Vidim sa su mnogi skočili na zadnji video Zelensky/Trump pa ili (a) optužili Trumpa da je namjerno opstruirao sporazum ili (b) pohvalili Zelenskog da se ‘hrabro suprotstavio sporazumu’.

Nažalost, ni naši mediji nisu prenijeli o čemu se u stvari radilo, pa su mnogi stekli pogrešno mišljenje. U stvari, Zelensky je potpuno neprimjereno reagirao na izjavu JD Vancea koja se ticala američke unutarnje politike (bila upućena novinarima, ne Zelenskom).

Pogledajmo:

(b) je očito pogrešno jer je Zelenski došao potpisati sporazum kojim se i hvalio.

Što se tiče (a), pogledajmo što kažu i neki od najvećih njegovih obožavatelja.

Evo kako tumače da je Zelenski napao Vancea kad je ovaj pokušao protumačiti razliku između njihova i Bidenova pristupa (Zelenski je sudjelovao u predizbornoj kampanji za Bidena, protiv Trumpa).

Cijeli video je u komentaru.

Konstantin Kisin: “Moja prva reakcija na prepirku između Trumpa i Zelenskog temeljila se na kratkom isječku. Imao sam priliku gledati cijelu 53-minutnu press konferenciju sa Zelenskim i Trumpom.

Bolno je, ali povlačim ono što sam ranije rekao. Zelenski je odlučio nepotrebno napasti Vancea. On je ovo totalno zabrljao. Da, Vance je nakon toga pričao za javnost, ali je također bio u pravu: raspravljati o ovim stvarima pred medijima je stvarno glupo.

My initial reaction to the Trump/Zelensky spat was based on the short clip. I've had a chance to watch the entire 53-minute press conference with Zelensky and Trump.

It's painful but I take back what I said earlier. Zelensky decided to attack Vance unnecessarily. He totally…

— Konstantin Kisin (@KonstantinKisin) February 28, 2025

Stvarno jadno od Zelenskog – nadam se da će shvatiti, ispričati se i postići dogovor za svoju zemlju. Ovo nije bilo pametno. Evo cijelog 50-minutnog razgovora između predsjednika Trumpa i predsjednika Zelenskog.”

Richard Hanania: “Kad sam prvi put gledao svađu bez pravog konteksta, pomislio sam da je moguće da su Trump i Vance postavili Zelenskog u zasjedu ili su ga čak pokušali poniziti. To se nije dogodilo.

Imali ste 40 minuta mirnog razgovora. Vance je iznio stav koji nije napao Zelenskog i nije mu čak bio upućen, a Zelenski je očito započeo svađu.

U prvih 40 minuta Zelenski je pokušavao ići dalje od onoga što je dogovoreno u dogovoru. Kad bi Trumpu postavili pitanje, uvijek bi bilo “vidjet ćemo”. Zelenski je dao paušalne tvrdnje da neće biti pregovora s Putinom i da će Rusija platiti za rat. Kada je Trump rekao da je tragedija što ljudi s obje strane ginu, Zelenski je ubacio da su Rusi osvajači.

Trump je sa svoje strane jasno dao do znanja da će SAD nastaviti pružati vojnu pomoć. Zelenski je samo trebao ostati miran još nekoliko minuta i potpisali bi ugovor.

I watched the entire press conference with Zelensky. There was 40 minutes of discussion up to the argument. Most people saw at most the last ten minutes. The whole video gives the proper context.

When I first watched the argument without the proper context, I thought it was…

— Richard Hanania (@RichardHanania) February 28, 2025

Svađa je započela kada je Trump istaknuo da će biti teško postići dogovor ako se o Putinu govori na način na koji to radi Zelenski. Vance se ubacuje kako bi iznio razumnu tvrdnju da je Biden prozivao Putina i da nas to nikamo nije odvelo.

Dinamika Zelenski/Trump bila je mirna i stabilna. Kad je Vance progovorio, Zelenski ga je počeo ispitivati. Tijekom cijele press konferencije do tog trenutka, svi su iznosili svoje argumente izravno publici. Zelenski je odlučio izazvati Vancea i postaviti mu neprijateljska pitanja. Vratio se na svoju tvrdnju da se Putin nikada ne pridržava prekida vatre, još jednom implicirajući da su pregovori besmisleni. Zašto biste to učinili? Zatim je uslijedila borba koju smo svi vidjeli.

