Poznato je oduševljenje s kojim je Marx primio Darwinovo djelo „O postanku vrsta”. Do te mjere da je i Marxov Kapital bio posvećen tom djelu.

Friedrich Engels, na Marxovom sprovodu 1883. možda po prvi put javno ističe vezu između ideja ovih dviju osoba čiji su spisi toliko utjecali na naše moderno i postmoderno doba. Govori u oproštaju (po njemu od materije i sjećanja): „Na isti način kako je Darwin otkrio zakone razvoja organske prirode, Marx je otkrio zakone razvoja ljudske povijesti.”

Marx i njegova klika, paralelno sa njihovom prividnom suprotnosti liberalizma, ono što su pokazali jest uništenje sadašnjosti i miniranje budućnosti. Ključ marksizma nije borba protiv zla, nego međusobna borba nužnih klasnih neprijatelja koji moraju postojati u društvu sve dok se ne postigne raj komunizma. Ključ marksizma jest mržnja među klasama, jer predstavljaju čovjeka kao vuk jedan drugom. Bogati izrabljuje siromašnog jer ga mrzi kao prepreku njegovom blagostanju i pohlepi; siromašni mrzi bogatog jer mu ne dopušta biti čovjek.

To je ono što se vidi izvana u komunističkom poimanju svijeta. Ali sustav ideja koje su iza marksizma i čine da bude ono što jest odgovaraju jednom jedinom korijenu čija su posljedica: ateizam. Ti možeš reći da Boga nema, ali Bog jest i kad ga niječeš ustupaš mjesto njegovom neprijatelju koji također postoji: đavlu. Odatle mržnja i svi poroci koje nužno vuče komunizam sa sobom.

No, ne mora značiti da je neprijatelj mog neprijatelja uvijek moj prijatelj, kao što su mnogi od nas u vrijeme komunizma zamišljali sve što je na Zapadu i što dolazi od Zapada. Ustvari, radilo se samo o prividnoj opriječnosti liberalizma i komunizma, dok su u biti predstavljali kao lice i naličje iste monete. Ove dvije ideologije snažno stupaju na pozornicu posebno nakon Francuske revolucije. Bilo buržuji – pobornici liberalizma; svrgni kralja, ali mi ćemo za nas uzeti sve njegovo, ne za narod, bilo jakobinci – klica budućih komunista, kako su označavali figure od Marxa do Lenjina, suštinski su antikršćani, jer njima bogovima smeta Bog.

Jedni i drugi imali su vruću potrebu za skinuti Boga sa prijestolja; zato im je žarko bilo potrebno da u ime „znanosti” unište Sveto Pismo, svodeći ga u najboljem slučaju na praznovjernost, kad ne na svjedočanstvo povijesnog izrabljivanja bogatih nad siromašnima, „opijum naroda”, i sl. Cijelo XIX stoljeće bilo je izrazit primjer bjesnila protiv religije, za koju nisu mogli dočekati od nestrpljenja kad je uništiti. Bjesnilo koje nije prestalo.

U toj pomami hipoteza evolucije (poslije nazvana teorijom) imala je posebno mjesto. Generacije i generacije su učene u školama da je „Biblia laž, da je čovjek postao od majmuna”, itd. No, imali su jedan problem: želja za evolucijom bila je dokaz evolucije. Drugim riječima, evolucija nikad nije bila dokazana, ni u najmanju ruku. Znanost se dokazuje eksperimentalno, opažanjem i također u laboratoriju. Potrebno je moći ponoviti ekpseriment u istim uvjetima i ponovno postići isti rezultat. Ali takvih eksperimenata nema, jer su jednostavno nemogući. Nema prelaska iz vrste u vrstu. Nema ptica iz gmazova, ili gmazova od riba; nema borova od trave ili mahovine ili lišaja. Evolucija je bajka za vjernike „znanstvenosti”, koja pred nemogućnosti dokaza poseže fantastičnim „milijunima godina“. Treba li sto milijuna godina za prijeći od gmaza do ptice? Uzmi i dvjesto ako treba, sve se da srediti uz malo volje. Kažu da iz štakora potiče korijen za složenije vrste. Drugim riječima, u određenom momentu štakori su bili najsloženije biće na zemlji. Zamisli da je tako. Što bi učinili štakori, da su najjači i najkompleksniji na zemlji? Izgrizli bi sve živo, dok na koncu ne bi izgrizli i jedni druge. I gotova priča. Svaki korak evolucije je jedna bajka. Što god uzmeš na razmatranje, samo imaš problem koji sve koči i ruši. Ali ništa, evolucionisti su slijepi vjernici koji će vjerom u besmisao uspjeti prijeći preko svake poteškoće.

