ukidanju misne žrtve i sakramenata, nestanku redovničkog života, prirodoslovlju i teilhardovsko poučavanje na sveučilištima, sjemeništima i katehektici; učenje proizašlo iz liberalizma i protestantizma, koje je više puta osudilo svečano Učiteljstvo Crkve.

U ovom paragrafu nadbiskup Lefebvre točno opisuje što se dogodilo u desetljeću od otvaranja Drugog vatikanskog sabora. U nevjerojatno kratkom vremenu svaka se razina Crkve preobrazila i radikalno razlikovala od onoga kako je bila 1963. godine.

U sjemeništima i s propovjedaonica poučavale su se nove doktrine, koje su bile u suprotnosti s onim što je Crkva uvijek naučavala. U župama su se prakticirali novi liturgijski i sakramentalni obredi, a pobožnosti koje su stoljećima veličane ismijavale su se i kritizirale do 1974. godine. Obični katolici bili su šokirani i slomljena srca.

Godine 1968. poznati katolički apologet Frank Sheed upitao je: “Je li to ista Crkva?”

A odgovor mnogih revolucionara i katolika bio je: “Ne”.

Pred ovom krizom, kojoj nema premca u povijesti Crkve, nadbiskup Lefebvre postavio je sljedeće kao vodeće načelo:

Nikakva vlast, čak ni najviša u hijerarhiji, ne može nas prisiliti da napustimo ili umanjimo našu katoličku vjeru, koju je crkveno Učiteljstvo tako jasno izrazilo i ispovijedalo devetnaest stoljeća.

‘Ali ako bismo vam mi’, kaže sveti Pavao, ‘ili anđeo s neba navješćivali evanđelje mimo onoga što vam navijestismo, neka je proklet’ (Gal 1,8).

Godine 1974. nadbiskup Lefebvre nije htio izvući – barem na konačan i javan način – zaključak koji u konačnici proizlazi iz ove izjave, naime, da se Pavao VI., vodeća osoba ove revolucije, odvojio od Crkve.

Međutim, nadbiskup Lefebvre je bio vrlo jasan da se pogreške Pavla VI. moraju odbaciti:

Nije li to ono što nam Sveti Otac danas ponavlja? I ako u njegovim riječima i djelima, kao i u riječima i djelima dikasterija, možemo uočiti stanovitu proturječnost, dobro biramo ono što se uvijek naučavalo i oglušujemo se na novotarije koje razaraju Crkvu.

Bilo je potrebno odbaciti ove novine jer:

Nemoguće je temeljito izmijeniti thelex orandi bez izmjene thelex credendi. Novus Ordo Missae odgovara novom katekizmu, novom svećeništvu, novim sjemeništima, karizmatičnoj Pentekostnoj Crkvi – sve stvari koje se protive ortodoksiji i vječnom učenju Crkve.

Ukratko, radikalne promjene nametnute nakon Drugog vatikanskog sabora dovele su do novog skupa doktrina i praksi koje su se provodile u katoličkim župama i institucijama, često protiv volje običnih ljudi.

Do 1974. bilo je jasno da su mnogi dobronamjerni katolici, laici i svećenici, gubili vjeru, jer nisu prepoznali da je ovaj novi način života, vjerovanja i štovanja zapravo nova religija, čije je prakticiranje nije bio spojiv s katoličkom vjerom.

Stoga, kako bi pozvao muškarce i žene natrag na siguran put spasenja, nadbiskup Lefebvre izdao je upozorenje koje su mnogi u to vrijeme smatrali izazovnim, a čine ga i danas:

Ova reformacija, rođena iz liberalizma i modernizma, zatrovana je skroz; proizlazi iz krivovjerja i završava u krivovjerju, čak i ako sva njegova djela nisu formalno heretička. Stoga je nemoguće za bilo kojeg savjesnog i vjernog katolika prihvatiti ovu reformaciju ili joj se na bilo koji način podložiti.

