Marina Vukušić, supruga legendarnog hrvatskog zrakoplovca, pilota Mirka Vukušića, u razgovoru za Hrvatski glasnik prozvala je pilota Ivana Selaka. 

Mirko Vukušić, Marko Živković, Ante Plazibat i Rade Griva, pripadnici Prvog samostalnog zrakoplovnog voda HV-a poginuli su 2. prosinca 1991. godine kada je njihov avion u kojem je bilo preko 700 kilograma eksploziva za bojevo djelovanje pogodila raketa zemlja-zrak.

Foto: HRT/24sata

Povod za razgovor bio je Selakov sukob s ministrom obrane Marijom Banožićem. 

“Kada vidim prepucavanja između ministra Banožića i pilota Ivana Selaka, sjećanja me ponesu i prisjetim se života u Bihaću gdje je moj muž Mirko Vukušić MIG-om parao nebom i danju i noću. Bilo je tamo mnogo pilota koji su letjeli MIG-ovima, no najviše smo se družili s Mirkovim ‘klasićima’ s kojima je završio pilotsku akademiju. Među njima je bio i Selak. Mirko i on su dugo znali razgovarati o letenju i samo letenju, dok sam ja radije razgovarala sa Selakovom suprugom, simpatičnom samozatajnom ženom koja je onda radila kao sutkinja”, rekla je za Hrvatski glasnik u tekstu koji je naslovljen “ISTINA UVIJEK ISPLIVA NA POVRŠINU Marina Vukušić o velikim i malim herojima HRZ-a”.

Dodala je da je njezin suprug u JNA službovao od 1982. do 1990. kada je prešao u Zagreb.

“Počinju burne godine za Hrvatsku, a Hrvatska proglašava samostalnost. Mirko me uvjeravao kako nema nikakve šanse da JNA bude involvirana u oružane sukobe (iako je već podupirala pobunjene Srbe), jer oni ne smiju borbeno djelovati po niti jednom narodu Jugoslavije, već im je svrha isključivo obrana od inozemnog neprijatelja…

Kada su počela granatiranja po njegovom rodnom gradu Vinkovcima on to nije vjerovao. Nije vjerovao ni meni ni svojoj obitelji koja je živjela u Vinkovcima. Tek kada se i sam u to uvjerio pao mu je mrak na oči i ‘srušio cijeli svijet’”, nastavila je. 

Prve borbene akcije 117 lovačkog puka iz Bihaća kreću već u Sloveniji, glasilo je iduće pitanje. 

“Kada je počeo napad na Sloveniju, Mirko je na to gledao s nevjericom, no već tada su se neki piloti postavili zaštitnički prema Jugoslaviji. Zanimljivo je da se među prvim dragovoljcima za napade po Sloveniji javio Mirkov ‘klasić’ Ivan Selak. Mirko mi je rekao, kako je za razliku od drugih koji su namjerno promašivali, Selak bio vrlo precizan i učinkovit.

Kako je i kada Mirko nakon svojeg razočarenja u JNA počeo surađivati s HRZ-om?

“Preko našeg nekadašnjeg vinkovačkog susjeda Mirko je došao u kontakt s Josipom Perkovićem koji je tada bio Tuđmanova ‘desna ruka’. Perković ga je tražio precizne podatke o stanju u eskadrili, broju borbenih aviona isl. Mirko je htio napustiti JNA, no Perković ga je molio da još ostane neko vrijeme jer osim njega ima samo još jednog pilota koji s njim surađuje, a pouzdano znam da to nije bio Selak, već Ivan Luketić, kojem su držali pištolj na glavu za vrijeme leta iz Pule za Beograd (transportni avionnAn26). Sve podatke koje je imao na papirićima u džepu nogavice je polako po skrivećki pojeo do Beograda gdje je više sati maltretiran i ispitivan. Nečasno je otpušten i po dolasku u tada zamračeni  Zagreb ljubio je zemlju.

Na samom početku rujna ipak se odlučio izići iz JNA i prelazi u HRZ. Tamo je već bilo jako puno njegovih kolega pilota, general Tus, Agotić i mnogi drugi.

Zašto je Selak ostao u Bihaću, bilo je iduće pitanje.