Od tih poteškoća najveći teološki problem je stvaranje čovjeka. U smislu da su pred nastupom teorije evolucije, mnogi u Crkvi, uključujući i teologe i mnoge članove hijerarhije, prihvatili prividno rješenje teističke evolucije. To jest, i skraćeno: „U redu, ako hoćete evoluciju, možete imati evoluciju. Samo onaj koji je vodio evoluciju to je Bog. On čini da se može ići evolucijom iz vrste u vrstu.“ Ali tu je zamka, i tu pada takva teologija iz više razloga. S jedne strane, ide se direktno protiv toliko rečenog u Svetom Pismu, Starog i Novog Zavjeta, da je nemoguće izmiriti svetopisamske stavove sa teističkom evolucijom (i bilo kojom), osim ako bi ih se htjelo shvatiti „slikovito“. Drugim riječima kao da bi Biblija bila jedna slatka (nekad nije ni slatka) priča za spavanje. Ali takav nije ni smisao Svetog Pisma (napr., tko misli suprotno neka dande lekcije Svetom Pavlu, ne Knjizi Postanka, kad tvrdi shodno Starom Zavjetu da je prvo bio stvoren čovjek, a onda žena, itd.), niti tumačenja Svetog Pisma danog od SVIH crkvenih otaca, doktora ili crkvenog učiteljstva kroz stoljeća i stoljeća. To jest, ako je teistička evolucija istina, onda su Sv Augustin, Sv Grgur, Apostoli… Sv Toma Akvinski… pape jedni za drugim… jednostavno buncali. Jer znaš, nisu čitali Darwina, pa su interpretirali Sv Pismo na svoj način. Što će oni, neuki jadnici.

PAD MITOLOGIJE EVOLUCIONIZMA: OTISAK STVARANJA

Imate jedan problem: to nije naša vjera. A kad govorimo o vjeri, imamo dogmu o Prvotnom ili Iskonskom grijehu. Prema toj dogmi čovjek je stvoren bez grijeha, nije trebao umrijeti niti trpjeti bolest. Rečeno na drugi način, prvi čovjek i žena, Adam i Eva, začeti su u utrobi nekog primata, i onda u jednom trenutku Bog im daje dušu. To jest, Bog bi prema toma koristio meso majmuna da postane kroz generacije meso čovječje, i onda mu dao dušu. I jedan od potomaka majmunskog tijela bila bi Gospa, u kojoj je Utjelovljen Sin Božji. Reći ću vam što je to. To znači opsovati Boga. Mnogi nisu svjesni toga, ali radi se o tome.

Jedan od svetaca XX stoljeća, poljski franjevac i svećenik Maksimilijan Kolbe, dobro je shvaćao bit problema koji nosi sa sobom evolucija. Pisao je o Bezgrješnoj 1941-ve:

„Tko si onda Ti, o Bezgrješno Začeće?

Ne Bog, naravno, jer on nema početka. Ne anđeo, stvoren izravno ni iz čega. Ne Adam, stvoren od praha zemaljskog (Post 2,7). Ne Eva, oblikovana od Adamova rebra (Post 2,21). Ne Utjelovljena Riječ, koja postoji prije svih vjekova, i za koju bismo trebali koristiti riječ “začeta”, a ne “začeće”. Ljudi ne postoje prije svog začeća, pa bismo ih mogli nazvati stvorenim “začećima”. Ali ti, o Marijo, razlikuješ se od sve ostale djece Evine. To su začeća umrljana istočnim grijehom; dok si ti jedinstveno, Bezgrješno Začeće.“

Nadodaje Hugh Owen (Kolbe Center): „A budući da teistički evolucionisti moraju vjerovati u dogmu o istočnom grijehu kako ju je definirao Tridentski koncil, oni moraju smatrati da su Adam i Eva “začeti bez grijeha”. Stoga, da je teistička evolucija istinita, Blažena Majka bi morala reći: “Ja sam JEDNO Bezgrešno Začeće” ili “Ja sam Bezgrešno Začeće BROJ TRI.” Ali Ona to nije rekla – jer, kao što je sveti Maksimilijan objasnio u gore citiranom odlomku, Adam i Eva su stvoreni, a ne začeti.” (https://kolbecenter.org/the-immaculate-conception-and-the-immaculate-creation/#_edn1)

