Razgovor s novinarom Josipom Jovićem O spektakularnom povratku Donalda Trumpa u Bijelu kuću, nadolazećim predsjedničkim izborima u Republici Hrvatskoj, kao i o aktualnoj situaciji u svijetu razgovarali smo s novinarom i publicistom Josipom Jovićem.

Donald Trump je uvjerljivo pobijedio Kamalu Harris i spektakularno se vratio u Bijelu kuću. Kako gledate na njegovu pobjedu, koji su ključni uzorci ovolike potpore?

Postoji sklonost pojednostavljivanju. I svođenju uzroka na jedan jedini, već prema preferencijama promatrača. No, uvijek postoji više uzroka ili razloga zbog čega se ljudi opredjeljuju ovako ili onako, bilo da se u svakom pojedincu poklopi više motiva, bilo da različiti motivi djeluju na različite pojedince ili skupine. Trump je najavljivao obračun s dubokom državom, ratnim huškačima, globalistima, mrziteljima vlastite zemlje, medijskim lažima. Govorio je o prekidu financiranja škola koje potiču rodnu ideologiju i transrodno ludilo, o zaustavljanju besmislenih ratova u kojima stradavaju milijuni, o zaustavljanju nekontroliranih imigracija, o jačanju američke ekonomije i zapošljavanju.

Govorio je kako je ugrožen nacionalni identitet, kako je nacija neprijateljski raspoložena prema slobodi i vjeri pa čak i prema Bogu. Očito, govorio je ono što se većini svidjelo, ali je i dirnuo u dominantnu ili vladajuću zapadnjačku agendu, zbog čega je protiv njega pokrenuta žestoka kampanja koja je, međutim, samo dodatno doprinijela uspjehu. Optuživali su ga da uvodi diktaturu i da prijeti slobodnom svijetu, da mrzi žene i obojene, uspoređivali su ga s Hitlerom i Putinom, a protiv njega je pokrenut niz sudskih procesa koji su išli sve do zabrane kandidiranja, pokušalo ga se, na koncu i ubiti. Sve to u ime demokracije. Trump ne odgovara moćnim lobijima koji bi stvorili novog čovjeka, koji ratuju protiv naroda i protiv ljudske prirode, koji otimaju tuđa bogatstva, koji bi htjeli izbrisati nacije, vjere i obitelji. Ti su moćnici već jednom ubili čovjeka koji je htio zaustaviti rat u Vijetnamu. Hrvatski su ljevičari bili bijesni zbog njegove pobjede, konzervativci zadovoljni. Sve ono što se događa u Americi ne može ostati bez odjeka ni u Europi pa ni u Hrvatskoj. Opisujući stanje u Americi kao da govori o Hrvatskoj. A kad je već takvo stanje u jednoj velikoj državi, kakvo li je tek u ovoj našoj maloj.

Može li Trump stati na kraju woke ludilu koje vlada u Americi? Jamče li to do sada najavljeni kadrovi u njegovoj administraciji?

Možda se od jednoga čovjeka, pa bio on i predsjednik najmoćnije države svijeta, previše očekuje. Istina, ima oko sebe ljude koji su na tragu kršćanskih vrijednosti, koji shvaćaju to ludilo o kojemu govorite. Trump može presudno utjecati na izbor sudaca Vrhovnog suda, a njegove su presude u SAD-u zakoni. S druge strane, ostaje uvijek ono pitanje stoji li neki političar iza riječi koje je izgovorio u kampanji ili su one samo poslužile za pridobivanje simpatija. To ćemo tek vidjeti. Ne smijemo podcijeniti i moćne američke krugove koji cijelom svijetu, iz nekih svojih hedonističkih, egoističnih i profiterskih razloga, nameću neku vrst moralne revolucije ili moralnog imperijalizma, točnije svijet bez morala i koji su čak preuzeli ambiciju mijenjanja prirodnih zakona.

Može li Trump relaksirati postojeće napetosti u međunarodnim odnosima, posebno oko Ukrajine?

