Connect with us

Vijesti

Theologia ragusina – vrhunska teološka podvala, čin drugi

Published

on

Uvod

Iako bi mnogi vjernici danas rekli da se unutar Katoličke Crkve zbivaju nevjerojatne stvari, posebno vidljive u dijametralno suprotnom gledanju njezinih članova na konkretna pitanja vjere i morala, ne treba ni u jednom trenutku zaboraviti kako je sličnih, zapravo još žučljivijih rasprava bilo oduvijek u Crkvi. Razlika je samo možda u tome što su se nekada takve rasprave vodile između klera, a danas je u tom smislu obuhvaćen cjelokupan Narod Božji. Ne treba ići daleko u prošlost pa podsjećati ne samo na verbalne, nego i na fizičke obračune koji su se zbivali na crkvenim saborima i sinodama, a koji su bili toliko žestoki da su se neki nazivali i razbojničkima, niti na silna progonstva na koja su mnogi bili osuđivani, nego je sasvim dovoljno zaviriti u bibliografsku ostavštinu revnih teologa od prije kojih pedesetak ili stotinjak godina pa da se vidi koju su oni muku imali sa svojim suvremenicima oko pitanja vjere i morala. Kada se tako npr. pročita štogod od, po nama, najvećeg hrvatskog teologa 20. stoljeća – Čedomila Čekade – i razazna iz njegova života koliko je trpio zbog obrane pravovjerja od svojih kolega, inače u javnosti vrlo cijenjenih i poznatih teologa, koji su sve svoje snage uprli u modernizaciju Crkve i njezino približavanje svijetu, vidimo da su ti problemi o kojima on piše zapravo vrlo bliski našim današnjim. Samo je razlika u tome što narod o njima uglavnom nije ništa znao, dok su svećenici i biskupi bili – sit venia verbo – ko rogovi u vreći.

Imajući u vidu koliko su takve teološke rasprave u biti dobrodošle i važne, jer bitno pridonose bistrenju stvari, i mi se ovdje osvrćemo na neke pojave koje nam se čine vrlo nepoželjne, a odmah napominjemo kako ćemo se pri tome, s navedenim ciljem, namjerno poslužiti neizbrušenim rječnikom. 

Naše raspre nemalene

S obzirom, dakle, da je s informatizacijom svašta isplivalo na površinu, mnogima se čini kako su današnje raspre nemalene (usp. Dj 15,2) nešto što je tek usko vezano uz najnovije vrijeme, iako su to pitanja oko kojih se lome koplja već desetljećima. Tako npr. ono što nam u teološkom smislu u Hrvatskoj nudi riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzinić, ili na globalnom planu papa Franjo, a što jedni doživljavaju kao sablazan, a drugi kao edifikaciju, nije ništa novo, nego je tek snagom njihova položaja izišlo na površinu. Drugim riječima, iako se već dugo vremena vodi rat između dviju temeljnih struja u Crkvi – onih koji se zalažu za očuvanje Predaje i vjernost Objavi te onih koji smatraju da se Objava treba čitati modernijim očima, a Predaja revidirati, sada su ove progresivne snage konačno postigle premoć i otvoreno plediraju za prilagodbu Crkve svijetu.

Zakulisne igre

S obzirom da papa Franjo dolazi upravo iz tog miljea, razumljivo je da snagom svoga položaja ubrzano mijenja lice Crkve. Kod nas o toj promjeni zorno svjedoči činjenica da je Papa donedavnog biskupa dubrovačkog Matu Uzinića promovirao u nadbiskupa koadjutora riječkog, ostavljajući ga pritom da i dalje upravlja Dubrovačkom biskupijom dok se drukčije ne providi. Pri tome valja zapaziti da su kod tog imenovanja, po svemu sudeći, posrijedi neke nejasne igre, jer je Mate Uzinić u potpunosti preuzeo upravljanje Riječkom nadbiskupijom pored živog, nerazriješenog i neumirovljenog dijecezanskog nadbiskupa Ivana Devčića. Koji god da je razlog zbog kojeg nadbiskup Devčić više nema biskupske ovlasti upravljanja u svojoj nadbiskupiji, bilo da je riječ o tjelesnom ili duševnom zdravlju, postoji pošten i čovjeka dostojan način da ga se umirovi, a ne da ga se na takav način stavi u stranu. Javnosti podastrijet podatak da je Mate Uzinić imenovan samo nadbiskupom koadjutorom, a ne nadbiskupom koadjutorom s posebnim ovlastima, izaziva sumnju u prave nakane, jer je očito riječ o skrivanju pune istine. Vjerojatno bi saznanje oko razloga i načina imenovanja Mate Uzinića za nadbiskupa koadjutora riječkoga osvijetlilo puno toga i razotkrilo u čemu se sastoji njegova snaga i hrabrost da gotovo iz dana u dan povlači poteze koji sablažnjavaju velik dio vjernika. A, kako stvari stoje, vjerojatno ne i Papu.

Homofobija kao strah od svoga

Držimo da i papa Franjo i nadbiskup Uzinić gore ljubavlju i za Krista i za Crkvu i za bližnje, ali čudno je kako nose u sebi neprotumačiv i nerazumljiv odnos prema Kristovim vjernicima i svemu onome u Crkvi što je oblikovalo njihovu vjeru, dok se istovremeno svim silama i po svaku cijenu žele otvoriti svima drugima i svemu drugačijem. Naime, sudeći prema njihovim riječima i djelima, oni vjernike – pri tome mislimo na Kristove vjernike u najplemenitijem smislu riječi, na one kojima je vjera važnija od svega – doživljavaju kao licemjere, farizeje i one koji su toliko hladni da uopće nemaju ljubavi za bližnje. Zato i mogu tako olako zatvarati crkve u ovoj pandemiji, jer ne uvažavaju duhovne potrebe svoga vjernoga stada i ni ne pomišljaju da im svojim činima nanose nemjerljivo veliku štetu. Spontanu i s obzirom na okolnosti razumljivo oštru reakciju vjernika na takvo stalno obezvrjeđivanje nisu u stanju razumjeti kao bolan vapaj za čistoćom i svetošću Crkve, nego ju naprotiv tumače kao dodatan razlog za učvršćivanje u omalovažavanju onih koji bi im trebali duhom i tijelom biti najbliži. Rekli bismo da je to pravo značenje riječi homofobija (grč. homós – isti, jednak + phóbos – strah) – strah od vlastite krvi.

Dvostruka teološka podvala

Ovih je tako dana nadbiskup Uzinić opet izazvao veliko zanimanje dvama svojim potezima, od kojih je prvi prošao medijski prilično nezapažen, a drugi je izazvao buru komentara. Prvi se odnosi na ovogodišnju, drugu po redu, Ljetnu školu teologije u Dubrovniku, a drugi na njegov status na Facebook profilu povodom Dana homofobije.

