»Iznenađen sam da je još moguće da se autori koji danas pišu o Stepincu koriste ‘izvorima’ koji su izmišljeni za potrebe Stepinčeva montiranoga suđenja i koji tvrde da je Stepinac bio suradnik Ustaša, Nijemaca…«

Prije sedam desetljeća, u siječnju 1953., zasužnjeni zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac imenovan je kardinalom, čime je papa Pio XII. jasno pokazao da Vatikan ne odustaje od njegova »slučaja«. Na prve vijesti o Stepincu kao kardinalu režim je naprasno prekinuo sve diplomatske veze sa Svetom Stolicom. U razumijevanju odnosa Vatikana i Jugoslavije brojna su pitanja ostala neodgovorena. Datumski povod dao je Glasu Koncila dovoljno razloga da za intervju o toj temi zamoli talijanskoga istraživača vatikanske diplomacije i nastavnika s Europskoga sveučilišta u Rimu prof. dr. Massimiliana Valentea.

Sugovornik se pokazao kao vrstan poznavatelj hrvatske crkvene povijesti, a spremno je govorio i o »kontroverzama« vezanim uz vatikansku diplomaciju.

Vaša su istraživanja prije svega usredotočena na vatikansku diplomaciju u 19. i 20. stoljeću. Objavili ste niz znanstvenih radova i o temi odnosa Vatikana i Jugoslavije. Prije svega se nameće pitanje odakle Vam kao inozemnomu istraživaču interes za Jugoslaviju.

Prvi je razlog u činjenici da sam nakon doktorata pohađao vatikansku školu arhivskih znanosti i surađivao sam s arhivom koji se danas zove Vatikanski apostolski arhiv. Među brojnim aktivnostima sređivao sam i arhiv Apostolske nuncijature u Beogradu iz razdoblja između dvaju svjetskih ratova. Bavio sam se dokumentima iz razdoblja pontifikata Pija XI. i tako je rastao moj interes za vjersku situaciju u Jugoslaviji. Jasno, kao povjesničar, od ranije sam imao neke spoznaje o povijesti Jugoslavije i Hrvatske, a postoje i obiteljski razlozi zbog kojih sam na osobit način povezan s Hrvatskom i zainteresiran za vašu zemlju. Kada sam dobio predavačku poziciju na sveučilištu, odlučio sam da ću na temelju prethodnih iskustava i stečenih znanja temu Vatikana i njegovih odnosa prema Jugoslaviji nastaviti dublje istraživati. Trenutačno se bavim pontifikatom Pija XII. i odnosima prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj te misijom »regenta« nuncijature Patricka Josepha Hurleya. Nadalje, uključen sam i u hrvatski istraživački projekt »Moderne europske diplomacije i istočnojadranski prostor« u kojem surađujem s profesoricom Jadrankom Neralić i Hrvatskim institutom za povijest.

U razumijevanju složenosti vatikanskih odnosa prema Jugoslaviji godine 1952. i 1953. nezaobilazne su teme. To je, uvjetno rečeno, i povod našemu razgovoru. Naime, jugoslavenski komunistički režim otvoreno je pokazao da nije mogao »pregrmjeti« imenovanje Stepinca kardinalom… Kako ocjenjujete tu povijesnu prekretnicu?

Izvori te krize, jasno, sežu u razdoblje neposrednoga poraća Drugoga svjetskoga rata. Tada je papa Pio XII. zajedno s američkom diplomacijom nastojao pronaći način za suočavanje s komunizmom u istočnoj Europi. No jugoslavenski je slučaj postao poseban nakon razlaza između Tita i Staljina 1948. godine. Nakon toga iz perspektive Zapada više se nije moglo reći da je Jugoslavija sasvim neprijateljska država. Ona je bila »manje neprijateljska« država koju je na neki način trebalo i poduprijeti. Tako je Sveta Stolica ostavljena sama, bez snažnije američke potpore u svojim nastojanjima, a Tito je zapravo nakon 1948. dobio odriješene ruke za svoju politiku usmjerenu protiv Katoličke Crkve i Vatikana.

Važno je spomenuti i dokument Svetoga uficija iz 1949. koji je bio protiv komunizma, što je također iz jugoslavenske perspektive bilo dodatan razlog za prekid svih veza s Vatikanom jer je lokalnim biskupima dokument dao snažne argumente da vlastima odlučno kažu da ne žele onakve odnose između države i Crkve kakve želi nametnuti režim. Naravno, u cjelokupnoj su slici važna i tzv. svećenička udruženja koja Katolička Crkva u Jugoslaviji, a ni Vatikan, nisu mogli prihvatiti. Početkom pedesetih postojali su i pokušaji Beograda da ispregovara neku vrstu suživota, »modus vivendi« između Crkve i države, no takvi pokušaji nisu imali stvarne temelje jer vlast zapravo nije odustala od svoje antikatoličke politike.

Nakon toga došao je slučaj »kardinal Stepinac«. Nadbiskup Stepinac bio je uzor cjelokupnoj katoličkoj hijerarhiji u Jugoslaviji u otporu komunističkoj vlasti. Kada je riječ o vjernosti papi i katoličkoj doktrini, Stepinac nije bio spreman ni na kakve kompromise. On je postao glavni neprijatelj Tita i njegovih komunista. Kada je Pio XII. proglasio Stepinca kardinalom, to je bilo previše za režim. Štoviše, kako je poznato, prve su vijesti do Tita došle 29. studenoga, na Dan Republike, i to u sklopu diplomatskoga primanja. Vijest mu je prenio belgijski veleposlanik u Beogradu. Tito je time bio strašno šokiran, no isprava se nadao da će Stepinac, kao kardinal, brzo otići u Rim. No brzo se pokazalo da to nije slučaj. A Tito je u tom trenutku bio samopouzdaniji za raskid svih odnosa s Vatikanom jer je imao i povoljnije međunarodne okolnosti: Zapad, kako smo rekli, više nije toliko podupirao Vatikan. Kap je prelila čašu.

Spomenuli ste da istražujete razdoblje Nezavisne Države Hrvatske. Jeste li u svojim istraživanjima naišli na dokument koji bi mogao »inkriminirati« nastojanja da bl. Stepinac postane – svet?

Na Vaše pitanje mogu odgovoriti samo iz perspektive povjesničara jer nisam pozvan tumačiti proceduru koju vodi Dikasterij za kauze svetih i blaženih glede Stepinčeve kanonizacije. Ali mogu govoriti o uvidima koje sam stekao čitajući gomile dokumenata koje je napisao Stepinac, kao i na temelju literature koja je o toj temi dosad objavljena.

Prije svega valja napomenuti da se Stepinac kao zagrebački nadbiskup i predsjednik Biskupske konferencije Jugoslavije suočavao s velikim teškoćama kada je riječ o odnosima Crkve i države. Bila su to tri režima – Karađorđevići, zatim ustaše Ante Pavelića i, napose, Titovi komunisti. Iako su Nezavisnu Državu Hrvatsku isprva mnogi Hrvati pozdravili kao oslobođenje od pravoslavnoga i autoritarnoga režima Kraljevine Jugoslavije, brzo je postalo jasno da je to marionetska država koju kontroliraju nacisti i fašisti. Ta država nije imala stvarnu neovisnost, a Stepinčeve aktivnosti pokazuju da je on shvatio koje su pozitivne, a koje negativne strane takve situacije. On je činio najbolje što je mogao da bi pomogao žrtvama rata, svima koji su progonjeni, i to bez obzira na njihovu nacionalnost i vjeru. To je vrlo jasno iz dokumenata. Kada je došao na vlast 1945., Tito je pokušao iskoristiti Stepinca da bi došao do svoga cilja – stvaranja Crkve koja bi bila pod kontrolom režima. Stepinac je to odbio i, štoviše, prilikom susreta s Titom spomenuo je i zločine partizana, kao i Titovu općenito antikatoličku politiku. To su bili razlozi za antagonizam Beograda prema katolicima.

Možda bih trebao preformulirati Vaše pitanje, uvjetno rečeno. Zapravo sam iznenađen da je još moguće da se autori koji danas pišu o Stepincu koriste »izvorima« koji su izmišljeni za potrebe Stepinčeva montiranoga suđenja i koji tvrde da je Stepinac bio suradnik ustaša, Nijemaca itd. Ili da je uopće moguće da današnji autori citiraju knjige koje su napisane u razdoblju Jugoslavije i koje su, očito, bile pod utjecajem tadašnje ideologije.

Nakon raskida diplomatskih odnosa između Vatikana i Jugoslavije sredinom šezdesetih započeo je proces njihove obnove. No sedamdesetih i osamdesetih jugoslavenska se strana diplomatskim odnosima koristila uglavnom da bi »tužakala« hrvatske biskupe Vatikanu, nakon čega su očekivali da ih papa »disciplinira« s namjerom da »očuva« dobre odnose s Jugoslavijom…

Potrebno je prije svega promijeniti perspektivu i razumjeti ulogu pape Pavla VI. On je zagovarao politiku dijaloga i Vatikan je za njegova pontifikata ušao u gotovo sve međunarodne organizacije. On je bio spreman surađivati sa svima u ime mira. Važno je razmotriti i onodobne međunarodne razloge. Bilo je to i razdoblje »nesvrstane politike« – u kojoj je Tito bio jedan od glavnih aktera – i papa Montini htio je iz toga razloga imati intenzivnije odnose s Jugoslavijom. Stajalište pape Pavla VI. bilo je da uvijek treba razgovarati.

Kada su se vodili pregovori o obnovi diplomatskih odnosa, koje je s vatikanske strane predvodio kardinal Agostino Casaroli, Vatikan je bio kritiziran da u pregovorima ne traži zapravo ništa novo. Naime, Vatikan je samo tražio da Jugoslavija primjenjuje načela koja su zapisana u njezinu ustavu – i ništa više od toga. Hrvatski biskupi u to su vrijeme smatrali da se režim zapravo ne će čvrsto pridržavati odredaba sporazuma. Bilo je to i razdoblje Hrvatskoga proljeća i režim je htio odati dojam da su odnosi između Crkve i države u Jugoslaviji dobri.

Na vatikanske i jugoslavenske odnose utjecala je i činjenica da je Tito općenito bio uvjeren da Vatikan vodi protalijansku politiku jer su u to vrijeme gotovo svi diplomati iz Državnoga tajništva Svete Stolice bili Talijani. Zato, kada bi se odnosi između Jugoslavije i Italije pogoršali, primjerice oko pitanja Trsta, tada bi i odnosi s Vatikanom bili loši. A kada su se odnosi s Italijom poboljšali, poboljšali bi se i odnosi s Vatikanom.

No tko je bio dobitnik, a tko gubitnik toga procesa? Može li se uopće govoriti o pobjednicima i gubitnicima u toj diplomatskoj igri? I u skladu s tim, može li se iz današnje perspektive donijeti jednoznačna ocjena vatikanske »istočne politike« prema komunističkim režimima?

Slično je pitanje bilo postavljeno i Casaroliju. On je rekao da u Istočnom bloku postoje divovi vjere, junaci vjere (poput Stepinca), koji su bili spremni pretrpjeti i progone i zatvor, ali i da postoje i »normalni« katolici kojima je trebalo omogućiti i normalan vjerski život, redovit pristup sakramentima. To je zapravo i dio odgovora na pitanje tko je bio pobjednik, a tko gubitnik procesa »istočne politike«. Vatikan uvijek nastoji pronaći način da katolici mogu što slobodnije svjedočiti svoju vjeru u svijetu. Vjerojatno i ne možemo reći tko je zapravo pobjednik, a tko gubitnik toga procesa (misli se na »Ostpolitik«, op.a.), ali Vatikan je bio svjestan koji su njegovi konkretni ciljevi. Jasno, vatikanska je diplomacija imala u vidu činjenicu da s komunističkom državom zapravo i nisu mogući normalni odnosi, no Vatikan je ipak uspio ostvariti svoje ciljeve.

Nije li to i svojevrstan paradoks – vatikanska diplomacija koja je vođena načelom mira potpisuje sporazume s režimima koji su očito autoritarni i totalitarni?

Često su konkordati i različiti sporazumi koje je Sveta Stolica tijekom 20. stoljeća potpisivala s autoritarnim i totalitarnim režimima – nacističkim, fašističkim i komunističkim – bili kritizirani. Takvi sporazumi jesu proturječni jer države u međunarodnom kontekstu potpisuju sporazume samo s državama s kojima njeguju prijateljske odnose i s kojima dijele zajedničke ciljeve. No vatikanska diplomacija ne djeluje na taj način. Da postoji zemlja u kojoj bi vladar vladao s evanđeljem u ruci, Vatikan vjerojatno ne bi imao potrebu potpisivati sporazum s takvom državom. Što je određena država udaljenija od katoličke vjere, to je za Svetu Stolicu potrebnije da s njom sklopi neku vrstu sporazuma. To je ponekad jedini način da se u takvoj državi zaštite katolici i da im se omogući da prakticiraju svoju vjeru. No postoje i ograničenja takve politike. Naime, ona je uvijek zasnovana na međunarodnom pravu i na dobroj volji pojedine države da se drži odredaba sporazuma. A papa je (samo) poglavar »mikrodržave« i svjetski moralni autoritet koji je uvijek otvoren za dijalog. Sveta Stolica čak i u najgorim okolnostima nije strana koja raskida diplomatske odnose. No ona ne može učiniti više, ona nema instrumente »odmazde«, da primjerice može nekomu objaviti rat, što je instrument koji »normalne« države mogu iskoristiti u slučaju kršenja određenih sporazuma.

Može li, slijedom duge tradicije vatikanske diplomacije, papa Franjo postati posrednik u pronalasku mira u Ukrajini?

Vatikanska je diplomacija veoma cijenjena zato što je najstarija diplomacija na svijetu, a mnogi međunarodni vođe danas vide u papi Franji osobu koja može pronaći rješenje za krizu. No nuždan je preduvjet da obje strane koje su u ratu budu otvorene za pregovore i dokidanje sukoba. Drugoga načina nema. Papa je dosad rekao da je spreman ići i u Ukrajinu i u Rusiju, no obje strane trebaju mu pružiti dobrodošlicu da bi se moglo razmišljati o pronalasku rješenja.

Krajem siječnja u sklopu Dana sjećanja na žrtve holokausta različitim se duhovnim, kulturnim i znanstvenim događanjima diljem svijeta spominje patnja Židova u Drugom svjetskom ratu. Upravo se papu Pija XII. kritizira da u vrijeme Drugoga svjetskoga rata nije »učinio više« za progonjene. Spominje se i njegova navodna šutnja o progonima Židova… Do kakvih ste uvida došli u svojim istraživanjima?

To je zanimljivo pitanje jer istraživači često postavljaju pitanje koje su posljedice papinih javnih istupa. Slično se pitanje postavlja i kada je riječ o papi Franji. Papa Pio XII. otvoreno je rekao da rat nema nikakva smisla, a iako su njegove namjere bile usmjerene k dobru, često su one pogrješno protumačene. Nadalje, brojni su primjeri papa koji su govorili u vrijeme rata, kao što je to činio Benedikt XV. u vrijeme Prvoga svjetskoga rata. On je u brojnim prigodama govorio protiv rata i njegove su se izjave pogrješno tumačile, pripisujući mu da je čas na strani jedne, a čas na strani druge zaraćene strane. Njegova je politika bila da je Sveta Stolica protiv rata i da se zalaže za miroljubivo rješavanje sporova. To je govorio otvoreno. No njegov cilj nije bio ostvaren jer nitko u to vrijeme nije slušao papu, nego su mu govorili da je »papa Nijemaca« ili »papa Francuza«. Eugenio Pacelli, papa Pio XII., bio je diplomat koji je radio u Državnom tajništvu Svete Stolice i bio je apostolski nuncij u Bavarskoj u vrijeme Prvoga svjetskoga rata i učio je iz tih iskustava. Kada je postao papa, mislim da je davao naglasak pregovaranju jer je znao da su katolici u ratu u svim zemljama i nastojao je nastupati na diplomatski način. Ako pažljivo čitamo njegove govore, razvidno je da se nije bavio pojedinim državama jer je bilo jasno da su moguće odmazde nad katolicima u tim zemljama. U svakom slučaju jasna je bila njegova pozicija protiv rata i ratnih zločina, kao i papina blizina žrtvama rata.

No trebamo se zapravo usredotočiti na ono što je papa činio tijekom rata. Šezdesetih je papa Pavao VI. objavio izabrane dokumente o vatikanskoj politici tijekom Drugoga svjetskoga rata. I mnogi su uložili puno vremena da bi kritizirali Vatikan zbog dokumenata koji nisu objavljeni u tom nizu, umjesto da su se prihvatili istraživanja dokumenata koji su dostupni. Jer ti dokumenti pokazuju što je značila vatikanska »diplomacija pomaganja« žrtvama rata. Nadalje, treba spomenuti i arhiv Vatikanskoga ureda za informiranje o ratnim zarobljenicima (tal. Ufficio Informazioni Vaticano per i prigionieri di guerra) koji je postao dostupan početkom 21. stoljeća. Nebrojeni zahtjevi pristizali su u taj ured iz Italije, ali i iz svih strana svijeta, tražeći pomoć od Vatikana u informacijama o nestalima. Bila je to golema karitativna aktivnost Svete Stolice, u koju su bile uključene i lokalne katoličke hijerarhije u ostatku svijeta. Ti izvori još nisu do kraja istraženi, iako su veoma važni.

Nadalje, 2020. otvoreni su vatikanski arhivi iz razdoblja pontifikata Pija XII. i sada svi imaju mogućnost doći u arhiv i istraživati političke, diplomatske i karitativne napore pape i vatikanskih institucija u vrijeme rata. U tom kontekstu treba spomenuti i odnedavno dostupni niz dokumenata »Serie Ebrei« koji se mogu pronaći i na mrežnim stranicama Povijesnoga arhiva Državnoga tajništva Svete Stolice. Uz nekoliko klikova i po abecednom redu danas se može doći do imena onih kojima je pružena pomoć u vrijeme rata. Čitajući te dokumente, također se može dobiti uvid u aktivnosti u koje su se uključivale središnje vatikanske institucije koje su se bavile Židovima te koje su kontakte – službene i neslužbene – održavale da bi ublažile teškoće kao što su zakoni o Židovima u Italiji, ali i u drugim državama koje su okupirali Nijemci, Talijani ili režimi u savezu s njima. Iz toga je moguće vidjeti i koji su sve napori bili uloženi, ali i koja su bila ograničenja. Zato nam arhivi mogu pomoći da dođemo do spoznaje onoga što je papa činio. Zasad znamo samo koji su glavni smjerovi politike Pija XII. i središnjih i perifernih institucija Katoličke Crkve tijekom Drugoga svjetskoga rata. Nova će istraživanja donijeti detaljnije spoznaje o ulozi vatikanske diplomacije u Drugom svjetskom ratu.

Biografija: Prof. dr. Massimiliano Valente redoviti je profesor na Odsjeku za humanističke znanosti Europskoga sveučilišta u Rimu, gdje predaje kolegije vezane uz suvremenu povijest, politiku i društvo te europsku integraciju. Autor je brojnih znanstvenih radova koji su usmjereni na vatikansku diplomaciju u razdoblju modernosti. Unutar spektra tema koje istražuje nalazi se i odnos Vatikana prema Jugoslaviji, pa je do detalja upoznat i s hrvatskom crkvenom poviješću 20. stoljeća, posebno u razdoblju komunizma. Među međunarodnim znanstveno-obrazovnim institucijama s kojima je surađivao nekoliko je njih i iz Hrvatske.

Marino Erceg
Glas Koncila