Svako malo otvori se neko novo žarište. Nakon Ukrajine Palestina pa sada Sirija. Trump se zalaže za mir u svijetu, nadam se iskreno. U ratu na Bliskom istoku ipak podržava jednostrano izraelsku stranu, jer se ne želi zamjeriti moćnim lobijima u svojoj zemlji. Svrgavanjem Asada, koji je pomagao Hezbollahu i Hamasu i bio vjerni saveznik Irana, tog carstva zla, kako su ga nazivali, kao da je stvorena osnova smirivanja stanja, iako tu nikada neće biti trajnog mira. Vidimo kako promjene pozdravljaju i SAD i Turska i Europa i Izrael, svatko iz svojih razloga, ali uz veliki oprez zbog opasnosti da sve ode na stranu radikalnih islamista, što će se, po mom skromnom sudu i dogoditi, kao što se dogodilo s arapskim proljećem. Stvoreni kaos Turska koristi za novi obračun s nesretnim Kurdima, a Izrael, kao po dogovoru, za eliminiranje svih potencijalnih opasnosti koje bi dolazile sa sirijskog područja. Dojam je kako su i Ukrajina i Rusija zasićeni ratom, ali i jednoj i drugoj strani je teško pristati na neki kompromis. Rusija će teško odustati od osvojenih područja, kao što će ih se Ukrajina teško odreći. Ipak, čini se vjerojatnim ovo drugo, možda uz odlazak Zelenskog, koji zadnjih dana djeluje deprimirano. Čini mi se da Trump igru vuče u tom pravcu, a EU nije u tom smislu jedinstvena i na kraju će se povesti za SAD-om. Samo će Hrvatska ostati na cjedilu. Možda objašnjenje sirijskog prevrata leži u mogućem ustupku i povlačenju Rusije, kako bi isposlovala povlačenje Zapada iz Ukrajine i kako bi onda proglasila svoju Pirovu pobjedu u ratu u kojemu je izgubljeno pola milijuna ljudi. Ali tko o ljudima više vodi računa.

U Hrvatskoj desnica ide iz podjele u podjelu, iz raskola u raskol. Koji su tome razlozi? Je li to nedoraslost ili se jednostavno radi o pokvarenosti njezinih ključnih aktera?

Te se podjele mogu pratiti još od Starčevićevih vremena, zbog čega je i Matoš u svoje vrijeme napustio pravaštvo. Domovinski je pokret najsvježiji primjer tih podjela i raskola na desnici, do kojih je, apsurdno, došlo nakon relativnog izbornog uspjeha i čak ulaska u koalicijsku Vladu. Nitko nije napravio takav salto mortale i to preko noći, s tom razlikom što se ovaj salto ne završava sretno. Glavni razlog razlaza su silne ambicije bez pokrića kod niza pojedinaca,a vlast je opojna droga. Mislim da i HDZ kao centristička stranka ima u svemu tome svoje prste. On zaista želi uništiti sve što je desnije od njega, što zadire u njegovo biračko tijelo, a koaliciju s Domovinskim pokretom kojega je naprosto progutao, sklopio, jer nije imao drugog izbora. Nisu isključni i trgovački interesi ljudi koji drmaju velikim dijelom ekonomije pa, iz sjene, i politike. Gledano kroz povijest desnica boluje od mesijanstva i isključivosti u stalnoj licitaciji tko je veći i pravovjerniji Hrvat.

Kako gledate na dosadašnju pretkampanju za predsjedničke izbore i na izglede desnih kandidata kojih, ponovno, ne manjka?

Mene fascinira ispraznost poruka. Svi nešto govore o nadi, promjenama, dvadeset drugom stoljeću, okretanju nove stranice, iskoraku, novim putevima, ili pak o nekim temama koje su izvan nadležnosti predsjednika. Neke konkretne ideje u smislu nužnih promjena političkog sustava ima samo Tomislav Jonjić, koji je na nečuven način prešućen. Milanović šuti jer je on, kao, rekao svoje, a nije rekao ništa. Svi su izgledi da će baš on produljiti svoj mandat, jer mu je HDZ-ov suparnik neuvjerljiv, blijed i neodređen i još gura Stjepana Mesića u kolicima. O desnim kandidatima i podjelama sam već rekao u prethodnom pitanju. Bojim se da nitko od njih nema većih izgleda. Možda se i dogodi iznenađenje, ali u mom kraju još iz vremena turske okupacije postoji izreka: Bože kćeri da te beg uzme, ali cigani oko kuće hodaju. Stvar bi izgledala drugačije kad bi na toj strani imali jednog, ali vrijednog kandidata. Šteta, jer smjer kojim se kreću europske zemlje pa i SAD otvara put jednoj konzervativnoj, suverenističkoj ideji, koja je spasonosna za Europu i Ameriku pa i za Hrvatsku.

Afera s Berošem još jednom pokazuje da srpski kriminalci, pa nazivali se oni i poduzetnici, i dalje u Hrvatskoj imaju jake veze. Tu je i medijski portfelj u vlasništvu srbijanskog kapitala. Što nam to sve govori?