Theologia ragusina – čin drugi

Oko prve Ljetne škole teologije, koja se održala u ljeto 2019. god., podigla se velika prašina, posebno iz razloga jer je Mate Uzinić, kao biskup dubrovački, na nju za predavačicu pozvao Tinu Beattie, a koja je poznata kao zagovarateljica pobačaja, homoseksualnih unija, rodne ideologije, ređenja svećenica i drugih zastranjenja. Na podastiranje istine javnosti o kakvoj je heretičarki riječ, Mate Uzinić je uzvratio, dakako opet koristeći snagu vlastitog položaja i dobrih odnosa sa svjetovnim medijima, skrivanjem istine i svaljivanjem odgovornosti za širenje zabluda na one koji su upozoravali na teološke podvale iz radionice Dubrovačke biskupije. No, ubrzo se pokazalo kako je Tina Beatti još puno veća heretičarka nego što se u prvi mah mislilo, a uz to se i sama lažno predstavljala, a lažno su je predstavili i organizatori Ljetne teološke škole. U svakom slučaju, puno toga je isplivalo na površinu što je jasno pokazalo da je ta Ljetna škola teologije bila velika teološka podvala.

Ovih je dana najavljena ovogodišnja Ljetna škola teologije Dubrovnik, a opet posebnu pozornost plijeni jedina žena među predavačima. Ovoga je puta to Teresa Forcades i Vila, najavljena najprije kao liječnica pa teologinja pa tek onda kao benediktinska monahinja. Riječ je o španjolskoj časnoj sestri koja se u javnosti obično naziva ikona radikalne ljevice, poznatoj po odobravanju pobačaja, homoseksualnih unija i sličnim aberacijama kakve su resile i Tinu Beattie, a također i po političkom angažmanu, poradi kojeg je privremeno bila napustila samostan. Nije nepoznata našoj javnosti, jer je više puta gostovala u hrvatskim gradovima, ali nikada do sada na poziv nekoga iz Crkve. U novije se vrijeme posebno bavi temama vezanim uz cjepiva protiv bolesti COVID-19, pri čemu zauzima stav protiv cijepljenja, ali imajući u vidu temu održavanja ovogodišnje Ljetne teološke škole toga se vjerojatno neće dotaknuti. Tema nosi naziv „(A)politična vjera: kršćani u političkom prostoru“, a sudeći prema predavačima i već poznatim stavovima nadbiskupa Uzinića i njegovih suradnika, može se očekivati kako će i ona biti jednostrano obrađena, odnosno tako da se, najkraće rečeno, zdravo domoljublje predstavi nacionalizmom. U tom smislu, očekujemo da ta Ljetna škola teologije može samo biti vrhunska teološka podvala i ništa više. 

Nadbiskup Uzinić o homofobiji ili što je pjesnik htio reći

Slično se može reći i za drugi spomenuti potez nadbiskupa Uzinića, povodom Dana homofobije (17. svibnja), a ovdje ga cijeloga prenosimo:

[MEĐUNARODNI DAN BORBE PROTIV HOMOFOBIJE, 2021.]

Dragi prijatelji,

potaknut komentarom na jednu od mojih nedavnih objava, uz današnji Međunarodni dan borbe protiv homofobije želim podsjetiti na poruku pobudnice ‘Amoris laetitia’, koja nam je ove godine ponovo predložena za razmišljanje i proučavanje, a koja nas u svezi s ovim pitanjem u br. 250 podsjeća da se „Crkva mora ugledati na Gospodina Isusa, koji ide u susret svakoj osobi, bez iznimke.“

U duhu ‘Amoris laetitia’, br. 250, dužni smo „svaku osobu, bez obzira na njezinu seksualnu orijentaciju, … poštivati u njezinu dostojanstvu i prihvaćati s poštovanjem, te … pomnjivo izbjegavati svaki znak diskriminacije, posebice bilo koji oblik agresije i nasilja.“ Imamo također dužnost takvim osobama i njihovim obiteljima „zajamčiti obzirno pastoralno vodstvo tako da oni koji pokazuju homoseksualne sklonosti mogu dobiti pomoć koja im je potrebna kako bi u potpunosti razumjeli i ostvarili Božju volju u svom životu.“

Žao mi je što još uvijek ima katolika koji se s ovim ne slažu. I osobito što ima onih koji misle da služe Kristu i Crkvi diskriminacijom, agresijom i nasiljem, uvredama i pogrdnim komentarima na račun homoseksualnih osoba.

Od homoseksualnih osoba molim oproštenje što se zbog ovoga mogu i dalje osjećati odbačeni i od Crkve, ali i što oni i obitelji kojima pripadaju još uvijek u Crkvi, koja kao „obitelj obitelji“ treba biti obitelj za sve svoje članove, ne mogu dobiti ono obzirno pastoralno vodstvo koje im prema ‘Amoris laetitia’ treba biti zajamčeno.

Mate

Čitajući taj status nadbiskupa Uzinića čovjek se najprije zapita: Što je pjesnik htio reći? Rječnik Mate Uzinića i rječnik pape Franje redovito su nedovoljno jasni, nedorečeni i prilično zbunjujući. To se vidi i ovdje, a odnosi se podjednako i na citirani dio Amoris laetitiae i na riječi nadbiskupa Uzinića. Navedeno omalovažavanje, čak i ponižavanje vjernika prilično je vidljivo u imputiranju nekim katolicima, zapravo čini se većini, da se prema homoseksualcima odnose agresivno i s nasiljem, iako je daleko vjerojatnije da se većina katolika prema homoseksualcima odnosi ili nezainteresirano u smislu ljudske privatnosti na spolnom području ili sa žaljenjem i sa željom da im se pomogne pronaći čvrsto uporište u ljubavi prema Bogu i Crkvi, u onom najčišćem obliku ljubavi za bližnjega. Obično se takva kršćanska ljubav, koja izvire iz dvijetisućljetnog učenja Crkve, sažima u ljubavi za grešnika (ukoliko je uopće riječ o grijehu ili tek o homoseksualnoj naklonosti) i mržnji na grijeh (usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 2357-2359). Doista nam je nerazumljivo zašto to nadbiskup Mate ne može razumjeti. Nikako nam u tom smislu nije ni razumljivo zašto pa onda i kojim pravom se ispričava homoseksualcima u ime Crkve, dakle u ime svakog katolika, za nešto s čim najveći broj vjernika nema baš nikakve veze.

Spominjanje obitelji homoseksualaca i važnost obzirnog pastoralnog vodstva je opasna igra riječima, jer može značiti svašta i ništa. Odnosi li se obitelj na važnost prihvaćanja neke homoseksualne osobe npr. od strane njegovih ili njezinih roditelja, braće i sestara ili se pak odnosi na opravdavanje tzv. homoseksualnih brakova, ostaje nejasno. Također, obzirno pastoralno vodstvo može, a rekli bismo i trebalo bi, podrazumijevati pomoć prije svega (a možda i s obzirom na narav stvari isključivo) ispovjednika da homoseksualne osobe usmjerava prema punom razumijevanju i prihvaćanju crkvenoga nauka o homoseksualnim osobama i homoseksualnim činima, ali se možda u razmišljanju nadbiskupa Uzinića odnosi na organiziranje posebnog pastorala namijenjenog samo homoseksualnim osobama, i to tek kao pratnja, a time i potpuno podržavanje njihova načina života. 

