Dana 5. srpnja 2024. Vatikan je objavio da je nadbiskup Carlo Maria Viganò automatski ekskomuniciran jer je kriv za “zločin raskola”.
U ovom članku autora Matthewa McCuskera, ćemo ispitati optužbe Vatikana protiv nadbiskupa i upitati se je li on doista kriv za zločin raskola.
Što je automatska ekskomunikacija?
Ekskomunikacija je “prijekor ili kazna kojom se osoba koja tvrdoglavo počini zločin isključuje iz zajedništva vjernika, sve dok nakon napuštanja kontumacije ne bude razriješena” [1].
Prvi se sastoji u pripisivanju kazne izopćenja određenim zločinima, tako da ako je osoba kriva za jedan od tih zločina, automatski biva izopćena zbog te iste činjenice. To se zove latae sententiae ekskomunikacija.
Drugi način je izricanje sudske kazne protiv osobe koja je proglašena krivom za kazneno djelo. To se zove ekskomunikacija ferendae sententiae.
Vatikan je proglasio Viganòa ekskomuniciranim latae sententiae jer je, prema njima, počinio zločin šizme.
Vatikanski dokument kaže:
Poznate su njegove javne izjave koje pokazuju njegovo odbijanje priznavanja i podložnosti vrhovnom papi, njegovo odbijanje zajedništva s njemu podložnim članovima Crkve te legitimitet i magistralni autoritet Drugog vatikanskog sabora.
No predstavlja li stav koji je Viganò javno iznio doista dokaz da je on kriv za zločin raskola?
Što je raskol?
Raskol je definiran na sljedeći način:
Raskolnici su oni koji odbijaju podložiti se Vrhovnom Papi i održati zajedništvo s članovima Crkve koji priznaju njegovo vrhovništvo” [2].
Da bi netko bio član Katoličke crkve, mora se podložiti vlasti koju Isus Krist, božanska Glava Crkve, vrši preko svog namjesnika, rimskog prvosvećenika, i preko kolegija biskupa u jedinstvu s njim. Ova moć je trostruka: posvećivati, poučavati i upravljati.
Raskol je odbijanje podvrgavanja upravnom autoritetu Crkve i stoga odvaja osobu od Crkve. Isto tako, hereza, koja je odbijanje podvrgavanja učiteljskom autoritetu Crkve, odvaja osobu od članstva.
Ovo je učenje jasno izrazio papa Pio XII u svojoj enciklici Mystici Corporis Christi, “O mističnom tijelu Kristovu”:
U stvarnosti, samo oni koji su kršteni i ispovijedaju pravu vjeru, i koji nisu bili toliko nesretni da su se odvojili od jedinstva Tijela, ili su bili isključeni iz legitimne vlasti zbog počinjenih teških grijeha, moraju biti uključeni kao članovi Crkve… I zato, ako tko ne posluša Crkvu, neka se smatra – tako zapovijeda Gospodin – poganinom i carinikom. Iz toga slijedi da oni koji su podijeljeni u vjeri ili vladavini ne mogu živjeti u jedinstvu tog Tijela, niti mogu živjeti životom njegovog jedinog božanskog Duha.
I nastavlja:
Nisu svi grijesi, ma kako ozbiljni bili, takvi da odvajaju čovjeka od Tijela Crkve, poput raskola, krivovjerja ili otpadništva.
Monsinjor Gerard Van Noort ovako sažima učenje katoličkih teologa o raskolu:
Javni raskolnici nisu članovi Crkve. Nisu jer se svojim djelovanjem odvajaju od jedinstva katoličke zajednice. Izraz katoličko zajedništvo, kako se ovdje koristi, znači i koheziju s cijelim katoličkim tijelom (jedinstvo bogoslužja itd.) i jedinstvo s vidljivom glavom Crkve (jedinstvo vlasti) [4].
Stoga je jasno da je svatko tko odbije podložnost vrhovnom poglavaru raskolnik, iako je važno pojasniti da postoje oblici neposluha legitimnoj vlasti koji ne uključuju odbijanje same vlasti. Teolog Sylvester Hunter S.J. piše:
Grijeh raskola, tzv., čini onaj tko se, krstivši se, javnim i formalnim činom odreče podložnosti upraviteljima Crkve; također i onaj tko formalno i javno sudjeluje u bilo kojem javnom religijskom kultu koji je uspostavljen u suparništvu s crkvenim. Nije čin raskola odbijanje poslušnosti zakonu ili zapovijedi vrhovnog pape ili nekog drugog crkvenog poglavara, sve dok to odbijanje nije jednako odricanju od bilo kakve podložnosti prema njemu [5].
Odbija li Viganò pokornost vrhovnom papi?
Iz njegovih javnih izjava jasno je da Viganò odbija podložnost Jorgeu Mariju Bergogliu, koji trenutno tvrdi da zauzima sjedište Svetog Petra pod papinskim imenom Franjo.
No, jednako je jasno da Viganò ovim činom ne namjerava odbiti podložnost vrhovnom poglavaru, jer ne vjeruje da Franjo obnaša tu dužnost. Jasan primjer, uzet iz njegove izjava kao odgovor na optužbe Vatikana za raskol bit će dovoljna da izrazi nadbiskupov stav:
Snažno odbacujem optužbe da sam razderao Spasiteljevu bešavnu odjeću i da sam se udaljio od vrhovne vlasti Kristova namjesnika: da bih se odvojio od crkvenog zajedništva s Jorgeom Mariom Bergogliom, prvo bih morao biti u zajedništvu s njim , što nije moguće jer se sam Bergoglio ne može smatrati članom Crkve, zbog njegovih višestrukih krivovjerja i očigledne stranosti i nespojivosti s ulogom koju nevaljano i nedopušteno obnaša.