Kriminal očito nema granica. Korupcija moralno i gospodarski uništava zemlju, sve očitije i sve bezobzirnije, na radost onih kojima samostalna država nikada i nije sjela. I nije sve počelo s Berošem, rečeno je kako je s istim srbijanskim trgovcem poslovala i Milanovićeva vlada, o čemu on sada mudro šuti. Više i nije vijest kad neki ministar opljačka državu, vijest će biti kad mediji objave kako neki ministar Ivan Ivanović nije ništa ukrao. Najgore je to što, dok svi nešto galame protiv korupcije, nema neke operativne ideje kako tu korupciju zaustaviti. Sigurno je da postoji i politička pozadina u sklopu srbijanske, i ne samo srbijanske, politike podrivanja stabilnosti države.

Kako komentirate nedavni “performans” Inicijative mladih za ljudska prava na središnjem boru u Zagrebu. Čini se da nekima i dalje smeta Domovinski rat…

Ništa novo. Te njihove poruke idu u pravcu ocjene Domovinskog rata kao zločinačkog i Hrvatske kao agresorske države, koju bi, valjda, trebalo poništiti. I nisu nipošto jedini. Na istom su tragu i Documenta i druge regionalne udruge, ili Novosti SNV. U tom se cilju nedavna povijest tumači pristrano, izvlače se pojedinačni slučajevi strogo selektivno. Apostrofira se tragedija obitelji Zec koja vjerojatno nema nikakve veze s državnom politikom niti je ovaj zločin učinjen samo zato što se radi o srpskoj obitelji, a ni to da je srpska nije sasvim točno. A ne spominje se četiristo hrvatske djece nedvojbeno ubijene samo zato što su hrvatske. Govori se o Jasenovcu, a Bleiburg se prešućuje ili opravdava, spočitavaju nam se Ahmići dok deseci zločina nad Hrvatima u BiH nisu tema. Priča uvijek počinje Olujom, a zanemaruje se ono kako je sve počelo i kada je počelo. Apostrofiraju su Grubori i pet ubijenih staraca, a prešućuju se cijeli gradovi.

Naravno, nije problem u udrugama ili medijima, na koncu, svatko u ovoj zemlji ima pravo na svoje mišljenje, na svoje viđenje prošlosti i budućnosti, ali je upravo paradoksalno pa i perverzno da ovakav protuhrvatski i protudržavni aktivizam, a o tome se ustvari radi, financira sama država. Inicijativa mladih uredno prima novce od Središnjeg državnog ureda za demografiju, od Ureda za udruge, od Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, od Grada Zagreba. A predsjednik ove udruge, što je dobra ilustracija raspoloženja i ciljeva ovih aktivista, tražio je zabranu emitiranja pjesme Lijepa li si na Euru 2016.

Možemo li i na kraju 2024. zaključiti da u hrvatskoj državi i dalje ima previše jugoslavenskog sadržaja?

Prije bih rekao srpskog ili srbijanskog. Jer ne vidim baš puno toga slovenskog, makedonskog, bošnjačkog ili crnogorskog. Tu su udruge koje pod firmom pomirenja, suočavanja s prošlošću i ljudskih prava grade neko novo zajedništvo, tu su športske igre mladih i zajedničke športske lige, tu su koncerti Lepe Brene, Aleksandre Prijović i Bajage uz silnu propagandu, tu su mediji u čijem vlasništvu participiraju poduzetnici iz Srbije, tu su svakodnevne vijesti iz Srbije, tu su storije o hrvatsko-srpskim ljubavima, poput američkih o crnačko-bjelačkim, tu su inicijative o zajedničkom jeziku i pobune protiv Zakona o hrvatskom jeziku i to samo zbog njegova naziva, tu su orjunaške perjanice u središnjim medijima, tu su i televizijski razgovori s razlogom, u kojoj sistematično gostuju Feralovi negatori hrvatske države, tu su show programi i serije u kojima redovito nastupaju Srbi kao glumci, likovi, natjecatelji i članovi žirija, tu su na koncu i srpski kulturni centri, srpske novine i televizija.

Tu je previše toga da bi bilo slučajno i spontano. Možemo govoriti o porastu institucionalne i izvaninstitucionalne srbofilije i kroatofobije svemu unatoč, unatoč neumrlim srbijanskim teritorijalnim i kulturnim posezanjima i unatoč ne tako davne traumatske prošlosti, koju bih, ali to bi već bio predmet jedne opsežnije studije, mogao objasniti hereditarnim refleksom podložnosti jednog naroda koji je predugo živio pod raznim hegemonima i hegemonijama.

Razgovarao: Davor Dijanović/HKV