Ne znamo što je nadbiskup htio reći, ali je itekako dao povoda da se njegove riječi svakako interpretiraju. Izdvajanje homoseksualnih osoba između svih ostalih, nazovimo ih tako, ranjivih skupina i traženje samo od njih oproštenje i traženje samo za njih posebnu pastoralnu skrb znači reduciranje čovjeka kao slike Božje i kao Božjega djeteta na puku spolnost, odnosno u biti znači njihovo duboko poniženje, a ne uzdignuće. Crkva je Majka svima i svakom tko god želi biti njezino dijete. Iskreno se nadamo da ta njegova objava nije nagovještaj kako kani ići njemačko-austrijskim putem pa u nekom narednom pogodnom trenutku, možda kad prvi nerazboritošću zadojeni ili ovom nadbiskupovom izjavom izazvani katolik baci kamen na nekog homoseksualca, započeti i kod nas “blagoslivljati” istospolne parove, ali je sjeme sumnje posijao.

Sumnju nam pojačava činjenica kako su njegovi vjerni suradnici s hrvatskog Ljudskog bratstva – teolozi novoga kova, brže-bolje pohitali obavijestiti javnost o radosnoj vijesti – da su poruku njihova biskupa prenijeli ne samo brojni hrvatski katolički i svjetovni mediji, nego je ona obišla i svijetTakođer je objava na Facebooku puno puta podijeljena, najviše su je dijelili nekatolici, ateisti i udruge koje ne prežu od načina kako javnosti otuđiti Crkvu, a njihovi komentari ne nude nadu da ih je nadbiskup Mate baš toliko oduševio da bi postali katolici. I svi je redom tumače kao poruku koja je svojim sadržajem usko poveziva s tzv. danom neposluha, odnosno s 10. svibnja, kada je stotinjak župnika u Njemačkoj i Austriji otvoreno prkosilo Kongregaciji za nauk vjere i usprkos njezinom naputku blagoslivljalo istospolne parove. Na takve usporedbe, koje je nadbiskup morao primijetiti, nije reagirao. Pitamo se: zašto? 

Umjesto zaključka

Za kraj možemo samo opet ponoviti kako ovaj razdor koji nam se događa u Crkvi nije od jučer, nego se počeo zagrijavati još prije kojih stotinjak godina, a vari se već pedesetak. Zadnjih godina vrije. Vidimo kojim je putem išao u Nizozemskoj, Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i dokle je stigao… Možda je pitanje dana kada će se Njemačka (opet) jednim dijelom odvojiti od Majke Crkve, jedne, svete, katoličke i apostolske, a slično možemo u dogledno vrijeme očekivati i za neke druge zemlje. Uvijek je u pitanju manja skupina liberalnih, profaniranih teologa koji pridobiju na svoju stranu jednog ili drugog biskupa, dok ostali šute, zatim budu poduprti mnogobrojnim svjetovnim, a onda i sve liberalnijim vjerskim medijima, sve dok se njihove ideje ne počnu masovno prihvaćati kao napredne i među vjernicima. Kod nas je kukolj posijan u ljeto 2019. god. i od tada se ne prestaje širiti. Možemo još biti sretni jer smo tek na drugom činu te vrhunske teološke krivotvorine, koja je potekla iz Dubrovnika, a polako se preko Rijeke prelijeva na cijelu Hrvatsku.   

Ipak, raduje nas i ohrabruje što vidimo jedno veliko more vjernika laika i jedno jezerce svećenika, koji ne šute pred homofobijom nadbiskupa Uzinića, nego s puno žara i s puno ljubavi prema svojoj Crkvi dižu glas protiv takvih teoloških narivavanja koja gube poveznicu s božanskom Objavom i crkvenom Predajom. Iako Uzinićevi sljedbenici i navijači, potpomognuti svjetovnim medijima, imaju nadmoć i stoje pred vjernim pukom kao Golijat pred Izraelcima, ne treba nikada zaboraviti tko je na kraju, kako i zašto opstao. Pa neka nam žar rasprave bude na korist, Bogu na slavu, a Crkvi na porast u vjeri i ljubavi.

mr. sc. Snježana Majdandžić-Gladić

Urednica portala/Vjera i Djela

Advertisement

Vijesti

U SUSRET NOVOM …? Profil sljedećeg pape – piše kardinal

Published

on

Dvije godine nakon teksta potpisanog ‘Demos’ (kasnije je otkriveno da ga je napisao kardinal Pell), novi anonimni dokument, povezan s prvim, definira sedam prioriteta sljedeće Konklave kako bi se popravila zbrka i kriza koju je stvorio ovaj pontifikat.

Daily Compass objavljuje ekskluzivni dokument na šest jezika, namijenjen kruženju među kardinalima s obzirom na nadolazeću konklavu i među vjernicima kao povod za razmišljanje o prioritetima Crkve. Tekst je uglavnom napisao kardinal nakon što je složio prijedloge drugih kardinala i biskupa. Odlučili su ostati anonimni iz razloga objašnjenih u pismu.

Vatikan sutra

U ožujku 2022. pojavio se anonimni tekst – potpisan “Demos” i naslovljen Vatikan danas – koji je pokrenuo niz ozbiljnih pitanja i kritika u vezi s pontifikatom pape Franje. Prilike u Crkvi otkako se pojavio taj tekst nisu se bitno promijenile, a još manje poboljšale. Dakle, ovdje ponuđene misli imaju namjeru graditi na tim izvornim razmišljanjima u svjetlu potreba Vatikana sutra.

Završne godine pontifikata, bilo kojeg pontifikata, vrijeme su za procjenu stanja Crkve u sadašnjosti i potreba Crkve i njezinih vjernika u budućnosti. Jasno je da je snaga pontifikata pape Franje dodatni naglasak koji je dao suosjećanju prema slabima, približavanju siromašnima i marginaliziranim, brizi za dostojanstvo stvorenog i ekološkim pitanjima koja iz toga proizlaze, te naporima da se prati patnici i otuđeni u svojim teretima.

Njegovi su nedostaci jednako očiti: autokratski, ponekad naizgled osvetoljubiv stil upravljanja; neopreznost u pravnim stvarima; netrpeljivost čak i prema neslaganju punom poštovanja; i – što je najozbiljnije – obrazac dvosmislenosti u pitanjima vjere i morala koji uzrokuje zbunjenost među vjernicima. Zbunjenost rađa podjele i sukobe. To potkopava povjerenje u Božju Riječ. To slabi evanđeosko svjedočanstvo. A rezultat je danas Crkva slomljenija nego ikad u svojoj nedavnoj povijesti.