Zelenski je bio nekoliko minuta udaljen od toga da bude slobodan kod kuće, a imao bi dogovor i nove obveze od Trumpove administracije. Ono što je Vance iznio bilo je usmjereno protiv Bidena i medija, optužujući ih da govore moralističkim terminima. To je uvrijedilo Zelenskog i time je započela svađa.

Do sada sam bio obožavatelj Zelenskog, ali ovo je pokazalo toliko nesposobnosti, ako ne i emocionalne nestabilnosti, da ne vidim kako će se oporaviti od ovoga. Odnos s administracijom je prekinut. Ukrajina bi u ovom trenutku vjerojatno trebala ići s novim vodstvom.”

N.B./croativ.net

Bergogliansko doba u brojkama: u starim kršćanskim zemljama, ali ne samo u njima, broj katolika opada – piše francuski časopis Paix Liturgique.

foto: shutterstock

Naravno, postoje mnogi razlozi za to, kao što su sekularizacija, urbanizacija, konkurencija suparničkih ideologija i religija, te raspadanje obiteljskih zajednica i tradicionalnih vrijednosti na mnogim mjestima. No statistike ukazuju na zabrinjavajuće ubrzanje od početka pontifikata pape Franje, osobito u mjestima gdje se biskupi i zapravo Crkva u cjelini ponose svojim progresivizmom i svojim ulaskom u prekrasnu sinodalnost.

Njemačka, predvodnik katoličkog progresivizma, gubi 500.000 katolika godišnje

Najbolji primjer je Njemačka, predvodnica progresivizma u Crkvi, čije su biskupije, uz SAD, glavni izvor novca Vatikana. U kolovozu 2024. Riposte Catholique objavio je statistiku o “izlascima iz crkava” u Njemačkoj, pokazujući da dok njihovi biskupi bježe naprijed sve manje katoličkim “sinodalnim putem”, njemački katolici gube interes za svoju religiju:

“Odlasci iz crkve su se smanjili u odnosu na prošlu godinu: 402.694, u usporedbi s brojkom iz 2022. od 522.821 odlaska, ali statistički ured napominje da je to ipak druga najveća brojka u povijesti statistike odlaska iz crkve. Ako se pribroji ‘smrti, ulasci i selidbe’, broj članova Crkve u Njemačkoj pao je za 591.718. Na nacionalnoj razini statistike još uvijek broje oko 20,3 milijuna katolika na referentni datum 31. prosinca 2023. Godinu dana ranije brojka je još uvijek iznosila 20,94 milijuna.

Budući da u Njemačkoj također ima 18,56 milijuna protestanata, većina Nijemaca više nije kršćana – odnosno više nije službeno privržena jednoj od glavnih kršćanskih crkava u zemlji. Podsjetimo, Njemačka je 2020. godine još imala 22 milijuna katolika i 20 milijuna protestanata na 83 milijuna stanovnika. Opadanje katoličkog stanovništva može se vidjeti iu drugoj statistici, koju je Katolisch.de prenio 9. srpnja: „U Njemačkoj su 2011. još uvijek bila 23 grada s katoličkom većinom. Sada su ostali samo Münster, Paderborn, Bottrop i Trier. U Regensburgu i Ingolstadtu, na primjer, udio katolika pao je za gotovo četvrtinu.

Iznad svega, ubrzavaju se odlasci iz crkava, u skladu s dinamikom „Njemačkog sinodalnog puta“, a time i sa smjerom razmišljanja koji promiče papa Franjo: „ako je 2010. 181.000 katolika i 141.000 protestanata napustilo svoje crkve, 2020. bilo ih je 221.000 odnosno 220.000.

Godine 2011. bilo je 24,07 milijuna katolika i 23,37 milijuna protestanata – te dvije vjere tada su činile 60% Nijemaca”.

I naravno, manji broj katolika znači manji porez preraspodijeljen Crkvi, a time i biskupijama, a posljedično i Vatikanu – vratit ćemo se na ovo: „u 2023. godini prihodi 27 njemačkih biskupija iznosit će 6,51 milijardu eura. To predstavlja 330 milijuna eura ili 5% manje nego 2022. godine. Kad se uzme u obzir inflacija, pad je još izrazitiji.”

