Zašto Vatikan ne bi gledao svoja posla? Pa, postaje komplicirano. I uvredljiv. Evo 3. dijela naše nove serije Crkva i znanost, o jednoj od znanstvenih grešaka – piše Christopher M. Graney u Aletea-i.

Znanost je ključna za suvremeni život. Zbog znanosti Aleteiju čitate na ekranu, putem interneta, a ne na papiru, uz svjetlost uljanice. Ova serija članaka (kliknite ovdje za cijelu seriju) zaranja duboko u priču o Katoličkoj crkvi i znanosti. Priča seže daleko u prošlost. I danas se odvija. To nije priča za koju mislite da je znate. Ali to je priča koju biste trebali znati, upravo zato što je znanost tako središnja u modernom životu.
~

Zašto bi se Vatikan uopće odlučio miješati u znanstveno pitanje? Upravo smo vidjeli nesavršenost crkvenih procesa za vrednovanje znanosti (vidi 2. dio u ovoj seriji). Nije li znanost, nasuprot tome, jedan od najboljih načina da spoznamo stvari? Samoispravlja, uvijek nam donosi istinitiju sliku svemira. Znanost čini moderni svijet. Znanost radi.

Osim toga, drevna materija Postanka i “dva velika svjetla” predložak je za rješavanje sukoba vjere i znanosti: Biblija govori o zajedničkom razumijevanju, o tome kako bi prosječna osoba mogla vidjeti stvari; ne daje nam znanstveni opis svemira. To je poznato još od vremena sv. Augustina (vidi 1. dio).

Pa zašto Vatikan ne bi gledao svoja posla?

Pa, postaje komplicirano. I uvredljivo.

Znanstvena greška

Znanstvenici su promatrali što se događalo krajem 19. stoljeća kada se o pitanju evolucije raspravljalo unutar Crkve općenito, a posebno u Vatikanu. Otkrili su da su razni učeni ljudi unutar Crkve naglašavali važnost podrijetla svih ljudi od Adama i jedinstvo čovječanstva: pokrajinsko vijeće; biskup; Isusovački kritičari evolucije; i Papinsko biblijsko povjerenstvo.

Na primjer, 1898. godine biskup John Cuthbert Hedley iz Newporta, Wales, napisao je recenziju četiri djela Fr. John Zahm, CSC, svećenik i znanstvenik sa Sveučilišta Notre Dame u Sjedinjenim Državama koji je pisao o evoluciji. U ovom pregledu, biskup Cuthbert je izjavio da “postoje neke stvari tako jasno otkrivene da su izvan polja pitanja ili istraživanja.” Biskup je tvrdio da znanost nema posla proučavati neke stvari!

Kakve stvari? “Jedinstvo ljudske rase”, bila je jedna takva stvar, napisao je biskup, “kao što i sam dr. Zahm priznaje.” Ovo jedinstvo, mislio je biskup Hedley, bilo je jedno od nekoliko predmeta, “u kojima bi bila ne samo pogreška, nego i uvreda protiv vjerske vjere, ne započeti s čvrstim držanjem onoga što naučava Crkva.”

Kao drugi primjer, Papinska biblijska komisija iz 1909. nije odbacila samu evoluciju, ali je bila zabrinuta za Postanak u smislu podrijetla ljudske rase. Komisija je bila zabrinuta zbog “monogenističkog” podrijetla čovječanstva, tako da se čovječanstvo sastojalo od jedne, ujedinjene obitelji.

Biblija je jasno “monogenistička”. Sva ljudska bića su potomci istih roditelja, Adama i Eve. Dakle, svi smo jedna obitelj.

Međutim, suprotstavljena je ideja bila da različiti “tipovi” ljudi imaju različito podrijetlo. Pod ovom idejom navodno su zapravo postojale različite vrste ljudskih (sličnih) bića, s tim da su se te različite vrste obično nazivale “rasama”. Ova ideja je “poligenizam” – višestruko podrijetlo za višestruke ljudske “tipove” ili “rase”, pri čemu većina “rasa” nije iz linije Adama i Eve.

Poligenizam je bio drevna ideja. Bio je osnažen u europskim umovima istraživačkim putovanjima koja su otkrivala daleke, naseljene zemlje. Poligenizam se također smatrao vrlo heretičnim.

Mučenik znanosti?

Giordano Bruno poznat je po tome što je 1600. spaljen na lomači kao nepokajani heretik. Zastupao je mnoge ideje koje su njegovi suvremenici smatrali uvredljivima. Budući da je također zagovarao ideju o beskonačnom svemiru drugih sunaca, od kojih su svi okruženi naseljenim svjetovima poput Zemlje, ponekad se smatra mučenikom za znanost.

Predmet je rasprave među znanstvenicima koliko su njegove ideje o svemiru imale ulogu u njegovom spaljivanju u odnosu na, na primjer, njegovo poricanje Kristovog božanstva. Ali jedna Brunova ideja koja bi mnoge danas uvrijedila bila je njegova poligenizam. Tvrdio je 1591. da različite “rase” ne mogu sve imati zajedničko podrijetlo:

Za mnoge boje

Jesu li vrsta ljudi, a crna rasa
Etiopljana i žutih potomaka Amerike…
Ne može se pratiti do istog spuštanja, niti su opružene
Iz generativne snage jednog jedinog pretka.

Bruno je primijetio da je “rečeno u prorocima … da sve ljudske rase potječu od jednog praoca”, ali je dodao da “nitko zdravog rasuđivanja ne može uputiti etiopsku rasu na taj protoplast.”

Brunovo izdvajanje “Etiopljana” bilo je tipično. Čini se da je “crna rasa” za koju “zdravo prosuđivanje” navodno ukazuje da je bila najdalje od “pravih” ljudi.

Gdje je bila znanost?

Neki su tvrdili da se zdravo prosuđivanje, pa čak i znanost, protive poligenizmu. Godine 1680. Morgan Godwyn objavio je knjigu pod nazivom The Negro’s & Indians Advocate, Suing for their Admission into the Church. U njemu je primijetio da različite vrste ne rađaju plodno potomstvo. Konj i magarac, na primjer, mogu dati potomstvo, naime mazgu, ali to je potomstvo sterilno. Godwyn je napisao da, ako su različite rase bile različite vrste poput konja i magaraca, onda ljudi miješane rase “moraju, poput mazgi… biti zauvijek neplodni.” Nisu se mogli razmnožavati. Ali, rekao je Godwyn, svakodnevno se vidi suprotno. “Mješanci” sigurno imaju djecu. Dakle, ljudi pripadaju jednoj obitelji, ma koje “rase” bili. To je bila samo znanstvena činjenica. (Godwyn je također zamijetio da su katolički misionari priznavali jedinstvo čovječanstva i čak bi Isusa prikazali kao crnca.)

Poligenisti su ionako tvrdili znanost. Na primjer, J. H. Van Evrie (M.D.) u svojoj knjizi Negroes and Negro “Slavery” iz 1861. tvrdi da je “zaključak… da su bijelci i crnci iste vrste, jer se mulat, za razliku od mazge, sam razmnožavao, jednostavno apsurdno.” Van Evrie je tvrdio da su ljudi miješane rase bili apsolutno sterilni – sterilnost se jednostavno pojavljivala kroz nekoliko generacija. To je bilo opće poznato među onima koji su se bavili trgovinom robljem, rekao je.

Van Evrie nije bio sam u svojim idejama. Na sastanku Američke udruge za napredak znanosti 1850. raspravljalo se o tome kako su “tipovi” ljudskih bića fiksirani, jer su “hibridi” dugoročno bili sterilni i stoga su izumrli. Znanost o poligenizmu bila je središnja u cijelom poslu rasnog ropstva i ugnjetavanja. Kao što je sam Van Evrie primijetio,

Da je crnac potjecao od istog podrijetla, ili, osim samo po boji, bio isto biće kao i mi… tada bi [kršćaninova] prva i najvažnija dužnost… bila primjer drugima, raditi noću i danju kako bi uzdigli ovu (u tom slučaju) povrijeđenu i bijesnu rasu – štoviše, trpjeti sve osobne neugodnosti, čak i samo mučeništvo u obavljanju dužnosti tako očite i neophodne.

Ovaj osjećaj nije bio ograničen na Amerikance vezane uz pitanje ropstva. Drugi su tvrdili da bi tradicionalne religiozne ideje o jedinstvu i prirodi ljudskih bića trebale ustupiti znanstvenim dokazima koji pokazuju da postoje različite vrste ljudskih (sličnih) bića. Georges Pouchet iz Muséum national d’Histoire naturelle u Parizu požalio se kako je, usprkos bitkama koje je znanost “vodila i dobila” protiv religije u astronomiji (o kretanju Zemlje) i geologiji (o starosti Zemlje), “čovjek svetinja i , dakle, zabranjena tema.” Možemo proučavati stijene, ali ne i čovječanstvo, gunđao je. Religija se prema činjenicama odnosi s podsmijehom, rekao je. Možete pričati o medvjedima i slonovima kako god želite, “ali Esquimaux i Europljanin, crnac i Perzijanac uvijek su se tretirali kao jedna vrsta.” “Pravi čovjek” bio je “bijelac velikog mozga i malih usta”. Drugi su poticali da religijske ideje

treba podleći jasnim demonstracijama induktivne znanosti, a rasne činjenice zauzimati za njihovo odgovarajuće mjesto, kao među najvažnijim i najpouzdanijim podacima na kojima se može temeljiti povijest, posebno ona ranijih doba.

Naravno, današnje ružne ideje poput ovih nisu dio znanosti. Moderna je znanost u biti monogenistička; kaže da su svi ljudi iz iste obitelji i da su “rasne” varijacije prilično male, u usporedbi s varijacijama među pojedincima i u usporedbi s varijacijama koje se nalaze unutar drugih vrsta. Ideje o “znanstvenom rasizmu” koje su promovirali Van Evrie i Pouchet tako su temeljito odbačene da ih danas čujete nazivaju “pseudo” znanošću, iako su bile znanost u 19. stoljeću.

Danas se smatra (da parafraziramo biskupa Hedleyja) ne samo pogrešnim, nego i uvredljivim, ne započeti nikakvo znanstveno istraživanje čvrsto držeći se ideje da su sva ljudska bića, bez obzira na njihovu “rasu”, iste obitelji, i temeljno jednak. Bilo koji današnji znanstvenik koji bi predložio novu poligenističku teoriju o podrijetlu ljudskih bića, tvrdeći da određene vrste ljudi ne pripadaju istinskoj ljudskoj obitelji, bio bi oštro osuđen.

“Na kraju….”

Danas jednostavno odbacujemo ideju da nam znanost može reći da muškarac ili žena koji stoje pored nas nisu potpuno ljudi. Oni koji to ne odbacuju svrstavaju se među najmanje ugodne vrste luđaka. Neke se stvari smatraju toliko jasnima (opet parafrazirajući biskupa Hedleya) da su izvan polja pitanja ili istraživanja.

Stoga, jer su evolucija i poligenizam i ideja da određeni ljudi nisu u potpunosti ljudi bili međusobno povezani u 19. stoljeću, čak i oni koji danas malo mare za Katoličku crkvu mogli bi razumjeti zašto bi se Vatikan odlučio umiješati u pitanje evolucije. Čak bi i ljudi danas koji imaju malo interesa za rasprave o istočnom grijehu i povijesti spasenja mogli razumjeti zašto jedinstvo čovječanstva mora biti sveto.

Primjer “znanstvenog rasizma” potiče da znanost bude predmet konfrontacije i kritike izvan znanosti. Činjenica da se znanost na kraju samoispravlja, da nam na kraju donosi istinitiju sliku svemira i da na kraju radi nije dovoljno dobra kada znanost može ići toliko u krivu, na tako posljedičan način.

~

Ova se serija temelji na radu “Vatikan i pogrešivost znanosti”, koji je predstavio Christopher M. Graney na konferenciji “Jedinstvo i razjedinjenost u znanosti” na Sveučilištu Notre Dame, 4.-6. travnja 2024. Rad, koji je dostupan putem ArXiva (kliknite ovdje), sadrži detalje i reference za zainteresiranog čitatelja.

Rad i ova serija Aleteia proširuju ideje koje su razvili Graney i ravnatelj Vatikanske zvjezdarnice br. Guy Consolmagno, S.J. u svojoj knjizi iz 2023., koju je objavio Paulist Press, When Science Goes Wrong: The Desire and Search for Truth.

izvor:

Christopher M. Graney /Aletea