Connect with us

Vijesti

Svećenici, zar ćete „dezinfekcirati“ Krista?

Published

on

Konačno možemo ići na misu!, rekoše toliki vjernici nakon ponovnog otvaranja crkvi u mnogim državama. No, da li se dogodilo nešto novu u međuvremenu? Postoje li neke nove norme za liturgiju?

Nažalost, postoje. Postoje odredbe izvjesnih biskupskih konferencija, talijanske među prvima, koje su ništa drugo do katastrofalne. Još više od toga: svetogrdne. Vatikanist Edward Pentin također je stavio prst u ranu:

Prema odredbi Biskupske Konferencije Italije, svećenici trebaju dijeliti (pretpostavlja se) Sv. Pričest u rukavicama i s maskom. Osim toga, koriste se dezinfekcijska sredstva koja koristi svećenik za dezinfekciju ruku – od Krista? – prije dijeljenja pričesti. Ali odmah se nameće pitanje: što sa dijelovima Tijela Kristova koje ostanu na rukavicama ili rukama? Dezinfekciraju se kao da bi Tijelo Kristovo bilo otrov – Bože oprosti! – i rukavice se bacaju poslije u smeće? O tome se radi, i nisam jedini koji uočava ovu bogohulnu dimenziju.

Dobri talijanski svećenik, Leonardo Ricotta na župi Sv. Agate u Villabate, na Siciliji, osudio je mjere Biskupske Konferencije kao “bogohulne” i takve mise nazvao “euharistijskom mesnicom” upravo zbog takvih problema. “Radije ne ću davati pričest uopće, nego činiti svetogrđe”, izjavio je na propovijedi 18. svibnja. Rezultat: svećenik suspendiran. Važnije je tim biskupima što se netko pobunio protiv njihove odredbe, nego Bogo dati potrebnu čast.

[Konačno! Baš mi je legao na ruku! Konačno se mogu riješiti ovog “staromodnog”!]

Nažalost, ni u Hrvatskoj nije puno bolje. Gledam na primjer, odredbe zadarskog nadbiskupa Puljića: “5. Neophodna je dezinfekcija ruku djelitelja svete pričesti prije samog čina podjeljivanja svete pričesti, koju neka dijeli s maskom na licu.” Zar ne ostaje Krist na ruci? Zar je Krist otrov? Zar ne vidite koje prokletstvo zazivate na sebe i na narod? Kako se Boga ne bojite?

Diljem svijeta događa se nešto slično, nešto zbog čega vjernik mora vapiti  Bogu riječima: “Bože, pogani prodriješe u tvoju baštinu, oskvrnuše tvoj sveti Hram” (Ps. 79,1). Skloniše Boga u stranu, i počeše se klanjati stvorenju, stavljajući čovjeka i navodno njegovo zdravlje na prvo mjesto. Pa kako može biti dobro čovjeku, kad Boga vrijeđate? Plaše se Krista:

„Samoposluživanje“:

Još gore, ako od goreg može biti gore, zbog pedeset drugih razloga:

Itd., u beskraj. Ili bolje reći, do dna ponora. Ali, odakle sve ovo? Je li ovo baš od jučer, ili ima nešto što nije počelo upravo jučer?

Vratimo se u drugu polovicu šesdesetih prošlog stoljeća, kad smo ja i moji vršnjaci imali milost primiti Tijelo Kristovo. Nismo u ono doba imali slika ni fotoaparata, ali otprilike ovako je to bilo:

U slučaju djece, više sličnije ovom, što još uvijek i danas negdje je moguće naći:

Davali su nam pobožne sličice poput ovih:

Obratimo pažnju: žene su uvijek išle pokrivene, jer je još Sv. Papa i mučenik Lino (prvi nasljednik Sv. Petra), odredio, slijedeći nauk Sv. Pavla, da žene trebaju biti u crkvi pokrivene glave, zbog bogoštovlja. To je dokinuto brzo iza Drugog Vatikanskog Koncila, koji je navodno trebao donijeti toliko dobra. Toliko su nam trubili o tome, a u stvari branili su nam upoznati i tradicionalne običaje i liturgiju. Tako smo bili poučavani kao da su jedine crkvene odredbe koje su postojale bile one iza zadnih 60-tih, ili početkom sedamdesetih. Ustvari, kao da smo bili poučeni u novom kultu.

