Hrvatski pjevač Marko Perković Thompson prodao je oko pola milijuna ulaznica za svoj koncert na zagrebačkom Hipodrom. Thompson je oborio svjetski rekord i postao najprodavaniji izvođač u povijesti na svijetu – piše Hana Krnić za Direktno.hr.

Za portal Direktno o “fenomenu Thompsona” progovorio je ratni ministar obrane i bivši ministar zdravstva Andrija Hebrang. “Mislim da je potpuno logično jer je Thompson jedini ventil kroz koji Hrvati mogu obznaniti, poštovati i obilježiti svoje domoljublje, svoj ponos i svoje dostojanstvo. Sve drugo su nam uništili ovi vladajući, tako da nemamo više nijedan ventil”, rekao je početku.

Dodao je kako u “te ventile” još mogu ući uspjesi u sport. “Svaki narod ima svoju tradiciju, ima svoja obilježja, ima svoju kulturu, ima svoju povijest, ima svoju politiku i svaki narod želi realizirati te svoje težnje i te svoje politike i te svoje želje kroz svoju državu. Hrvati su dobili državu, odnosno izborili smo se za nju”, objasnio je.

Naglasio je kako su Hrvati jedan od rijetkih naroda koji imaju svoju državu. “Dakle, oko tisuću naroda je u svijetu, a samo je 200 država. Mi smo u toj manjini i sigurni smo da ćemo kroz svoju državu ostvariti sve svoje ideale, sve svoje želje i sve ono što nosimo u svom srcu”, kazao je. No, istakno je i jedan problem.

‘On iz srca pjeva ono što svi osjetimo’ 

“Međutim, od samog početka na čelo su nam stali jugokomunisti ili njihovi sinovi i kćeri i odmah u startu su počeli uništavati to domoljublje. Sjetite se samo s koliko žestine su nam ukinuli pozdrav ‘za dom spremni’. Dakle, pozdrav koji smo u Domovinskom ratu normalno upotrebljavali jer nas je hrabrio i jer smo branili svoj dom”, smatra Hebrang.

Naglasio je i kako Hrvati nikada nisu ratovali izvan svojih granica već su samo branili svoj dom. “Uništili su nam i suverenitet na granicama na kojima ne smijemo imati svoju vojsku, danas smo prvi u Europi po broju azijatskih muškaraca koji su ostali u državi. Promijenili su i nastavne programe pa djeca o Domovinskom ratu uče tek u osmom osnovne jer kažu da je prerano prije toga”, dodaje.

Naglasio je i kako postoje druga broja oskvrnuća hrvatskog suvereniteta i domoljublja. “I onda se je pojavio Marko Perković Thompson, jedan čovjek koji iz srca pjeva o tome što mi svi osjetimo. I onda nije čudo da je taj ventil iskorišten, da se okupljaju ljudi, a posebno mladi koji još nemaju što riskirati. Stariji se boje ići na koncert jer čuvaju svoje radna mjesta”, objašnjava Hebrang.

‘Ovoga puta im neće uspjeti’ 

Za bivšeg ministra to je logična posljedica svega što hrvatski narod nosi u sebi. Naljutila ga je i izjava Dalije Orešković koja je rekla da su “Thompsonovi koncerti kič domoljublja, urlikanje i motanje u zastave”. “S takvim izjavama ‘drugarica’ Dalija Orešković je rekla sve o sebi. Ako ona ovakav broj ljudi može ovako vrijeđati onda znate što je u njezinom srcu”, rekao je. No, nije na tome stao.

“Ona je nesretna što je propala Jugoslavija i ona je nesretna što živi u Hrvatskoj i to je joj doživotna kazna i neka joj bude. Sada taj njezin bijes izlazi jer u cijelom svijetu se bude domoljubi i dostojanstvo naroda. I sada tim ljevičarima, a to je blaga riječ za njih, ali koristim je iz pristojnosti, ne preostaje ništa drugo nego sila, snaga i vrijeđanje”, mišljenja je.