Stoga je jasno da Viganò namjerava odbiti podložnost Franji, ali ne namjerava odbiti podložnost vrhovnom papi. Franju ne smatra vrhovnim papom.
– Je li raskolnički odbiti podvrgavanje sumnjivom pretendentu na papinstvo?
– Jesu li Franjine tvrdnje o papinstvu doista dvojbene?
Je li odbijanje sumnjivog pape raskolničko?
Odbijanje podložnosti rimskom prvosvećeniku ili nasljednicima apostola koji upravljaju Crkvom u jedinstvu s njim je raskolništvo.
Međutim, nitko nema obvezu poslušati nadređenog čije je pravo na dužnost dvojbeno.
U svom komentaru na Zakonik kanonskog prava iz 1917., o. Franjo X. Wentz i o Peter Vidal …. također objašnjavaju:
Nadležnost je u biti odnos između nadređenog koji ima pravo na poslušnost i subjekta koji ima dužnost na poslušnost. Kada jedan od dijelova tog odnosa nedostaje, drugi nužno prestaje postojati, što je vidljivo iz prirode samog odnosa” [6].
Drugim riječima, osoba ima obvezu pokoravanja samo onda kada postoji netko tko ima sposobnost primiti takvu pokornost. Čovjek može imati obvezu podložiti se Papi samo ako postoji Papa kojemu se može podložiti.
Oni nastavljaju:
Međutim, ako je papa istinski i trajno sumnjiv, prema njemu ne može postojati dužnost poslušnosti od strane bilo kojeg podanika. Zapravo, zakon prema kojemu “zakonito izabrani nasljednik svetog Petra ima poslušnost” ne obvezuje ako je dvojben; a svakako je dvojbeno, ako je zakon proglašen na sumnjiv način, jer zakoni se utvrđuju kada su proglašeni, a bez dovoljnog proglašenja nedostaje im sastavni dio, ili bitni uvjet.
Kao što je objašnjeno drugdje, da bi zakon ili zapovijed bili legitimni, mora ih propisno proglasiti legitimna vlast. Ako je legitimitet autoriteta dvojben, onda su dvojbeni i zakon ili zapovijed, i ne može postojati inherentna obveza da im se pokorava. Kad bi to bio slučaj, dovelo bi do apsurda da bi bilo tko, s nekim izgovorom uvjerljivosti, mogao tvrditi da ima autoritet, a od drugih bi se zahtijevalo da mu se pokoravaju.
Na primjer, kad bi to bio slučaj, netko bi bio dužan poslušati nekoga tko djeluje u ulozi policajca, ili vojnog časnika, ili biskupa, sve dok sumnja u autentičnost njegovih tvrdnji. Obveza pokoravanja sumnjivim vlastima bila bi kraj legitimne vlasti i istinske slobode.
Iz tog razloga, govoreći o papinstvu, Wernz i Vidal nastavljaju:
Ali ako je činjenica zakonitog izbora određenog nasljednika svetog Petra samo dvojbeno dokazana, promulgacija je dvojbena; stoga taj zakon nije propisno i objektivno sastavljen od svojih nužnih dijelova, te ostaje doista dvojben i stoga ne može nametnuti nikakvu obvezu.
Doista, bilo bi nerazborito poslušati takvog čovjeka koji nije dokazao svoj pravni naslov.
I nastavljaju:
Isti zaključak potvrđuje se i na temelju vidljivosti Crkve. Naime, vidljivost Crkve sastoji se u tome što ona posjeduje znakove i znakove raspoznavanja tako da je, kada se koristi moralnom marljivošću, mogu prepoznati i raspoznati, osobito od strane njezinih zakonitih službenika. Ali u pretpostavci koju razmatramo, Papa se ne može pronaći čak ni nakon marljivog ispitivanja. Zaključak je dakle točan: takav dvojbeni papa nije glava vidljive Crkve koju je Krist uspostavio.
Ako se ne može vidjeti, nakon što je uložena dužna pažnja, da muškarac posjeduje sve identifikacijske znakove i karakteristike pape – kao što je muško, kršten, javno ispovijedanje katoličke vjere, u zajedništvu s članovima Crkve, posjeduje korištenje razuma te propisno izabran i prihvaćen od Crkve – onda se ne može razumno zaključiti da je takav čovjek doista papa. (Više informacija o tome što je potrebno za valjan izbor pape potražite ovdje.)
Sumnjivi papa se mora smatrati nepapom. Zapravo, postoji tradicionalna maksima “papa dubius, papa nullus“. Dvojbeni papa nije papa.
Odbijanje podložnosti sumnjivom papi čin je razboritosti, a ne čin raskola.
Wernz i Vidal pišu:
Među raskolnike se ne mogu ubrojiti oni koji odbiju poslušnost rimskom prvosvećeniku jer njegovu osobu zbog glasina koje kruže smatraju sumnjivom ili sumnjivom izabranošću [7].
Ovo je standardno učenje katoličkih teologa.
Poznati teolog 15. stoljeća, kardinal Cajetan, kaže:
Ako tko iz opravdanog razloga posumnja u papinu osobu i odbije njegovu nazočnost, pa čak i njegovu jurisdikciju, ne čini zločin raskola, niti bilo koji drugi, pod uvjetom da je spreman prihvatiti papu ako ne bi bio osumnjičen [ 8].
A poznati teolog iz 17. stoljeća Juan de Lugo komentira:
Onaj tko niječe podložnost Papi jer vjerojatno sumnja u njegov zakoniti izbor ili njegov autoritet, neće biti raskolnik [9].
