Većina ovih heterodoksnih kardinala možda otvoreno ispovijeda određene istine vjere, ali rutinski poriču logičke posljedice tih istina. Tako imamo kardinale poput “Tucha” Fernándeza, Cupicha, McElroya, Taglea, Kocha, Zuppija, Grecha i Hollericha (među mnogima drugima) koji nam govore da nema potrebe da se nekatolici obraćaju, a još manje da katolici slijede zapovijedi Gospodina našega.
Tijekom Velikog tjedna i uskrsnog vremena Crkva nam nudi bezbrojne podsjetnike na Božju želju da sve duše vjeruju i prakticiraju katoličku vjeru. Od uspostavljanja svećeništva na Veliki četvrtak do Isusovog obećanja dobrom razbojniku na Veliki petak, Crkva nam daje toliko lekcija o Isusovoj mržnji prema grijehu i Njegovom milosrđu prema pokajničkim grešnicima. Zatim, među mnogim drugim sjajevima Vazmenog bdijenja, Crkva nas potiče da obnovimo naša krsna obećanja:
„Stoga, ljubljena braćo, nakon što je korizmeno obred sada završen, obnovimo obećanja krštenja kojima smo se prije odrekli Sotone i njegovih djela, a također i svijeta, neprijatelja Božjega; i kojima smo obećali vjerno služiti Bogu u svetoj Katoličkoj Crkvi…“
Gospodinov trijumf na Uskrs je i naša pobjeda, sve dok ostanemo vjerni milostima koje nam je On priskrbio i koje nam pruža po svojoj Crkvi.
Na Uskrsni ponedjeljak čujemo glas svetog Petra, našeg prvog pape, koji proglašava zašto sve duše trebaju slijediti našeg Gospodina kroz Njegovu Crkvu:
„U one dane Petar, stojeći usred naroda, reče: Braćo, znate riječ koja se pronijela po svoj Judeji. Počelo je od Galileje, nakon krštenja koje je Ivan propovijedao, Isusa iz Nazareta. Kako ga je Bog pomazao Duhom Svetim i snagom. On je prošao čineći dobro i iscjeljujući sve koje je tlačio đavao, jer je Bog bio s njim. Mi smo svjedoci svega što je učinio u zemlji židovskoj i u Jeruzalemu. Njega su ubili objesivši ga na drvo. Njega Bog uskrisi treći dan i dade mu da se očituje. Ne svemu narodu, nego svjedocima koje je Bog unaprijed odredio, nama koji smo s njim jeli i pili pošto je uskrsnuo od mrtvih. I zapovjedi nam da propovijedamo narodu i svjedočimo da je on onaj kojega je Bog postavio sucem živih i mrtvih.“ Za Njega svjedoče svi proroci da po Njegovom imenu svi koji u Njega vjeruju primaju oproštenje grijeha.” (Djela 10:37-43)
Za one koji vjeruju u ovo, očito je da moramo surađivati s Božjom milošću kako bismo vjerno slijedili ono što je Isus naučavao – u praksi to znači da moramo biti dobri katolici.
Do trenutka kada su mnogi od nas čuli ove riječi svetog Petra na Uskrsni ponedjeljak, već smo saznali da je Franjo ranije tog dana umro. Dakle, za nekoliko tjedana, nasljednika svetog Petra izabrat će Kardinalski zbor, čiji mnogi članovi više ne vjeruju riječima svetog Petra.
Većina ovih heterodoksnih kardinala možda otvoreno ispovijeda određene istine vjere, ali rutinski niječu logične posljedice tih istina. Tako imamo kardinale poput “Tucha” Fernándeza, Cupicha, McElroya, Taglea, Kocha, Zuppija, Grecha i Hollericha (među mnogima drugima) koji nam govore da nema potrebe da se nekatolici obraćaju, a još manje da katolici slijede Gospodinove zapovijedi. Nekako – kroz zlobu ili ludilo — navikli su se podržavati neke istine katoličke vjere, a istovremeno potpuno odbacivati nužne posljedice tih istina.
Predvođeni Sotonom, neprijatelji Mističnog Tijela Kristova upotrijebili su određeno oružje tijekom Drugog vatikanskog koncila, koje i danas ima razoran učinak.
