Objavljivanje priopćenja o papinim telefonskim razgovorima nije uobičajeno za Vatikan koji to obično ne čini – donosi Maša Taušan u Hini.

foto-ilustr.: Българските Новини (Bugarske novosti)

Papa Lav pozvao je Rusiju da poduzme korake prema okončanju sukoba u Ukrajini, u svom prvom razgovoru s predsjednikom Vladimirom Putinom, priopćio je u srijedu Vatikan. “Papa je uputio apel Rusiji da učini gestu koja pogoduje miru, naglašavajući važnost dijaloga za postizanje pozitivnih kontakata između strana i traženja rješenja za sukob“, priopćio je Vatikan.

Time je potvrđeno da je Lav, prvi američki papa, telefonski razgovarao s Putinom u srijedu poslijepodne. Objavljivanje priopćenja o papinim telefonskim razgovorima nije uobičajeno za Vatikan koji to obično ne čini. „Razgovaralo se o humanitarnoj situaciji, potrebi da se olakša pomoć gdje je to potrebno, tekućim naporima za razmjenu zatvorenika i o važnosti djelovanja koje je u tom pogledu obavio kardinal (Matteo) Zuppi“, dodao je Vatikan.

Zuppi, nadbiskup Bologne, bio je vatikanski mirovni izaslanik za Ukrajinu. Putin je zahvalio Lavu na ponudi pomoći u rješavanju sukoba, ali i naglasio da Ukrajina namjerava “eskalirati” rat, priopćio je Kremlj. Američki predsjednik Donald Trump prethodno je rekao da je papa ponudio da bude domaćin pregovora između Rusije i Ukrajine u Vatikanu.

No, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov i drugi dužnosnici kazali su da Vatikan nije prikladno mjesto za mirovne pregovore između dvije većinski pravoslavne zemlje. Putin je istaknuo “da kijevski režim računa na eskalaciju sukoba i provodi sabotaže protiv civilne infrastrukture na ruskom teritoriju”, navodi se u izjavi i dodaje da se radi o terorizmu.

Kremlj je ponovio da se moraju riješiti “korijenski uzroci” sukoba, aludirajući na ruske zahtjeve da Ukrajina usvoji neutralni status i da NATO isključi širenje na istok. U izjavi Vatikana zahvaljuje se ruskom pravoslavnom patrijarhu Kirilu na čestitkama kada je Lav izabran. Papa Franjo kritizirao je Kirilovu podršku Putinu.

Nova knjiga dr. Josipa Mužića »Beskompromisna politika katolika – Principi o kojima se ne pregovara« prvi put na hrvatskom jeziku donosi sažetak suvremenoga autentičnoga katoličkoga nauka o djelovanju katolika u politici – donosi Glas Koncila.

Riječ je o teološkom djelu namijenjenom osobama koje se bave politikom i osobama kojima se politika bavi. Dakle, ovo je knjiga za sve članove hrvatskoga društva i Crkve koji žele doznati koji su stvarni uzroci suvremenih društvenih i političkih kriza te koje korake vjernici u politici mogu poduzeti da bi zaživjelo opće dobro. Ususret drugom krugu lokalnih izbora 1. lipnja donosimo ulomak iz knjige.

Većina vjernika lako može zaključiti da za njih osobno neodrecivi principi imaju primjenu samo na izborima koji su svake četiri godine. Donošenje odluke za koga glasovati, nije jednostavno kako izgleda ili kako se prikazuje. Načelno, nema zapreke i, štoviše, bilo bi poželjno imati na raspolaganju više mogućnosti. Konkretno, četiri su razloga, prema Doktrinalnoj noti, zbog kojih katolici mogu glasovati za različite političke stranke. To su: u svezi društvenih pitanja postoje određene odluke koje su po sebi »kontingentne«, odnosno nisu povezane s velikim moralnim principima; zbog činjenice »da su često moralno moguće različite strategije za ostvariti ili zajamčiti istu temeljnu vrijednost«; zbog »mogućnosti da se na različit način tumače neki temeljni principi političke teorije« i, na koncu, zbog »tehničke složenosti dobrog dijela političkih problema«.¹ Očito je da Crkva nema nikakvih problema s višestranačjem i da podržava zdrav pluralizam te, u skladu s time, upozorava da, u pravilu, nijedna stranka ne može polagati monopol na glasove katolika.

Problemi međutim nastaju u praksi jer je mogućnost izbora vrlo sužena iz više razloga. Činjenica je, kako upozorava Š. Marasović, da »ni jedna stranka na svijetu, koja u svojoj zemlji išta znači, ne prakticira integralno društveni nauk Crkve. To ne čine ni one koje se nazivaju demokršćanskima, jer ne samo da i u njima ima ateista i agnostika, već je veliki dio njih demokršćanski tek po imenu, dok u biti predstavljaju tek jednu od varijanti liberalizma, ili su pak otišle udesno da je katolički društveni nauk za njih izrazito ljevičarski.«² Nažalost, to je uvelike očekivano jer odgovara masovnom neprakticiranju vjere kršćana na Zapadu te, sukladno tome, i smanjenju njihova društvenog utjecaja.

Svjesni toga da se kršćansko ime u politici koristi bez pravoga pokrića, a nerijetko i zloupotrebljava, potrebno je stoga rasuđivati na osnovi djela. Prije svega, treba imati na umu što se ne smije prihvatiti i odobriti. Učiteljstvo ukazuje »da ispravno oblikovana kršćanska savjest ne dopušta nikome da svojim glasom podupire ostvarenje nekog političkog programa ili pojedinog zakona u kojem su temeljni sadržaji vjere i morala potkopani predstavljanjem njima alternativnih ili suprotnih prijedloga.«³ To u praksi, prema Crepaldiju, znači »da nije moralno dopušteno podržati neki pokret ili stranku koji izričito podržavaju u svom programu da su protiv nekog od navedenih principa o kojima se ne pregovara.«⁴ Vjernik, stoga, ne može glasovati za one stranke koje programatski idu izravno protiv ovih principa. Zbog toga razloga katolik nije mogao biti pripadnik komunističke partije za vrijeme Jugoslavije.

Problem nastaje što sve češće političke stranke, iako programatski nisu sporne, a uz to se još znaju nazivati i demokršćanskima, svojim praktičnim djelovanjem opetovano i redovito gaze ove etičke principe. »Izbor stranke ima veze sa ciljevima, pošto se politika tiče i ciljeva, i ima veze sa izborom sredstava, ali koji moraju biti dobri, odnosno sukladni sa ciljem. Ovaj govor se nalazi u temelju činjenice da ako se prihvate principi o kojima se ne pregovara ne može se pristupiti bez razlike svim strankama, jer su neke od njih povezane sa drugim suprotnim ciljevima a neke su od njih sredstva neprikladna za cilj.«⁵ Primjerice, u Hrvatskoj se nijedna velika stranka ne usuđuje, među svoje ciljeve, uvrstiti ukidanje komunističkoga zakona o pobačaju, odnosno zabranu ubijanja nerođene djece. Tako se propustom pokazuje da ne drže do obrane ljudskoga života. Istodobno, te su iste stranke spremno prihvatile Istanbulsku konvenciju i druge protuobiteljske zakone. Tako na kraju praksa razotkriva da su takve stranke jednako štetne, ako ne i štetnije, kao i one koje izravno očituju protivnost nekom od neodrecivih etičkih principa. Ako tome dodamo još poslijeizbornu trgovinu i zanemarivanje volje većine, onda je jasno da to nema smisla pa čak ni s opravdanjem da se bira manje zlo. To onda sliči na izbore u Jugoslaviji kada se moglo glasovati za kandidate samo jedne stranke. Opravdano politolog Tado Jurić zaključuje: »Nadalje, već dulje, a danas pogotovo, izbori su postali beskorisni. To vidimo kako u BiH, tako i u Hrvatskoj. Dovoljno je pogledati rezultate izbora, a zatim te postizborne koalicije i sve je jasno. Obični narod, Hrvate, nitko ne pita ništa. A kada i pokuša dići svoj glas, primjerice inicijativama za referendum, budu promptno ušutkani.«⁶