U susjednoj Belgiji

Jednako progresivno, praksa je pala ispod 1% stanovništva, au nekadašnjoj Flandriji koja je više prakticirala, do 2022. godine 70% dokumenata koji registriraju zahtjeve za eutanaziju bilo je napisano na nizozemskom – jeziku flamanske manjine. Iznad svega, ostalo je jedva 30 sjemeništaraca za cijelu zemlju, kako je voditelj sjemeništa u Namuru objasnio parlamentarnoj komisiji za zlostavljanja u Crkvi u ožujku 2024.: „u sjemeništu Ivana XXIII. u Louvainu trenutno studira 15 sjemeništaraca za pet flamanskih biskupija, a u Namuru 17 sjemeništaraca studira za francuski govorni dio zemlje [uključujući 5 iz Liège i 8 iz Bruxellesa 2023.].”

Švicarska: 34 000 manje katolika godišnje

U Švicarskoj nije ništa bolje – statistike za 2022. objavljene na internetu od strane Riposte Catholique pokazuju 10% ubrzanje izlaska iz Katoličke crkve u usporedbi s prethodnom godinom, a prije svega veću prevalenciju izlaska u najnaprednijoj biskupiji, onoj u Baselu:

“U 2022. godini 34.561 osoba napustila je Katoličku Crkvu u Švicarskoj, otprilike isti broj kao i 2021., ali znatno više nego prethodnih godina (u 2021.: 34.182; 2020.: 31.410; 2019.: 31.772), bilježi SPI u izvješću objavljenom 30. listopada 2023.; u usporedbi s 1080 onih koji ulaze u Crkvu i 910 u 2021. Na kraju 2022. članstvo u crkvi iznosilo je oko 2,89 milijuna (2021.: 2,96 milijuna). Kantoni s najvećim gubicima su Basel-Stadt (3 od 100), Aargau (2,7 od 100) i Solothurn (2,2 od 100).

Italija: mladi na rubu izumiranja

U Italiji se vjerska praksa ustalila… ali ne među mladima, a prestanak slavlja tijekom pandemije bio je faktor ubrzanja… kao i podvrgavanje mnogih talijanskih biskupa zdravstvenim mjerama koje su koliko nametljive toliko su bile promjenjive i neučinkovite.

U kolovozu 2023. Riposte Catholique preveo je izvješće Talijanskog instituta za statistiku (Istat), koji je uzeo u obzir toliki pad – i nisku stopu nataliteta u Italiji:

“Tijekom proteklih dvadeset godina vjerska praksa u Italiji je u stalnom padu, na samo polovicu: od 36,4% stanovništva 2001. koji su se izjasnili da ‘prakticiraju’, na manje od 19% prošle godine, dakle manje od jedne od pet osoba. Najveći ‘skok’ zabilježen je između 2019. i 2020. godine, uz gubitak 4 boda masovnih posjetitelja. Ovo je bila godina pandemije, tijekom koje su mise ‘licem u lice’ bile obustavljene, ali je dopušteno prisustvovanje crkvi.”

Prema posljednjim podacima Milanske biskupije, jedne od najvećih u svijetu, krštenja su pala sa 37-38.000 u 2000-ima na 20.000 danas. Čak i ako uzmemo u obzir pad nataliteta, ta je brojka niska. Što se tiče sklopljenih brakova u biskupiji, oni su s 18.000 godišnje u devedesetima pali na 4.000 danas.

Crkve se postupno prazne u svim dobnim skupinama, no najočitiji je pad među mladima (18-24) i tinejdžerima (14-17). Dok je ukupna vjerska praksa pala za 50% u posljednjih dvadeset godina, za ove dobne skupine pad je dvije trećine”.

Poljska, Južna Koreja: zvanja prepolovljena

U dekristijaniziranim, ostarjelim biskupijama stare Europe, gdje je stopa nataliteta često niska, poljski ili čak južnokorejski svećenici često nude alternativu afričkom ili indijskom Fidei Donum. Ali koliko dugo još? Ove dvije zemlje bilježe drastičan pad zvanja.