Tvrdi i kako su se sada počela upotrebljavati i pravosudna tijela kako bi se onemogućilo desničarima da se kandidiraju. “Pogledajte što se dogodilo u Francuskoj gospođi Marine Le Pen. Vladimir Šeks je poručio Branimiru Glavašu da se neće kandidirati na izborima jer će mu pravomoćna presuda stići ranije i tako dalje. Koriste posljednje oružje koji je znak mržnje prema domoljublju, ali ovoga puta to im neće uspjeti”, rekao nam je Andrija Hebrang.

Hoće li biti nereda? 

Određeni mediji u Hrvatskoj, uključujući HRT, i dalje ne prenose vijesti o Thompsonu, a neke radio postaje odbijaju puštati njegove pjesme. “Hrvatski mediji su direktno ovisni o vladama, pogotovo to nakon dolaska Andreja Plenkovića. On je u svom maturalnom radu pisao o medijima i zaključak rada je da medije mora kontrolirati vlast u državi”, podsjetio je Hebrang. Objasnio je i svoj stav.

“To je tipična marksističko-komunističko-udbaška doktrina koja se kod nas provodi više nego u drugim europskim zemljama. Tada su mediji bili ovisni o vlasti. Dakle, mediji su sredstvo upravljanja od Karla Marxa pa na ovamo i ja mislim da se tome polako bliži kraj jer su ljudi postali svjesni tog terora medija”, rekao je. Poručio je kako medije narod može promijeniti samo na izborima.

Naglasio je i kako se nada da neće biti nereda na koncertu 5. srpnja. “No, poučen osobnim iskustvima bojim se da će biti podmetanja nekakvih plaćenih stranaca u ustaškim uniformama koji ne znaju gdje se nalaze i što to znači, ali će zaraditi nekoliko stotina eura”, rekao je. Kaže i kako to ne govori napamet već se sjeća situacije s Bleiburga iz vremena kada je bio zastupnik u hrvatskom Saboru.

FOTO: Boris Kovačev/CROPIX

‘Fenomen’ Thompsona

“Imao sam s pozornice pogled na ogroman skup i vidio sam lijepu djevojku u ustaškoj uniformi s kapom. Kad sam završio govor došao sam do nje da je pitam zašto to nosi, a ona mi je na njemačkom jeziku odgovorila da me ne razumije. Znamo da se takvi likovi podmeću i da se time želi obezvrijediti i negativizirati svaki nacionalni skup”, kazao je.

Za kraj je objasnio “fenomen” pjevača iz Čavoglava. “Thompson je prije svega čovjek koji nastupa iskreno, iz duše s ljubavlju. On je svoju iskrenost i ljubav prema domovini pokazao kada je bilo najteže. Upao je kao dragovoljac u obranu svojih Čavoglava i napravio nekoliko pjesama koje su nama braniteljima na bojišnici bile i više nego hrana”, priznaje ratni ministar obrane. Nastavio je u istom tonu.

“To je bilo nešto što nam je davalo snage, energije i tako se rađao se neki inat prema jačem srpskom neprijatelju da ga pobijedimo. Thompson je tu s ljubavlju ušao u narod. Ono što on propovijeda je bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje, a to je ono što najviše smeta hrvatskim ljevičarima”, zaključio je Andrija Hebrang za portal Direktno.

Hrvati su diljem Europe bili poznati pod imenom Ilira (Ilirien oder Crabat).

U jednom od najstarijih prijepisa djela Opisivanje povijesti grčkog autora Leonika Halkokondila, završenog oko 1463. uz jedan od ulomaka u kojem se raspravlja o podrijetlu Slavena, nalazi se bilješka koja u prijevodu na hrvatski glasi: “Pod ilirskim rodom smatra Hrvate”

Neimenovani Grk, koji je krajem 15. st. prepisao Laonikovo djelo, čiji je autrograf danas izgubljen, znao je da su Hrvati poznati pod Ilirima.