[Liturgijske rubrike prije koncilske reforme Drugog Vatikanskog bile su pune pažnje i štovanja prema Euharistiji. Nakon pretvorbe, svećenik ne bi više razdvajo palac i kažiprst kojim je doticao Tijelo Kristovo, već bi i kalež dizao sa ostala tri prsta, da ne bi koji mali dio Corpusa ostao na kaležu. Nakon pričesti, svećenik bi oprao prste vinom  korištenim za misu nad kaležom, i onda bi popio ostatke. Nakon toga ponovio bi isto vodom. U koncilskoj reformi ostavljena je upotreba samo vode. Ono što je nezamislivo jest da se ostaci Tijela Kristovog pero, „dezinfekciraju“ ili čak bacaju u smeće]

Bilo je i  onda vruće, ali svi su išli dugih rukava i ljeti. Žene nisu išle u pantalonama u crkvu, pa ni vani. Sve do seksualne revolucije 68. I ta je se na neki način uvukla i kod nas, pa i u crkvene redove i mentalitete. Ne treba napominjati kako smo onda svi primali Sv. Pričest na koljenima, paralelno spram oltaru jedan do drugog, i u usta svakako. Nije moglo biti drugačije. Svatko tko bi primio pričest na takav način, mogao je i po gesti vidjeti da se tu događa nešto preveliko, da se tu prima Bog. Veliko strahopoštovanje je ispunjalo sve, i male i velike. Otići u crkvu značilo je otići doista na sveto i Božje mjesto. To je ulazilo u dušu preko očiju i ušiju, preko svega što si mogao vidjeti, čuti i doživjeti.

Ali onaj posebni zaokret što se dogodio bila je protestantizacija katoličkog kulta. Održena u milijun stvari, ali na vrlo plastičan način po pričesti na ruku. Odjednom doleprša neki običaj iz Nizozemske i Njemačke, taj običaj pričesti na ruku. U naše krajeve već krajem osamdesetih. Već tada naveliko raširen prvenstveno na zapadu. Govorili su da su tako navodno i prvi kršćani primali pričest, pa eto i mi ćemo. Ali one običaje koji su zvanično naloženi u Crkvi već od prvog stoljeća; eh, te ne ćemo ako nam „ne leže“. U biti, ono što vrijedi jesu njihovi stavovi, i sve podređuju istima. Svakako da je i u prvoj Crkvi vrlo brzo stupio na snagu običaj primiti Krista na koljenima i u usta – kako inače drugačije Boga primiti od onih koji nemaju ruke posvećene za svećeničku službu – ali to njih više ne interesira. Oni uzimaju od starog samo ono što im naizgled „paše“. U biti, varaju neupućene. Uz to, stavili su ono što im je možda bilo i prvo: „higijesnki razlozi“. Kao da se ne bi tko zarazio. Odjednom, sada. Nakon dvadeset stoljeća, dolazi to pitanje na red. Jer su ostali bez vjere. I od onih „higijenskih razloga“ koje su tako sramotno prihvatili, do današnje „korona pričesti“, trebao je samo korak.

I tako: tu je rezultat, imate ga pred očima: vrijeđate Krista Boga, i za ove hule čeka vas – i cijeli svijet – teška kazna. Jer, možemo mi govoriti o politici koliko htjeli, ali ovo pitanje je glavno. Od situacije u Crkvi ovisi situacija u svijetu. Ako se Boga ne štuje „u duhu i istini“, jao svima nama zbog teške ruke Božje koja će pasti na sve nas. Uzalud vam sve vaše mjere „predostrožnosti“ kojim čuvate vaše tijelo iznad duše.

I ako se ne promjenite za 180º, tako će nam svima biti.

Poveznice:

Suspenzija talijanskog svećenika – pročitaj OVDJE!

Talijanski biskupi slušaju državni diktat: OVDJE!

Upute zadarskog nadbiskupa – OVDJE!

Novi oblici pričesti: OVDJE!

Milenko Bernadić

Vijesti

Hodak: ‘U tijeku je VAR-anje: Stop the VAR in Croatia’

Published

on

Izbori su pred vratima, ali nikako da pozvone. Oporba je u “niskom startu”, a Plenki nikako da pusti zeca da potrči. Ne zna se ni bazični izborni model – piše Zvonimir Hodak u direktno.hr.