Jedini stav vjernosti Crkvi i katoličkom nauku, s obzirom na naše spasenje, jest kategoričko odbijanje prihvaćanja ove reformacije.

Opasnost za vjeru koju predstavlja ova reformacija dovela ga je do zaključka da će morati nastaviti formirati katoličke svećenike koji će moći

d služio katoličkim vjernicima, čak i protiv volje onih koji su tvrdili da su nasljednici apostola, ali čiji je legitimitet svakim danom postajao sve upitniji:

Zato, bez ikakvog duha bunta, gorčine ili zamjeranja, nastavljamo naš rad na formiranju svećenika, s bezvremenim Učiteljstvom kao našim vodičem. Uvjereni smo da ne možemo pružiti veću uslugu Svetoj Crkvi Katoličkoj, Suverenom Papi i potomstvu.

Zato se čvrsto držimo svega što je Crkva svih vremena vjerovala i provodila u vjeri, moralu, liturgiji, katekizmu, odgoju svećenika i instituciji Crkve; na sve te stvari kodificirane u onim knjigama koje su vidjele dan prije modernističkog utjecaja Koncila. Ovo ćemo činiti sve dok pravo svjetlo Tradicije ne rasprši tamu koja zaklanja nebo Vječnog Rima.

Čineći to, uz milost Božju i uz pomoć Blažene Djevice Marije, i svetog Josipa i svetog Pija X., sigurni smo da ćemo ostati vjerni Rimokatoličkoj Crkvi i svim Petrovim nasljednicima, i biti thefideles dispensatores mysteriorum Domini Nostri Jesu Christi in Spiritu Sancto. Amen.

Situacija danas

Situacija je danas u osnovi nepromijenjena. Još uvijek živimo neposredno nakon Drugog vatikanskog sabora i očitog upisivanja teoloških pogrešaka u navodno učiteljske tekstove.

Znakovi probuđenja za koje su mnogi mislili da su ih vidjeli u Vatikanu pod Ivanom Pavlom II. i Benediktom XVI. bili su lažne zore, jer nije bilo poricanja liberalnih i modernističkih pogrešaka koje su bile sadržane u tekstovima Drugog vatikanskog sabora i drugim postkoncilskim dokumentima. .

Tijekom proteklog desetljeća, pod Franjinim vodstvom, Vatikan je radio na uklanjanju svih preostalih konzervativnih tendencija i guranju revolucije sve bliže i bliže kraju.

Franjin krajnji cilj je “sinodalnost”, koja će locirati izvor svih doktrina i disciplina u stalno promjenjivim mišljenjima masa – ili, zapravo, onima koji mogu manipulirati sinodalnim institucijama. “Sinodalnost” predstavlja ukidanje svake doktrinarne i disciplinarne vlasti. A crkva bez autoriteta je crkva koja ne može niti prenijeti božansku objavu koju joj je povjerio Krist, niti usmjeriti stado prema vječnom spasenju primjenom autoriteta upravljanja.

Najnoviji vatikanski dokument, nazvan “Rimski biskup” jasno određuje krajnji cilj kao “autentična koncilska/sinodalna crkva”.

Naravno, oni zapravo ne mogu ugasiti Katoličku Crkvu, koju je utemeljio Isus Krist kao trajno tijelo, i uvijek će postojati u svojim članovima: onima koji su kršteni, javno ispovijedaju katoličku vjeru i podložni su njezinim zakonitim pastirima.

Ali lažna crkva vara mnoge.

Stoga su dva nedavna događaja od velike važnosti.

Posvećenje novih biskupa Družbe svetog Pija X

Do kasnih 1980-ih nadbiskup Lefebvre je znao da se bliži kraj svog života i da je potrebno osigurati da mladići mogu primiti autentičnu formaciju i primiti ređenje koje je sigurno valjano. Godine 1986. Ivan Pavao II odobrio je štovanje idola u Asizu, što je čin koji je pomogao uvjeriti nadbiskupa Lefebvrea u nužnost osiguravanja katoličkih biskupa i nepovjerenja obećanjima Vatikana.

Učinio je to 29. lipnja 1988. s biskupom Camposa Antôniom de Castro Mayerom kao suposvećenicom.

Dana 19. lipnja 2024. poglavar francuskog okruga Družbe sv. Pija X. snažno je nagovijestio da će, trideset i šest godina kasnije, SSPX ponovno posvetiti nove biskupe.

Naravno, mnogi tradicionalni biskupi posvećeni su u međuvremenu od strane raznih sedevakantičkih skupina, i biskupa Richarda Williamsona, ali vijest o posvećenjima Društva svetog Pija X. imat će utjecaj na mnogo širu publiku.

Snažna je izjava da kriza Crkve nije gotova i da je otpor Koncilskoj sabornoj Crkvi Franje jednaka dužnost kao i otpor Koncilskoj Crkvi Pavla VI.

Posvećenje katoličkih biskupa koji su namjeravali djelovati protiv volje navodnih vlasti u Rimu također ukazuje na potrebu za odgovarajućom teološkom analizom tvrdnji postkoncilskih papa i rješavanjem teološke zagonetke o tome kako se one mogu prihvatiti kao legitimne pape bez činjenja nasilja nad integritetom katoličke teologije.

To ostaje hitan zadatak kako za Družbu svetog Pija X., tako i za sve one katolike koji žele verbalno priznati Franju kao papu, dok u praksi odbacuju njegovo učenje i autoritet.

Praktična pozicija nadbiskupa Lefebvrea urodila je mnogo plodom i odvela mnoge duše u nebo, ali su mnoga teorijska pitanja ostala bez odgovora.

Nedavna izjava nadbiskupa Viganòa

Potraživanja Jorgea Maria Bergoglia prema papinstvu izravno izaziva nadbiskup Viganò u svojoj nedavnoj izjavi, danoj kao odgovor na poziv Vatikana na suđenje.

Nadbiskup Viganò ispravno primjećuje da se Koncilska sinodalna crkva kojom predsjeda Franjo ne može identificirati s Katoličkom crkvom koju je utemeljio Isus Krist. Piše:

Katolička crkva je polako, ali sigurno preuzeta, a Bergoglio je dobio zadatak da od nje napravi filantropsku agenciju, ‘crkvu humanosti, inkluzije, okoliša’ u službi Novog svjetskog poretka. Ali to nije Katolička crkva: to je njezina krivotvorina.

I dalje napominje da:

Sve što Bergoglio čini predstavlja uvredu i provokaciju cijele Katoličke Crkve, njezinih svetaca svih vremena, mučenika ubijenih u odium Fidei, papa svih vremena do Drugoga vatikanskog sabora.

Riječima sličnim Deklaraciji nadbiskupa Lefebvrea on kaže:

Odbacujem neomodernističke pogreške svojstvene Drugom vatikanskom koncilu i takozvanom ‘postkoncilskom učiteljstvu’, posebice u pitanjima kolegijalnosti, ekumenizma, vjerske slobode, sekularnosti države i liturgije.

Odbacujem, odbacujem i osuđujem skandale, pogreške i krivovjerja Jorgea Maria Bergoglia, koji očituje apsolutno tiransko upravljanje moći, koje se provodi protiv svrhe koja legitimira autoritet u Crkvi.

Nadbiskup Viganò izbjegava izravno reći da Franjo nije papa, iako je ovaj zaključak neizbježan kada se čita iz ove izjave i iz one koja slijedi:

Nijedan katolik vrijedan tog imena ne može biti u zajedništvu s ovom ‘Bergoglianskom crkvom’, jer ona djeluje u jasnom diskontinuitetu i raskidu sa svim papama u povijesti i s Kristovom Crkvom.

‘Bergoglianska crkva’ je ona ‘koncilska sinodalna crkva’ koja je uspostavljena iznad i protiv Kristove Crkve.