Naravno, postoje mnogi čimbenici koji doprinose ovoj katastrofalnoj situaciji u kojoj kardinali više ne razumiju katoličku vjeru, uključujući modernizam koji je uništavao umove prije Sabora i koji to čini i danas. U korijenu, međutim, različiti čimbenici koji doprinose općenito uključuju sofizam. Modernizam, na primjer, nije sam sebi cilj, već antiintelektualno oružje kojim se služe neprijatelji Crkve kako bi katolike odvratili od istina koje smo ponovno naučili tijekom korizme i Uskrsa.
Predvođeni Sotonom, ovi neprijatelji Mističnog Tijela Kristova upotrijebili su određeno oružje tijekom Drugog vatikanskog koncila, koje i danas ima razoran učinak. Jedno od najboljih objašnjenja ovog oružja dolazi od profesora Oscara Cullmanna, protestantskog promatrača na Saboru koji je blisko surađivao s Yvesom Congarom i Augustinom Beom:
„Cilj Sabora nije mogao biti da nešto promijeni u formulaciji ranih dogmi. Strogo govoreći, očito znanje o toj činjenici trebalo bi pokazati granicu koja je postavljena za svaku katoličku reformu, tj. za razliku od protestantskih reformi… Međutim, sada je značajno na ovom Saboru upravo to što je uspio obnoviti katoličanstvo, što gotovo nikada nije bio slučaj u njegovoj dugoj povijesti; čak je uspio ublažiti krutost dogmi bez mijenjanja i najmanjih stvari u formulaciji. To je postalo moguće na dva načina. S jedne strane, suprotna teza, da tako kažemo, u kojoj volja za obnovom dolazi do izražaja postavljena je uz nepromijenjeni tekst stare dogme. S druge strane, pomicanje unutrašnjosti jezgre utvrđenog katoličkog učenja koje je utvrđeno dogmom poduzima se zbog načela obnove na takav način da se među istinama koje su izražene u dogmama postavlja redoslijed preferencija, a jednoj se pripisuje veće značenje nego drugoj.“ (Cullmann, Drugi vatikanski koncil: Novi smjer, str. 68)
Ovaj odlomak vrijedi detaljno proučiti jer uistinu otkriva neke od najpodmuklijih taktika antikatoličkih arhitekta Koncila, poput Bee. Nažalost, konzervativni koncilski oci zapravo su donekle pridonijeli prvoj taktici prihvaćajući liberalne ideje u koncilskim dokumentima sve dok su ih ublažavale prateće ortodoksne izjave. Kao što znamo iz bolnog iskustva, antikatolički arhitekti Koncila bili su u konačnici odgovorni za tumačenje i provedbu Koncila te su neizostavno naglašavali heterodoksne izjave, ignorirajući ortodoksne kontraargumente koje su promovirali vjerni koncilski oci poput nadbiskupa Marcela Lefebvrea.
Iako se Beino reinterpretiranje Mystici Corporis nije pojavilo nigdje u dokumentima Drugog vatikanskog koncila, plodovi misaonog procesa bili su neizostavni i za napredak raznih ekumenskih ideja koje se nalaze u dokumentima Koncila.
Kao ilustraciju druge taktike, možemo pogledati način na koji je kardinal Bea pokušao „riješiti“ problem uzrokovan 22. odlomkom enciklike pape Pija XII. o Mističnom Tijelu Kristovu iz 1943., Mystici Corporis Christi, koja glasi:
„Zapravo, samo oni koji su kršteni i ispovijedaju pravu vjeru trebaju biti uključeni kao članovi Crkve, a koji nisu bili toliko nesretni da se odvoje od jedinstva Tijela ili ih legitimna vlast nije isključila zbog počinjenih teških grijeha. ‘Jer u jednom duhu’, kaže apostol, ‘svi smo mi kršteni u jedno Tijelo, bilo Židovi ili pogani, bilo robovi ili slobodni.’ Budući da u pravoj kršćanskoj zajednici postoji samo jedno Tijelo, jedan Duh, jedan Gospodin i jedno krštenje, tako može postojati samo jedna vjera. I stoga, ako čovjek odbije slušati Crkvu, neka se smatra – tako Gospodin zapovijeda – poganinom i carinikom. Iz toga slijedi da oni koji su podijeljeni u vjeri ili vlasti ne mogu živjeti u jedinstvu takvog Tijela, niti mogu biti…“ živeći život svog jednog Božanskog Duha.”
To jasno stoji na putu lažnom ekumenizmu koji je nadahnuo Drugi vatikanski koncil i revoluciji koja se nastavlja i danas. Kao što je vlč. Stjepan Schmidt je u svojoj biografiji Bee, Augustin Bea: Kardinal jedinstva, prepričao da je Bea posebno želio promijeniti tvrdnju koja je ograničavala članstvo u Crkvi samo na katolike:
„Važna točka o kojoj se Bea nadao da će Sabor pružiti pojašnjenje bila je ona o članstvu u Crkvi kršćana odvojenih od nas… Prvo ćemo pokušati dati ideju o problemu s kojim se kardinal suočavao na ovom području i kako ga je riješio… Problem je proizašao iz svečanog odlomka u enciklici Mystici Corporis Pija XII., u kojem je pisalo: ‘Samo oni koji su preporođeni u vodama krštenja i ispovijedaju pravu vjeru, a nisu se odvojili od strukture tijela vlastitim nesretnim činom ili nisu od njega odvojeni zbog vrlo teških zločina, od strane legitimne vlasti.’“ (str. 402)
Kao što je raspravljeno u prethodnom članku, Bea je pokušao riješiti problem izbjegavanjem koncepta „članstva“ u Crkvi, kao i reinterpretacijom Pija XII. „problematična izjava“ kako slijedi:
„[E]nciklika Mystici Corporis poriče da heretici i raskolnici pripadaju mističnom tijelu, koje je crkva, samo u punom smislu u kojem se kaže da katolici pripadaju njoj. To jest, poriče puno sudjelovanje u životu koji Krist komunicira svojoj crkvi… ali enciklika nipošto ne isključuje sve oblike članstva u crkvi niti poriče svaki utjecaj Kristove milosti.“ (str. 403)
Ovo je majstorska sofistika koja je sigurno na neki način morala biti inspirirana Ocem laži. Bea je radio unutar problematičnog teksta Mystici Corporis manipulirajući značajem ideja pronađenih u cijeloj enciklici Pija XII., u skladu s taktikom koju je gore opisao Oscar Cullmann: „poduzima se pomicanje unutar jezgre utvrđenog katoličkog učenja koje je utvrđeno dogmom zbog načela obnove na takav način da se među istinama koje su izražene u dogmama utvrđuje redoslijed preferencija, te se jednoj pripisuje veće značenje nego drugoj.”
Kao i s pričom o caru bez odjeće, nismo zaglavljeni s ovom đavolskom apsurdnošću osim ako to ne odlučimo biti.
Iako se Beina reinterpretacija Mystici Corporis nije pojavila nigdje u dokumentima Drugog vatikanskog koncila, plodovi misaonog procesa bili su neophodni i za napredak raznih ekumenskih ideja koje se nalaze u dokumentima Koncila, kao i za većinu manifestacija lažnog ekumenizma koje smo vidjeli u posljednjih šezdeset godina.
Stoga nalazimo toliko katoličkih prelata koji bi mogli priznati da Pio XII. Mystici Corporis ostaje istinit, a ipak… nema stvarne potrebe biti katolik, a kamoli biti vjeran katolik. Mogu čuti kako nas Crkva uči tijekom korizme i Uskrsa da moramo umrijeti grijehu i sve se više približiti našem Spasitelju, a i dalje nastavljaju kao da nitko zapravo ne mora vjerovati u ništa od toga. Malo je ljudi osim nadbiskupa Marcela Lefebvrea istaknulo da je to apsurdno, pa je besmislica postala prihvaćena. To ne samo da odbija duše od vjere koju je uspostavio naš Gospodin, već i uništava umove jer… može se vjerovati samo negiranjem načela neproturječnosti.
Međutim, kao i s pričom o caru bez odjeće, nismo zaglavljeni s ovom đavolskom apsurdnošću osim ako to ne odlučimo biti. Svaki katolik može inzistirati na tome da istina ostaje istina, sa svim svojim logičkim implikacijama netaknutim; doista, oni od nas koji koriste razum pozvani su to učiniti. To ne znači nužno da ćemo uvjeriti kardinale da izaberu istinski katoličkog papu, ali to je dugo očekivani korak u obnovi, koji će Bog sigurno nagraditi. Bezgrešno Srce Marijino, moli za nas!
Autor: Robert Morrison | Kolumnist Remnanta