Ako sve postojeće stranke praktično stalno potiru neodrecive principe, vjernik ih ne može podržati i nema mogućnosti izbora. Istodobno, kako upozorava kardinal Burke, treba učiniti sve moguće da kršćani ostanu zastupljeni u politici kao obrana od zakonodavnoga rušenja naravnog zakona.⁷Tada katolicima, kao i u slučaju da su sve programatski protivne navedenim principima, ne preostaje drugo nego osnovati novu stranku.⁸ »Ta stranka nije ‘crkvena ustanova’, nije konfesionalna i klerikalna, već politička stranka koja je odgovorna za dobrobit cijeloga naroda.«⁹

Svakako osim izravnog političkog angažmana na izborima, postoji i ono, puno šire, neizravno djelovanje u kojem građani, svojom zauzetosti u lokalnoj zajednici i raznim udrugama, čuvaju svoj katolički identitet. »Politička kriza katoličkog svijeta je općenita i stoga akcija treba biti općenita.«¹⁰ Izgubili smo kršćansku bazu, ali i naravnu i stoga treba krenuti iz početka s navještajem obitelji i života unutar ponovne evangelizacije.¹¹ Njezin je sastavni dio Društveni nauk Crkve koji vraća središnje mjesto Bogu u društvu.¹² Principi o kojima se ne pregovara pri tom trebaju biti osnova koja će povezati i ujediniti katolike oko bitnoga.

Upitnost izbora ¹³

Najveći dokaz demokracije i dalje su izbori i zato su oni okruženi svečarskim ugođajem koji je pojačan neradnim danom i medijskom pozornošću. To je, izgleda, zadnje što je ostalo od demokracije kao što se zorno može vidjeti u Hrvatskoj.

Sama pravila glasovanja određena su tako da se uvjetuje ishod. Dijaspora od 4 milijuna ima pravo na tri zastupnika, a manjine, kojih je sveukupno 240.079, imaju 8 zastupnika. D’Hondtovom metodom obračuna glasova, po kojoj se treba proći prag od 5 posto birača, pogoduje se većinskim strankama i nečasnim koalicijama. Izborne se jedinice prekrajaju prema procjenama vladajuće stranke. Tolerira se sumnjivo i interesno financiranje političkih stranaka i njihovih kampanja, posebno iz inozemstva kao u slučaju stranke Možemo. Ovo su konstitutivne nepravde koje dovode u pitanje smisao ovakvih izbora.

Mnogim je glasačima upitna sloboda izbora jer ih je egzistencijalno uvjetovala određena stranka. Neki poslodavci čak traže i dokaz: fotografiju vlastitoga glasačkoga listića kao dokaz da se glasovalo po njihovoj želji. Određenim nacionalnim manjinama plaća se autobus i daje dnevnica da bi došli na glasovanje iz drugih država. Tako imamo, primjerice, općinu Kistanje, gdje su Hrvati stvarno većina, ali su Srbi nominalno većina jer su u Kistanjama samo prijavljeni. Iako tamo ne žive, na vlasti su.

Da ništa ne bi bilo prepušteno slučaju, izbori se mogu namještati, prema potrebi, u većoj ili manjoj mjeri. Već se odavno zna da »nije važno tko glasa nego tko broji glasove«. Ako navedena izjava i nije Staljinova, ipak je istinita. Hrvatska ima tako pola milijuna fantomskih glasova i po tome je jedinstvena država na svijetu.¹⁴ To je izuzetno pogodna okolnost koja se znalački koristi za utjecaj na ishod glasovanja. Uz to idu još i uobičajene nepravilnosti u biračkim odborima i izbornim povjerenstvima te mogućnosti informatičkih zloupotreba pri prebrojavanju glasova.¹⁵ Kada su razlike u ishodima glasovanja malene i neznatne, manipulacije su presudne.

Iz knjige »Beskompromisna politika katolika – Principi o  kojima se ne pregovara« dr. Josipa Mužića (str. 105. – 109.)

—

Bilješke

1 Kongregacija za nauk vjere, Nota dottrinale, br. 3.
2 Š. Marasović, Demos ante portas, 142.
3 Kongregacija za nauk vjere, Nota dottrinale, br. 4.
4 G. Crepaldi, Il cattolico in politica, 80; J. Höffner, nav. dj., 277.
5 G. Crepaldi, A compromesso alcuno, 36.
6 Davor Dijanović, »Razgovor s dr. sc. Tadom Jurićem, autorom knjige ‘Iseljavanje Hrvata u Njemačku. Gubimo li Hrvatsku?’«, hkv.hr, 05. veljače 2019. na: https:// www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/31190-razgovor-s-dr-sc-t-juricem-da-na-zalost-gubimo-hrvatsku.html, (5. rujna 2023.).
7 Raymond Leo Burke, Esperanza para el mundo. Unir todas las cosas en Cristo, Bibliotheca Homo Legens, Madrid, 2018., 90.
8 G. Crepaldi, Il cattolico in politica, 92.
9 J. Höffner, nav. dj., 277.
10 G. Crepaldi, A compromesso alcuno, 124.
11 Isto, 126.
12 Isto, 127.
13 Josip Mužić, »Izbori«, Svjetlo riječi, lipanj 2024., 20-21.
14 Prema registru birača u lipnju 2023. u Hrvatskoj je bilo 3.645.340 birača što je 469.898 više od broja punoljetnih stanovnika. Usp.: Vedran Salvia, »Imamo 470.000 birača više nego punoljetnih ljudi. To je najveći politički problem«, Indeks.hr, 10. listopada 2023., na: https://www.index.hr/vijesti/clanak/imamo-skoro-pola-milijuna-biraca-viska-taj-kaos-odgovara-hdzu/2500425.aspx, (27. travnja 2024.).

15 Na zadnjim izborima u Hrvatskoj (17. travnja 2024.) udruga Equilibrium, koja je jedina imala status promatrača u obradi glasova od strane tvrtke Apis IT d.o.o., ocijenila je da ni ovi izbori kao ni protekli »nisu bili regularni« niti vlasti išta poduzimaju da bi bili »transparentni, provjerljivi, komparabilni, vjerodostojni«. Usp.: »Udruga Equilibrium nazočila obradi podataka u APIS-u: ‘Izbori za Sabor nisu bili regularni!’«, PARAF, 29. travnja 2024., na: https://www.paraf.hr/udruga-equilibrium-nazocila-obradi-podataka-u-apis-u-izbori-za-sabor-nisu-bili-regularni/, (2. svibnja 2024.).

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) održala je u četvrtak, 5. lipnja 2025. znanstveni skup o hrvatskom povijesnom grbu. Na skupu koji je otvorio predsjednik HAZU-a akademik Velimir Neidhardt izlaganja su održali prof. dr. sc. Ivan Jurković s Filozofskoga fakulteta u Puli, povjesničar mr. sc. Mate Božić, akademik Stjepan Ćosić s Instituta za migracije i narodnosti u Zagrebu, prof. dr. sc. Hrvoje Kekez s Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta, prof. dr. sc. Tomislav Galović s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, dr. sc. Željko Holjevac s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, dr. sc. Mario Jareb s Hrvatskoga instituta za povijest i dr. sc. Ante Žužul iz Školske knjige.

U Znanstvenom odboru skupa bili su akademici Stjepan Ćosić, Anđelko Akrap, Jakša Barbarić, Kuzma Kovačić i akademkinja Željka Čorak. Na skupu je javno proglašena Deklaracija HAZU o hrvatskome povijesnom grbu koju u nastavku donosimo u cijelosti.

DEKLARACIJA HRVATSKE AKADEMIJE
ZNANOSTI I UMJETNOSTI
O HRVATSKOME POVIJESNOM GRBU

Službeni državni grb Republike Hrvatske reguliran je Zakonom o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske (NN 55/93 i 29/94, na snazi od 19. travnja 1994.). Sastoji se od grbovnog štita („povijesnog hrvatskog grba u obliku štita dvostruko podijeljenog vodoravno i okomito u 25 crvenih i bijelih /srebrnih/ polja, tako da je prvo polje u gornjem lijevom kutu štita crvene boje”) i stilizirane krune (s „pet manjih štitova s povijesnim hrvatskim grbovljem”). Riječ je, dakle, o složenom grbu sa šest povijesnih hrvatskih grbova koji sažimaju i simboliziraju kompleksnu prošlost naše domovine, a koji su se stoljećima upotrebljavali u različitim inačicama. Uporaba službenoga grba Republike Hrvatske propisana je zakonom, ali su se različite varijante hrvatskih povijesnih grbova, u prošlosti i danas, s ponosom isticale u Hrvatskoj i drugim državama u sklopu privatnih, javnih, kulturnih, sportskih i drugih prigoda i manifestacija.