Zadaća sljedećeg pontifikata stoga mora biti obnova i ponovna uspostava istina koje su među mnogim kršćanima polako zamagljene ili izgubljene. Oni uključuju, ali nisu ograničeni na takve osnove kao što su sljedeće: (a) nitko nije spašen osim kroz, i samo kroz, Isusa Krista, kao što je on sam jasno rekao; (b) Bog je milosrdan, ali i pravedan, intimno mu je stalo do svakog ljudskog života, On oprašta, ali nas također drži odgovornima, On je i Spasitelj i Sudac; (c) čovjek je Božje stvorenje, a ne samoizum, stvorenje ne samo emocija i apetita, već također i intelekta, slobodne volje i vječne sudbine; (d) nepromjenjive objektivne istine o svijetu i ljudskoj prirodi postoje i spoznatljive su putem Božanske objave i primjene razuma; (e) Božja Riječ, zapisana u Svetom pismu, pouzdana je i ima trajnu snagu; (f) grijeh je stvaran i njegovi su učinci smrtonosni; i (g) njegova Crkva ima i ovlast i dužnost “činiti učenicima sve narode”. Neuspjeh da se radosno prihvati to djelo misionarske, spasonosne ljubavi ima posljedice. Kao što je Pavao napisao u 1. Korinćanima 9,16, “jao meni ako ne propovijedam evanđelje.”

Neka praktična opažanja proizlaze iz gornjeg zadatka i popisa.

Prvo: Prava vlast je oštećena autoritarnim sredstvima u svojoj primjeni. Papa je Petrov nasljednik i jamac jedinstva Crkve. Ali on nije autokrat. On ne može mijenjati crkveni nauk i ne smije samovoljno izmišljati ili mijenjati crkvenu stegu. Crkvom upravlja kolegijalno sa svojom braćom biskupima u mjesnim biskupijama. I to uvijek čini u vjernom kontinuitetu s Božjom riječi i crkvenim naukom. “Nove paradigme” i “neistraženi novi putovi” koji odstupaju od bilo koje od njih nisu od Boga. Novi papa mora obnoviti hermeneutiku kontinuiteta u katoličkom životu i ponovno potvrditi razumijevanje Drugog vatikanskog sabora o pravoj ulozi papinstva.

Drugo: Kao što Crkva nije autokracija, nije ni demokracija. Crkva pripada Isusu Kristu. Ona je njegova Crkva. Ona je Kristovo mistično tijelo, sastavljeno od mnogih udova. Nemamo ovlasti preoblikovati njezina učenja kako bi udobnije odgovarala svijetu. Štoviše, katolički sensus fidelium nije stvar istraživanja mišljenja niti gledište krštene većine. Proizlazi samo od onih koji istinski vjeruju i aktivno prakticiraju, ili barem iskreno žele prakticirati, vjeru i nauk Crkve.

Treće: Dvosmislenost nije ni evanđeoska ni dobrodošla. Umjesto toga, rađa sumnju i hrani raskolničke porive. Crkva nije zajednica samo Riječi i sakramenta, nego i vjere. Ono u što vjerujemo pomaže nam definirati i održati nas. Dakle, doktrinarna pitanja nisu teret koji nameću bezosjećajni “liječnici zakona”. Niti su moždane sporedne stvari kršćanskog života. Naprotiv, oni su vitalni za autentično življenje kršćanskog života, jer se bave primjenom istine, a istina zahtijeva jasnoću, a ne ambivalentnu nijansu. Sadašnji se pontifikat od samog početka opirao evanđeoskoj snazi i intelektualnoj jasnoći svojih neposrednih prethodnika. Demontaža i prenamjena rimskog Instituta za studije o braku i obitelji Ivana Pavla II. i marginaliziranje tekstova poput Veritatis Splendor sugeriraju uzdizanje “suosjećanja” i emocija nauštrb razuma, pravde i istine. Za vjersku zajednicu to je i nezdravo i duboko opasno.

Četvrto: Katolička crkva, osim Riječi, sakramenta i vjerovanja, također je i pravna zajednica. Kanonsko pravo uređuje život Crkve, usklađuje njezine ustanove i postupke te jamči prava vjernika. Među obilježjima sadašnjeg pontifikata je njegovo pretjerano oslanjanje na motu proprio kao oruđe upravljanja te opća nebriga i gađenje prema kanonskim detaljima. Opet, kao i kod dvosmislenosti doktrine, nepoštivanje kanonskog prava i ispravnog kanonskog postupka potkopava povjerenje u čistoću poslanja Crkve.

Peto: Crkva, kako ju je tako lijepo opisao Ivan XXIII., je mater et magistra, “majka i učiteljica” čovječanstva, a ne njegova poslušna sljedbenica; branitelj čovjeka kao subjekta povijesti, a ne njezina objekta. Ona je Kristova zaručnica; njezina je priroda osobna, nadnaravna i intimna, a ne samo institucionalna. Ona se nikada ne može svesti na sustav fleksibilne etike ili sociološke analize i preoblikovanja kako bi se prilagodila instinktima i apetitima (i seksualnim zbunjenostima) jednog doba. Jedna od ključnih mana sadašnjeg pontifikata je njegovo povlačenje od uvjerljive “teologije tijela” i nedostatak uvjerljive kršćanske antropologije. . . upravo u vrijeme kada jačaju napadi na ljudsku prirodu i identitet, od transrodnosti do transhumanizma.

Šesto: Globalna putovanja tako su dobro poslužila pastiru poput pape Ivana Pavla II. zbog njegovih jedinstvenih osobnih darova i prirode vremena. Ali vremena i okolnosti su se promijenile. Crkva u Italiji i cijeloj Europi – povijesnom domu vjere – u krizi je. Sam Vatikan hitno treba obnovu svog morala, čišćenje svojih institucija, procedura i osoblja, te temeljitu reformu svojih financija kako bi se pripremio za izazovniju budućnost. Nisu to male stvari. Oni zahtijevaju prisutnost, izravnu pozornost i osobni angažman svakog novog pape.

Sedmo i konačno: Kardinalski zbor postoji kako bi davao više savjete papi i birao njegova nasljednika nakon njegove smrti. Ta služba zahtijeva ljude čistog karaktera, snažnu teološku formaciju, zrelo iskustvo vodstva i osobnu svetost. To također zahtijeva Papu spremnog tražiti savjet, a potom i slušati. Nije jasno u kojoj se mjeri to odnosi na pontifikat pape Franje. Trenutačni pontifikat stavio je naglasak na diversifikaciju kolegija, ali nije uspio okupiti kardinale na redovitim konzistorijima koji su osmišljeni da njeguju istinsku kolegijalnost i povjerenje među braćom. Kao rezultat toga, mnogi elektori s pravom glasa u sljedećoj konklavi neće se zapravo međusobno poznavati i stoga mogu biti podložniji manipulaciji. U budućnosti, ako koledž želi služiti svojoj svrsi, kardinali koji ga nastanju trebaju više od crvenog zuccheta i prstena. Današnji kardinalski kolegij trebao bi biti proaktivan u međusobnom upoznavanju kako bi bolje razumjeli svoje posebne poglede na Crkvu, njihove lokalne crkvene situacije i njihove osobnosti – što utječe na njihovo razmatranje sljedećeg pape.