O ovim teškim teološkim pitanjima vezanim za teoriju evolucije podrobno su razmišljali teolozi i crkveno učiteljstvo čim se ova teorija počela širiti među antiklerikalnim i laicističkim krugovima XIX stoljeća. Taj ambijent, uz nastanak i širenje komunizma, jedva je dočekao ovakve postavke jer su dobro shvaćali koliki će biti njihov potencijal u borbi protiv kršćanske vjere. Doista, još krajem XX stoljeća 60% anketiranih ateista u USA izjavljuju da su ateistizbog teorije evolucije. Zbog toga ovom problemu s kršćanske strane je trebalo posvetiti maksimalnu pažnju i suočiti se sa ovakvim stavovima uz svu teološku i naučnu riguroznost. Nažalost, prihvatiti teistički evolucionizam značilo je predati se prije početka okršaja. No, bitno je naznačiti da je u Crkvi uvijek bilo teologa i u našem, modernom vremenu koji su se suočili s ovim problemom bilo sa filozofskog, koliko teološkog i naučnog gledišta. Jedan od takvih bio je  Achille Ratti, koji će postati papa Pio XI. Istraživač Christian Bergsma nedavno je komentirao doprinos budućeg Pija XI ovom pitanju. Slijedi niže prijevod pisma direktora Kolbe Center za studij Stvaranja, Hugh Owena o spomenutom pitanju:

GEOLOGIJA: EVOLUCIONISTIČKI AUTORITETI OTKRILI DA NASTANAK GRANITA NIJE TREBAO MILIJUNE GODINA

Zahvaljujući gotovo radu od 25 god našeg rukovodećeg tima i drugih hrabrih teologa, filozofa i prirodnih znanstvenika diljem svijeta, više nema sumnje: Kralj evolucija ne nosi nikakvu odjeću. Ova je činjenica sada utvrđena u području teologije, u filozofiji i u svakom području prirodnih znanosti. Došlo je vrijeme da se ova istina proširi nadaleko.U tu svrhu, želio bih pitati može li nam itko tko čita ovaj bilten pomoći dogovoriti sastanak, on-line ili osobno, s dr. Jordanom Petersonom, Tuckerom Carlsonom, Candace Owens ili Elonom Muskom, jer vjerujem da bilo koji ili svi oni mogli bi nam pomoći razotkriti bankrot molekula zbog mita o evoluciji čovjeka, a zauzvrat nam pomoći u širenju istine tradicionalne kršćanske doktrine stvaranja kao jedinog čvrstog temelja za kulturu života. Čini se da Tucker Carlson i Candace Owens već vjeruju u direktno stvaranje; Jordan Peterson i Elon Musk ne. U biltenu Kolbe na ovoj poveznici od prije pet godina dokumentirali smo vjerovanje Jordana Petersona u evoluciju, ali smo uvjereni da bi on i Elon Musk mogli biti uvjereni da prihvate pravu doktrinu stvaranja ako bi čuli dobru obranu istine. Ako bi nam bilo tko tko čita ovaj bilten mogao pomoći da dogovorimo sastanak s jednom ili više ovih utjecajnih osoba, kontaktirajte me na [email protected] što je prije moguće.

Proteklih mjeseci, istraživač Christian Bergsma skrenuo nam je pozornost na dokument koji naglašava snažnu obranu crkvenog vodstva doslovne povijesne istine prvih poglavlja Postanka još duboko u dvadesetom stoljeću.U ovom ćemo se biltenu usredotočiti na Christianov prijevod rasprave koju je napisao velečasni Achille Ratti, budući papa Pio XI., krajem devetnaestog stoljeća. Iako ga je napisao prije nego što je postao papa, Pio XI branio je ovo djelo tijekom svog pontifikata, prema svjedočanstvu njegovog bliskog prijatelja kardinala Ernesto Ruffini:

Naš Sveti Otac, papa Pio XI., u privatnim audijencijama, s vremena na vrijeme rado se prisjetio ovog svog djela (“koje ga je stajalo nemalo truda”) i ponovno potvrdio svoje zaključke. –Teorija evolucije prosuđena razumom i vjerom, prev. Francis O’Hanlon (Joseph F. Wagner, Inc.: New York, 1959.), 135–37.

Cjelovita rasprava budućeg Pape o evoluciji, s Christianovim komentarom, može se pročitati na ovoj poveznici na web stranici Kolbe (https://kolbecenter.org/pope-pius-xi-and-the-special-creation-of-st-adam/). U ovom članku samo ćemo istaknuti neke od glavnih točaka oštre kritike budućeg Pija XI prema hipotezi evolucije.

Teološki argumenti za posebno stvaranje Adama

Dr. Kenneth Miller tipičan je za katoličke intelektualce koji poučavaju naše mlade da Oci i Doktori patrističke ere nisu čitali Postanak kao neku priču i da se ne radi o novijem, “fundamentalističkom” pogrešnom tumačenju, izjavljujući:

Veliki teolozi ranih stoljeća kršćanske ere, poput svetog Augustina, nisu čitali Postanak kao priču. Tek u posljednjih stotinu godina, ponajviše u Sjedinjenim Državama, imate ljudi koji dolaze s radikalno drugačijim gledištem.