S obzirom na svoju ulogu, tradiciju i društvenu zadaću u proučavanju svih aspekata hrvatske povijesti, kulture i identiteta – pa tako i heraldičke simbolike – Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti donosi svoj znanstveno utemeljeni stav isključivo o hrvatskome povijesnom grbu i njegovim varijantama:

D E K L A R A C I J A

U mnogobrojnim znanstveno potkrijepljenim heraldičkim studijama domaći i strani autori odgovorili su na pitanja o genezi, razvoju i izgledu hrvatskoga šahiranoga grba tijekom povijesti. Šahirani grb Hrvatske stilizirani je prikaz tvrđave, utvrde ili predziđa. Potkraj 15. stoljeća bio je oblikovan prema tadašnjoj metafori Hrvatske kao tvrđave, bedema, odnosno predziđa kršćanstva (Antemurale Christianitatis), najčešće u varijanti s početnim srebrnim (bijelim), a završnim crvenim poljem (kad je parni broj polja). Šahirani grbovi Hrvatske s početnim srebrnim (bijelim) ili crvenim poljem prisutni su i korišteni gotovo podjednako još od početka 16. stoljeća. Stoga su prijepori vezani za početno polje (bijelo ili crveno) – što podrazumijeva to da bi uporaba jedne varijante isključivala drugu – lažna dvojba. Historiografske spoznaje potvrđuje višestoljetna praksa isticanja različitih varijanata šahiranoga grba. Sve to opovrgava recentne teze o posebnom značenju početnoga polja našega grba, pa se one mogu smatrati pseudoznanstvenim i politikantskim.

Naime, od početka 21. stoljeća te su se teze u javnosti počele nametati ponavljanjem netočnih tvrdnja i iz njih izvedenih lažnih zaključaka. Uglavnom je riječ o zlonamjernim medijskim problematizacijama početnoga srebrnog (bijelog) polja hrvatskoga povijesnoga grba koje ga vezuju isključivo uz razdoblje II. svjetskog rata. Pritom se inačica s početnim srebrnim poljem netočno proglašava grbom i simbolom Nezavisne Države Hrvatske. Povijesni hrvatski grb s početnim srebrnim poljem tako se ideologizira i služi za dnevnopolitičke potrebe. Takav ahistorijski pristup ujedno reducira raznolikost višestoljetne kontinuirane uporabe grba sa šahiranim poljima i isključuje petsto godina povijesti podjednake uporabe inačica toga hrvatskoga heraldičkog simbola. Lažni problem s početnim poljima šahiranoga grba možemo promatrati i kao primjer povijesne tenzije između trajnosti simbola i promjenjivosti konteksta, odnosno kao dokaz iracionalne dimenzije koju poprima suvremeno manipuliranje simbolima.

Nametanje tendenciozno ideologizirane rasprave kojoj je cilj suziti i kontaminirati simbole hrvatskoga identiteta traži od Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti da jasno razdvoji povijesne činjenice od zlonamjernih falsifikata.

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti smatra da takve rasprave o hrvatskome grbu, napose o boji početnoga polja na njemu, nisu motivirane znanstvenim, povijesnim i kulturološkim ciljevima, nego političkim i politikantskim. Zbog svega toga ovom Deklaracijom Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti objavljuje kraj stigmatizaciji različitih varijanata hrvatskoga povijesnoga grba i suvremenoj ideologizaciji povijesnih simbola općenito.

Službeni grb Republike Hrvatske zakonom je propisan i nema inačica, ali hrvatski povijesni grb u privatnoj i javnoj uporabi, s razlogom i ponosom, može se i treba isticati onako kako su ga Hrvati tijekom povijesti naraštajima isticali, poštovali i smatrali svojim bez obzira na to je li mu početno polje bijelo ili crveno.

Izvor: HAZU

______________