Čitatelji će se sasvim opravdano zapitati zašto je ovaj tekst anoniman. Odgovor bi trebao biti vidljiv iz tenora današnjeg rimskog okruženja: iskrenost nije dobrodošla, a njezine posljedice mogu biti neugodne. Pa ipak, ove bi se misli mogle nastaviti još mnogo paragrafa, ističući posebno jaku ovisnost aktualnog pontifikata o Družbi Isusovoj, nedavni problematični rad kardinala DDF-a Victora Manuela Fernándeza i pojavu male oligarhije pouzdanika s pretjeranim utjecajem unutar Vatikan – sve unatoč decentralizirajućim tvrdnjama sinodalnosti, među ostalim.

Upravo zbog ovih stvari, ovdje navedena upozoravajuća razmišljanja mogu biti korisna u mjesecima koji dolaze. Nadamo se da će ovaj doprinos pomoći u vođenju prijeko potrebnih razgovora o tome kako bi Vatikan trebao izgledati u sljedećem pontifikatu.

Demos II

izvor: New Daily Compass

Continue Reading

Vijesti

Milorad Popović: Suverenisti moraju čvrsto stati i ujediniti se da spriječe posrbljavanje Crne Gore

Published

on

Posrbljivanje Crne Gore, kako vrijeme bude prolazilo, bit će sve agresivnije i brutalnije, uz sve žešće ucjene i diskriminaciju. Jer etnički i klerikalni fašizam, rasizam i šovinizam i da hoće ne mogu se obuzdati: oni nacionalne Crnogorce smatraju anomalijom.

Doktrinarne zablude su najgore od svih pogrešnih pretpostavki: one su najčešće odraz neznanja – krivog znanja – predrasuda, indoktrinacije ili dugotrajnih navika.

Milorad Popović

Ni nakon pobjede velikosrpskih stranaka 30. kolovoza 2020., na krilima tzv. Moleban revolucije, subjekti koji su predvodili suverenistički pokret na referendumu 2006., njima bliski mediji i intelektualci, uglavnom nisu uvidjeli svoju temeljnu pogrešku, zbog koje se pobjednički referendumski blok nakon 2010. počeo urušavati i gubiti snagu.

U sudaru zaostale, ali kompaktne ideološko-političke grupacije čija su središta u Beogradu i Moskvi, s tzv. reformistima- multinacionalnom koalicijom Zapadnog usmjerenja – nadjačali su rusko-srpski populisti, na sličan način kao 1989., tijekom Antibirokratske revolucije.

Albancima povjereni prljavi poslovi

Protagonisti i ideolozi Moleban revolucije, kao i njihovi prethodnici iz vremena AB revolucije, imali su dominantan ideološko-propagandni narativ o borbi protiv kriminala i korupcije te očuvanju „svetinja“. Među brojnim bizarnim podudarnostima dva “događanja naroda” danas je posebno zanimljivo da su tvorci Moleban revolucije, kao i njezine prethodnice osamdesetih godina prošlog stoljeća na Kosovu, najprljavije poslove povjerili dvojici etničkih Albanaca.

Ergo, Crna Gora je danas, za razliku od republika u okviru socijalističke Jugoslavije, nominalno nezavisna država, ali na čelu države, Vlade i Skupštine Crne Gore, i na svim vitalnim mjestima u domeni kulture, obrazovanja, medija, diplomacije, pravosuđa, tužiteljstva, sigurnosti i obrane, postavljeni su kadrovi koji su se politički – i drugim sredstvima – borili protiv crnogorske državne samostalnosti.

Dakle, režim u Podgorici, u maniri kolonijalnih i autoritarnih antidemokratskih i antizapadnih sustava, metodom batine i mrkve pacificira suverenističko javno mnijenje i dodatno zastrašuje dezorijentirane oporbene stranke.

Davali su lažna obećanja DPS-u i SD-u da će ih pozvati u koaliciju, dok su u isto vrijeme egzemplarno hapsili i mučili utjecajne suce i tužioce, direktore, akademike i policijske dužnosnike koji su personificirali bivši režim. Neki od njih mjesecima se drže u zatvoru, bez optužnice i sudske presude.

(Najočitiji primjer političkog utjecaja u represivnim i pravosudnim procesima je ukidanje prvostupanjske presude Andriji Mandiću i Milanu Kneževiću za pokušaj državnog udara, dok je njihov tužitelj Saša Čađenović u istražnom pritvoru. Petnaestomjesečni pritvor od strane nove vlasti Veselin Veljović, bivši ravnatelj policije – kojemu su srpski nacionalisti posebno zamjerali sudjelovanje u prosvjedu povodom inauguracije mitropolita SPC Joanikija – bio je izložen mučenju i ponižavanju kakvo se nije primjenjivalo ni u Staljinovom gulagu: teško bolesnog su ga lancima vezali za bolnički krevet!?)

Osim toga, legalizirano je svakodnevno javno medijsko negiranje i vrijeđanje crnogorske povijesti, kulture i nacije, a s druge strane, kriminalizirani su javni istupi i tekstovi književnika, sveučilišnih profesora, novinara i njihova reagiranja na očigledan šovinizam i klerofašizam.

Dakle, sudski procesi i najave tužbi protiv Sretena Vujovića, Bobana Batrićevića, Antene M, Pobjede nisu hirovi pojedinih tužitelja, već dio smišljenog plana zastrašivanja i slamanja svakog otpora velikosrpskom nacionalizmu, njihovog strateškog plana za konačno rješenje crnogorskog pitanja.

U tom kontekstu valja razumjeti i pripremu likvidacije Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, kao i činjenicu da u posljednje četiri godine PEN, CDNK, DANU i druga esnafska umjetnička udruženja nisu dobila nijednu eura iz državnog proračuna.

Diskriminirani su i istaknuti crnogorski kulturni stvaraoci, izdavači i časopisi koji su od vitalnog značaja za afirmaciju novijeg književnog i umjetničkog stvaralaštva. I u širem društvenom kontekstu provodi se sustavna diskriminacija građana crnogorske, bošnjačke, albanske i hrvatske nacionalnosti.

Mnogi građani su profesionalno degradirani – ili ostali bez posla – jer nisu iskazivali lojalnost vlastima, srpskoj crkvi i pripadnost srpskom narodu. Osim toga, vlasti su dale ultimativni zahtjev da se popis stanovništva provede u prosincu, usred zime, što je nedvojbeno motivirano namjerom da se krivotvori nacionalni sastav Crne Gore, odnosno da se smanji broj nacionalnih Crnogoraca u odnosu na nacionalnim Srbima.

Drugim riječima, Crnogorci su relativno većinski i državotvorni narod u Crnoj Gori i imaju manje građanskih i kulturnih prava nego bilo koja manjina u demokratskim europskim zemljama. (U malim zemljama s autoritarnim naslijeđem, gdje prevladava predmoderni imperijalizam u susjedstvu, pripadnici ugrožene nacije postaju apatridi: ljudi bez prava i časti.)

Strategija srbizacije Crne Gore uglavnom je gruba i nasilna, ali je nakon brojnih poraza u posljednja tri i pol desetljeća u nekim sferama postala fleksibilna, s dvostrukim standardima. Aktualni čelnici i ministri u Podgorici, njihova diplomatska logistika, svim silama pokušavaju zapadnim političarima i medijima pokazati da su prodemokratski i proeuropski, dok u unutarnjoj politici bespogovorno slijede direktive Srbije, SPC i srpske sigurnosno-propagandne službe zadužene za degradiranje, obesmišljavanje i onesposobljavanje svih autentičnih proeuropskih subjekata u sferi politike i civilnog društva.

Propagandni obrazac njihove medijske mašinerije prilagođen je mentalitetu ovdašnjeg gledišta: nacionalni Crnogorci se ne mogu optužiti za zločine nad Srbima, niti za vjerski fundamentalizam, i zato ideju  crnogorskog suverenizma izjednačavaju s “korumpiranim Đukanovićevim režimom”.

Drugi, klasični velikosrpski propagandni narativ je da je crnogorska nacija stvorena i osmišljena u ideološkim laboratorijima Kominterne i Vatikana, kako bi se razbilo srpsko nacionalno i nacionalno jedinstvo.

Za političku desubjektivizacije Crne Gore, nacionalnu asimilaciju Crnogoraca, pretvaranje građanske, multikulturalne države u zemlju „srpsko-ruskog svijeta“, s obzirom na još svježa sjećanja na ratne zločine u četiri rata koje je inicirao velikosrpski nacionalizam, ideolozima aktualnog režima je za strateško preoblikovanje društva i države važno pridobiti vodstva manjinskih naroda, Bošnjaka, Albanaca i Hrvata. Odnosno, savez rukovodstva nacionalnih nesrpskih stranaka sa suverenističkim Crnogorcima, koji je uspostavljen 1997. godine, treba po svaku cijenu raskinuti.

Tako planirana koalicija velikosrpskih stranaka proizašla iz Moleban revolucije s glavnim nacionalnim strankama Bošnjaka i Albanaca – od nacionalnih nesrpskih stranaka, jedino rukovodstvo HGI-a i DUA-e ne pokazuje nikakve namjere biti dio osovine koju personificira Andrija Mandić – imao bi dvostruki učinak. Donekle bi relativizirali nacionalističku pozadinu Bečića, Milatovića i Spajića – dijelom i Mandića – i, po uzoru na Sandžak, učinili monetama za potkusurivanje tradicionalne politike Beograda.

Ipak, nemali dio odgovornosti za sadašnje stanje snose građanske stranke čiji su glasači pretežno crnogorski nacionalnosti. Jer, prije svega, DPS, kao najjača partija opozicije, nije izvukao pouke iz poraza 2020.

Dopustili su Spajiću da ih, u dogovoru s Bečićem i Mandićem, vuče za nos: oni bi tobože postali podobni za koaliciju ako smijene svoje bivše dužnosnike koji su u javnom mnijenju poznati kao korumpirani. Neiskusni čelnici DPS-a nisu shvatili da stranka za koju glasa većina nacionalnih Crnogoraca može biti podobna sadašnjoj vladajućoj strukturi – točnije njihovim mentorima iz Beograda i Moskve – samo ako se javno odrekne programskih političkih principa, prije svega. afirmaciju crnogorskog identiteta, te se uklopiti u netransparentnu opstrukciju zapadnih integracija. (DPS-ov najveći zločin, za koji se dugo moraju okajati, jeste to što su predvodili pokret za nezavisnost.)

Stoga se u dijelu javnosti sve glasnije postavlja pitanje: ima li sadašnje rukovodstvo suverenističkog bloka sposobnost da Crnu Goru vrati na kolosijek sekularne, građanske, mediteranske i prozapadne politike? Ima li intelektualnog potencijala, jake volje i dovoljno akcijskog jedinstva koje će, urbi et orbi, jasnim činjenicama, hrabro i beskompromisno, predočiti javne i prikrivene manifestacije velikosrpskog nacionalizma, koji ugrožava državnost, ustavni poredak, ljudska prava i građanski mir u maloj mediteranskoj republici?

U fokusu javnog mnijenja je i pitanje: ima li među suverenistima dovoljno pameti da se spriječi namjera čelnika pojedinih stranaka nacionalnih manjina u njihovoj samoubilačkoj namjeri da se pridruže snagama čiji je krajnji cilj ponovno ujedinjenje Srbije i Crne Gore?

Nužnost formiranja suverenističke fronte

Da bismo razumjeli glavne političke tokove suvremene Crne Gore, u našoj javnosti, ali i u stručnim inozemnim krugovima, važno je najprije prihvatiti i proučiti jednu zanimljivost koja je bila nepoznata u povijesti modernih europskih država. Naime, predsjednik države, Vlada i Skupština pripadali su bloku koji se borio protiv neovisne i međunarodno priznate Crne Gore. Tako su čelnici sadašnjeg režima, njihovi ministri i zamjenici, trenutno prisiljeni ljuljati neželjeno dijete, tražeći način da ga se riješe.

Relativiziranje ključne činjenice – u domaćoj i međunarodnoj javnosti – da su sadašnji vlastodršci Crne Gore po svom mentalitetu i političkom kapacitetu slični kolonijalnim namjesnicima u zemljama trećeg svijeta dovelo je do zamagljivanja inače mutne političke crnogorske stvarnosti, a presudno je utjecao na nepostojanje jasne strategije obrane temeljnih nacionalnih interesa: izazvao apatiju, izostanak organiziranog otpora pri satiranju svih elemenata državnog suvereniteta, građanskog duha i nacionalnog identiteta.

Da bi se zbunjenost i osjećaj nemoći suverenističkog bloka zamijenio borbenim i kreativnim aktivizmom, potrebno je potpuno promijeniti dosadašnji ideološki i politički raison d’etre. Po redu stvari, prvo bi iz Skupštine Crne Gore trebale izaći suverenističke stranke: zbog potpune klerikalizacije građanskog društva i sustavne nacionalne diskriminacije, koja se ogleda u nekažnjivosti zločina na temelju vjerske i nacionalne mržnje, skrnavljenja državnih simbola te grubo kršenje Ustava Crne Gore od strane javnih dužnosnika, uključujući i predsjednika državnog parlamenta.