Prema Laoniku, Ilire pod kojim podrazumjevamo Bosance i Hrvate, od Tribala, pod kojim imenom podrazumjeva Srbe, DIJELI rijeka DRINA.

Njegovo je djelo specifično po tome što je vjerojatno jedini grčki pisac koji je, raspravljajući o podrijetlu naroda tadašnje Slavene pokušao dovesti u teoretsku vezu s antičkim plemenima.

Vjerovanje o Ilirskom podrijetlu Hrvata bilo je općeprihvaćeno sve do17. st. kada pojavom kritičke historiografije sve više biva opovrgavano.

Kratki video kanala “Dalmatinske povijesti” možete vidjeti OVDJE!

Danas Halkokondilovim zapisima manipulira tzv “autohtonistička škola” kod naših istočnih ‘komšija”. Oni su, naime, njegove navode iskrivili do neprepoznatljivosti.

Neki povjesničari tvrde da Kennedyjevi dosjei pomažu u ponovnom pisanju povijesti, ali, da budemo iskreni, takvi povjesničari dosad nisu baš dobro obavili svoj posao.

Piše Cesare Sacchetti

Nisu to učinili, primjerice, kada su u siječnju ignorirali snimku desne ruke predsjednika Lyndona Johnsona, koji je na vlast došao nakon Kennedyjeve smrti, koji je u razgovoru s poduzetnicom Billie Sol Estes, već osuđivanom za prijevaru, iskreno priznao da je Johnson od njega tražio da ubije predsjednika Kennedyja.

Nisu to učinili ni kada je mnogo godina ranije Jack Ruby, pravim imenom Jacob Rubenstein, otkrio da je ubio žrtvenog jarca lažno optuženog za ubojstvo JFK-a, Leeja Harveya Oswalda, kako bi spriječio pogrom nad Židovima.

IZLAZE DOSJEI KENNEDY i pokušaj CIA-e da prikrije ulogu Izraela u atentatu ’63.

Cionistički tragovi oko ubojstva predsjednika bili su tu, godinama su ostali ignorirani jer mnogim povjesničarima i novinarima nije u interesu raditi svoj posao sa savješću i ljubavlju prema istini, već radije slijede lažne narative o moći financija i globalizma koji već predugo govori nepristojne laži ljudima.

Priča o izboru dvojice pontifeksa Roncallija i Montinija nije iznimka.

Nikada nitko nije pisao o svim intrigama i stvarnim državnim udarima koji su izvedeni protiv kardinala Sirija kako bi ga se spriječilo da postane poglavar Svete rimske crkve.

U Vatikanu su se kovale prave urote protiv genovskog nadbiskupa koji je u dva navrata pobjeđivao na izborima za konklave, no protiv njega se digao snažan subverzivni stroj, prije svega masonski, kako bi mu uskratio Petrovo prijestolje.

Ako je ovaj blog već iznio razne informacije i ekskluzivnu pozadinu o izboru dvojice kontroverznih papa 1958. i 1963., sada je, upravo među ogromnom masom Kennedyjevih dosjea, objavljen još jedan dokument koji možda doista može napisati zadnju riječ o dvostrukom udaru koji se u Vatikanu dogodio protiv kardinala Sirija, ali prije svega protiv same Crkve, koja je nakon njegove smrti odvedena na put otpadništva. kasni Pio XII.

Neobjavljeni dokument CIA-e

Dokument o kojem je riječ potpisao je Walter Elder, agent CIA-e koji je služio u agenciji tijekom 1960-ih.

Elder se vraća zanimljivom pozadinom svog razdoblja u američkoj obavještajnoj službi i otkriva, na primjer, neke suprotnosti, u nekim aspektima, bez presedana između Kennedyjeve administracije i Francuske.

Hitlerov bijeg u Argentinu u Kennedyjevim tajnim dosjeima: Fuhrer i američka duboka država?

Godina je 1963. Kennedy je sada okružen neprijateljima kako unutar same CIA-e tako i u velikim sektorima Pentagona, ali prije svega unutar vrlo moćnog AIPAC-a koji ga je, nakon njegovog jasnog odbijanja da podrži izraelski nuklearni program, sada smatrao opasnim neprijateljem kojeg treba ukloniti pod svaku cijenu.

U tim posljednjim mjesecima njegove administracije odnosi između Kennedyja i Langley agencije su se poprilično pogoršali, jer je CIA dvije godine ranije pokušala izvršiti državni udar invazijom na Kubu koja je potom završila zloglasnom katastrofom u Zaljevu svinja, izazvanom čvrstim odbijanjem pružanja zračne podrške toj operaciji koja nije dobila njezino odobrenje.

U Langleyu su bijesni. Smatraju da je predsjednik odlučno previše “dobronamjeran” prema ne samo Castru, nego ga općenito smatraju previše nespremnim da pribjegne oružanim intervencijama i državnim udarima kako bi svrgnuo predsjednike i premijere nepoželjne stvarnoj vlasti u Washingtonu.

To je moć koju je sam JFK osudio u poznatom govoru koji je na optuženičku klupu stavio tajna društva i njihovu okultnu ulogu u suvremenim društvima.

Kennedy je bio jedan od onih nepoželjnih elemenata ovog statusa quo. Tih je godina sukob između njega i tog aparata dosegao vrhunac, a Elder se u svom izvješću prisjeća da je njegov brat Robert, ministar pravosuđa, čak ovlastio prisluškivanje telefona dvojice novinara, Roberta S. Allena i Paula Scotta, koji su uspjeli doći do povlaštenih informacija koje su mogli imati samo oni koji imaju pristup tajnim dokumentima.

Krtice su bile posvuda, a čak je i sam direktor CIA-e, McCone, koji je zamijenio zloglasnog Allena Dullesa kojeg je JFK otpustio, bio pod nadzorom.

Elder piše u svom tajnom izvješću da je studio, dnevna soba i druga mjesta koja je posjećivao ravnatelj obavještajne agencije bila su podvrgnuta prisluškivanju okoline, čak i ako on ne prestane objašnjavati tko je odlučio smjestiti te špijune u ravnateljeve urede.

Možda se može pomisliti da su Kennedyjevi bili ti koji su posvuda imali neprijatelje i htjeli su biti sigurni da im je novi šef CIA-e lojalan, ili su možda one sile bliske židovskoj državi bile te koje su pod svaku cijenu željele ukloniti predsjednika Kennedyja koji je sada očito postao prepreka napretku cionističke agende.

TRI POSLJEDNJA PROROČANSTVA Sv. Padre Pia koja šokiraju kršćane

Činjenica je da je vladala klima općeg nepovjerenja, ali tijekom ove analize različitih situacija, uključujući i pokušaj trovanja hrane Kubanaca, Elder baca bombu i ostavlja je ondje na kraju veze.

Agent CIA-e zapravo piše da je McCone imao blisku mrežu kontakata i doušnika u Vatikanu, ali među njima su očito bila čak i dva pontifeksa koji su zasjeli na papinsko prijestolje u te dvije nesretne konklave 1958. i 1963. godine.

Imena su to spomenutih Ivana XXIII. i Pavla VI. Riječ je o dvojici možda najkontroverznijih papa u povijesti koji su otvaranjem zloglasnog Drugog vatikanskog koncila potpuno promijenili lice Crkve, što je bilo temeljno za stvaranje ove lažne crkve, kako ju je definirao sveti Pio, a koja malo ili nimalo ne sliči autentičnoj onoj iz posljednjih 2000 godina.

To je crkva kompromisa. Crkva je to koja voli ulaziti u sinagoge i Židove nazivati ​​”starijom braćom” dok je tek prije Ivana XXIII., i više od 1900 godina, svaki papa uvijek naglašavao udaljenosti koje dijele katoličanstvo i judaizam.

Nekada davno bilo je također moguće pročitati te istine u časopisu poput Civiltà Cattolica koji je u izdanju objavljenom 1890. pisao o problemu koji predstavlja talmudizam i zašto je očito neprijateljski raspoložen prema katolicizmu.

Koncil mijenja sve. Započinje doba miješanja i ekumenizma prisutnog u koncilskim dokumentima kao što je Nostra Aetate, u kojima je jasno zapisano da se spasenje može postići i kroz druge vjere, čime se potpuno ispražnjava Kristova žrtva, koji je umro i uskrsnuo da otkupi čovječanstvo od njegovih grijeha.

To je, drugim riječima, crkva sagrađena na sliku i priliku francuske 1789. koja zamjenjuje prirodni zakon božanskog porijekla za prosvjetiteljstvo i masonski kult prava.

Tranzicija suvremenog svijeta može se ovako sažeti. Poput one koja je omogućila prijelaz s božanskog na ljudsko klanjanje, a Roncalli i Montini imali su nedvojbenu „zaslugu“ unakažavanja autentičnog poslanja katolicizma.

Washington je imao svaki interes u poticanju ovog procesa. Svijet duboke države u Washingtonu, prožet protestantizmom, prirodnim saveznikom židovskog svijeta, već je pažljivo promatrao konklavu 1958., a Elderove riječi nalaze savršenu korespondenciju u drugom dokumentu koji je nekoliko mjeseci ranije izašao iz američkog State Departmenta.

Washington nije želio papu vjernog tradiciji

Riječ je o izvješću od 11. listopada 1958. u kojem je vatikanski doušnik iz Eisenhowerove administracije izvijestio američko Državno tajništvo da će sljedeći pontifik najvjerojatnije biti izabran dogovorom kardinala izvan Konklave, no najzanimljivije je ono što slijedi.

Doušnik iz predsjedničke administracije tog razdoblja izražava veliku zabrinutost jer postoje najmanje tri kandidata poput Sirija, Ottavianija i Ruffinija koji bi, da su izabrani, po njegovom mišljenju bili “sramota” za Crkvu jer su previše usklađeni s tradicionalnim učiteljstvom, a premalo otvoreni za obnovu suvremenog svijeta.

Uplitanja u tu konklavu bila su višestruka i prilično nasilna kao što je opisano u prethodnom prilogu.

Siri je pobijedio na izborima, a odabrao je i ime kojim će se zvati, Grgur XVII., sve dok skupina predvođena Francuzima, a prije svega kardinalom Thysserantom, nije iznijela hipotezu da bi s onu stranu zida katolički biskupi bili ubijeni zbog pontifeksa koji je bio premalo sklon dijalogu s komunističkim svijetom, baš kao i papa Pacelli, ponosni protivnik ove doktrine, neprijatelja. kršćanstva i istine, nije bilo.

Bilo je mnogo onih koji nisu željeli da nadbiskup Genove postane nasljednik Pija XII.

Radilo se svakako o krugovima crkvenog masonstva koji su već, nažalost, duboko ušli u zidove Vatikana, a nedvojbeno su to bili i članovi židovskog masonstva B’nai B’ritha koje je imalo presudan utjecaj na konklavama 1958. i 1963. godine.

Postoji više svjedočanstava kako je to masonerija vršila vrlo jak pritisak nije spriječio Sirija da se popne na papinsko prijestolje, ali konvergencije protiv genovskog kardinala bile su, kao što se može vidjeti, višestruke i također očito proturječne, što ćemo uskoro bolje vidjeti.

Na kraju je, naime, ozbiljnim nepravilnostima i prijetnjama smrću Siri, mletački patrijarh Angelo Roncalli, već iniciran u slobodno zidarstvo kroz svoje članstvo u Velikom Orijentu Francuske, a blizak krugovima komunističke partije, toliko da je zaradio nadimak Nikita Roncalli u istoimenoj knjizi koju je napisao Franco Bellegrandi, član Papinske garde i autor knjige Osservatore Romano, koji je otkrio zanimljive pozadinske priče u svom pisanju.

Odabir imena Ivana XXIII. također se čini punim značenja.

Musk: Reformirati ćemo FED – Zbog čega je ubijen J. F. Kennedy

Roncalli je odabrao ime protupape iz Srednjeg vijeka kako bi pokazao, vjerojatno, da je on sam želio dati do znanja da je njegov izbor bio nepravilan i da njegova misija nije bila čuvati dogme Crkve, nego ih više prilagoditi “potrebama” sadašnjeg svijeta i onog modernizma koji je imao i učinio ekumenizam svojom vodiljom.

Među prvim djelima Ivana XXIII. nalazi se onaj koji odmah jasno pokazuje da Papa, kojeg je određeni liberalni tisak neopravdano nazvao “dobrim papom”, nije imao namjeru odbaciti različite doktrine neprijateljske prema katolicizmu, već naprotiv, Roncalli je ovdje također iznjedrio politički ekumenizam, da tako kažemo, kada je svojom enciklikom Pacem in Terris objavljenom 11. travnja 1963. izričito istaknuo navodi da “može i mora postojati suradnja između komunističkih i katoličkih režima na društvenoj i političkoj razini”.

Katolicizam tako otvara vrata marksizmu i ako netko Ivana XXIII. definira kao oca takozvane teologije oslobođenja, službeno inaugurirane Latinoameričkim biskupskim vijećem 1968. u Kolumbiji, teško da mu se može zamjeriti.

„Dobri Papa“ se jako trudi oko ove nemoguće mješavine katoličanstva i marksizma, a otvaranje Drugog vatikanskog koncila 1963. prilika je koju je crkveno masonstvo dugo čekalo da podigne progresivnu i liberalnu crkvu koja je tada, a još više sada, nosila samo naziv Katolička.

218 biskupa iz 54 različite zemlje koje je predstavljao Antonio de Castro Mayer uzalud je od Sabora i “Svetog Oca” tražilo da još jednom osude komunizam, socijalizam i svaku ideologiju proizašlu iz marksističkog povijesnog materijalizma, ali ni prvi ni drugi nisu htjeli znati.

Čelnici Crkve bili su potpuno opijeni tom željom da se ova božanska institucija preobrazi u ljudsku, previše ljudsku, toliko da je jedan od umova Koncila, mladi Joseph Ratzinger, 1967. rekao da je Drugi vatikanski sabor uspio u “poslu” promicanja “pozitivnog susreta Crkve i svijeta”.

Nedvojbena je, dakle, činjenica da je Roncalli preuzeo ulogu pete kolone, prikrivenog agenta slobodnih zidara koji je imao zadatak uništiti Crkvu iznutra u ime krugova koji su ga neregularno postavili na papinsko prijestolje.

Međutim, očitu proturječnost Ivana XXIII. bliskog CIA-i, a u isto vrijeme i bivšem Sovjetskom Savezu, tek treba objasniti.

Proturječnost je očigledna samo ako se zanemari povijest komunizma i boljševizma koji je od svojih prvih trenutaka života dobio potporu masona – Marx i Engels su sami bili članovi loža – i aškenaskih visokih financija koje su 1917. donijele milijune dolara boljševicima Lenjina i Trockog iz banaka Maxa i Paula Warburga i Jacoba Schiffa.

Boljševici protjerani iz carske Rusije godinama prije revolucije nisu mogli ni sanjati da će doći na vlast bez da su primili rijeke novca od financija Wall Streeta, i nikada se ne bi mogli vratiti u Rusiju da Sjedinjene Države, tada pod predsjedništvom Woodrowa Wilsona, nisu dopustile Trockom da se vrati u svoju “domovinu” zahvaljujući američkoj putovnici koju je ljubazno dodijelio sam Wilson.

Komunisti su, kao što se vidi, imali zaštitu i oslonac na mjestima koja su prema liberalnoj vulgati trebala biti neprijateljska prema njima, dok su u stvarnosti dva pola moderne politike, liberalizam i marksizam, krenuli s različitih točaka da bi došli do istog odredišta, naime do kraja suvereniteta nacionalnih država i uklanjanja kršćanskih i nadasve katoličkih korijena, koji su pravi bête noire masonerije.

Montini, koji također ima vrlo jak miris masonerije, nalazi se u situaciji gotovo identičnoj onoj Roncalli.

Registriran 1920-ih zbog svoje homoseksualnosti koju su već 1933. prijavili drugi svećenici koji su u njemu vidjeli “uznemirujuće zadiranje u sferu svojih suradnika”, mladi je svećenik već bio u bliskom kontaktu s raznim neprijateljima Crkve.

Nakon što je potkraj 1930-ih ušao u državno tajništvo, tijekom rata ispleo je gustu mrežu odnosa s pretečom CIA-e, OSS-om i čelnicima komunističke partije koje je upoznao u ljeto 1944. godine.

Montini je težio izgradnji “velikog” saveza koji bi doveo do vlade sastavljene od demokršćana i samog PCI-a, pokazujući još jednom kako slobodnozidarski krugovi koriste obje grane liberalnih demokracija za postizanje svojih ciljeva.

Pio XII., obaviješten o tajnicima državnog tajnika, dao ga je udaljiti iz Rima, imenovavši ga milanskim nadbiskupom u znak poštovanja prema latinskoj izreci “promoveatur ut amoveatur”, ali nažalost to je bio samo privremeni egzil.

Nakon što je papa Pacelli umro, došlo je do napada koji smo vidjeli na konklavi ’58.

Ivan XXIII. inaugurira Koncil, au međuvremenu priprema put za svog nasljednika, nadbiskupa Montinija, imenovanjem kardinalom koje se dogodilo samo dva mjeseca nakon listopadskog udara protiv Sirija.

U konklavi 1963. izveden je isti scenarij kao onaj već viđen ’58. Ponovno je Siri ugroza i crkveno slobodno zidarstvo uspijeva izboriti papu Montinija.

Vatikan je pao u ruke svojih neprijatelja, a pod pontifikatom Pavla VI članovi židovskog masonstva B’nai B’ritha naišli su na još veću dobrodošlicu nego prije, dok eksponente Tradicije vjerne uobičajenom učiteljstvu, poput monsinjora Lefevbrea, nije čak ni primio “Sveti Otac”.

Stoga ne čudi ako ovaj dokument potvrdi da su Ivan XXIII. i Pavao VI. bili doušnici ili agenti CIA-e.

I prije svojih pontifikata bili su dobro integrirani kako u američke obavještajne krugove, tako i očito u uobičajene masone koji su svoje pontifikate unaprijed pripremali.

Postojao je plan infiltracije u Crkvu, koji nije smišljen u jednom danu, već davno, što dokazuju dokumenti privilegirane masonerije kao što je Alta Vendita već oko sredine 1800-ih.

Roncalli i Montini rezultat su ove infiltracije, a rezultat su nevjernosti dvojice papa svojoj misiji.

Bergoglianski pontifikat očito nije ništa drugo nego “prirodni” nastavak i “uzvišenje” apostatskog procesa Sabora koji je započeo 1963. i nikada nije prestao.

Sada samo čekamo da shvatimo kakva će biti budućnost Crkve i je li ovoj dugoj infiltraciji konačno došao kraj.

U međuvremenu bi povjesničari jednom mogli pokušati raditi svoj posao i napisati istine o kojima se šutjelo više od pola stoljeća.

Cesare Sacchetti/La CrunaDell’Ago