“To je dosta mučna situacija, za koju nema opravdanja, a sam slijed događanja unio je nemir u Mirka i mene, jer je Mirko meni sve govorio. Naime, jedan dan sredinom rujna 1991, došao je ljut s posla. Kada sam ga pitala što je, ispričao mi je da je na poslu saznao, kako je Selak u niskom letu preletio iznad naše protuzračne postrojbe kod Gradiške i da su oni otvorili vatru na njega. Kada je to vidio Selak, napravio krug i u povratku raketirao njihov položaj. Kako mi tada u kući nismo imali telefon, otišli smo kod prijatelja u Novi Zagreb. Od njih je Mirko zvao aerodrom u Bihaću. Zatražio je od dežurnog kolegu koji se javio na telefon da pozove Selaka. Kad se Selak javio Mirko ga je prozvao zašto je napravio zaokret i raketirao PZO kod Gradiške. Selak mu je odgovorio, da su oni otvorili vatru na njega…. na to mu je Mirko rekao: ‘Nisi valjda očekivao da ti mašu zastavicama, ti si ‘neprijateljski avion!’. Na to ga je Selak nazvao ustašom i poklopio mu slušalicu. Mirko je bio u šoku, vidno uzrujan”.

“Nedugo nakon tog događaja Mirko odlazi u Slavoniju gdje obučava PZO postrojbe u gađanju, izračunava im i pravi tablice za učinkovitije i preciznije gađanje. Jednom prilikom dok je obučavao PZO kod Vinkovaca greškom su gađali prvi avion. Mirko je znao što slijedi i viknuo im da skoče u kanal. To im je spasilo život jer je avion na njih bacio napalm bombu.

Početkom 10. mjeseca Marko Živković je uspio oformiti i organizirati zrakoplovni vod pri operativnoj zoni Osijek, kojem se Mirko pridružuje. Letjeli su poljoprivrednim starim dvokrilcem AN2 i prvo su padobranima bacali sanitarnu opremu za vukovarsku bolnicu. Pri jednom dolasku u Zagreb rekao mi je da je se jako teško orijentirati jer je sve zamračeno. Budući da sam radila na čarteru brodova u Zadru i vidjela da jahte imaju nekakvu satelitsku navigaciju GARMIN, pitala sam ga može li to pomoći. On nije vjerovao da tako nešto postoji rekavši, da kada bi tako nešto i postojalo NATO to ne bi pustio u civilnu uporabu.

Tom prilikom mi je ispričao da je čuo kako je Selak teško nastradao (5.10.1991 leteći nekom starom Utvom u Bihaću/ te da se liječi u Beogradu na VMA).

Ja sam otišla u München kod majke i tamo sam našla časopis za nautičare, gdje je bila slika tog GARMIN 100 uređaja za satelitsku navigaciju. Kada sam mu to pokazala samo je pitao možemo li to nabaviti i ja sam to kupila. I tako su počeli i borbeno djelovati, ručno izrađenim bombama, noću, jer danju bi taj spori bučni avion lako srušili. 2.12.1991, njihov avion je oboren i tom su prilikom poginuli moj Mirko, pilot Marko Živković te padobranci Rade Griva i Ante Plazibat.

Mene je to dotuklo i otišla sam iz Hrvatske raditi za njemačku firmu po svijetu. Prilikom jednog posjeta u jesen 92. otišla sam u zrakoplovno zapovjedništvo HRZ-a u Maksimirsku. Trebala sam riješiti nekakvu papirologiju. Tom sam prilikom hodala hodnikom s Imrom Agotićem. Na hodniku sam ugledala Selaka i ustuknula sam u čudu (nisam imala pojma da su on i Ivandić preletjeli u Hrvatsku.). Selak je pozdravio Agotića i pravio se da me ne vidi. Pretpostavljam da ga je bilo sram kad me vidio pa mi nije izrazio ni sućut.

Pitala sam kasnije Agotića što on tu radi, jer su svi znali za njegova borbena djelovanja po Hrvatskoj 1991. a on mi je rekao da je preletio MIG-om i da trebaju borbene pilote. Ispričala sam Agotiću za Mirkov posljednji telefonski razgovor s njim, a Agotić mi je samo rekao, ma ne brini, on neće napredovati u karijeri, i nije dok je Agotić bio živ.

Budući da svake godine pripadnici HRZ-a dolaze na komemoraciju u Otok, pričali su mi za Bljesak i Oluju te da je Selak bio vrlo angažiran. To mi je bilo drago jer eto uspio se bar donekle iskupiti za ono što je radio 1991. skupa još nekima od svojih kolega.

Dugi niz godina o sebi stvara kult ‘legende i heroja’, kao da osim njega nitko drugi nije letio u Bljesku i Oluji. Za druge pilote koji su možda i više od njega doprinijeli nitko nikada nije niti čuo. U svojim istupima često i jeste u pravu ali budući da ni on nije ‘bez grijeha’ bolje bi bilo da šuti”, zaključila je Marina Vukušić.