Nadbiskup Viganò zaključuje očitujući svoju bliskost s položajem nadbiskupa Lefebvrea:

Prije pedeset godina, u toj istoj palači Svetog oficija, nadbiskup Marcel Lefebvre bio je pozvan i optužen za raskol zbog odbijanja Vatikanskog sabora II. Njegova obrana je moja; njegove riječi su moje; a njegovi argumenti su moji – argumenti pred kojima ga rimske vlasti nisu mogle osuditi za krivovjerje, nego su morale čekati da posveti biskupe kako bi imale izliku da ga proglase raskolnikom… Shema se ponavlja i nakon što je pola stoljeća dokazano Proročki izbor nadbiskupa Lefebvrea.

Nadbiskupu Viganòu treba čestitati na njegovoj hrabrosti u odbacivanju nove religije Koncilske sinodalne Crkve i ispovijedanju svoje vjernosti nepogrešivoj Katoličkoj Crkvi.

Pitanje koje će mnogi postaviti je sljedeće: zašto je tako malo kardinala i biskupa imalo hrabrosti učiniti isto?

izvor: Matthew McCusker/LifeSiteNews

Za one koji teže živjeti čestitim životom, ključno je naučiti kada držati jezik za zubima. Šutnja je svjesni čin samokontrole – donosi Daniel Esparza u Aletea-i.

Većina nas živi u brzom svijetu u kojem ima preobilja informacija. U njemu vlada buka. Sposobnost šutnje postala je nedovoljno cijenjena vještina. Za one koji teže živjeti čestitim i nešto sporijim životom, ključno je naučiti kada držati jezik za zubima. Tišina nije samo odsutnost zvuka; to je svjesni čin samokontrole koji njeguje razboritost, poniznost i krotkost.

Knjiga Mudrih izreka nudi bezvremensku mudrost o ovoj temi: “Kad je mnogo riječi, prijestupa ne manjka, a tko obuzda usne svoje, razuman je. Jezik je pravednika kao čisto srebro, a srce je bezbožnika malo vrijedno” (Izreke 10,19-20). Ovi nas stihovi podsjećaju da opširnost često vodi u grijeh, dok disciplina odmjerenog govora odražava vrijednost pravednosti.

Mnoge prednosti šutnje

Vrijednost šutnje je višestruka. Prvo, služi kao zaštita od nepotrebnih sukoba i nesporazuma. Koliko smo često vidjeli da situacije eskaliraju samo zato što je netko impulzivno govorio? Oštra riječ, pogrešan komentar ili nepravovremeni “savjet” mogu pretvoriti manje neslaganje u značajan ishod. Odabirom šutnje dajemo sebi (i drugima) vremena za razmišljanje, molitvu i odgovor na način koji promiče mir, a ne razdor.

Šutnja je također poniznost i svijest o vlastitim granicama. To je priznanje da svaka situacija ne zahtijeva naš doprinos i da ponekad naša šutnja može puno govoriti. To ne znači odustajanje od traženja pravde ili neuspjeh u obrani naših prava. Umjesto toga, to znači znati pravo vrijeme za govor i pravo vrijeme za šutnju.

Govor preko reda ili bez potpunog razumijevanja često može učiniti više štete nego koristi. Prava mudrost leži u spoznaji razlike.

Tišina i razboritost

Glavna vrlina razboritosti usko je povezana s disciplinom šutnje. Razboritost nas vodi da donosimo mudre odluke o tome kada govoriti, a kada šutjeti. Uči nas da pažljivo odvagnemo svoje riječi i razumijemo njihov potencijalni učinak. U svijetu u kojem se riječi često koriste nepromišljeno, razborita osoba ističe se kao rijedak primjer promišljenog govora, ali uglavnom promišljene i učinkovite šutnje.

Prihvaćanje tišine mijenja naše svakodnevne interakcije. Može spriječiti svađe, izliječiti zategnute odnose i stvoriti mirnije okruženje. Na primjer, u trenucima ljutnje ili frustracije, malo razborite šutnje omogućuje emocijama da se slegnu i razum prevlada. To može spriječiti uvredljive riječi zbog kojih biste kasnije mogli požaliti.

Kreposno življenje zahtijeva sjećanje na snagu tišine. Sposobnost šutjeti kad je potrebno pomoći će nam ukrotiti svoje nagone, prakticirati poniznost i njegovati razboritost. Na kraju shvaćamo da šutnja nije znak slabosti, već naprotiv: ona otkriva našu unutarnju snagu.

Naučivši šutjeti u pravo vrijeme, možemo se suočiti sa životnim izazovima s milošću i integritetom. (Aleteia)

Lutanja od Otca Domovine dr. Ante Starčevića, preko kobnih jugoslavenskih iluzija do (nažalost prekasnog) povratka stoljetnom ustavnom hrvatskom državnom pravu…

Kad je 18. studenoga 1938. tijekom priprema za kampanju za parlamentarne izbore umro Ante Trumbić, taj poznati političar ovaj je svijet napustio čistih ruku. Zato je Split svom voljenom sinu, koji je godinama bio u vrhu europske politike, priredio veličanstven sprovod i dao mu posljednje počivalište u prekrasnom klaustru samostana sv. Frane na Rivi.

Pored ove moralne baštine, Ante Trumbić ostavio nam je i vrlo važnu državotvornu oporuku. Naime, svjestan toga da je službeni Beograd do krajnjih granica zlorabio staru hrvatsku iluziju o nacionalnom jedinstvu Južnih Slavena, Trumbić je dvije godine prije smrti Hrvate pozvao da se vrate svom stoljetnom ustavnom temelju hrvatskog državnog prava. U pozadini ovog poziva je u javnosti zanemarena činjenica da je Trumbić u političkom, društvenom i kulturnom smislu bio učenik Oca domovine Ante Starčevića i njegova hrvatskoga europejstva.

Naime, od kada su školski udžbenici Antu Starčevića sveli na neznatnu bilješku, mnogi hrvatski naraštaji ne znaju da je Otac domovine težio za stvaranjem samostalne Hrvatske sazdane na temeljima francuskih, britanskih i američkih liberalno-demokratskih iskustava, na tradicijama stoljetne hrvatske državne ustavnosti.

Bog i Hrvati
Ova je vizija sažeta u klasičnoj starčevićan skoj krilatici “Bog i Hrvati”, koja nas i danas uči kako pod Božjim nebom u samostalnoj Hrvatskoj vlast treba proizlaziti iz naroda shvaćenog kao zajednica slobodnih građana, a ne iz ruku cara, kralja ili nedodirljivog velikog vođe. U ozračju ovakvog hrvatskoga europejstva, krajem 19. stoljeća moralno se i politički oblikovao mladi splitski doktor prava Ante Trumbić, kojeg su njegovi sugrađani od milja zvali “naš dotur” jer je, slično kao i Hajduk, bio “dite pu ka”, odnosno izdanak hrvatskih težaka iz Splita.

Ante Trumbić rodio se 17. svibnja 1864. godine u obitelji skromnih težaka koji su bili podrijetlom iz drevne Poljičke kneževine. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom gradu koji je u godini njegove mature na Klasičnoj gimnaziji 1882. doživio političko pohrvaćenje. Nakon mature marljivi školarac Ante otišao je studirati pravo na Sveučilište u Zagrebu. Svjestan činjenice da je u tada podijeljenom Hrvatskom Kraljevstvu za odvjetničku službu u Dalmaciji bila važna austrijska diploma, Trumbić je studij nastavio u Beču, a zatim u Grazu, gdje je 1886. diplomirao, da bi četiri godine kasnije stekao doktorat prava.

Tijekom studija Trumbić je pozorno pratio politiku u podijeljenoj domovini pa je, kako je to kasnije napisao Miroslav Krleža, početkom 20. stoljeća postao kapetan hrvatskoga političkoga broda koji je okrenuo prema tzv. novom kursu, odnosno oživljavanju stare hrvatske iluzije o jedinstvu Južnih Slavena.

Ante Trumbić (1864-1938)

Za razliku od brojnih Hrvata koji se i danas klanjaju jugoslavenskim političkim ikonama, Trumbić i njegov najbliži suradnik, sin stare Dubrovačke Republike Frano Supilo, čitavu su stvar gledali vrlo pragmatično. Cilj im je bio prisiliti carski Beč da ostvari svoju ustavnu obvezu ujedinjenja hrvatskih pokrajina koje su na papiru činile Hrvatsko Kraljevstvo, ali koje je u stvarnosti bilo raskomadano na više dijelova. Ključ svega bilo je ujedinjenje Dalmacije kojom je izravno upravljala vlada u Beču i Banske Hrvatske kojom je teškom rukom upravljala vlada u Budimpešti.

Pragmatično jugoslavenstvo

Poznatom Riječkom rezolucijom iz 1905. Trumbić i Supilo pokrenuli su pragmatično okupljanje svih hrvatskih, ali i južnoslavenskih političkih snaga u Austro-Ugarskoj, želeći stvoriti jedinstven politički blok i odlučno zakucati na vrata cara Franje Josipa I.

Uz to, htjeli su izboriti što veću financijsku samostalnost ujedinjene Hrvatske te osigurati veću razinu demokracije u njezinu političkom životu. Na ruku im je išao ozbiljan sukob Beča i Budimpešte u kojemu je car Franjo Josip jednom čak i posegnuo za vojskom kako bi pacificirao neposlušni i secesionistički parlament u Budimpešti.
U pozadini ovakvog strateškoga preslagivanja, Trumbić se u domovini suočio s tradicionalno fragmentiranom hrvatskom politikom u kojoj su važnu ulogu igrali snažna ideološka zanesenost, osobne taštine, ali slavoljubivo st i koristoljubivost pojedinaca.

Današnjoj hrvatskoj publici sasvim je nepoznato Trumbićevo pragmatično pogađanje sa Srpskom narodnom strankom u Dalmaciji, čije vođe nikako nisu prihvaćali status manjine u ujedinjenoj Hrvatskoj, nego su manje-više otvoreno gledali prema Beogradu kao središtu srpskog ujedinjenja. Iako su dalmatinski srpski političari na koncu popustili, Trumbić je bio vrlo oprezan.

U jednoj povjerljivoj bilješci iz 1905., koja se čuva u Sveučilišnoj knjižnici u Splitu, on je konstatirao da treba voditi računa da srpski političari ne zlorabe normalna manjinska prava za izgradnju srpske državnosti na hrvatskom državnom području. Kada se znade sve ovo, ne treba čuditi što je politika “novog kursa” imala svoje opasno naličje.

Pašićev opasni koncept

Naime, iako je načelno prihvatila okvir hrvatske države, srpska politika u Dalmaciji nije se odrekla zamisli o etničkom srpstvu Dubrovnika, Boke kotorske, koja je tada bila u sastavu Dalmacije, ali i Bosne i Hercegovine.
Još opasnije naličje “novog kursa” predstavlja pogled iz Beograda gdje je srbijanski državni vrh nastojao ostvariti strateški cilj sažet u riječima “oslobođenja srpstva”. Što se Hrvatske tiče, najopasniji je bio koncept Nikole Pašića koji je nakon 1903. oblikovao srbijansku politiku i koji je smatrao da u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini živi srpsko-hrvatski narod koji je upućen na Srbiju, što je značilo da stvaranje samostalne Hrvatske ne dolaze u obzir.

Još je opasnije bilo Trumbićevo djelovanje na pozornici Europe u doba I. svjetskoga rata. U trenutku izbijanja I. svjetskoga rata, Ante Trumbić postao je politički emigrant koji je odlučio srušiti Austro-Ugarsku i osloboditi Hrvatsku. Ipak, vrlo brzo se mora suočiti sa zloglasnim Londonskim ugovorom iz 1915. kojim su Italija i Srbija, uz privolu Velike Britanije, Rusije i Francuske, tajno podijelile hrvatsku obalu Jadrana, pri čemu je Srbija prešutno dobila Slavoniju i Bo­ snu i Hercegovinu. Iako su u britanskom vladinu vrhu bili svjesni da je riječ o nepravdi jer su znali da Hrvatska i Bosna i Hercegovina čine prirodnu političko-zemljopisnu cjelinu, ratna situacija zahtijevala je da se na prvo mjesto stave ciljevi
Italije i Srbije koje su bile britanske saveznice. U ovakvoj situaciji Ante Trumbić je sve jače igrao na kartu Jugoslavije iako je bio vrlo uvrijeđen držanjem srbijanske vlade koja mu se iza leđa pogađala oko hrvatske obale Jadrana s Italijom. Zato je, nakon burnog političkoga raskida s Franom Supilom, Trumbić kao predstavnik Jugoslavenskog odbora, sa srbijanskim premijerom Nikolom Pašićem, na Krfu 1917. godine dogovorio osnivanje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) s dinastijom Karađorđević na čelu.

Trumbićeva nastojanja da buduću državu definira kao federaciju u kojoj bi bila sačuva na hrvatska državnost Nikola Pašić je jednostavno ignorirao. Usporedo s tim, Trumbić je, u suradnji s britanskim i talijanskim obavještajcima, stvarao antihabsburšku jugoslavensku propagandu koju je nastojao formulirati kao hrvatsku nacionalno-oslobodilačku ideologiju.

Sramotni Rapalski ugovor

Ipak, Jugoslavija se vrlo brzo pokazala kao razočaranje. Naime, Jugoslavija je od početka bila u suprotnosti s temeljenim idejama Trumbićeva učitelja Ante Starčevića jer nije stvorena demokratski izraženom narodnom voljom, nego vladarskim proglasom srbijanskoga regenta Aleksandra Karađorđevića od 1. prosinca 1918. godine.

Osim što je u novoj državi Hrvatska službeno ukinuta, Ante Trumbić je kao ministar vanjskih poslova nove države doživio najdublje razočaranje svoga života. Naime, 12. studenog 1920. u ranim jutarnjim satima stavio je svoj potpis na Rapalski ugovor koji je značio veliki gubitak n a hrvatskoj obali Jadrana.

Trumbić je kao uvjereni starčevićanac prihvatio jugoslavenstvo da bi spasio Hrvatsku od imperijalnoga grabeža. Pod pritiskom Britanaca i Francuza morao je njihovoj saveznici Italiji prepustiti Istru, grad Zadar, otoke Cres, Lošinj, Lastovo i Palagružu te određena slovenska područja. Uz to, morao je pristati na diplomatsku smicalicu po kojoj je grad Rijeka proglašen posebnom državom, čije je pripajanje Italiji vlada u Beogradu priznala četiri godine kasnije.

Kao uvjereni starčevićanac koji je prihvatio jugoslavenstvo da bi spasio Hrvatsku od tuđinskog imperijalnoga grabeža, morao je postupiti protiv svog hrvatskog političkog srca i prihvatiti europski diplomatski “razum”. Naime, pod pritiskom Britanaca i Francuza morao je njihovoj saveznici Italiji prepustiti Istru, grad Zadar, otoke Cres, Lošinj, Lastovo i Palagružu te određena slovenska područja. Uz to, morao je pristati na diplomatsku smicalicu po kojoj je grad Rijeka proglašen posebnom državom, čije je pripajanje Italiji vlada u Beogradu priznala četiri godine kasnije.

Politički gubitak države, teritorijalni gubitak n a Jadranu te svemoć i korumpiranost beogradske političke elite Trumbića su pretvorili u protivnika države koju je stvarao. Svoje razočaranje Jugoslavijom Trumbić je najslikovitije izrazio šest godina prije smrti 1932., ustvrdivši u britanskome listu Mancheter Gardian kako se Srbija nametnula kao politički hegemon koji je Hrvatskoj donio “turski sustav spahije i raje”, odnosno da Srbija “devastira naše zemlje, uništava u njim a pravni red”.

Trumbić i državnost

Opisujući beogradsku političku elitu kao dvolične orijentalce, Trumbić je naglasio kako u pozadini čitave stvari stoji politički i financijski grabež usmjeren n a to da Hrvatska i Južni Slaveni s vremenom postanu svojevrsna kolonija Srbije.
Kada se znade sve ovo, može se reći da je za Antu Trumbića bila sretna okolnost što je ovaj svijet napustio prije tragedije koju nam je donio II. svjetski rat. Naime, upitno je bi li totalitarni režim i koje smo ima li nakon 1941. blagonaklono gledali na čovjeka koji se u poznim godinama vratio liberalno-demokratskom državotvorstvu svoga učitelja Ante Starčevića.

Zato je Trumbićeva baština za nas danas važno sjećanje na kojem možemo graditi hrvatsku budućnost.

Gledano iz perspektive današnje Hrvatske, vrlo je poučno što je Ante Trumbić bio pučanin koji se svojim radom i upornošću uzdigao do svjetala europske političke pozornice. Poučno je i njegovo osobno poštenje koje i danas može biti uzor svima koji se bave politikom. Uza sve ovo nikako ne smijemo zaboraviti ono što nam dandanas valja im ati na umu, a to je da su Trumbić i Hrvatska u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća prošli kroz vojnu, političku i diplomatsku Golgotu koja se, nažalost, nastavila i kasnije.

Zbog svega ovog valja vrlo ozbiljno shvatiti Trumbićevo upozorenje koje je zapisao dvije godine prije smrti, kako nove naraštaje valja odgajati u duhu stoljetnih tradicija hrvatske državnosti. Ovo je to važnije što su Izvorišne osnove Hrvatskog ustava iz 1990. napisane da bi podsjećale na naše obveze koje je pred nas prije skoro devet desetljeća stavio Ante Trumbić.

Trumbić je bio pučanin koji se svojim radom i upornošću uzdigao do svjetala europske političke pozornice. Poučno je i njegovo osobno poštenje koje i danas može biti uzor svima koji se bave politikom. Uza sve ovo nikako ne smijemo zaboraviti ono što nam dandanas valja imati na umu, da su Trumbići Hrvatska u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća prošli kroz vojnu, političku i diplomatsku Golgotu.

Miroslav Krleža u dnevniku iz 1967. piše sljedeće: »… kad se bude netko primio da piše hrvatsku političku historiju, neka ne zaboravi da u galeriji naših političara od Četrdesetosme pa do Šestog januara Trumbićev lik predstavlja kapetana našeg političkog broda koji nije izgubio dostojanstvo ni pošto je potonuo«.

Dodajmo da u uvodu knjige ”Nikada više Jugoslavija: Intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje (1929.–1945.)” povjesničar Stipe Kljaić piše:
»Posebno su zanimljivi Ante Trumbić […] i Filip Lukas […], predvodnici političkoga i intelektualnoga života podrijetlom iz Dalmacije, koji su najprije bili zaokupljeni jugoslavenskom idejom, a poslije su se u svom djelovanju posve vratili potrebi izgradnje samostalne hrvatske države. Tako je Trumbić, jedan od utemeljitelja poslijeratne Jugoslavije, dočekao svoju smrt 1938. u uvjerenju da sa Srbima nema nagodbe i da je jedini izlaz samostalna hrvatska država, […]«

Nastavlja se….

Slike: Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. www.enciklopedija.hr/