Teolog iz sredine 20. stoljeća Ignatius J. Szal piše:
Nema čak ni raskola… ako netko odbije poslušnost jer sumnja u osobu pape ili u valjanost njegova izbora, ili ako mu se opire kao civilnom poglavaru države [10].
Stoga je jasno da odbijanje podložnosti pretendentu na papinstvo čija je tvrdnja dvojbena nije raskolništvo.
Sada se moramo zapitati jesu li Franjine tvrdnje o papinstvu dvojbene.
Je li Franjo sumnjiv papa?
Sve veći broj katolika smatra da je moralno izvjesno ili barem vjerojatno da Jorge Mario Bergoglio nikada nije bio valjano izabran na papinsku dužnost ili je, ako jest, izgubio tu dužnost.
U prilog ovom stavu iznose se različiti argumenti.
Ispitivanje pravednosti svih ovih argumenata i njihovo pružanje u njihovom najcjelovitijem i najopsežnijem obliku izvan je dosega ovog članka. Umjesto toga, ukratko ćemo sažeti neke od najvažnijih argumenata, pozivajući se na detaljnija izlaganja ili popratni materijal.
Nizozemski teolog G. Van Noort sažima ovo stajalište na sljedeći način:
Javni heretici (a još više otpadnici) nisu članovi Crkve. Nisu jer se odvajaju od jedinstva katoličke vjere i od izvanjskoga ispovijedanja te vjere. Očito im, dakle, nedostaje jedan od tri čimbenika – krštenje, ispovijedanje iste vjere, sjedinjenje s hijerarhijom – koje je Pio XII. označio kao uvjete za pripadnost Crkvi. Sam Papa je izričito istaknuo da, za razliku od drugih grijeha, hereza, raskol i otpad automatski odvajaju čovjeka od Crkve [11].
Monsinjor Van Noort, kao i drugi teolozi, pojašnjava da je ono što osobu odvaja od članstva u Crkvi javna priroda krivovjerja, a ne osobna krivnja pojedinca. Piše:
Pod pojmom javni heretici u ovom trenutku mislimo na sve one koji izvana niječu neku istinu (primjerice božansko majčinstvo Marije), ili više istina božanske i katoličke vjere, bez obzira na to da osoba koja niječe to čini u neznanju i nedužan način (samo materijalni heretik), ili dobrovoljno i krivo (formalni heretik) [12].
Također je jasno pokazano da je Franjo javni heretik. Na primjer, sinovski ispravak iz 2017. identificirao je brojne različite hereze koje je Franjo javno ispovijedao i koje nikad nije povukao, unatoč tome što su bile javno ispravljene.
Papa, kao glava Crkve, mora biti član Crkve, kao što piše teolog Sylvester Berry:
On mora biti član Crkve, jer nitko ne može biti glava društva ako nije član tog društva [13].
Dakle, ako Franjo nije član Crkve, ne može biti papa.
Argument se može izraziti sljedećim silogizmima:
Glavna premisa: javni heretik nije član Katoličke crkve.
Manja premisa: Franjo je javni heretik.
Zaključak: Franjo nije član Katoličke crkve.
Glavna premisa: papa je član Katoličke crkve.
Manja premisa: Franjo nije član Katoličke crkve.
Zaključak: Franjo nije papa.
Drugi argument koji bi se mogao nastaviti jest da je Franjo javni raskolnik, pa stoga ni član Crkve ni Papa, zbog svog progona tradicionalnih obreda Rimske crkve.
Kao što je napisao poznati isusovački teolog iz 16. stoljeća Francisco Suarez, doktor Eximius: “I na ovaj drugi način Papa bi mogao biti raskolnik, u slučaju da ne želi imati dužnu zajednicu i koordinaciju s cijelim tijelom Crkve, kao što bi se dogodilo ako se pokušalo izopćiti sve Crkvu, ili ako je htjela potkopati sve crkvene ceremonije utemeljene na apostolskoj tradiciji, kao što smo primijetili kod Cajetana (ad II-II, q. 39) i, s većom širinom, od Torquemade (1. 4, c.11 ). ) [14].
(ii) Argument nepostojanja namjere obavljanja papine službe
Nadbiskup Viganò je tvrdio da Franjo nije preuzeo papinstvo jer nikada nije namjeravao obnašati papinsku dužnost. Njegov stav možete detaljno pročitati ovdje. Drugi su iznosili slične argumente tijekom godina, poput zagovornika teze Cassiciacum.
Generalni stav bi se mogao izraziti na sljedeći način:
Glavna premisa: Čovjek koji odlučno odbija ispuniti dužnosti dužnosti koju navodno obnaša ili prešutno daje ostavku ili nikada nije prihvatio dužnost kako bi je započeo.
Manja premisa: Franjo odlučno odbija ispunjavati dužnosti papinske službe koju navodno obnaša.
Zaključak: Franjo je ili prešutno dao ostavku ili nikada nije prihvatio dužnost da bi mogao započeti.
(iii) Argument jedinstva Crkve
Jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva ima četiri znaka po kojima je uvijek lako prepoznati. To su znakovi (i) jedinstva, (ii) svetosti, (iii) katoliciteta i (iv) apostolstva.
Ovi znakovi uvijek moraju biti jasno vidljivi. Kao što je Prvi vatikanski koncil učio:
Da bismo mogli ispuniti obvezu prihvaćanja prave vjere i u njoj ustrajati, Bog je po svom jedinorođenom Sinu ustanovio Crkvu i udijelio joj očite znakove te ustanove, kako bi je svi ljudi mogli prepoznati kao čuvaricu i učiteljicu objavljene Riječi.