U srpnju 2023. Riposte Catholique izvijestio je da je okupljanje oko 1400 poljskih sjemeništaraca u svetištu Jasna Gora stablo koje skriva šumu zvanja koja se urušavaju:

“U 2021. upis u poljska sjemeništa pao je za 20%, Poljska je pretrpjela dvostruki šok nakon Amoris Laetitia i zatvaranja biskupijskih crkava tijekom Velikog tjedna 2020., pod izlikom Covida i takozvanih ‘zdravstvenih’ ograničenja nakon toga – nešto što se nikada nije dogodilo, čak ni pod komunističkim režimom. Uvođenje pričesti rukom i druge inovacije inspirirane Rimom također nisu pomogle.

“Otac Piotr Kot, predsjednik Konferencije rektora velikih sjemeništa u Poljskoj, rekao je za katoličku novinsku agenciju KAI da je 356 sjemeništaraca započelo studij 2021. To je u usporedbi s 441 u 2020., što je pad od oko 20%. Brojke su bile 498 u 2019. i 828 u 2012. To je pad od polovice (57%) od 2012.”

U Južnoj Koreji nije ništa bolje, izvještava Fides u veljači 2025. – ne samo zbog najlošije stope nataliteta u svijetu (0,72), ali ne samo zbog nje, broj sjemeništaraca pao je za 40% u deset godina, a broj krštenih pada kako su generacije sve mlađe: “prema podacima Dikasterija za evangelizaciju, 2013. bilo je ukupno 1264 glavna sjemeništaraca u raznim biskupijama korejske Crkve. Deset godina kasnije, 2023. godine, bilo je 790 sjemeništaraca, što je pad od oko 40% u deset godina. Pogledamo li još uzvodnije na broj krštenih katolika, u službenoj statistici Korejske biskupske konferencije (do 2023.), vidimo da krštena djeca u dobi od 0 do 4 godine predstavljaju 1,8% korejskog stanovništva; u dobi od 5-9 godina krštena je djeca 3,9%; i između 10 i 14 godina, oni predstavljaju 5,8% ukupnog korejskog stanovništva. Usporedimo li ove brojke s ukupnom brojkom, prema kojoj katolici predstavljaju 11,5% cijele korejske nacije, možemo vidjeti da kako generacije prolaze njihov broj opada.”

U Argentini upola manje sjemeništaraca i 80% manje pristupnika u 25 godina

Statistički podaci o padu svećeničkih zvanja još su izrazitiji u Argentini, domovini Pape i kardinala Fernandeza. Moralne afere ne pomažu: papa Franjo pokušao je osloboditi svećenika pedofila dok je bio nadbiskup Buenos Airesa, oca Julia Cesarea Grassija, osuđenog na petnaest godina zatvora 2009. i zatvorenog od 2013. (baš kao što je do gorkog kraja zaštitio biskupa Zanchetta iz Orana, Argentina, koji je bio prisiljen dati ostavku 2017., ali kojeg je odmah ponovno zaposlio kao savjetnika vatikanske uprave baštine Apostolske Stolice, ali koji je 2025. godine osuđen na četiri godine i šest mjeseci zatvora zbog silovanja sjemeništaraca, što je potvrdio i Žalbeni sud).

Rezultat sekularizacije i Franjinog učinka je kolaps u zvanjima: „dok je zemlja imala 2260 sjemeništaraca 1990. godine, prema američkoj web stranici The Pillar, 2024. godine bit će samo 481 biskupijski sjemeništarac. Iako broj redovničkih sjemeništaraca nije dostupan, valja podsjetiti da ih je 2020. godine bilo 351. Može se procijeniti da će u Argentini biti manje od 900 sjemeništaraca. Jasan je dakle pad zvanja, što se očituje i u malom broju upisa u sjemeništa. Ove godine, tamo bilo je samo 57 ulazaka u biskupijska sjemeništa. Podsjetimo, 1997. godine bilo je 256 upisa, što je pad od gotovo 80% u dvadeset i pet godina.”

Latinska Amerika postaje evangelistička

Izdanje časopisa Hérodote iz travnja 2018. pruža statistiku potkontinenta u cjelini i osvrće se na veliku promjenu: Latinska Amerika… više nije toliko latinska.

“Ako je ranih 1970-ih 90% Latinoamerikanaca tvrdilo da su katolici, danas je ta brojka samo 65%. Ovaj pad katolicizma ima tri glavna oblika. Prvo, pad broja katolika popraćen porastom broja evangelika. To je slučaj u najmnogoljudnijim zemljama u regiji, Brazilu i Meksiku, gdje je udio katolika pao s 95% na 61%, odnosno 99% na 81% između 1970. i 2014.”

Ovaj pad je tim više upečatljiv s obzirom da su to dvije zemlje u svijetu koje još uvijek imaju najveći broj katolika: Brazil sa 172,2 milijuna krštenih, odnosno 26,4% katolika u Americi, a slijedi Meksiko sa 110,9 milijuna krštenih. Pad broja katolika u Brazilu prati značajan porast pripadnika protestantskih i evangeličkih crkava, koji čine 26% stanovništva.

Drugi oblik propadanja katolicizma je transformacija vjerskog krajolika u zemljama Srednje Amerike, gdje je katolicizam postao manjinska religija. Sve te zemlje sada imaju manje od 50% katoličkog stanovništva u usporedbi s preko 90% u 1970-ima. Pad katoličanstva u Nikaragvi, El Salvadoru i Gvatemali još je upečatljiviji s obzirom na jake korijene teologije oslobođenja u 1980-im i 1990-im godinama, te ulogu koju je imala Katolička crkva u praćenju žrtava zlostavljanja od strane vojnih diktatura i sandinističke vlade u Nikaragvi. Ove tri zemlje, plus Honduras, također su jedine u kojima bi evangeličke crkve s vremenom mogle postati većina: u Nikaragvi im se pridružilo 30,4% stanovništva; u Salvadoru 35,3%; u Gvatemali, 38,2; a u Hondurasu 43,9%. Konačno, u Čileu na vlasti ne jačaju evangelisti nego ateisti, sa 16% stanovništva, dok katolika opada.

Kao rezultat toga, 2014. godine, zemlje koje su još uvijek bile monolitno katoličke 1950. i preko 90% u ranim 1970-ima izgubile su 20% vjernika u Argentini, 34% u Kostariki, 31% u Brazilu, 43% u El Salvadoru, 47% u Hondurasu – polovica ukupnog broja, 43% u Nikaragvi, 15% u Meksiku, 31% u Portoriku i 20% u Venezueli. I od tada broj katolika pada.

Karta koju je 2024. objavio Centar za pravoslavne novinare pokazuje da dok Paragvaj još uvijek ima 89% katolika, a Meksiko 74%, kao i Kolumbija, Ekvador i Peru 70%, u Brazilu ih ima samo 57%, u Čileu 52,5%, u Argentini, sada jednoj od najmanje katoličkih zemalja u Latinskoj Americi, 49% i u Urugvaju 37%. U međuvremenu, Gvatemala, Honduras, El Salvador i Nikaragva sada imaju između 36% i 43% evangelika, Venezuela 23%, Brazil 25%, Meksiko samo 4,5% i Argentina 7%.

Inače, Argentina je s trona skinula Čile i po broju ljudi koji se izjašnjavaju kao agnostici ili ateisti – 40% stanovništva. I 13% u Brazilu, 5% u komunističkoj Venezueli i 16% u Meksiku. Gotovo polovica katoličkog stanovništva u zemlji koja je 1970. bila 91% katolička: 40% ateisti, nereligiozni ili agnostici – efekt Pape Franje u Argentini je u punom jeku, pravi hit.

Hoće li veliki pad katolika utjecati na Afriku?

Suočeni s tako katastrofalnom slikom, neki bi željeli vjerovati da je Afrika kršćansko utočište koje se odupire propadanju. Istina je da zvanja ostaju na visokoj razini i mnoge afričke biskupije pobratimljene s biskupijama stare Europe koje nemaju zvanja šalju im sjemeništarce i đakone kako bi im omogućili da geografiju župe drže na dohvat ruke. Doduše, Afrika je prednjačila u odbijanju Fiducia supplicans, a kardinal Ambongo spomenuo je “gubitak u smislu vrijednosti, kulturnu i moralnu dekadenciju Zapada” kojemu je od Kinshase u DR Kongu 16. siječnja 2024. želio “sretnu smrt”.

Ipak, neke su biskupske konferencije već zabrinute. U Gani je broj katolika pao za trećinu između dva popisa stanovništva 2010. i 2021., Biskupska konferencija je upozorila 2023.: “Članovi Katoličke biskupske konferencije Gane (GCBC) predlažu razvoj dobro strukturirane kateheze i programa formacije, među ostalim prijedlozima, kako bi se riješio problem sve manjeg broja katoličkih vjernika” u ovoj zapadnoafričkoj zemlji. Popis stanovništva i domaćinstava iz 2021. u Gani pokazuje da je broj katolika pao s 15,1% na 10,0% od popisa iz 2010. (Preneseno s Rorate Caeli)

Županijsko državno odvjetništvo (ŽDO) u Splitu izvijestilo je, nakon što su ih mediji zatrpali upitima, da zločine počinjene na Širokom Brijegu 1945. istražuju već punih 20 godina. Frapantan podatak da izvidi traju već 20 godina, kao i potraga za počiniteljima koji, nakon tolikog protoka vremena, vjerojatno više nisu živi, komentirala je za Narod.hr povjesničarka Blanka Matković – piše Vlatka Polšak Palatinuš u Narod.hr.

Njezin elaborat o zločinima na Širokom Brijegu već više od 15 godina stoji u ladicama splitskog ŽDO-a! Nakon što je na ispitivanje u petak dovedena Vjera Andrijić, javnost je doznala da je spis bio arhiviran i da se na njemu nije radilo.

Iako je Narod.hr poslao upit DORH-u o postupanju vezano za izjave 101-godišnje partizanke Vjere Andrijić, moguće jedine živuće svjedokinje pokolja fratara na Širokom Brijegu, još 21. veljače, ŽDO se oglasio priopćenjem tek u četvrtak.

”Zbog postojanja sumnje na počinjenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, Županijsko državno odvjetništvo u Splitu od 2005., u suradnji s Policijskom upravom splitsko-dalmatinskom i Županijskim sudom u Splitu provodi istražne radnje i izvide. Tijekom istražnih radnji provedene su ekshumacije u Općini Zagvozd i druge potrebne radnje radi utvrđivanja identiteta žrtava te drugi izvidi kako bi se utvrdio identitet počinitelja”, napisali su i dodali da nastavljaju provoditi izvide koje provode već 20 godina.

U petak je pak Vjera Andrijić dovedena na ispitivanje u Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, a zamjenik županijske državne odvjetnice Nikša Wagner otkrio je da je spis zapravo bio arhiviran svo ovo vrijeme.

Komunistički zločini u fokusu znanstvenog djelovanja

Na ovo je priopćenje reagirala povjesničarka, dr. Blanka Matković koja je doktorirala na Odsjeku za političke znanosti i međunarodne studije na britanskom sveučilištu

Na Sveučilištu Warwick je također završila poslijediplomski studij iz povijesti (MPhil stupanj) obranivši disertaciju pod naslovom Mass Crimes and Human Rights Violations Committed by the Communist Regime Against Croatian Citizens at the End and After the Second World War (1944 – 1945).

U Hrvatskoj je prethodno diplomirala povijest i novinarstvo te završila poslijediplomski studij iz međunarodnih odnosa i nacionalne sigurnosti. Autorica je 50-ak znanstvenih radova i 12 knjiga iz hrvatske povijesti Drugog svjetskog rata i poraća s posebnim osvrtom na komunističke zločine počinjene nad Hrvatima između 1941. i 1948.

Istraživački projekt koji je za DORH radio Hrvatski državni arhiv

Od 2008. do 2011., zajedno kolegom Stipom Pilićem radila je na istraživačkom projektu o ratnim zločinima počinjenim nad hrvatskim građanima u posljednjim mjesecima Drugoga svjetskog rata i u prvom poslijeratnom razdoblju, koji je za potrebe Državnog odvjetništva RH organizirao Hrvatski državni arhiv (HDA).

Rezultati tih istraživanja objedinjeni su u 11 veoma opširnih elaborata, bazi podataka u Accessu, te zasebnim izvješćima za Ministarstvo kulture, PU Zagrebačku i DORH, a danas su dostupni Ministarstvu za hrvatske branitelje. O zločinima počinjenima na Kočevskom rogu svjedočila je na Županijskom sudu u Zagrebu u istražnom postupku protiv optuženog Sime Dubajića.

Elaborat u ladicama ŽDO-a

Jedan takav elaborat prije više od 15 godina i to o zločinima na Širokom Brijegu dostavljen je DORH-u.

”Moj elaborat o zločinima na Širokom Brijegu nastao je krajem 2009. godine i nedugo nakon toga je isporučen DORH-u. Radilo se o jednom od 11 elaborata koji su se odnosili na masovne zločine na većem broju područja, a svaki od njih je obuhvaćao i više lokacija grobišta. Elaborati su nastali tijekom rada na projektu Hrvatskog državnog arhiva koji je započeo 2008. i trajao do 2011., a čiji je fokus bilo istraživanje komunističkih zločina u zadnjim mjesecima Drugog svjetskog rata i prvim mjesecima poraća, odnosno negdje do proglašenja amnestije 1945. godine. U tom razdoblju kolega Stipo Pilić koji je također radio na projektu i ja smo obišli gotovo sve arhive u Sloveniji i Hrvatskoj kao i veći broj muzeja ne bismo li time što sveobuhvatnije istražili zločine o kojima smo pisali”, kaže Matković za Narod.hr.

Dostavljeni detaljni podaci

Napominje da je cilj elaborata bio identificirati počinitelje zločina zbog čega je kritična bila analiza kretanja partizanskih postrojbi na područjima na kojima su se zločini dogodili ne bi li se time DORH-u pomogla istraga i omogućilo procesuiranje.

”Elaborati su bili koncipirani na način da su obuhvaćali: popis izvora, sažetak, veze s drugim grobištima i lokalitetima, podatke o grobištima, podatke o partizanskim postrojbama koje su sudjelovale u događajima, popis identificiranih počinitelja, dakle pojedinaca, popis žrtava, popis svjedoka, popis drugih osoba koje bi mogla znati više o događajima, kronologiju događaja s kretanjem partizanskih postrojbi, dokumente, svjedočanstva i dodatne priloge. Uz svaki elaborat su na DVD-u predane i kopije prikupljenih dokaza, dakle arhivskih dokumenata i drugo, a jasno su naznačene i međusobne veze između pojedinih elaborata koje upućuju na umiješanost pojedinih partizanskih postrojbi u veći broj ratnih zločina na različitim područjima”, pojašnjava.

Njezin elaborat koji je dostavljen DORH-u  sadržavao poveznicu na dva aktivna predmeta splitskog ŽDO. ”Ono što ja zasigurno znam jest to da me u vezi elaborata o Širokom Brijegu nitko nikada nije kontaktirao”, dodaje.

Matković: Zreli su za ostavke ili otkaze

Na pitanje kako komentira priopćenje DORH-a o tome da od 2005. istražuju zločin na Širokom Brijegu, poručuje: ”Zreli su za ostavke ili otkaze”.

”Ako u 15 godina nisu sposobni pročitati moj elaborat i na temelju njega konkretno djelovati, sve to unatoč tome što im je u mom elaboratu jasno naznačena poveznica na njihove predmete koji su u vrijeme izrade elaborata bili otvoreni, tada je riječ o ljudima koji su ili nesposobni ili jednostavno lijeni. U svakom slučaju za njihov ne(rad) ih plaćaju hrvatski porezni obveznici kojima je splitski ŽDO dužan dati puno konkretnije objašnjenje od onoga kojega je dao. Kako ih uopće nije sram reći da punih 20 godina vrše „izvide“?”, kaže nam Matković.

Matković poslala pitanje ŽDO-u: Čekaju li da svi umru?!

Nakon što je u četvrtak vidjela priopćenje ŽDO-a iz Splita o slučaju zločina na Širokom Brijegu, poslala im je upit.

”Napisala sam im da sam slučajno ja autor elaborata o zločinima na Širokom Brijegu kojega u ladici imaju 15 godina, a u kojemu se samostan spominje točno 61 put. Istaknula sam da su u mojemu elaboratu jasno identificirane postrojbe koje su ušle u samostane, a popis njihovih pripadnika je javan”, kaže Matković.

Pitala ih je što oni ustvari rade punih 20 godina i čekaju li da svi počinitelji umru.

”Vjerujem ustvari da čekaju i da ja umrem pa da više ne mogu svjedočiti o onome što je DORH-u isporučeno i u vezu čega nikakvog djelovanja nije bilo. Treba li im možda pomoć pri čitanju? Jer ako ja slabovidna s umjerenim oblikom disleksije mogu čitati taj elaborat, zanima me koja je njihova izlika”, kaže za Narod.hr.

Matković: Domovinski rat nije završen

Komentirala je i činjenicu da se danas, 80 godina nakon zločina i dalje koristi narativ jugoslavenske historiografije o opravdanosti pokolja fratara jer su ‘pucali sa zvonika’, kako je i Vjera Andrijić rekla.

”Ja sam prije više godina u intervjuu za Hrvatski tjednik istaknula da Domovinski rat nije završen jer VRO Oluja je završen samo njegov vojni dio. Mnogi su tu moje izjavu smatrali prenapuhanom, no danas vidim da sve više ljudi govori na isti način. Doktorirala sam na istraživanjima prijelaza iz ratno u mirnodopsko društvo i jasno mi je da do takvog prijelaza ne dolazi na način kako se nama to pokušalo prezentirati, dakle preko noći, bilo pobjedom bilo potpisivanjem nekakvih sporazuma. Riječ je o procesu koji traje desetljećima, što sada jasno možemo vidjeti na vlastitom primjeru”, kaže i dodaje da je ”prisutnost drugarice Andrijanić na Pantovčaku samo još jedna potvrda toga”.

”Neka se Milanović očituje”

Napominje da nije problem Andrijić, već onaj koji ju je na inauguraciju pozvao i  da bi Milanović trebao odgovarati za izdaju hrvatskih nacionalnih interesa.

Dodaje da niz povijesnih izvora i svjedoka demantira pokušaj relativizacije ovog zločina tvrdnjama da su fratri pružali oružani otpor partizanima.

Svjedoci i i povijesni izvori ne govore o oružanom otporu fratara

”Autori monografije 11. dalmatinske brigade Milan Rako i Slavko Družijanić navode da su među ubijenim bili i oni koji su navodno slijedili ‘južnoslavensku ideju’. U jednom britanskom dokumentu koji se čuva u Nacionalnom arhivu u Londonu zabilježena je napomena Mihe Kreka da su partizani proširili glasine da su franjevci poginuli tijekom borbe.

Krek je istaknuo i to da je riječ o očitoj laži upravo zato jer su franjevci ubijeni ustvari nakon završetka borbi, a među naknadno ubijenima bile su i neke osobe koje tijekom borbi uopće nisu bile u samostanu. Krunski svjedok tih događaja fra Marko Dragičević je potvrdio da nikakvog pucanja sa zvonika i iz samostana nije bilo te da je među poubijanim fratrima bilo staraca na smrtnoj postelji, bez vida, pa čak i nekih ‘takva duševnog stanja da nije ni znao da se vodi borba’.

>Povjesničar Hrvoje Mandić: Fratri na Širokom nisu pucali, a likvidaciju je naredio sam Tito

Imamo druge svjedoke poput Pavla Prcele, pripadnika 1. bataljuna 1. brigade, dakle partizana, koji je svjedočio da je partizanima dano 3 dana da u zauzetim naseljima rade što žele. Rafael Radović, pripadnik 11. dalmatinske brigade, potvrdio je da je pred gimnazijom vidio tri fratra.

Jedan partizan iz njegove grupe je pristupio oficiru rekavši da je tu završio gimnaziju, da pozna te ljude, dakle fratre, te da je riječ o dobrim i poštenim ljudima. On mu je odgovorio da produži i zatim ubio jednog fratra. Radović je također istaknuo da su se pripadnici 4. bataljuna spomenute brigade kasnije hvalili da su u jednom podrumu ubili 20-tak franjevaca.

Priprema terena za pokolj fratara

Kad k tome dodamo i činjenicu da je dotična tvrdila da u Širokom Brijegu nije bilo muškaraca, njezina izjava je još skandaloznija. Valjalo bi da prilikom ispitivanja odgovori na pitanje o tome tko su onda zarobljenici spomenuti u operativnom dnevniku jednog od bataljuna njezine brigade.

Dakako, splitski ŽDO stranice iz tog operativnog dnevnika ima jer bile su među prilozima uz moj elaborat”, zaključuje dr. Blanka Matković.

Izvor: narod.hr