Nakon izlaska iz Sabora potrebno je formirati programsku koaliciju suverenističkih stranaka koje su istinski proeuropske i pronatovske. Jer ekonomska i propagandna moć velikosrpskog bloka, koji je filijala Beograda i Moskve, toliko je nesrazmjerna u odnosu na zadrte independiste da svaku pojedinačnu stranačku politiku suverenista čini gubitničkom. (Osnivanje novih partija, od bivših članova DPS-a, SDP-a, LSCG, URA-e, samo dodatno rasipa glasove tradicionalnih suverenističkih glasova.)

No, ni ujedinjenje političkih stranaka, bez aktivne potpore cjelokupnog civilnog društva i dijaspore, nema dovoljno snage da preokrene unutarpolitičku situaciju niti da stranim centrima moći koji se bave balkanskim zemljama autoritativno predoči stvarno stanje stvari.

Zato je potrebno osnovati Crnogorski kongres koji bi okupio političke stranke, nevladine udruge, kulturne i znanstvene udruge i ugledne pojedince iz zemlje, a iz inozemstva nacionalne zajednice iseljenika porijeklom iz Crne Gore, uspješne poduzetnike i javne osobe, kao i strance koji su prijatelji naše države. U tom kontekstu, s obzirom na to da su oporbeni mediji, organizacije i pojedinci koji afirmiraju crnogorsku kulturu getoizirani i bez podrške države, potrebno je uspostaviti nacionalnu fondaciju za kulturu i medije.

Jedinstveni suverenistički blok stvorio bi potrebnu sinergiju, akcijsko jedinstvo čiji spontani bunt na velikim skupovima nakon 30. kolovoza 2020. i prosvjeda na Belvederu 2021. do sada nije imao tko artikulirati i povesti. Jasna ideološko-politička polarizacija između velikosrpskih nacionalista i prozapadnih suverenista utjecat će na smanjenje prostora za mešetare koji zbog osobnih interesa radije ulaze u vladu, a pomoći će stranim centrima koji odlučujuće utječu na Balkanu, kako bi razjasnili svoju sliku o tome da je u Crnoj Gori prije svega u pitanju konceptualni i svjetonazorski sukob rusko-srpske i proeuropske politike, a ne samo borba za goli interes i moć.

Dakle, spomenuti nesrazmjer u broju, ekonomskoj moći i drugim resursima između vladajuće strukture i onih koji se bore za nacionalni opstanak i univerzalna ljudska prava nužno nameće organizirano i kontinuirano uključivanje dijaspore: broj građana porijeklom iz Crne Gore u Europi i oba Amerika je veća od onih koji žive u domovini. Stoga je u Crnogorski kongres, kao krovnu organizaciju, potrebno uključiti sve Crnogorce, Srbe, Bošnjake, Albance, Hrvate, koji imaju živo sjećanje i emociju prema svojoj zemlji porijekla.

Sinergija demokratske oporbe s dijasporom, između ostalog, trebala bi se temeljiti na otvaranju ureda u nekoliko velikih svjetskih centara – Washingtonu, Londonu, Bruxellesu, Parizu, Berlinu, Rimu – koji bi svjetsku javnost informirali o stvarnom stanju u Crnoj Gori. (Model stranih predstavništava danas prakticiraju katalonski independisti, a dvadesetih godina prošlog stoljeća raštrkana crnogorska emigracija imala je svoje odbore – u kojima su bili i utjecajni stranci – u Rimu, Ženevi, Parizu, Londonu, Bologni, Buenos Airesu, Torontu.)

 Perspektive suverenističke borbe

Danas je stanje u razjedinjenom političkom bloku koji je pobijedio na referendumu 2006. godine slično kao na području nakon velike elementarne nepogode: vlada nered, dezorijentiranost, apatija, bez sposobnosti strateškog promišljanja. Postavlja se pitanje ima li Crna Gora političku i intelektualnu elitu koja će razumjeti dosadašnje zablude i znati iskoristiti komparativne prednosti, jer je sadašnja situacija ipak neusporedivo povoljnija nego, na primjer, 1920. ili 1990. godine?

Nominalni državni suverenitet i članstvo u NATO-u otvaraju širok manevarski prostor za učinkovitu borbu, koja će prisiliti režim na određene iznuđene poteze: da se jasnije očituje o unutarnjim prijeporima izazvanim uplitanjem antieuropskih centara moći, koji uzrokovat će diferencijaciju, političke sukobe i pokazivanje pravog političkog lica.

Dakle, čelni ljudi aktualnog režima, njihovi suradnici i savjetnici, neće se moći predugo skrivati ​​iza lažnih građanskih i demokratskih narativa – to im neće savjetovati ni vanjski mentori – jer većini se žuri. dovršiti nacionalnu asimilaciju Crnogoraca i imati neobuzdani animozitet prema državi koju predstavljaju.

Uostalom, Mandićevo postavljanje srpske zastave u parlamentu i proslava Dana državnosti Srbije u Pljevljima nisu izolirani incidenti, već su dio smišljenog plana pripreme javnog mnijenja za promjenu Ustava, koja će Crnu Goru simbolično i jezično definirati kao država srpskog naroda. Stoga će srbizacija Crne Gore, kako vrijeme bude prolazilo, biti sve agresivnija i brutalnija, uz sve žešće ucjene i diskriminaciju. Jer, etnički i klerikalni fašizam, rasizam, šovinizam ne mogu se čak ni da hoće samo sebe zauzdati: nacionalne Crnogorce smatraju anomalijom, odnosno neprijateljskim vatikansko-komunističkim zamorcem koji je stvoren samo da razbije jedinstvo srpskog naroda.

No, upravo će žestoki napadi na crnogorsku državu i naciju pokazati koliko su utemeljena mišljenja raznih Rakovića da su Crnogorci izgubili povijesnu vitalnost i smisao postojanja. Pokazat će se, naime, je li u Crnoj Gori, u znatno boljem položaju – s neusporedivo više resursa i boljom vanjskopolitičkom situacijom nego što je bila u prethodnim stoljećima – ostalo nešto od stare borbenosti, političke budnosti i strateškog smisla. Odnosno, hoće li sadašnji stranački čelnici nastaviti politiku sitničarenja i konjunktura ili će osobne i stranačke konjunkture i ambicije podrediti općim interesima. I ima li u intelektualnom miljeu, u građanskom društvu, dovoljno samosvjesnih osoba koje će, bez obzira na razna iskušenja, izdržati u ovoj neravnopravnoj, ali časnoj i izazovnoj borbi.

Vjerujemo da ih ima i da će ih biti više nego danas, jer opstanak suverene, građanske Crne Gore i crnogorske nacije nije partijsko pitanje, nije samo političko pitanje – ono je pretpolitičko – jer zadire u sva područja intimnog, kulturnog i društvenog života.

Zato se u tu borbu moraju aktivno uključiti civilni sektor, nevladine udruge, kulturne ustanove, cehovske udruge, utjecajni javni dužnosnici koji će ukazivati ​​na retrogradnu nacional-šovinističku ideologiju koja konstantno provodi političku, nacionalnu, jezičnu i vjersku diskriminaciju. .

U tom smislu, važno je zapamtiti da se Europska unija temelji na individualnim i kolektivnim ljudskim pravima. Zato bi osmišljena i kontinuirana kampanja – posebno u svjetlu ruske agresije na Ukrajinu – mogla vjerodostojno pokazati da je današnja Crna Gora, koju personificiraju Mandić, Bečić, Milatović, Spajić, zapravo balkanska Bjelorusija, zloćudna sama sebi i svojim Komšijama. (Ovo pitanje ima i važan geopolitički aspekt: ​​Rusija se namjerava instalirati u Sredozemnom moru preko Srbije, kako bi se infiltrirala u jedini pomorski prostor, od Portugala do Sirije, koji nije pod kontrolom NATO-a.)

U tom kontekstu važnu ulogu trebale bi preuzeti domaće organizacije za ljudska prava: uz nacionalni PEN klub, koji predstavlja dio međunarodnog društva pisaca i novinara sa središtem u Londonu, Crnogorski helsinški komitet i druge udruge koje se bave ljudskim pravima, trebali bi u svakoj općini u Crnoj Gori imati suradnike koji će informirati o pojedinačnim diskriminacijama na političkoj, vjerskoj i nacionalnoj osnovi.

Pokret otpora protiv pretvaranja Crne Gore, de facto i de iure, u srpsko-rusku koloniju, treba graditi i kroz druge vidove otpora: na društvenim mrežama, sindikalnim, kulturnim i sportskim aktivnostima. Također je važno ostati otvoren prema svima onima koji programski promiču građanske i multikulturalne vrijednosti, mediteransku i prozapadnu orijentaciju, bez obzira jesu li u nekom trenutku izgubili orijentaciju i ušli u razne aranžmane s nacionalnim hegemonima. Posebno je važno biti osjetljiv na manjinske stranke, jer je dominantna većina njihovih birača uvijek bila za samostalnu, višenacionalnu državu. Stoga je opravdano očekivati ​​da će u jednom času shvatiti da su možda postali moneta za potkusurivanje neprijateljima Crne Gore.

Jer neće proći mnogo vremena kada će postati jasno da su pozivi Andrije Mandića, Bečića, Milatovića, Jokovića i ostalih velikosrpskih političara na „nacionalno pomirenje“ samo demagoške floskule, čiji je pravi cilj isključivo „pomirenje u Srbiji“, u kojoj bi manjine narodi u Crnoj Gori imali status Bošnjaka i Albanaca u Srbiji.

Zaključak

Važno ponoviti da se nijedan fašizam, rasizam, šovinizam, imperijalizam, hegemonizam ne može – i kad bi htio – obuzdati. Nema milosti i razumijevanja za sve što je slabije od njega i što mu nije nalik.

Za klasičnog velikosrpskog nacionalista nema prijateljskog i bezopasnog crnogorskog suverenista – bez obzira na njegovu vjersku i nacionalnu pripadnost – jer oni samostalnu Crnu Goru i Crnogorce smatraju povijesnom i nacionalnom anomalijom. Stoga, kao ni za Andrićevog Karađoza, za njih nema nevinih pobornika nezavisne i demokratske Crne Gore, jer: „Ako ništa drugo, majka mu je, kad ga je nosila, loše mislila.“

No, treba priznati da su napadi na crnogorski suverenitet i asimilaciju crnogorske nacije, u posljednje četiri godine, prilično učinkoviti – iako često zbrkani i traljavi – jer su opsesivni i beskrupulozni, a s druge strane, nisu naišli na organizirani otpor u onim sferama gdje se brani nacionalni ponos, oblikuje kolektivno pamćenje i rade planovi. Njihov sadašnji učinak odraz je činjenice da crnogorski suverenisti još nemaju kompaktnu ideologiju, organizaciju, jake vođe, niti strateške saveznike.

Političke stranke su u zbrci i previranju, utjecajni intelektualci još uvijek su spoznajno i emocionalno u sferi jugoslavenstva i komunizma, nedostaju aktivne kulturne institucije.

(Matica crnogorska, jedina kulturna institucija Crnogoraca koja je na državnom proračunu, nema ni kadrovski potencijal ni ambiciju da po definiciji – s obzirom na stupanj nacionalne ugroženosti – okuplja intelektualce koji se zalažu za opstanak crnogorske nacije i stati na čelo masovnog kulturnog pokreta, u svakom dijelu Crne Gore).

Dakle, kada je organizam napadnut smrtonosnom bolešću, on ima dvije kontradiktorne reakcije: da se odupre svom snagom da bi preživio ili da se prepusti bolesti bez otpora. Naredni mjeseci i godine pokazat će: je li ovoj generaciji Crnogoraca još nešto ostalo od onog slobodoumnog nacionalnog genija kojeg su slavili Walter, Puškin, Garibaldi, Lord Gladstone ili su postali zajednica bez  vitalnosti i vizije kojoj prijeti skori nestanak.

PS “Češće se junak želi veselo nasmijati grohotom.”

Unatoč svemu, postoje dobri izgledi da će Crna Gora i Crnogorci preživjeti treći veliki smrtonosni udar velikosrpskog nacionalizma u posljednjih sto godina. Prije svega zato što je velikosrpstvo imitacija ruskog imperijalizma, zapravo pseudo imperijalizma, koji usprkos svojoj opsesivnoj ustrajnosti i nepromišljenosti do sada nije pokazao sposobnost pune asimilacije bilo koje etničke, vjerske i nacionalne zajednice.

I zato – između ostalog – smatram da su Crna Gora i Crnogorci, čiji korijeni sežu u 9. stoljeće i dukljanskog arhonta Petra – koji su preživjeli Bizant, Nemanjiće, pet stoljeća osmanske dominacije na Balkanu, tri vojne okupacije u 20. st. – neće nestati nakon što su pravo na samostalnost izborile država i nacionalni entiteti koji su nastali tek nakon Drugog svjetskog rata.

Milorad Popović/ AntenaM

Continue Reading

Vijesti

ŠTO UČINITI KADA SAKRAMENTI NE BUDU DOSTUPNI?

Published

on

Konferencija o. Rippergera, poznatog američkog duhovnika i egzorcista, o tome – što učiniti kada sakramenti ne budu dostupni?

Jedan od najbitnijih videa za poslušati. Spremite ovaj video, pošaljite onima koji su u vjeri i zapišite dane informacije, trebat će vam.

Prijevod i adaptacija – Izdavačka kuća Kyrios

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved