Protekle se nedjelje u 2 na saslušanju kod Aleksandra Stankovića pojavio umirovljeni brigadir Hrvatske vojske Ivan Selak, legendarni pilot iz Domovinskog rata, zrakoplovni as, takvim ga bar vide u medijskom bermudskom četverokutu N1 – Nacional – Index.hr – Telegram.hr, gdje se istina prečesto zagubi da bi to bilo slučajno – piše Grgur S. u Kamenjar.com.

Poglavito, kad je o Domovinskom ratu riječ. Unatoč svim tim sjajnim atributima koje Selak i u viđenijim medijima od spomenutih uživa, kad se pozornije posluša što za sebe sâm tvrdi, stječe se dojam kako on zapravo uopće i nije bio vojni pilot, nego prije nekakav nebeski anđeo, koji je pri obavljanju povjerenih mu ratnih zadaća mislio na sve samo ne na izvršavanje zapovijedi. I to u oba poluvremena Domovinskog rata – u prvom, dok je borbeno letio na čeličnim krilima „naše armije“ pod crvenom zvijezdom petokrakom, i u drugom, nakon što se, uvidjevši kako je prvo poluvrijeme okončano iznenađujućim ishodom, prešaltao na „šahovnicu“.

Nije Selak Luka Modrić

A da bi se prešaltao na šahovnicu na način kako je to učinio, preletjevši s primjerkom Miga, morao je, kako reče, dotad biti veći Srbin od Srbina. A da je u tomu bio itekako uspješan, svjedoči danas Marina Vukušić, udovica poginulog junaka Domovinskog rata, Mirka Vukušića, koja tvrdi da je Selak njezinog muža neposredno nakon njegova prelaska u hrvatske redove za privatnog razgovora u rujnu ’91  nazivao ustašom, što ovaj iz pijeteta prema poginulom Vukušiću danas ne želi komentirati. Ne ulazeći u to je li Selak tada i Vukušiće morao zavaravati, tijekom čavrljanja sa Stankovićem kao da je ipak načas zaboravio na pijetet, odvaživši se samouvjereno dometnuti kako korist za Hrvatsku od pilota koji su ranije prebjegli iz JNA nije bila nikakva.

Što će reći ni od Rudolfa Perešina, koji je to učinio u listopadu ’91 prizemljivši Mig JNA u Austriji, ali ni od samog Vukušića, koji se pridružio postrojbi čiji je osnivač bio Marko Živković, također vojni pilot, prebjeg iz JNA, a potom i junački poginuo početkom prosinca ’91 u letjelici pod hrvatskim oznakama nakon niza izvršenih borbenih i logističkih zadataka, mahom u zoni opkoljenog Vukovara.

S druge strane, tomu da je tada samo glumatao većeg Srbina od Srbina, a sve kako bi zavarao Srbe, proturječi donekle i Selak sâm. Naime, veći Srbin od Srbina sigurno ne bi štedio ustaškog neprijatelja gađajući šume i rijeke, čime se umirovljeni brigadir danas hvali. Tim više što su učinci njegova djelovanja bili posve provjerljivi, ako ne izravnim nadzorom kolege ili nadređenog u pratnji, onda svakako temeljem dojava iz hrvatskih redova, koji su u to vrijeme bili premreženi većim ustašama od ustaša, kakvih ni danas ne manjka.

Kako god bilo, pritom se u JNA sigurno nisu vodili informacijama iz neprijateljskih im, tada doista hrvatskih medija, ma koliko sada Selak trolao javnost, potuživši se kako su upravo oni, objašnjavajući njihove promašaje nesposobnošću, „subverzivnim“ pilotima JNA činili medvjeđu uslugu. Da provjerene informacije ipak nisu bile tako nepovoljne po Selaka, slijedom toga i da je uživao određeno povjerenje nadređenih, svjedoči broj naleta na hrvatske položaje i ciljeve. On, doduše, varira od 3 puta, prema nedavnom vlastitom priznanju da bi ga odjednom uhvatila amnezija pa se sad više ne sjeća točno tih visoko adrenalinskih zbivanja (srećom, nije u pitanju Luka Modrić pa da mu se slabije pamćenje uzme za zlo), sve do ciglih 7 puta, ako je suditi prema dostupnoj dokumentaciji. Uspjelo mu je nekako dohvatiti tu brojku unatoč tome što je relativno rano, već početkom listopada ’91, doživio tešku zrakoplovnu nesreću u kojoj su živote izgubila dva njegova ratna druga, za kojima i danas žali.

Kako u to vrijeme pogibija dvojice oficira JNA, makar se zbila i nesretnim slučajem, u Hrvatskoj uopće nije doživljavana kao nešto loše (naprotiv!), to opet čini upitnom vjerodostojnost Selakove priče o lukavo skovanom planu izigravanja Srbende od samih početaka agresije na Hrvatsku. Ali i navodi na slutnju kako takva plana uopće nije bilo, te da se Selak po svoj prilici preorijentirao tek nakon što je spoznao da se rat odvija drukčije nego što je očekivao. A sve dotle je bio kadar učiniti nešto dobro za Hrvatsku samo (ne)sretnim slučajem.

U prilog tom viđenju govore i neka kasnija zbivanja. Naime, čak i nakon što je promijenio ratne boje, Selak nije izgubio razumijevanje za bivše ratne sudrugove. Barem sudi li se prema osobnom priznanju kako nije izvršio zapovijed za borbeno djelovanje na vojne ciljeve u mješovitoj vojno-civilnoj izbjegličkoj koloni Srba iz Hrvatske. Srce mu se, kaže, slomilo nad onim jadnicima koji su natjerani na zbjeg, pri čemu izbjegava spomenuti tko ih je na to natjerao i potom iskoristio kao živi štit za operaciju izvlačenja oružja.

Pritom mu je prilično slaba utjeha što bi u takvoj situaciji jednako postupio i nedjeljni mu sugovornik, etnički ne-Hrvat Stanković, tako se barem dotični deklarirao na izravni upit jednog nedavnog mu gosta, praveći grimase kao da ga se nutka najgorčim kaležom. Jer, u Izraelu se, poentira Selak, za to dobiva 10 godina zatvora. Vjerojatno ne iz kaprica, nego nekog posve razumljivog razloga. Naime, možda se i ne može sa potpunom sigurnošću utvrditi jesu li izvučena oruđa i oružja poslužila neprijatelju mjesec-dva kasnije pri nanošenju osjetnih gubitaka Hrvatskoj vojsci tijekom Operacije Una ili pak u završnim operacijama Domovinskog rata u BiH, ali se to ne može ni poreći. Kao što se iz čitave priče ne može izostaviti još jedan bitan detalj. Tobože se posipajući pepelom zbog neizvršavanja zapovijedi, duboko svjestan kako danas na takve stvari glavnina medija gleda posve drugim očima nego devedesetih, slavom i medaljom za iznimne pothvate ovjenčani Selak zapravo indirektno optužuje svoje kolege koji se, suprotno njemu, nisu oglušili na istu zapovijed, što nije nezanimljivo u kontekstu aktualne akcije srpskog pravosuđa.

Igrice u remontnom trokutu

A koliko bi se godina zatvora u Izraelu dobilo u tek hipotetskom, tamo nezamislivom slučaju, za davanje zelenog svjetla remontu borbenih vojnih zrakoplova, poslije kojega oni ne bi bili osposobljeni za noćno djelovanje, osim u jednom slučaju – kad zrakoplovom upravlja ocjenjivač uspješnosti remonta osobno? Kako bi tamo bio tretiran taj, u čitavom nizu aspekata, od geopolitičkog do operativnog, vrlo sumnjiv remont izvršen temeljem sporazuma Milanovićeve Hrvatske s Janukovičevom Ukrajinom (premda je prethodni napravljen u NATO članici Rumunjskoj) s dalekosežnim posljedicama po nacionalnu sigurnost? Bi li se sve zaustavilo tek na pravosudnom progonu sitnih riba ili bi se povukla odgovornost po čitavoj vertikali, uključujući ministra obrane i predsjednika vlade, kao i angažirano stručno smokvino lišće?

Možda je uz informacije o Selakovim podvizima u prvom poluvremenu Domovinskog rata upravo ortakluk u remontnom trokutu, čije vrhove čine Milanović, suseljanin mu Kotromanović i kmet mu Selak, razlog zašto je on tako dobrohotan prema Zoranu Milanoviću nakon njegove čudnovate reakcije na nedavni pad bespilotne letjelice usred Zagreba. I dok umirovljeni brigadir koristi svaku prigodu ne bi li sasuo drvlje i kamenje po ministru Banožiću, optužujući ga da umanjuje ozbiljnost tog događaja, dotle Milanovića u čitavoj priči zaobilazi kao mačak oko vruće kaše.

Pritom se ne da smesti ni time što je Banožić takvo gledište već idući dan revidirao, a Milanović u banalizaciji tog događaja čitavo vrijeme ustrajao. Za još neobičnijom argumentacijom Selak poseže kad izražava sreću što Hrvatska danas nije u ratu, i to zato što je Banožić ministar. Kao da je ministar obrane zapovjednik oružanih snaga, a ne Milanović u svojstvu predsjednika države. Imajući potonje u vidu, zbilja se nije teško složiti sa Selakom. Hrvati doista trebaju iz dana u dan Bogu zahvaljivati što Hrvatska (još) nije u ratu. Premda se s Milanovićem navodno nikad u životu nije sreo, Selak pri blaćenju Banožića uopće ne zaostaje za remontnim mu ortakom, kako prepotencijom, tako i sirovim i primitivnim rječnikom, karakterističnim za jugo-oficirski milje. Štoviše, moglo bi se reći da je seljakajući se s kote na kotu – od Titova vazduhoplovca, potom neko vrijeme prilično beskrvnog, anemičnog hrvatskog zrakoplovca, pa sve do vazduhoplovnog asa iz Milanovićeva rukava – opisao puni krug.

Od Srbina većeg od Srbina do milanovićevca većeg od Milanovića

Čemu onda čuđenje što Selaka mediji, ponajviše oni poslovično narogušeni na Tuđmana, Šuška i junake Domovinskog rata, uzdižu u nebesa? I bez ulaženja u potankosti, već sama ta činjenica bila bi dostatna za zaključak kojem jatu ova ptičica leti, čak i kad bi se zanemarilo to što mu je predsjednica Grabar Kitarović uskratila čin generala, nakon čega se na nju obrušio milanovićevskim vokabularom. Stoga mu se već po onoj – s kim si, takav si! – smiješi visoko državno odličje u mandatu trenutnog Predsjednika. Premda mu ono po svoj prilici ne gine, Selak očito ne želi ništa prepustiti slučaju pa ga unaprijed uredno otplaćuje verbalno mitraljirajući po omiljenoj Milanovićevoj meti, ministru Banožiću, koji danas odrađuje sve ono što se u Milanovićevo i Selakovo doba nije htjelo, moglo, a ni znalo.

Jer ma koliko Banožić bio u Selakovim očima nesposoban, toliko nesposoban da bi nabavljao avione, osposobljene samo za let danju, ipak nije. Bolno suočen s time što je netko napokon napravio pravi posao, Selak mu se bahato izruguje, uspoređujući ga s kupnjom Mercedesa samo za odlazak do dućana. Budući da za odlazak do dućana auto uopće ni ne treba, jer to se može učiniti i pješke, kako to drukčije protumačiti nego da ni borbeni avioni Hrvatskoj danas ne trebaju? Logično, kao što joj nisu trebali u vrijeme dok je Selak bio veći Srbin od Srbina, tako joj ne trebaju ni danas kad je veći milanovićevac od Milanovića. Za Hrvatsku otprilike jednako koristan kao Milanović kad se trsi biti veći tuđmanist od Tuđmana.

Grgur S./Kamenjar