D’Hondtov? Mnogi su mišljenja da je taj model ustvari neka vrsta algoritma koji se naziva “brkov” izborni model. Drug “brk” odnosno drug Staljin je još nekih davnih godina izrekao mudrost ondašnje epohe: “Nije važno tko za koga glasuje. Važno je tko broji glasove”. Ili još genijalnije: “Ako se izbori dobro organiziraju onda se ne mogu izgubiti”.

Kad čovjek bolje razmisli onda famozna dva “burduševa” mandata i nisu neka velika enigma. Nema stoga ni jednog razloga za padanje “u nesvest” ako se kojim slučajem opet Ivana Kekin, mali Peđa, naša Kate, Urša Raukar, Šokre iz Samobora, Vedrana Rudan, Ante Tomić, Jurica Pavičić i ostala znana ekipica okupe na Trgu svetog Marka. Dugo nisam na njihovim samoupravnim facama vidio toliko optimizma kao kad su vidjeli toliko ljudi koji su došli vidjeti što se to događa. Naravno, zlobni dio mene odmah me podsjeti na staru istinu koja glasi: “Optimist je u pravilu loše obaviješteni pesimist”.

Jednom su Hrvateki dali povjerenje Račanu, drugi puta Milanoviću, i oba puta su se opekli. Pogledajte samo kako su rasprodali banke, INA-u, hotele i ostale “nekretnine”. Za visoko kvalificirane lijeve lažove za “rasprodaju” je kriv isključivo “krivousti” bivši predsjednik. Tu prijesnu laž i dan danas k’o “kukavičje jaje” podmeću u svojim medijima. Kad im postaviš pitanje koja velika firma, koja velika banka, koja naftna kompanija je prodana strancima za vrijeme vladavine dr. Franje Tuđmana, onda podsjećaju na stari ruski vic. Rus i Amer čekaju vlak u moskovskoj podzemnoj željeznici. Rus, pun ponosa, podsjeća Amera: “Joe, sjećaš li se kad si zadnji puta, pred deset godina, bio u posjeti Moskvi koliko smo morali čekati da dođe vlak. A vidiš danas!” “Ok, Vladimire Vladimiroviću”, odvrati Amer “Sve je to lijepo, nemoj se ljutiti, ali mi ovdje čekamo već sat, a vlaka nigdje!” “Da!”, nakašlje se Rus, “a što vi radite crncima?” Tako je i danas. Dok se istina probudi i navuče gaće, laž je već prošla pola svijeta.

Markovina širi mržnju

Na fejsu se oglasio hercegovački franjevački provincijal Grbeš: “Markovinin roman je zlo iskazano riječima”. Idem malo pogledati o čemu se tu radi. Fra Jozo Grbeš reagira na roman (?!) Dragana Markovine koji se zove “14. februar 1945.” i posebno naglašava da autor širi mržnju. Naime, Draganče Markovina nas je “počastio” romanom o ubijenom fra Leu Petroviću. Fra Jozo tvrdi da je fra Leo bio ponosan i pravedan čovjek i da su ga ubili partizani zajedno sa 600 hrvatskih svećenika, a stotine drugih nevinih osudili na dugogodišnje kazne zatvora. Kao, recimo, Alojzija Stepinca. Stara je to i ružna komunistička priča. No nešto drugo je zanimljivo. Dragan Markovina, Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić i ostali ljevičarski jugofilski “istoričari”, pisci knjiga o Miki Špiljku, glorifikatori Tita i 6. ličke ne mogu nam prodati više lažne povijesti nego li su nam do sada već prodali. Stoga su sad počeli pisati romane, snimati filmove o Titu, Sutjesci, Neretvi…

Ne spominju godinu “Annus martyrum”, ne pišu o njoj. A to je godina 1945. kad je u mjesecu veljači ubijeno 45 franjevaca. Sukobili su se do zuba naoružani fratri i goloruki partizani. To je, naime, sadržaj romana novopečenog romanopisca Dragana Markovine. Profa “istorije” iz Splita odlučio je sad svoju lažnu povijest pretočiti u književnost. Fra Bernardin Škunca tvrdi da je naš Dragan u tom “romanu” iskalio toliko mržnje prema provincijalu fra Leu Petroviću da je teško povjerovati kako “ovaj čovjek živi u 2024. godini”. Dragi fra Škunca, ne samo da živi nego nam piše povijest, obrazuje studente, a sad čak piše romane. Njegov roman je odmah našao u Hrvatskoj izdavača koji čeka u redu da ga izda. Izdaja, izdavači, lustracija…

Sad kad ga je krenulo, Draganče će sigurno nastaviti s pisanjem povijesnih romana ako s vremenom ne prijeđe na epove. Očekuju se povijesni romani i Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine, Ante Tomića, Ive Goldsteina, Roberta …. Prodavat će se kao džepna izdanja, po sniženim cijenama na novinskim kioscima i pred zagrebačkom Arenom prije i nakon koncerata Prije (i nakon) Lepe Brene kako bi se svekoliki hrvatski puk uputio u naše nove književne trendove i upoznao s talentom naših povjesničara/književnika. Izdaja i izdavaštvo, baš nekako ide ruku pod ruku….

No, ne treba razbijati glavu – sitnicama. Treba uzeti ciglu!

Stop (the) VAR in Croatia. Najbliži istini je Dostojevski: “Tolerancija će doći do takove razine, da će inteligentnim ljudima biti zabranjeno njihovo mišljenje kako ne bi uvrijedili imbecile”.

Svestrani borac za Jugu…

Sjajan je člančić u subotnjem Jutarnjem napisao svestrani borac za Jugu Yu-rica Pavičić. Naš se Jure ufatio sirotog Mateja Frane Maslića koji je za 500 eura nešto muljao s imigrantima. Matej-Frane je član Domovinskog pokreta, a Yu-rica je onako od oka zaključio da ga “sirotog očito nije poškropila pamet”. Jure ima saznanja s “višeg mjesta” da se nesretni Matej-Frane šepurio u majici HOS-a i vrijeđao splitskog dogradonačelnika Bojana Ivoševića… “zato što je ovaj, jelte, zna se, Srbin”. Jura je “jelte, zna se, loše obaviješten optimist. Njega je Bog poškropio istom onom pameću kojom su iz kante poškropili i Antu Tomića. Da nije tako onda bi već shvatio da Srbi već jako dugo nisu predmet mržnje u državi Hrvatskoj.

Imaju zagarantirana tri zastupnika u Saboru, u vladajućoj su koaliciji, lova obilno curi Pupovčevoj stranci i SPC-u… Oni zadovoljni, pa bi trebali biti i Yu-rica, Ante Tomić, Vedrana Rudan, Bora Dežulović, Bojan Ivošević… Mrzitelji su na ovim prostorima Jugoslaveni. Od onih koji daju imena ulicama u Splitu jer su 1920. u Rapalu poklonili dio hrvatske obale Mussoliniju, preko onih kojima su podignuti spomenici za pišanje na Rivi, do onih koji su se od 1941-45. borili za Jugu, a protiv Hrvatske itd. To su obično oni koji su samo legalno državljani ove prelijepe Hrvatske, ali srce i dušu su zadržali u bivšoj “prestolnici”. Možda je mržnja prejaka riječ za te puzavce. To su zapravo izgubljene duše. Njih treba u stvari žaliti.

Živjeti u jednoj od najljepših zemalja na svijetu, a patiti iz dana u dan za “Kućom cveća”, Kalimegdanom, bratstvom i jedinstvom i cinkati Hrvatsku gdjegod stignu i kogagod “ufate”. Zar to nije nisko, jadno i odurno? U izvješću Europskog tužiteljstva za 2023. “Hrvati su daleko ispred svih po prijavama građana EPPO-u…”. Dokaz tome je i ovaj mali “cinkeraj” našeg Yu-ice o nepoškropljenom Matej-Frani i njegovih “popušenih” 500 eura.

Sve mi se nekako čini da je Yu-rica Pavičić u nekom svom “predživotu” možda ipak radio u Cinkarni Celje.

Izgleda da je počelo. Vijest iz Mostara:  “Iz parka u Mostaru nestao kip Bruce Leeja!” Možda i s Rive nestane kip Miljenka Smoje….. Ne bi mi teško palo jer što sam stariji sve mi lakše pada…

Da je bar sve u životu lako kao udebljati se…!

Ovidije je rekao: “Da je Troja bila sretna, tko bi znao za Hektora?” Da je Split bio sretan, tko bi znao za Miljenka Smoju, Juricu Pavičića i Antu Tomića…

Zdrav čovik ima tisuću želja, bolestan samo jednu, “da ih je dobit u nedilju…”

Apel na fejsu: “Hitno treba obustaviti provjeru diploma. Ostat ćemo bez stručnjaka”.

Ivan Ico Grbeš ima “pitalicu” o savršenom muškarcu. Budi se u pet ujutro. Vježba svaki dan. Slaže svoju posteljinu. Čisti svoju sobu. Radi naporno. Ne pije. Pomaže u kuhinji. Čita svaki dan. Ide na spavanje u 22 sata. Gdje možemo naći takvog? U zatvoru !

Dok “možemo” ili “nož-emo” iz dana u dan u ljevičarskim medijima čitati umotvorine Jurice Pavičića, Ante Tomića ili Rudanice, Hrvoja Hitreca ne možemo. Jedan od ponajboljih naših pisaca i sigurno najduhovitiji bloger piše “Hrvatske kronike” u “Projektu Velebit”. On se ne prodaje za sitne škude, ne gura se, pa ga se treba tražiti i pronaći… Evo samo djelića iz njegove zadnje kolumne od 20. veljače ove godine:

“Okupila se boljševička bratija na Trgu sv. Marka. Urnebesna subota prošlog tjedna, imala je pečat naizgled prevladane prošlosti, u mizernom doduše valu je podsjetila na komunističku revoluciju i što bi nam mogla donijeti (i što nam je bila donijela). Okupila se, znači ljevica, ultraljevica i boljševička bratija na Trgu sv. Marka, jer manjeg nisu mogli naći…”

Kratko, jasno i istinito! Njegove su kolumne bez denunciranja, istinite, duhovite, gotovo mala književne satire, ali uvijek čitljive.

Charles Dickens je jednom napisao: “Da nema loših ljudi, ne bi bilo dobrih pravnika.”

Definicija pravde u Hrvata je obično “presuda u tvoju korist”. Sve što je jugo-nostalgičarsko slilo se na Markov trg pred crkvu sv. Marka s hrvatskim grbom s prvim bijelim poljem. Trebalo je vidjeti te plakate i čuti deračinu iz mikrofona. Radilo se u biti o jednom velikom samo denunciranju i političkom striptizu. Prosvjed na Markovu trgu je zapravo donio najviše političke koristi HDZ-u.

Mnogi koji su do sada redovno pljuckali po HDZ-u i AP-u odjednom su se imali priliku otrijezniti. Stoga vladajući trebaju raspisati izbore što prije dok ne izblijedi “sjajna” slika Beljaka, Peovićke, Sandre, Mirele, Anke… i ostalih ocvalih političara.

Sad će početi lov na Zajeca

Zagreb se polako budi. Paralelno uz Gay paradu održat će se i Anti-gay anti-parada čiji će protagonisti nositi parolu “Tuđu nećemo, svoju ne damo”.

U tijeku je VAR-gate, odnosno strip-tease Hrvatske nogometne lige. Počela je hajka, padaju ostavke, cure snimke iz soba za “varanje”. Da je dosadno, nije. Šest klubova na čelu s Dinamom i Rijekom se izjasnilo. Liga ima deset klubova. Igraj pošteno i pazi na druge ili gazi druge – pitanje je sad? Kao iz Zajčeve opere Lizinka, pojavio se u Dinamu Zajec. Sad će početi lov na Zaj(e)ca. Lovci su naoružani do zuba, a Zajec, zeko?

Navodno je sveti otac Franjo primio dvojicu gorljivih štovatelja Marijanskog kulta iz redova Crvene braće: opata Andreja Prisavskog i gvardijana Zorana od Pantovčaka. Na Papinu zamolbu da mu otpjevaju neku marijansku pjesmu, spremno se odazvaše otpjevavši mu složno “Marjane, Marjane…”

U vrijeme slanja srpskog svemirskog broda na Mars, s Marsa je stigao de-marš.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

Continue Reading

Vijesti

U Podcastu Velebit – Velimir Ponoš: Jake sličnosti između propasti Rimskog Carstva i današnjih EU/SAD

Published

on

Gost u Podcastu Velebit je novinar i kolumnist Velimir Ponoš

– Natalitet – zašto Hrvati više ne žele imati puno djece? – Mjera uvođenja majke odgajateljice za majke s troje i više djece?
– Rad u Hrvatskoj – Kako je moguće da je jeftinije platiti plaću stranom radniku, osigurati mu smještaj, učenje hrvatskog jezika i učenje zanata? Kada bi se svi ovi troškovi zbrojili, naš domaći čovjek bi mogao imati plaću vrlo sličnu onoj u Irskoj, Njemačkoj itd. Pa čak i veću jer ne bi si morao plaćati smještaj.