Kao dobitnik medalje Laetare na Sveučilištu Notre Dame 2014., “najstarije i najprestižnije časti koja se dodjeljuje američkim katolicima”, prema riječima predsjednika Notre Damea, Michaela O. Garveya, moglo bi se pomisliti da bi dr. Miller mogao poduprijeti njegove tvrdnje, ali sam je sveti Augustin jasno rekao da se slaže s ostatkom crkvenih otaca i učitelja da je Postanak napisan “od početka do kraja u stilu povijesti. ”U skladu s ovim povijesnim tumačenjem Postanka, na početku svoje rasprave budući papa Pio XI iznosi svoj plan da pokaže izravno i neposredno stvaranje tijela svetog Adama, prvo iz teologije, a zatim iz prirodnih znanosti. On pita:

Što se treba držati o prvom podrijetlu čovjeka u pogledu tijela, prema vjeri i zdravoj teologiji?

Odgovor je sljedeći: iz božanske objave jasno je da je praroditelje, ne samo u pogledu duše, nego i u pogledu tijela, stvorio sam Bog, ne jednostavnom suglasnošću, već izravnim i neposrednim djelovanjem, iako ne kreativnim.

Objašnjavajući frazu, “iako ne kreativno”, Christian Bergsma primjećuje:

Ratti razlikuje formiranje tijela kao “nekreativno” u strogom smislu da tijelo nije nastalo ni iz čega kao što je bila duša, nego je naprotiv formirano od materijala blata i rebra. Akvinski definira stvaranje u nedvosmislenom smislu kao izvornu emanaciju svake stvari u postojanje iz ničega:

Genetika i katolička vjera u suglasju: Adam, Eva i Noa su povijesne osobe

‘Stvoriti znači načiniti nešto ni iz čega’… moramo uzeti u obzir ne samo emanaciju određenog bića od određenog činbenika, već i emanaciju cijelog bića iz univerzalnog uzroka, koji je Bog; a ovu emanaciju mi ​​označavamo imenom stvaranja (kreacije)… nemoguće je da bilo koje biće treba pretpostaviti ovoj emanaciji. Jer ništa nije isto što i ne biće. Stoga kao što je nastanak čovjeka iz ‘ne-bića’ koje je ‘ne-čovjek’, tako je stvaranje, koje je emanacija svega bića, iz ‘ne-bića’ koje je ‘ništa’ – Summa Theologica, 1. dio, q. 45. čl. 1.

Međutim, može se reći da je cijeli čovjek, kao spoj i tijela i duše, stvoren iz “ne-čovjeka” u tom neposrednom i istodobnom djelovanju, budući da je doveden iz stanja nepostojanja u postojanje u svim njegovim načelima: Stvaranje ne znači izgradnju složene stvari od prethodno postojećih načela; ali to znači da je “složenica” stvorena tako da nastaje u isto vrijeme sa svim svojim principima… jer kreacija je proizvodnja cijelog bića, a ne samo materije. – Ibid, Dio 1, q . 45, čl. 4. Stvaranje svetog Adama

Mora se vjerovati doslovnom i očitom smislu Pisma

Poput otaca i doktora prije njega, budući papa Pio XI kao polazište uzima da sveta povijest Postanka daje božanski nadahnut izvještaj o stvaranju prvih ljudskih bića u koji treba vjerovati doslovnom i očitom smislu osim ako bi se udaljili od “čistoće života ili ispravnosti doktrine”. Riječima svetog Augustina:

Na prvom mjestu, dakle, moramo pokazati način da saznamo je li iskaz doslovan ili figurativan. A način je svakako sljedeći: Što god postoji u Riječi Božjoj što se ne može, kad se shvati doslovno, odnositi ni na čistoću života ni na ispravnost doktrine, možete označiti kao figurativno. – Sv. Augustin, O kršćanskom nauku, knjiga 3, pogl. 10.

Koristeći ove kriterije, Christian Bergsma ispravno postavlja i odgovara na kritično pitanje:

Je li formiranje tijela od blata nemoguće pomiriti s čistoćom života ili zdravim naukom? Sigurno nije moguće. Papa Lav XIII također citira “pravilo koje je tako mudro postavio sveti Augustin – ne odstupiti od doslovnog i očitog smisla, osim samo tamo gdje razum to čini neodrživim ili nužda zahtijeva…” (Providentissimus Deus, 15). Tjeraju li nas razum ili nužda da vjerujemo da svemoćni Bog nije mogao stvoriti tijelo od blata? Sigurno ne! Stoga te riječi moramo shvatiti doslovno.

Starost svemira

Nakon što je utvrdio da se u izravno i neposredno stvaranje Adama, tijela i duše, mora vjerovati kao, u najmanju ruku, kao katoličku doktrinu, ako ne, kako neki autoriteti vjeruju, kao katoličku vjeru, Ratti se bavi pitanjem vremena kad je Adam stvoren.

ZNANSTVENICI U ŠOKU: Dr. Gentry u potpunosti srušio teoriju evolucije

Ostaje reći nekoliko stvari o drevnosti ljudskog podrijetla. Sveto pismo nigdje izričito ne predstavlja potpunu kronologiju koja se proteže do stvaranja Adama; ali ono o čemu oskudno izvješćuje predstavlja nemalu poteškoću, osobito ako se uzmu u obzir razlike između hebrejskog teksta i Septuaginte i Samarijanske verzije; ali verzija Vulgate slijedi hebrejski tekst. Još veća i daleko brojnija neslaganja javljaju se među ocima i crkvenim piscima. Kardinal Meignan broji stotinu i pedeset različitih izračuna, od kojih se nijedan ne može nazvati lažnim; zapravo, Des Vignoles je prikupio više od dvjesto različitih pokazatelja vremena od Adama do Krista, od kojih najmanje broji 3483 godine, a najviše 6984. Istina je da se u svim navedenim izračunima tražio zajednički temelj u samom Svetom pismu. Jer, nakon određenih manjih poteškoća, vidjelo se da se sljedeći brojevi godina mogu sakupiti iz nadahnutih knjiga.

Od Adama do Noinog potopa:

prema Vulgati i hebrejskom tekstu… 1656
prema samarijskom tekstu … … … … 1306
prema Septuaginti … … … … … … …. 2242

Od Noinog potopa do Abrahamova rođenja:

prema Vulgati … … … … … … … 292 ili 293
prema samarijskom tekstu… … 942
prema Septuaginti… … … … … 183

Od Abrahama do Kristova rođenja:

s jedva nekoliko desetljeća razlike… 2190

Rekavši ovo, slijedi da ni Sveto pismo ni Tradicija ne sadrže barem potpuno definiranu kronologiju ljudske rase. I ovdje je sigurno moguće slijediti bilo koju kronologiju primljenu tu i tamo u Crkvi.

Christian Bergsma pronicljivo komentira ovaj izvanredan odlomak – izvanredan jer budući papa Pio XI brani zajedničko učenje svih crkvenih otaca i učitelja da Sveto pismo pruža temelj, ako ne i preciznu formulu, za izračunavanje starosti svemiru, kada su katolički intelektualci u gomilama napuštali ovo učenje u ime “znanosti”. Kao što Christian Bergsma primjećuje:

Iako su postavljali različite datume za Kristovo rođenje, svi oci koji su spomenuli tu temu naučavali su nedavno stvaranje kao stvar vjere u Svetom pismu, u suprotnosti s mitologijama stare zemlje pogana (ne, kao što su neki rekli, jednostavno zbog njihove drevne znanstvene koncepcije).

Posljedično, nikome nije dopušteno tumačiti Sveto pismo u smislu koji je suprotan ovome, ili čak protiv jednoglasnog pristanka otaca. (I. Vatikan, pogl. 2 O Objavi, 9).

Čak je i modernistički bibličar M.J. Lagrange morao priznati značajan sensus fidelium po pitanju nauka o mladoj zemlji unutar Crkve tijekom stoljeća, bez obzira na različite predložene datume. Lagrange se našao kako tvrdi da su drevni oci bili u pravu tumačeći Postanak 1-11 kao poučavanje mlade kronologije, jer tekst to doista poučava, iako to nije istinito, te da je Bog namjerno upotrijebio njihovo pogrešno vjerovanje u povijesnost Postanka 1-11 da ih dovede do duhovnih istina, jer ih inače ne bi mogli shvatiti da ih je on tada objasnio na način koji odgovara onome što sada “znamo” kroz znanost.

Ali ovo je krivovjerje, jer smo dužni držati da je sve što Sveto pismo uči nepogrešivo i da se takva nepogrešivost proteže ne samo na duhovne istine već i na izjave koje se dotiču povijesti i prirodnog svijeta (Spiritus Paraclitus, 19-26). Međutim, u obrani ovog stajališta Lagrange je prikladno razotkrio smiješnu nedosljednost onih “konkordista” koji pokušavaju braniti jedno načelo Pisma (tj. sveopći potop) poričući da je drugo načelo (tj. mladu kronologiju) ikada podržavala Crkva.

Zatim su došli na red filolozi. Činilo im se da nikada ne bi bilo dovoljno vremena za formiranje jezika da je potop progutao čitavo čovječanstvo… ali, zapravo, argumenti znanstvenika bili su uvjerljivi samo ako bi se podržala biblijska kronologija… I tako, kada je univerzalnost potopa branila ova [konkordistička] škola, smatrali su da biblijska kronologija ne postoji. Išli su tako daleko da su poticali zabludu da katoličko mišljenje nikada nije priznavalo kronologiju, jer se nije slagalo u pogledu oko njezinih granica: kao da razlike u mišljenjima, postignute kao rezultat toliko bolnog truda, ne pretpostavljaju zajedničku osnovu svima poznatu. (naglasak nadodan) Povijesna kritika i Stari zavjet (1905.), Predavanje IV, str. 134-135.

Po samom priznanju ovog istaknutog modernista, vjerovati da je konsenzus Otaca o mladoj Zemlji ili nepostojeći i nebitan, ili zbog njihove vlastite pogrešne egzegeze govore da je zabluda, dok prihvatiti vjerovanje u stari svemir znači vjerovati da Sveto pismo uči laž. Stoga je najbolja opcija za pobožnog katolika vjerovati u mladu Zemlju – “mladu” samo u odnosu na uniformističke ekstrapolacije naturalista, a ne u odnosu na bilo kakvu objektivnu kronologiju svijeta.

Evolucionizam opovrgnut

Nakon što je utvrdio teološki slučaj za posebno stvaranje Adama, tijela i duše, budući papa Pio XI usmjerava svoju pozornost na hipotezu o ljudskoj evoluciji:

“Teorija transformizma ili evolucionizma sukobljava se s iznesenim točkama doktrine jer je, kao što smo rekli, proizvedena da objasni podrijetlo čovjeka. Ovu teoriju, koja nije bila nepoznata starim materijalistima, probudio je početkom sadašnjeg stoljeća Francuz Lamarck (1741-1829), kultivirao i uljepšao Englez Darwin (1809-1881), a pojačao Nijemac Ernst Häckel. Ali zbog kratkoće i jasnoće, neke stvari moramo razlikovati, naime: samu teoriju preobrazbe vrsta; razlozi kojima se kaže da se podupire; način na koji je došlo do transformacije; konačno, pretpostavke od kojih cijela teorija polazi.

Sadržaj same teorije, kako je ovdje uzeta, može se svesti na tvrdnju transformista da je čovjek, barem što se tiče tijela, imao svoje prvo i neposredno podrijetlo ne od određenog izravnog Božjeg djelovanja, već od niže životinje kroz uzastopnu i progresivnu transformaciju ili evoluciju vrsta.”

Budući papa točno identificira glavne argumente u korist ljudske evolucije:

“Prvi razlog je anatomsko-fiziološki, a temelji se na sličnosti između ljudskog tijela i tijela životinja (jedinica konfiguracije i rasporeda, opće poznata kao podna jedinica). “Niti”, kaže Darwin, “je ispravno vjerovati da je toliko jedinki iz svake prirodne klase stvoreno s tako očiglednim, ali varljivim, naznakama zajedničkog srodstva svih od jednog pretka.” Transformisti također kombiniraju anatomske sličnosti s fiziološkim sličnostima. Drugi razlog je embriogen; jer se traži od razvoja ljudskog fetusa (ontogeneza), budući da rekapitulira u svojim različitim fazama najduže epohe transformacije od vrste do vrste (filogeneza). To je onaj temeljni biogenetski zakon, zahvaljujući kojem Häckel sam sebi čestita, kao da je udario nove temelje darvinizmu i otkrio prave učinkovite uzroke o kojima ovisi evolucija svih jedinki. Naposljetku, transformisti izvlače treći razlog iz prisutnosti određenih dijelova u ljudskom tijelu, koji bi se, kad se čine potpuno beskorisnim i smatraju ostacima ili rudimentima organa koji su nekada postojali, mogli objasniti samo dopuštanjem nastanka kroz transformaciju vrsta.”

Ali ako se traže sredstva uz pomoć kojih se dogodila transformacija ove vrste, transformisti nadodaju još više. Doista, kako kaže Lamarck, zajedno s Häckelom, živa bića počinju od sirove materije spontanim ili heterogenim nastankom, i iz toga pokušavaju objasniti prvi početak života u prirodi. Darwin se, međutim, suzdržava od ove točke, priznajući da ne zna ništa o prvom početku života. Lamarck uči da bi se, kako bi se objasnila sukcesivna evolucija, novi organi, čiji su razvoj i aktivna snaga uvijek prikladni za vježbu ili upotrebu, trebali proizvesti modifikacijom dodataka koji proizlaze iz novih potreba i odgovarajućih napora; ali ono što je jednom stečeno u bilo kojem organizmu prenosi se i čuva kroz generaciju; jer sam život uvijek teži ka rastu živih tijela.

Darwin nije odbacio sredstva ove vrste evolucije, ali je dodao još nekoliko: naime, prirodnu selekciju, borbu za opstanak i opstanak najjačih: također, spolnu selekciju, u kombinaciji sa zakonima korelacije, nasljeđivanja, divergencije i trajnosti.

Sve su to, međutim, neki smatrali nedostatnima, budući da prikazuju transformaciju vrsta koja se odvija samo postupno i pod utjecajem vanjskih čimbenika. Zadržavajući podrijetlo svih vrsta od nekoliko primitivnih oblika, oni kažu da su se nove vrste ponekad pojavile iznenada i kao skokovima od nižih, i to ne bez utjecaja vanjskih agenasa, ali uglavnom zbog određenih nepoznatih promjena svojstvenih pojedincima vrste.

Konačno, dvije su pretpostavke transformizma, u mjeri u kojoj je proširen na čovjeka, naime: varijabilnost vrsta i ogromno, čak i neodređeno postojanje čovjeka; Nadalje, svakome je jasno da su ove dvije [pretpostavke] transformista krajnje manjkave.

Sada se čini da se ovo može reći o izloženoj teoriji, naime: nema ničega što bi dokazalo njezine razloge; sredstva su dijelom proizvoljna, dijelom apsurdna, ali potpuno nedostatna i nesposobna; pretpostavke su ili proizvoljne ili lažne; konačno, cijela tvrdnja teorije proturječi određenim principima filozofije i činjenicama otkrivenim u samim prirodnim znanostima.

Stoga 1. Razlozi transformista ništa ne dokazuju. — Prvi razlog ništa ne dokazuje; jer sličnost, bilo anatomska ili fiziološka, ​​između čovjeka i životinje, nije tako velika kao što kažu transformisti; a ono na što se ta sličnost stvarno odnosi nije znanstveno objašnjeno nekim izvornim tipičnim jedinstvom oblika, već usklađenošću dvojeg u jednom rodu, a također i različitom primjenom istih mehaničkih zakona spram zahtjevima različitih slučajeva.

Ovdje budući Papa iznosi isto opažanje koje je biologinja Pamela Acker iznijela u mnogim prilikama – naime, da oblik slijedi funkciju, tako da se slične značajke u različitim organizmima, poput peteroznamenkastih ekstremiteta kod ljudi i kitova, mogu razumnije objasniti kao dokaz zajedničkog dizajnera nego kao dokaz zajedničkog porijekla od jednostaničnog organizma.

Ni embriogenski sustav nije valjaniji. — Kao prvo, neopravdano se tvrdi da je razvoj ljudskog embrija kratko ponavljanje dugog razvoja vrste, iz koje je čovjek konačno nastao.

Häckel, koji je već bio uredio genealoško stablo čovjeka (naravno, prema vlastitoj metodi), otkrio je toliko praznina i proturječja da je bio prisiljen pribjeći određenim krivotvorinama ili inovacijama embrionalnog razvoja, koje sama priroda čini tako često da se doista može reći da se sama ontogeneza sastoji od neke vrste palingeneze i kenogeneze (2).20

Dalje, tvrdi se ništa manje bezralzložno, nego prilično pogrešno, da ljudski embrij prolazi kroz prave metamorfoze iz jednog životinjskog oblika u drugi, i da pravi identiteti prevladavaju između njegovih različitih uzastopnih oblika i konačnih oblika nižeg reda životinja. U stvarnosti, ono što je bitak i što se jedino može potvrditi jest postupni razvoj embrija i određene uzastopne analogije, koje nisu bile nepoznate starim aristotelovcima. Nadalje, životinjski organizam, koji prema sadašnjoj prirodnoj ekonomiji nije odjednom proizveden savršen, nego postupno slaganjem sekundarnih uzroka; od početka samo prevladavaju općenitiji karaktere animalnosti, dok se sukcesivno dovršava specifičnim; ovo, budući je lako razumljivo, dovoljno je za objasniti gore spomenute sličnosti i analogije. Umjesto toga, onaj tko priznaje istinitim ove metamorfoze i identitete pretpostavlja indiferentnost u ljudskoj klici prema proizvodnji iz bilo koje životinje; ali to je potpuno u suprotnosti s kontinuiranim iskustvom. Naravno, nema dostatnog objašnjenja ovog iskustva, osim ako neki princip specifične razlike nije postavljen u samoj klici.

Dakle, ako se dopušta i najveća embriogena sličnost, ona može biti samo materijalna i, da tako kažemo, površna.

Uistinu, takva sličnost kojom se transformisti hvale ne može se priznati, kao što je jasno iz najpreciznijih eksperimenata, s nekoliko koje je prije ne mnogo godina (1876.) izvršio Th. Bischoffa u Münchenskoj akademiji. To je također jasno iz mnogih krivotvorina koje su najvještiji ljudi prirodnih znanosti otkrili u Häckelovim oslikanim tablicama.

Komentirajući lažni karakter Haeckelovog “dokaza” za ljudsku evoluciju, Christian Bergsma primjećuje:

Ratti je jedan od najranijih Haeckelovih suvremenika koji je prozvao njegove lažne slike i skice, citirajući Carla Sempera na stranici 8 (koji je i sam bio darvinist, ali dovoljno pošten da prizna Haeckelove krivotvorine), koji se pridružio Wilhelmu Hisu u demonstriranju Haeckelovih prijevara. Ratti također citira njemačkog jezuitskog filozofa Tilmana Pescha, koji je napisao skolastičku i interdisciplinarnu kritiku Haeckela. Mnogi drugi suvremenici su bili istog mišljenja. Godine 1911. Haeckel je odgovorio tiradom uglavnom usmjerenom protiv njegovih katoličkih kritičara, pišući:

Optužili su me za namjernu obmanu i krivotvorine, jer sam shematizirao slike embrija. Pod “shematizirati” mislim da sam izostavio nebitne dodatke i snažno naglasio bitne odnose oblika. Također sam komparativnom sintezom tu i tamo popunio nedostatke (Odgovor isusovcima (1911.), str. 4).

[Čak i wikipedija govori bitne stvari o Ernstu Haeckelu (1834-1919): „Haeckel je promovirao i popularizirao rad Charlesa Darwina u Njemačkoj i razvio opovrgnutu, ali utjecajnu teoriju rekapitulacije (“ontogeneza rekapitulira filogeniju”), lažno tvrdeći da je biološki razvoj ili ontogeneza pojedinačnog organizma paralelan i sažima evolucijski razvoj njegove vrste, ili filogeniju, koristeći pogrešno iscrtane slike ljudskog embrionalnog razvoja, slike koje su snažno utjecale na javnost da povjeruje u teoriju evolucije.“

1871. je boravio na Hvaru kao istraživatelj, i to smješten u jednom samostanu. Zašto nisi išao u koju pećinu, Ernst? A treba biti i naivan za primiti ovakve u neki samostan. 1910. napušta nešto što je imalo neki kršćanski naziv, „Evangelističku Crkvu Prusije“. Zašto imati ikakvu vjeru kad ćeš brzo dijeliti prah s majmunima? Koje gorko iznenađenje je to moralo biti!]

Naravno, Haeckel u biti priznaje optužbu govoreći da je preuveličao dijelove embrija kako bi sličnosti izgledale očite tamo gdje inače ne bi bile, te nadodao značajke drugih embrija gdje ih nema kako bi ostavio dojam sličnosti, i izbrisao određene značajke za koje je osjećao da će oslabiti njegov argument; ukratko, bavio se falsificiranjem. Pod “nebitnim”, “bitnim” ili “nedostacima”, on misli samo na ono što je tako u smislu njegovog vlastitog pretpostavljenog argumenta. Godine 1915. jezuitski biolog J. Assmuth objavio je opsežan pregled Haeckelovih iskrivljenja do tog momenta.

Katolička odmazda protiv Haeckela nije bila neizazvana. Haeckel je, uz Darwinovo dopuštenje, upotrijebio Darwinovu teoriju kao sredstvo za antikatoličku polemiku u kontekstu njemačkog Kulterkampfa, razdoblja u kojem su katolici bili progonjeni od strane države:

“Mi doista sada uživamo u neobičnom zadovoljstvu vidjeti “većinu kršćanskih biskupa” i isusovce prognane i zatvorene zbog neposluha državnim zakonima… U ovom moćnom “ratu kulture,”… nema boljeg saveznika od antropogenije, čini mi se, za biti pozvana u pomoć u borbi za istinu.” (Evolucija čovjeka 1. izdanje, 1874., predgovor, str. xix-xxiii).

“Povijest evolucije je teška artiljerija u borbi za istinu. Čitavi redovi dualističkih sofizama padaju pred monističkom filozofijom, kao pred lančanim pucnjem topništva, a ponosna struktura rimske hijerarhije, te moćne tvrđave nepogrešivog dogmatizma, pada kao kula od karata. Čitave biblioteke crkvene mudrosti i lažne filozofije tope se čim se nađu u svjetlu koje pruža povijest evolucije. Sama militantna crkva pruža najupečatljivije dokaze za to, jer nikada ne prestaje nijekati jednostavne činjenice povijesti ljudskog postanka, osuđujući ih kao “đavolske izume materijalizma”.” (Evolucija čovjeka 1. izdanje, 1874., predgovor, str. xxiii).

Haeckel je predvidio da će prihvaćanje “monističke filozofije” naturalizma od strane katoličkih intelektualaca uništiti nadnaravne temelje katoličke vjere. Zato je prihvaćanje evolucije od strane većine katoličkih intelektualaca početkom dvadesetog stoljeća nazvao “najvećom pobjedom evolucije”.

Po molitvama Gospe Fatimske neka nas Duh Sveti oslobodi od svakog zla i zablude i uvede u svu Istinu!

In Domino,

Hugh Owen

Za Croativ komentirao i preveo, Milenko Bernadić