Prvi od ovih znakova, znak jedinstva, očituje se kao (i) jedinstvo vjere, (ii) jedinstvo obožavanja i (iii) jedinstvo vlasti. Crkva je uvijek vidljivo sjedinjena u vjeri, tako da je to jedinstvo vidljivo svakom poštenom promatraču. To jedinstvo vjere postiže se podlaganjem svih članova Crkve pravilu vjere koje predlaže Učiteljstvo Crkve.
Monsinjor Van Noort objašnjava:
Jedinstvo vjere koje je Krist bezrezervno odredio sastoji se u tome da svatko prihvati nauk koji je za vjeru predstavio učiteljstvo Crkve. Doista, naš Gospodin ne zahtijeva ništa više od prihvaćanja propovijedanja apostolskog kolegija od strane svih, tijela koje mora postojati zauvijek; ili, što je isto, o izjavama učiteljstva Crkve, koje je On sam uspostavio kao pravilo vjere. A bitno jedinstvo vjere zahtijeva da svatko ima svaki nauk jasno i jasno predstavljen za vjeru od strane Učiteljstva Crkve; te da svatko ima te istine eksplicitno ili barem implicitno, odnosno priznajući autoritet Crkve koja ih uči [16].
Vidljivo načelo toga jedinstva je papa, koji je vrhovni učitelj vjere. Podlažući se Papinom nauku, Crkva se sjedinjuje u onom izvanrednom jedinstvu vjere koje je jedan od njezinih vidljivih znakova. Riječ princip ovdje znači porijeklo. Crkva je vidljivo ujedinjena jer se svaki član podlaže papinom nauku.
No posve je jasno da Franjo nije uzrok vidljivog jedinstva katoličkih vjernika. Zapravo, odbacivanje krivovjerja koje je Franjo naučavao nešto je zajedničko svim katoličkim vjernicima. Kad bi se netko podložio cjelokupnom nauku koji je predložio Franjo, kao rezultat tog podlaganja udaljio bi se od vidljivog jedinstva vjere.
Budući da Franjo nije vidljivo načelo jedinstva Katoličke Crkve, on ne može biti Papa.
(iv) Argument stegovne nepogrešivosti Crkve
Ovaj argument temelji se na nepogrešivosti univerzalnih zakona Crkve.
Papa nikada ne može donijeti univerzalne zakone ili uspostaviti discipline koje su intrinzično zle.
Papa Pio IV, u buli Auctorem Fidei iz 1578., osudio je sljedeći prijedlog:
… Crkva, kojom upravlja Duh Božji, mogla bi uspostaviti stegu koja je ne samo beskorisna i nepodnošljiva za kršćanski duh, nego čak opasna, štetna i pogodna za praznovjerje i materijalizam.
Dom Prosper Gueranger sažeo je standardno učenje teologa:
Članak je katoličkog nauka da je Crkva nepogrešiva u zakonima u kojima se sastoji njezina opća stega, tako da nije dopušteno tvrditi, bez prekida s pravovjerjem, da je norma koju je izdala suverena vlast u Crkvi s namjerom da obvezivanja svih vjernika, ili barem cijele klase vjernika, može sadržavati ili poticati zabludu u vjeri ili moralu.
Iz toga slijedi da, uz dužnost podložnosti u ponašanju, koju opća disciplina nameće svima kojima upravlja, moramo prepoznati “doktrinalnu vrijednost” u crkvenim normama poput ove [17].
Kardinal Louis Billot sažima ovu doktrinu na sljedeći način:
Crkvi pomaže Bog na takav način da nikada ne može uvesti stegu koja je na bilo koji način protivna pravilu vjere ili evanđeoskoj svetosti [18].
Crkva je čvrst vodič. Vjernici se uvijek mogu podvrgnuti njegovim zakonima i disciplinama, sigurni da će pomoći dušama da dosegnu nebo. Međutim, Franjine norme vode duše u zabludu i grijeh. Na primjer, u Amoris laetitia dopustio je onima koji žive u javnom preljubu da primaju svetu pričest, a u Fiducia supplicans dopustio je blagoslov istospolnih “parova”.
Uspostavljajući opasna pravila za cijelu Crkvu, čini se da Franjo čini ono što pravi rimski papa nikada ne bi mogao učiniti.
Ovo su samo četiri od različitih teoloških pristupa koji bi se mogli poduzeti kako bi se pokazalo da Franjo nije rimski papa. Svaki od njih bit će izložen dublje i strože u člancima koji slijede.
To su argumenti temeljeni na čvrstim teološkim načelima koji Franjine tvrdnje o papinstvu čine u najmanju ruku sumnjivima.
Drugi katolici izrazili su sumnje u konklavu koja je izabrala Jorgea Maria Bergoglia. Osobito su istaknuli makinacije “skupine St. Gallen”, samozvane “mafije” kardinala i biskupa koji su priznali da su kovali zavjeru kako bi osigurali “izbor” Bergolija. Da biste saznali više o “St. Gallen mafiji” možete pročitati ovdje.
Neki su tvrdili da je ova zavjera možda poništila izbor pape, jer vjeruju da je izbor bio vođen normama koje je uspostavio Dominici Gregis Ivana Pavla II., br. 78, koji kaže: “Potvrđujući propise svojih prethodnika, također zabranjujem bilo kome, čak i ako je kardinal, za života pape i bez konzultacije s njim, da pravi planove za izbor njegova nasljednika, ili da obećava glasove, ili da donositi odluke o tome na privatnim sastancima.”
N. 76. istog dokumenta stoji da: „Ako se izbori održe na način drugačiji od onoga koji je propisan ovim Ustavom ili ako se ne poštuju uvjeti koji su ovdje utvrđeni, izbor je zbog toga ništavan, bez potrebe za deklaracija u vezi s tim; prema tome, ne daje nikakva prava izabranoj osobi.” Drugi katolici izrazili su sumnje u vezi s ostavkom Benedikta XVI. i njezinim utjecajem na valjanost konklave 2013. godine.
Iako ovaj autor smatra da su teološki argumenti najuvjerljiviji i najplodonosniji pristup tom pitanju, jasno je da su sumnje oko konklave za neke bile razlog za sumnju u samu valjanost Franjina papinstva.
Je li Viganò raskolnik?
U ovom smo članku vidjeli da je odbijanje podložnosti vrhovnom papi raskolničko.
Međutim, također smo vidjeli da je odbijanje podložnosti sumnjivom papi čin razboritosti, a ne raskola.
Jaki teološki argumenti koji se mogu iznijeti protiv Franjine tvrdnje da drži rimski pontifikat čine ga, u najboljem slučaju, sumnjivim pontifikom.
Stoga se nadbiskup Carlo Maria Viganò mora smatrati “nekrivim” za teški zločin raskola.
Kad završi gradnja Antikrist dolazi… Knjiga Zapadni put u apokalipsu – istina, otkriva nam mjesto na koje će zasjesti Antikrist. Riječ je o Solomonovom hramu koji se nanovo gradi za prijestolje Antikrista a kojeg Židovi nazivaju Mesija.
U knjizi je ispisano sljedeće:
Dan odricanja Nikolaja Drugog od prijestolja postao je uistinu mističan. Sam pakao je požurio da odahne s olakšanjem. Privremena vlada odmah ukinula sva ograničenja Židovima u Rusiji (sličan korak je bio prvi rezultat svih revolucija)
Uskoro – (opet slučajnost?) Na međunarodnoj razini donesena je Deklaracija Balfoura o formiranju “nacionalnog ognjišta” židova u Palestini. Tamo se ustremio iz početka potočić, a zatim i bujica ljudi, čiji su preci, u različito vrijeme, i u različitim zemljama, prihvatili judaizam.
Zidanje Solomonovog hrama
“A gdje su sada Zlatna vrata, kroz koja u grad mora ući Antikrist?”, Pitao sam u Jeruzalemu svog turističkog vodiča. Mladić, koji je do tada bio u potpunosti druželjubiv i šarmantan, doslovno je pozelenio od jada.
“Ne antikrist, već m-e-s-i-j-a!” – zlobno je naglasio svako slovo. Dakle tako! Vode turiste i poklonike, brinu se pronaći unosan poslić, sviruckaju na violini i – čekaju! Iz svakodnevice potpuno prizemnih poslova i poslića – čekaju!
Glavni mistični zadatak naseljenika je postao zidanje Solomonovog hrama. U svakoj sinagogi stoljećima su izučavali riječi starozavjetnih proroka Hagaja i Melahije o dolasku Mesije. Po proročanstvima, on će zasjesti u drugom hramu. Što to znači? Prvi hram koji je sazdao Solomon, razrušen je za vrijeme babilonskog cara Nabukodonosora. Drugi je podignut na tom istom mjestu krajem šestog stoljeća prije rođenja Krista.
Među zidovima drugog hrama o ispunjenju starozavjetnih proroštava pripovijedao je Krist – Mesija, neprepoznat od većine Židova. Oni čekaju drugog “Mesiju”. Čekaju, mada po riječi Spasiteljevoj, od drugog hrama već nije ostao ni kamen na kamenu. Njega su srušili rimski legionari 70. godine i tako načinili pralik budućeg Kraja Svijeta.
Treći Hram
Dakle, budući hram će postati treći. Uostalom, Židove mnogo ne brinu takve suštinske okolnosti. Ne brine ih ni odsustvo prvosvećenika za taj hram, jer sljedstvo svećenstva je davno potrgano.
(“U ljeto 2001. godine u najvećoj tajnosti, vlasti države Izrael odobrile su i omogućile, uz nezapamćeno osiguranje, na zahtjev ultraortodoksnog židovstva, svečano polaganje kamena temeljca za budući novi Solomonov hram na platou Hamija u Jeruzalemu. Zbog rizika od nezadovoljstva muslimanskog stanovništva Jeruzalema čin polaganja obavljen je za svega pola sata, uz prisustvo malobrojnih izabranika.
Čim je vijest o događaju prostrujala Svetim Gradom, u džamiji Al Aksa i oko nje okupile su se muslimanske mase, koje su počele kamenovanje židovskih vjernika kod obližnjeg Zida plača. Interesantno je da je najveći broj informacija svjetskih i domaćih agencija o zbivanjima u Jeruzalemu, govorio samo o neredima koje su izazvali Palestinci, dok je događaj koji im je prethodio uglavnom prešućivani.)
Sinagoge su prije škole nego hramovi. Uznositi žrtvu Bogu Judejci mogu jedino na gori Morija u Jeruzalemu. Dakle, već skoro dvije tisuće godina judajizam je lišen hramovnog života …
… Dakle, tko će zasjesti u novom, trećem hramu? Onaj tko će se oslanjati na svoje božansko porijeklo i na taj način smoći snage da ignorira odsustvo prvosvećeničkog plemstva. Onaj koji će sablazniti mnoge čudesima.
Da, ukoliko se to dogodi u trećem (u njemu se jedino i može dogoditi, jer hram za koji je postavljen kamen temeljac 2001. godine jeste treći. Prim. Priređivača), a ne u drugom hramu, čovječanstvo će imati posla ne s Mesijom, već sa onim koji će se pretvarati, to jest sa …
Katoličko i Pravoslavno predanje ga naziva antikristom. Zašto nije do sada došao, kada je još 1917. godine pao onaj koji ga “zadržava”. (Upravo carsku vlast podrazumijeva apostol Pavao kada govori o “zadržavanju” pojave antikrista. Kako piše V. Larionov: “U naše vrijeme treba misliti da se ima u vidu vlast budućeg Imperatora (suprotno antikristu on se nikad neće predstavljati kao mesija – prim. priređivača). Umjetno očuvanje drevnih tronova na Zapadu i pokušaj da se na vlast vrate drevne dinastije kao što su Merovinzi (“judejski carevi” – prim. priređivača) imaju suprotan smisao. Ovdje se, možda, radi o ispunjenju proroštva da će se prvi Antikristu pokloniti upravo carevi.”
“I sada znate”, piše apostol Pavao u poslanici Solunjanima o dolasku sina pogibelji – “što ga zadržava da se pojavi u svoje vrijeme. Jer tajna bezakonja već na dijelu, samo se neće izvršiti do tada, dok ne bude iz sredine uklonjen onaj koji je sad zadržava”.) Da, kulminacija napada na Treći Rim je postala ubojstvo Imperatora. (Talmud jasno ističe: “U opustošenju Rima je – naša nada”). Po mišljenju istraživača, kabalistički natpis, načinjen na zidu Ipatjevskog doma, znači sljedeće:
“Ovdje, po naredbi tajnih sila, Car je bio prinesen na žrtvu radi rušenja države. O ovome se izvještavaju svi narodi.”
Nema sumnje da su revoluciju u Rusiji 1917. godine financirali i moćni židovski bankari sa Zapada. Evo riječi jednog od njih: “Financirajući revoluciju u Rusiji, na jedan uloženi dolar zaradio sam 60 dolara”, Jakov Schiff.
S točke gledišta “ratnih simbola” odabir datuma ubojstva – dan svetog ubijenog mučenika Andreja Bogoljubskog – i mjesta – Ipatjevskog doma – također nije bio slučajan. Upravo u Ipatjevskom manastiru je osnivač dinastije Romanovih, Mihail Fjodorovič, dobio izvješće da je izbran za cara. Kabalisti – carove ubice dvadesetog stoljeća, smatrali su da kraj omražene im dinastije mora nastupiti upravo tako – znamenovan.
… Dakle, zašto nije došao Antikrist, kada je pao “onaj koji ga zadržava”?
Još na dan odricanja Nikolaja Drugog od prijestolja, dok su u hramovima pjevali pokajne kanone Andreja Kritskog, u crkvi sela Kolomensko pod Moskvom dogodilo se čudo. Pronađena je drevna ikona Božije Matere – Državna. U rukama Bogorodice – bili su znakovi monarhijske vlasti. Ali, carska kugla na ikoni nije ovjenčana križem – to je simbol obezglavljene Rusije.
Što su u ovom događaju uvidjele duhovne oči ljudi?
Majka Božja se javila s tužnim likom, odjevena u carski kalež. I nagovijestila na taj način da preuzima ulogu “zadržavanja” na sebe.
Na sličan način je u Drugom svjetskom ratu spašena Rusija. U trenucima kada je Staljin ozbiljno razmišljao o predaji Lenjingrada, održana je prepiska između mitropolita Livanskih gora Ilije i njega. Staljin je prihvatio postupke za spas Rusije koje mu je priopćio mitropolit.
“Da se Lenjingrad ne smije predati, da se svećenici moraju vratiti s pročelja i iz tamnice, i da moraju početi s obavljanjem službe Božje, da hramovi moraju biti otvoreni, da čudotvorna ikona Kazanske Bogomajke mora biti pronijeta u litijama oko grada, i tada ni jedan neprijatelj neće stupiti na tu svetu zemlju … Pred Kazanskom ikonom treba biti služeno Bogosluženje u Moskvi, a potom i u Staljingradu, koji ne smije se predan neprijatelju. Kazanska ikona mora pratiti vojsku sve do granica Rusije … “. Pisma mitropolita Ilije i Staljina se i dan danas čuvaju u moskovskim arhivima. Staljin je ispunio sve zahtjeve – Rusija je spašena.
Z. K./dnevno.hr
Izvor: (Jurij. V. Vorobjevski – Zapadni put u apokalipsu, istina)
Val histerije pokrenut je prošli tjedan nakon prezentacije plana sveobuhvatne reforme Europske unije u Zakladi Heritage u Washingtonu.
Nekadašnji srednjoeuropski medij VSquare, financiran od strane USAID-a, izrazio je zaprepaštenje, pišući:
“Najutjecajniji think tank Trumpove administracije, Zaklada Heritage, prima prijedloge od neliberalnih snaga u Poljskoj i Mađarskoj o tome kako oblikovati budućnost Europske unije. Prijedlozi, do kojih je došao VSquare, uključuju demontiranje ključnih institucija EU i preimenovanje cijelog bloka.”
Cijeli članak, naširoko reproduciran u europskim medijima, znakovito je naslovljen: “Preimenovanje EU, raspuštanje Komisije: Za što poljski i mađarski neliberali traže potporu SAD-a.”
Uistinu, 11. ožujka na događaju koji je u Washingtonu organizirala utjecajna Zaklada Heritage, održana je prezentacija izvješća “Veliko resetiranje: Obnova suvereniteta država članica u Europskoj uniji”. Izvješće su pripremili poljski Institut Ordo Iuris i mađarski Mathias Corvinus Collegium (MCC) i predstavlja dva moguća scenarija za reformu Europske unije kako bi se obnovila demokracija i suverenitet njezinih država članica.
“Zaklada Heritage sada planira uništiti EU – uz pomoć poljskih i mađarskih partnera”, napisala je američka kolumnistica Anne Applebaum reagirajući na članak VSquare na društvenim mrežama.
Ovo je bio jedan od nekoliko događaja u Sjedinjenim Državama na kojima su sudjelovali predstavnici Ordo Iurisa. Ova prva ‘živa’ prezentacija ovih preliminarnih prijedloga reformi – zacrtavajući drugačiji smjer od onog koji su zamislile briselske elite – održana je prije planirane prezentacije 18. ožujka u Budimpešti i prezentacije 26. ožujka u Bruxellesu.
Bez sumnje će biti još takvih prezentacija (jedna je već planirana za Varšavu, no točan datum ostaje nepoznat). Ovo je posebno relevantno budući da se poticanje alternativnog projekta reforme EU-a proteže izvan poljskog Ordo Iurisa i mađarskog MCC-a, obuhvaćajući širu koaliciju desničarskih, konzervativnih krugova diljem Europe.
Demokracija u opasnosti: dvije suprotstavljene vizije Europske unije
Zapravo, inicijativa za izradu protuprijedloga planu reformi o kojem je Europski parlament izglasao u studenom 2023. — uz snažnu potporu francuskog predsjednika i njemačke kancelarke — započela je na konferenciji koju su u rujnu u Varšavi zajednički organizirali Ordo Iuris i The Heritage Foundation. Konferencija pod nazivom “Na pragu stanja Europe: Ekonomija, obrana, ideologija i zaštita suvereniteta u transatlantskoj perspektivi” okupila je predstavnike think tankova, političare, akademike, društvene aktiviste i javne intelektualce iz Poljske, Španjolske, Francuske, UK, Italije, Bugarske, Slovačke, Rumunjske, Mađarske, Hrvatske i SAD-a.
“Zaklada Heritage sada planira uništiti EU – uz pomoć poljskih i mađarskih partnera”, napisala je američka kolumnistica Anne Applebaum reagirajući na članak VSquare na društvenim mrežama. Applebaum je supruga poljskog ministra vanjskih poslova Radosława Sikorskog (koga je Elon Musk nedavno nazvao ‘Sorosevom marionetom’ usred njihove velike svađe na X-u) i glasni Trumpov kritičar. Tijekom prošlogodišnje predsjedničke kampanje u SAD-u, otišla je toliko daleko da je napisala: “Trump govori kao Hitler, Staljin i Mussolini.“
I sam Elon Musk povukao je usporedbe između EU-a i bivšeg Sovjetskog Saveza, dok je potpredsjednik J.D. Vance upozorio: “Prijetnja koja me najviše brine u odnosu na Europu je prijetnja iznutra – povlačenje Europe od nekih od svojih temeljnih vrijednosti, vrijednosti koje dijeli sa Sjedinjenim Američkim Državama.”
Međutim, nije Zaklada Heritage autorica izvješća, već dva neovisna europska think tanka. Štoviše, europski domoljubni krugovi orijentirani na demokraciju i slobodu pozvani su da doprinesu tekućem radu na ovom preliminarnom nacrtu.
Sam Elon Musk je u svojih X postova povukao usporedbe između današnje Europske unije i bivšeg Sovjetskog Saveza, dok je potpredsjednik SAD-a J.D. Vance upozorio na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji:
“Prijetnja oko koje se najviše brinem vis-à-vis Europe nije Rusija, to nije Kina, niti bilo koji drugi vanjski akter. Ono što me brine je prijetnja iznutra – povlačenje Europe od nekih od svojih temeljnih vrijednosti, vrijednosti koje dijeli sa Sjedinjenim Američkim Državama.”
Reformski plan ukorijenjen u komunističkom Manifestu Ventotene, za koji su se zalagali gorljivi eurofederalisti poput zastupnika u Europskom parlamentu Guya Verhofstadta, Emmanuela Macrona i bivšeg njemačkog kancelara Olafa Scholza, označio bi kraj demokracije na kontinentu – osim ako ne izazove raspad Europske unije. Njihov plan nije samo federalistički, nego izravno centralistički.
Institut Ordo Iuris to je detaljno opisao u prošlogodišnjem izvješću “Zašto nam je potreban suverenitet? Deset područja predložene predaje nacionalnog suvereniteta u svjetlu Rezolucije Europskog parlamenta o prijedlozima za izmjene i dopune ugovora.”
Nasuprot tome, alternativna vizija koju predlažu europski konzervativci ocrtana je u nedavno predstavljenom izvješću: “Veliko resetiranje: Obnova suvereniteta država članica u Europskoj uniji.”
Kao odgovor na kritike Anne Applebaum, predsjednik Ordo Iurisa obratio se Xu, rekavši:
“Veliki reset osigurava vraćanje istinske slobode i suverene moći državama. Zajedničko tržište bez pretjerane regulacije. Kraj birokratskim pravilima. Fleksibilna Europska unija s više brzina spremna za globalne izazove.”
Potreba za takvim alternativnim reformskim projektom postaje sve hitnija, s ciljem da se Europa ponovno učini velikom. Dok je američki predsjednik Donald Trump kritizirao EU kao “gadnu” u kontekstu trgovinske politike, blok postaje sve opresivniji i zapravo gadniji u političkom smislu.
Pravosudna europska superdržava gradi se umjesto parlamentarnih demokracija, zaobilazeći volju nacionalnih birača.
Liberalna ljevica u Europi sada vidi rat u Ukrajini i novi pristup Amerike ovom ratu pod Donaldom Trumpom kao priliku za ubrzanje “europske integracije” – što se, u stvarnosti, prevodi u daljnju centralizaciju moći u rukama neizabranih eurokrata koje glasači ne mogu smatrati odgovornima.
Čak i bez čekanja na formalne reforme ugovora – koje trenutačno diskretno promiču europske elite uz malo medijskog nadzora – Europska komisija i Sud pravde Europske unije (CJEU) već tvrde da zakon EU-a i njegovo tumačenje od strane CJEU-a trebaju imati prednost nad nacionalnim ustavima. Time bi se pravosuđe i ustavni sudovi država članica EU-a izravno podredili sucima sa sjedištem u Luksemburgu, čime bi se nacionalni demokratski procesi zapravo potisnuli po strani.
Pravosudna europska superdržava gradi se umjesto parlamentarnih demokracija, zaobilazeći volju nacionalnih birača. Ova promjena je naglašena nedavnim događajima, kao što je otkazivanje predsjedničkih izbora u Rumunjskoj, “militantna demokracija” u Poljskoj koju financira EU (izgovor za kontrolu liberalne ljevice) i jeziva izjava povjerenika EU Thierryja Bretona da bi EU mogla intervenirati u Njemačkoj ako AfD pobijedi, ali i drugdje, baš kao što je to učinila u Rumunjskoj.
Zašto Veliki reset?
Zanimanje Zaklade Heritage za ovaj projekt proizlazi iz činjenice da Amerikanci imaju veliki interes za putanju svojih europskih saveznika. Zapadna civilizacija zahtijeva i jaku američku demokraciju i živahnu, demokratsku Europu. Takva Europa ne može postojati bez jakih, demokratskih i suverenih nacionalnih država.
Razgovor bi se stoga trebao odmaknuti od vizije reforme briselske elite i okrenuti transformaciji Europske unije vođenoj od temeljnih interesa. Ovaj alternativni put uključuje odmak od modela superdržave inspiriranog komunizmom, predviđenog Manifestom Ventotene (izričito naveden u prijedlogu reforme Europskog parlamenta iz 2023.), i povratak demokršćanskoj viziji Roberta Schumana, jednog od utemeljitelja poslijeratne europske integracije.
Schuman je jednom napisao:
“Demokracija mora biti kršćanska ili je uopće neće biti.”
Danas vidimo koliko su te riječi istinite – s obje strane Atlantika.
“Jao, dijete moje. Dolaze nam dani kada će monasi napustiti jaku hranu koju im je dao Duh Sveti i pojuriti za pjesmama i melodijama. Jer kakva se skrušenost, kakve suze rađaju od stajanja u crkvi, ili u nečijoj ćeliji, i galamljenjem poput volova? Dokle god stojimo pred Bogom, moramo to činiti sa savjesnošću, da naš um ne bude besciljno vođen tu i tamo – iz zapisa pustinjskih otaca prenosi “Kyrios”.
Doista, redovnici nisu došli u ovu pustinju kako bi napuhali svoje umove dok stoje u prisutnosti Božjoj, uz pjevanje psalama i održavanje ritma s melodijama zamahujući rukama i lupkajući nogama. Naprotiv, dolikuje nam da se Bogu molimo sa strahom i trepetom, sa suzama i uzdasima, a da nam glas bude trijezan, skrušen, odmjeren i ponizan.
“Jer uvjeravam te, dijete moje,” nastavio je Abba Pambo, “da će doći dan u kojem će kršćani napustiti knjige Svetog Evanđelja, Svete Apostole i Bogom nadahnute Proroke, i sastrugati Sveto Pismo iz pergamene na kojima su napisani, pišući umjesto njih Tropare i grčke stihove. I njihovi će umovi, dakle, biti usredotočeni na ono što ih udaljava od Svetoga pisma. Iz tog razloga, Oci su nam dali – oni koji žive asketski život u ovoj pustinji—zapovijed da ne pišemo živote i riječi otaca na pergamentu, nego na papiru; jer bi nadolazeći naraštaj mogao izbrisati živote otaca s pergamenta i napisati što god žele. To jest, bit će velika potreba za njima u budućnosti.”
Brat opet upita abu Pamba:
“Što onda? Hoće li oni promijeniti običaje i tradiciju nas kršćana?
I neće li biti svećenika u Crkvama, da bi se te stvari dogodile?”
A Starac je odgovorio; “U tim će vremenima ljubav mnogih ohladnjeti; i neće biti male nevolje, bit će sporova među narodima i seobe stanovništva, nestabilnosti među kraljevstvima, rastrošnosti među svećenicima i lijenosti među redovnicima. Pastiri će pokazati ravnodušnost prema njihovom spasenju i svojim stadima. Svi će monasi jedva čekati da pobjegnu u blagovaonicu; bit će svadljivi, lijeni u molitvi i željni klevete; brzo će naći greške starješinama i njihovim riječima, neće se obazirati na njih niti ih oponašati, već ih vrijeđati i govoriti: ‘Da smo u njihovim godinama, i mi bismo se mučili!”
“Biskupi će se tih dana,” nastavio je Abba Pambo, “bojati moćnika i suditi će im u skladu s donacijama koje od njih primaju. Neće braniti siromašne kada traže ono što im pripada; oni će nanijeti žalost udovicama a siročad će tlačiti, i među vjernicima će doći nevjerstvo, mržnja, pakost, zavist i svadljivost, ljudi će se naviknuti na varanje i pijanstvo.
A brat ponovno upita: “A što treba činiti u takvim vremenima?”
Na to je Starac odgovorio; “Dijete moje, u one dane neka izbavi dušu svoju onaj tko se želi spasiti i bit će velik u Kraljevstvu nebeskom.”
Web stranica croativ.net koristi cookies kako bi poboljšali iskustvo. Nastavkom korištenja ove stranice slažete se sa našim uvjetima korištenja. PostavkePRIHVAĆAM
Privacy & Cookies Policy
Privacy Overview
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these cookies, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may have an effect on your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
Vijesti7 dana ago
Vijesti2 tjedna ago
Vijesti5 dana ago