– Znači, iselimo naše mlade, radno sposobne, potentne, stručnjake koje smo školovali, u neke druge zemlje, a nama će biti dobri neki strani ljudi koji Hrvatsku ne poznaju, ne vole i ne zanima ih boljitak ove zemlje… – Kakva je to logika, je li to slučajno ili planiranio?
– Velika seoba naroda nekad i danas? Hibridni ratovi s ciljem pokretanja velike mase ljudi?
– Vojni rok i obuka u vojnim vještinama? Je li povijesno ratnička Europa postala pacifistička regija koja se pretvara u mlitavu civilizaciju?
– Ante Starčević je upozoravao da narod bez vjere i morala nema nade za boljitak i napredovanje?

Continue Reading

Vijesti

Izvrstan dokumentarac Epoch Times-a: Nema farmera – nema hrane: hoćete li jesti bube?

Published

on

Cijene hrane vrtoglavo rastu u trgovinama širom svijeta, a neki svjetski čelnici kažu da je to zbog klimatskih promjena. Njihovo rješenje je Agenda 21, 100-godišnji glavni plan Ujedinjenih naroda za čovječanstvo i 21. stoljeće, koji je podijeljen na kraće 15-godišnje planove. Trenutačni plan je Agenda 2030, čiji je cilj “transformacija našeg svijeta za održivi razvoj” prema UN-u.

Agenda 2030 sada se provodi diljem svijeta. U Americi se provodi kao agenda 30×30 Bidenove administracije, plan da se 30 posto američke zemlje u potpunosti isključi iz proizvodnje do 2030. godine, što će rezultirati istjerivanjem malih farmera i stočara sa svojih posjeda. U drugim zemljama poput Nizozemske, nizozemski poljoprivrednici prisiljeni su prestati raditi zbog vladine “zelene politike” koja ograničava emisije dušika. U Šri Lanki se farmeri bore za svoj opstanak zbog vladine zabrane sintetičkog gnojiva.

Dok gledamo globalni rat protiv poljoprivrednika, Svjetski ekonomski forum i Ujedinjeni narodi potiču ljude da jedu kukce kao rješenje za smanjenje klimatskih promjena, gladi u svijetu i spas planeta. Zašto svjetski čelnici, pa čak i slavne osobe, odjednom guraju jestive bube? Treba li država kontrolirati našu hranu? Kakav bi svijet bio bez farmera?

“Nema farmera, nema hrane: hoćete li jesti bube?” je Epoch-ov izvorni dokumentarac koji razotkriva skriveni plan iza globalnih “zelenih politika”, neispričane priče o poljoprivrednicima koji su prisiljeni napustiti posao, poremećaj koji će to imati u našoj opskrbi hranom i zašto se jestive kukce iznenada guraju u prvi plan kao ” Globalno zeleno rješenje.”

Voditelj “Činjenice su važne” (“Facts Matter”) na EpochTV-u Roman Balmakov proputovao je svijetom na više od 25 lokacija i intervjuirao više od 50 farmera, znanstvenika i stručnjaka u Sjedinjenim Državama, Nizozemskoj i Šri Lanki kako bi došao do istine iza ove globalne agende i istražio nadolazeće globalna prehrambena kriza koju svjetski mediji ignoriraju.

Povijest ima tendenciju rimovati se. Godine 1950., kineski komunistički vođa Mao Zedong prodao je javnosti “Veliki skok naprijed” pod zastavom napretka, ali njegova je politika dovela do najveće gladi koju je uzrokovao čovjek u povijesti, s više od 50 milijuna umrlih od gladi. Čini se da UN-ove “zelene politike” imaju obilježja novog “Zelenog skoka naprijed”, možda dobro zvuče na papiru, ali u praksi potkopavaju našu sigurnost hrane, imovinska prava, prava na vodu i predstavljaju egzistencijalnu prijetnju našim slobodama kao slobodni građani. Poznati citat glasi “Tko kontrolira opskrbu hranom kontrolira ljude”.

Ovaj dokumentarac je važan za svakoga da pogleda, ne samo zato da zna što je na vašem tanjuru, već i da ima znanja kako u budućnosti spriječiti još jednu glad koju je izazvao čovjek i zaštititi svoje slobode.

Cijeli film pogledati ovdje…

Službena web stranica: NoFarmersNoFood.com
Molimo dajte i podijelite ovaj dokumentarac: NoFarmersNoFood.com/share
Posebno zahvaljujemo Farmers Defence Force

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved