Ovaj tjedan obilježava se godišnjica prvog cionističkog kongresa, koji je postavio temelje za moderni Izrael.

Stoljećima je bio san židovskog naroda dolazak u “Obećanu zemlju”, posjedovanje mjesta koje bi mogli zvati domom. Prije 125 godina, u švicarskom gradu Baselu na obalama Rajne, taj se san počeo ostvarivati. Ne sluteći užase koje im je 20. stoljeće spremalo, holokaust, masovne migracije iz Europe i egzodus iz arapskih zemalja, 204 Židova iz 17 zemalja okupilo se kako bi formuliralo prvi politički program cionističkog pokreta, utirući put konačnog stvaranja izraelske države.

Iako se ovaj povijesni događaj dogodio u Švicarskoj, ne bi bio uspješan bez sudionika ruskog podrijetla. Upravo su ruski Židovi osnovali prva židovska naselja na područjima koja će postati država Izrael, razvili programe financijske potpore za svoje sunarodnjake i čak predložili nacionalni simbol: Davidovu zvijezdu.

Podjela u židovskom društvu

Za židovski narod put prema zajedničkom političkom programu nije bio lak. Izvorno, Prvi cionistički kongres trebao se održati u Münchenu. Ironično, njemački rabini bili su ti koji su se tome usprotivili: oštro su se protivili cionističkim idejama, a posebno protiv stvaranja etno države utemeljene na vjeri.

Ovi ”Protest-Rabbiner” (prosvjedni rabini), kako će ih kasnije posprdno nazvati Cionistički kongres, vjerovali su da Židovi sačinjavaju svoju zajednicu koja se temelji isključivo na vjeri i ismijavali su mogućnost da judaizmu daju nacionalistički prizvuk. Zanimljivo je da su redovi protestantskih rabina uključivali i duboko ortodoksne njemačke rabine i zagovornike ”reformiranog judaizma”.

Osim samog koncepta političkog cionizma, njemački su rabini posebno gadili osnivača cionističkog pokreta Theodora Herzla. Rabini su ga odbacili kao ”lažnog” Židova, da je postao Židovom samo kroz formalnu bar mitzvu u budimpeštanskoj sinagogi. Theodor Herzl, tada već ugledni novinar, pisac i doktor prava, teško je podnio tu kritiku, bojeći se da njegove ideje nikada neće zaživjeti.

Iste 1897. godine napisao je: “Ničijem sam vođa osim mladima, nevaljalima i galamdžijama. Neki me iskorištavaju. Drugi su već ljubomorni, spremni izdati i napustiti me u najmanju ruku prilika da zaradite novčić. Vidjet ćemo, međutim, što će budućnost donijeti”.

Herzl je nastavio svoj rad unatoč kritikama. Prvi cionistički kongres ipak je održan; ne u Münchenu, nego u Baselu u Švicarskoj.

>> Židovsko tumačenje apokaliptičkih događaja koji slijede: Gog od Magoga – pretposljednja zla sila…

U subotu, 28. kolovoza 1897. godine, koja je prema riječima očevidaca bila jedan od najtoplijih dana tog ljeta, u gradskoj sinagogi okupilo se oko 200 izaslanika židovskih zajednica iz 17 zemalja. Više od četvrtine novodošlih predstavljalo je cionističke organizacije iz Ruskog Carstva. I upravo je njihovo sudjelovanje promijenilo budućnost židovskog naroda.

ŽIDOVI U RUSIJI

Bolje asimilirani, obrazovani i bogatiji Židovi iz Njemačke i drugih zapadnih zemalja više su se identificirali kao Nijemci ili Francuzi nego kao Židovi. Često su s prezirom gledali na svoje rođake iz Ruskog Carstva, smatrajući ih primitivcima. No susret u Baselu promijenio je njihovo mišljenje o istočnim sunarodnjacima.

“Na kongresu u Baselu ruski Židovi otkrili su kulturnu snagu kakvu nismo mogli ni zamisliti. Sedamdeset njih je prisustvovalo kongresu i nema sumnje da su predstavljali mišljenja i nade pet i pol milijuna ruskih Židova. Tako neugodno! Mislili smo da smo im nadređeni, ali obrazovanje tih profesora, liječnika, odvjetnika, inženjera, poslovnih ljudi i trgovaca je u najmanju ruku na razini zapadnih standarda”, napisao je kasnije Herzl.

Od 204 sudionika, 66 su bili ruski državljani, od čega 44 izravno iz Rusije. Ostali ruski Židovi su do tog vremena emigrirali u Njemačku i druge europske države. To su bili ljudi koji su osnovali Rusko židovsko znanstveno društvo u Berlinu, posvećeno razvoju cionističke ideologije. Organizirani globalni cionistički pokret nastao je zahvaljujući Kongresu, ali je široku popularnost stekao tek u Ruskom Carstvu koje je uključivalo Ukrajinu, Bjelorusiju, Moldaviju, Poljsku i baltičke države. Ti su teritoriji bili dom većini aškenaskih Židova.

Statusne razlike između zapadnih i ruskih Židova dovele su do primjetnih razlika u pogledu na židovski nacionalni problem i budućnost Židova. Zapadni Židovi, s Hertzlom na čelu, inzistirali su na političkom i diplomatskom pristupu i interakciji sa šefovima država i moćnim pojedincima. Vjerovali su da moraju osigurati međunarodno priznanje prava na osnivanje židovske države prije naseljavanja Izraela, oživljavanja hebrejskog i obnove židovske kulture. U isto vrijeme, ove praktične stvari bile su prioritet broj jedan za ruske cioniste.

Unatoč razlikama, rusko izaslanstvo nije bilo previše aktivno na Kongresu. Nisu se željeli isticati kako bi izbjegli sumnju vlasti u Sankt Peterburgu i nisu htjeli dati nikakve osnove za optuživanje sudionika konferencije za urotu protiv njihove zemlje.

”U BASELU SAM OSNOVAO ŽIDOVSKU DRŽAVU”

Rezultati tog kongresa činili su se nevjerojatnim za ono vrijeme. U roku od godinu dana, cionistički pokret usvojio je Baselski program, koji će voditi židovske zajednice sljedećih pola stoljeća. Središnja ideja programa bila je “stvaranje nacionalnog doma u zemlji Izrael”, odnosno u Palestini, koja je u to vrijeme bila pod osmanskom vlašću gotovo 400 godina.

Za postizanje tog cilja, kako su zamislili autori dokumenta, židovske zajednice trebale su sustavno ponovno naseljavati Palestinu poljoprivrednim radnicima i ljudima tehničkih zanimanja. Drugi su Židovi bili zaduženi za organiziranje pokreta i njegovo stalno jačanje kroz formiranje lokalnih ogranaka u različitim zemljama. Njihov cilj bio je promicati nacionalnu svijest Židova posvuda i objasniti europskim vladama važnost uspostave države. Davno prije nego što je Baselski program formuliran, Židovi iz Rusije pretvarali su ove ideje u stvarnost dok su tisuće bježale iz Ruskog Carstva pred valom pogroma i krenule u razvoj suhih i močvarnih zemalja Palestine u svoj novi dom. Do 1897. tisuće su se doseljenika tamo preselile iz Harkova, Kijeva i Odese.

Pomogle su im dvije organizacije osnovane kao odgovor na pogrome: Hovevei Zion, čije se ime doslovno prevodi kao [Oni koji su] Ljubitelji Siona; i Bilu, čije je ime akronim stiha iz Knjige proroka Izaije (2:5): Beit Ya’akov Lekhu Venelkha (“O, Kuće Jakovljeva, dođi i pusti nas.”)

Ovi doseljenici bili su vrijedni do fanatizma. Budući da su uglavnom bili studenti bez iskustva u teškim poljoprivrednim poslovima, bili su ustrajni u odluci da se od ove zemlje omogući život. Čak 15 godina prije Prvog cionističkog kongresa, nekolicina njih formirala je naselje Bilu u Gederi, čime je zapravo započeo prvi val Prve alije, konačnog pokreta povratka kući židovskog naroda.

Osim što je ideju repatrijacije inspiriranu prvim valom doseljenika iz Rusije pretvorio u program, Prvi cionistički kongres u Baselu imao je i dalekosežnije posljedice. Glavno postignuće nije bilo uspostavljanje političkih načela cionizma, već praktična provedba njegove ideologije. Predloženi su konkretni koraci za ubrzanje stvaranja židovske države.

Na primjer, profesor Hermann Shapira (također ruski Židov) predložio je osnivanje zaklade za kupnju zemljišta u Eretz Yisraelu (zemlja Izrael), što je rezultiralo stvaranjem Židovskog nacionalnog fonda samo tri godine kasnije, iako je autor ideje to učinio, ne živi dovoljno dugo da to vidi. Većinu velikih kupnji zemljišta Cionističke organizacije u Palestini izvršili su ruski židovski aktivisti. Jedan od njih bio je Yehoshua Hankin, koji je svoj život posvetio pregovaranju velikog broja velikih ugovora o kupnji zemljišta za buduću državu Izrael. Kongres je također iznio ideju o osnivanju tamošnjeg sveučilišta, čime je nastalo Hebrejsko sveučilište u Jeruzalemu.

Prvi cionistički kongres također je usvojio amblem židovske države, poznat kao Davidova zvijezda, i dao ime valuti, šekel. Autor obje ideje bio je još jedan ruski Židov, David Wolfson, bliski saveznik Theodora Herzla.

Rad Prvog cionističkog kongresa bio je zapravo rad “židovskog parlamenta u egzilu”, a Herzl je napola u šali prozvan “židovskim predsjednikom” nakon potpisivanja Baselskog programa.

Herzl je nekoliko dana kasnije napisao:

“Kad bih sažeo Baselski kongres u jednu rečenicu – koju se ne bih usudio objaviti, rekao bih: u Baselu sam stvorio židovsku državu. Kad bih ovo danas rekao naglas, dočekao bi me opći smijeh. Za pet godina možda, a sigurno za pedeset godina, svi će to shvatiti.”

51 godinu kasnije, država Izrael pojavila se na političkoj karti svijeta. Istini za volju, to teško da bi bilo moguće bez temelja koje je postavio val židovskih doseljenika iz Rusije.

PREDOSJEĆAJ I POSLJEDICE TRAGEDIJE

”Židovsko pitanje” bilo je stvarno u Europi, za europske narode i za same Židove. Nakon Kongresa, njemačko veleposlanstvo u Baselu poslalo je u Berlin izvješće o tamošnjim ”židovskim događajima”. Izraelski stručnjak za pravo i politiku Amnon Rubinstein citirao je usporednu bilješku o dokumentu koju je napravio njemački Kaiser, “Više sam nego sretan s migracijom Židova u Palestinu. Što prije to bolje, neću ih zaustaviti.”

Dugoročno gledano, antisemitizam i judofobija u Europi, a prvenstveno u Njemačkoj, pretvorili su se u ono što se danas smatra najtragičnijom stranicom u povijesti židovskog naroda – holokaust.

Znakovi progona Židova od strane nacističkih režima u nastajanju vidjeli su se već 1933. godine, ali problem nije bio globalno prepoznat sve do 21. Svjetskog cionističkog kongresa koji se održao 1939. U isto vrijeme, Berl Katznelson, Židov bjeloruskog podrijetla, potaknuo je svoju rodbinu da u što većem broju ilegalno migrira u Izrael. Prema njegovim riječima, to je bio jedini način da se izbjegne genocid.

“Sve za što se molim je da vas sve ponovno sretnem”, rekao je predsjednik Kongresa Chaim Weizmann obraćajući se sudionicima.

Na konačnom 22. Kongresu, nakon što su preživjeli tragediju holokausta, oni cionisti koji su prisustvovali bili su čvrsto odlučni stvoriti vlastitu državu i nisu bili spremni na kompromis s britanskom vladom koja je u to vrijeme držala palestinsku zemlju pod svojim mandatom. Rusija, koju je ovaj put predstavljala sovjetska vlada, ponovno je odigrala ključnu ulogu u postizanju ciljeva koje je postavio židovski narod.

SOVJETSKI SAVEZ KAO NAJBOLJI PRIJATELJ IZRAELA

Generalna skupština UN-a isprva nije pozdravila koncept osnivanja izraelske države. Međutim, sovjetsko izaslanstvo predvođeno Andrejom Gromikom, prvim stalnim predstavnikom SSSR-a pri Ujedinjenim narodima, nekoliko je dana aktivno lobiralo za ideju uspostave dvije odvojene države na palestinskom teritoriju – arapske i židovske. Prije konačnog glasovanja održanog 29. studenog 1947., Gromiko se obratio UN-u impresivnim govorom.

“Istraživanja palestinskog pitanja pokazala su da Židovi i Arapi u Palestini ne žele ili ne mogu živjeti zajedno. I to pozdravlja logičan zaključak da ako ova dva naroda, koji nastanjuju Palestinu i oba imaju povijest duboko ukorijenjenu u toj zemlji, ne mogu živjeti jedni pored drugih unutar jedne države, nemamo izbora nego uspostaviti dvije države, umjesto jedne: arapske države i židovske. A sovjetsko izaslanstvo čvrsto vjeruje da ne postoji druga mogućnost…”

Nakon ovog obraćanja, broj zemalja koje su se suzdržale od glasovanja pao je na 10, pri čemu je samo 13 država članica UN-a glasalo protiv projekta podjele Palestine, a 33 države, za njega.

Kada je 14. svibnja 1948. proglašena uspostava židovske države, SAD su je sutradan priznale, ali samo de facto, što nije podrazumijevalo pune diplomatske odnose. Sovjetski Savez priznao je de iure novostvorenu državu dva dana kasnije. SSSR je tako postao prva država koja je uspostavila diplomatske odnose s Izraelom. Sjedinjene Države nisu slijedile taj primjer sve do 1949.

Ali sovjetska podrška novoj zemlji nije stala na tome. Nakon što su oružane snage arapskih država izvršile invaziju na teritorij Izraela, SSSR ga je opskrbio oružjem koje je preko socijalističke Čehoslovačke i Rumunjske isporučeno na Bliski istok. Osim naoružanja, zemlje istočne Europe isporučivale su Izraelu i vojnike. Uglavnom su to bili Židovi koji su sudjelovali u ratu protiv Njemačke. Sovjetski vojni časnici također su tajno poslani u Izrael.

Oko 710.000 Arapa napustilo je zemlju, a oko 400.000 Židova je protjerano iz arapskih zemalja od 1948. do 1951. tijekom Izraelskog rata za neovisnost. Tijekom prvih deset godina postojanja Izraela njegovo je stanovništvo naraslo s 800.000 na 2 milijuna. Većina imigranata bile su izbjeglice koje su se smjestile u šatorskim kampovima. Prvi izraelski premijer David Ben-Gurion pristao je na reparacijski sporazum s Njemačkom, zbog čega su ga žestoko kritizirali Židovi diljem svijeta, koji su bili ogorčeni samom idejom suradnje s Njemačkom nakon holokausta.

Pristaše cionizma znali su da je nakon što je stvorena Država Izrael, “Baselski program” koji se fokusirao na ideju stjecanja državnosti zastario. Razradili su novu platformu, “Jeruzalemski program” koji je ciljeve cionističkog pokreta prebacio na jačanje novo-uspostavljene države putem poticanja useljavanja Židova i promicanja jedinstva židovskog naroda.

Židovi iz SSSR-a i bivšeg Ruskog Carstva nastavili su igrati važnu ulogu u kontinuiranom razvoju cionizma i nakon toga, ali sada uglavnom kao građani Izraela.

Međutim, vrlo je mala vjerojatnost da bi se sama država mogla osnovati bez doprinosa njihovih prethodnika. Sam Herzl je o ruskim Židovima napisao ovo: „Kad smo ih vidjeli, shvatili smo što je to što je našim precima davalo snagu da ustraju i u najtežim vremenima. Sjetio sam se kako su mi ljudi govorili: ‘Ovo je nešto što mogu samo ruski Židovi.’ Kad bih to opet čuo, rekao bih i to je dosta!”

Autor: Valentin Loginov