Sinoć je u dvorani „Vinko Draganja“ Dominikanskog samostana u Splitu otvoren jedanaesti Tjedan sjećanja na Vukovar i Škabrnju u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt i Muzeja Domovinskog rata u Splitu.

Program otvorenja vodila je studentica Lucija Vrvilo pod mentorstvom prof. Katarine Žanetić, a izvedbom Lijepe naše te kasnije skladbe Dvije ptice večer je uljepšala Ana Bosančić, sopran, učenica solo pjevanja u klasi prof. Sanje Madunić u Glazbenoj školi Josipa Hatzea te učenica IV. Gimnazije Marko Marulić Split, u pratnji prof. Tomislava Veršića. Molitvu odrješenja predvodio je don Mladen Parlov, duhovnik Hrvatske udruge Benedikt.

U protokolarnom dijelu prisutnima su se obratili: Radoslav Zaradić, predsjednik Hrvatske udruge Benedikt, izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora saborski zastupnik Tomislav Šuta, ravnatelj Muzeja Domovinskog rata u Splitu Matej Gabrilo, u ime Škabrnje Marko Miljanić, zapovjednik Samostalnog bataljuna Škabrnje, dok je na koncu manifestaciju službeno otvorio splitsko-dalmatinski župan Blaženko Boban.

U drugom dijelu programa uslijedio je okrugli stol “25 godina spomen čina I u mom gradu Vukovar svijetli” na kojem su sudjelovali: dugogodišnja ravnateljica Gradskog muzeja Vukovar gđa. Ružica Marić, tadašnji (1999.) predsjednik splitskog ogranka Matice hrvatske, hrvatski akademski slikar Josip Botteri Dini, inicijatorica pokreta dr. sc. Vini Rakić te u ime Hrvatske udruge Benedikt Margita Vučetić, članica Upravnog vijeća.

U programu su sudjelovale vrijedne učenice sa  svojim autorskim radovima koje je publika u dvorani podržala oduševljenjem i velikim pljeskom. Učenica Sara Šabić  8.b. razreda Osnovne škole Mejaši iz Splita pročitala je svoje stihove “U Marijinu krilu” voditeljice, Divne Šušić profesorice, izvrsne savjetnice, a voditeljica programa Lucija Vrvilo pročitala je stihove pjesme svoje vršnjakinje Lucije Skejić “Djeca nesretnog djetinjstva” učenice  IV. gimnazije Marko Marulić u Splitu, mentorice Katarine Žanetić, profesorice.

U nastavku donosimo uvodni tekst s okruglog stola kojega je pripremila Margita Vučetić. Prošlo je 25 godina od sjajne  ideje naše poštovane članice  Vini  Rakić, čija je  iskra upalila luč, a potom plamen i svjetlo sjećanja,  ljubavi i zahvalnosti diljem naše Domovine. Kolone naših sugrađana  svih uzrasta  koji su u dubokom pijetetu  koračali Vukovarskom ulicom  ostavljajući upaljene  svijeće  herojskom Gradu  na Vuki  čineći ga živim spomenikom, kako je rekla nadahnuta naša članica, ali i živim spomenikom gradove i mjesta  gdje se krvavi  boj vodio za slobodu Domovine naše.  Bila je to Vinina iskra u jesen 1999. sa željom da ovo domoljubno hodočašće ne bude samo prigodničarska uspomena već da ostane trajno u nama i s nama, da svijetli  „nijemo ali rječito“, njezine su riječi koje se pamte. I ostvarilo se. Uočnici 25. godišnjice okupacije Vukovara, u Splitu je otkriven spomenik autorice, akademske kiparice Dijane Ive Sesartić postavljen na zelenoj površini na raskrižju Ulice Domovinskog rata i Vukovarske, najduže ulice u gradu pod Marjanom. Uistinu, svjedoči nijemo i rječito, kako je i željela. Neugasivo  svjetlo u našoj memoriji, a najvažnije, u naraštaju naše djece, naših učenika, mladosti, obasjava naše škole, domove  diljem Hrvatske, jer kada je u pitanju  odgoj o jedinstvenoj povijesnoj žrtvi, najvažnije je  naraštajima mladih ugrađivati  ljubav i zahvalnost  prema  onima koji su  položili  svu svoju energiju,  svoje snove u obranu budućnosti  koja je danas naša sadašnjost, braneći nacionalni identitet, željeni mir  bez kojega nema sretnih djetinjstva. Zato je ovaj spomen projekt  neizmjerno  vrijedan i važan. Hrvatska udruga Benedikt je sa  svojim tada aktualnim  predsjednikom,  dr. Vidom  Popovićem,  od početka pratila svoju članicu, predvodnicu ove  ideje javnom podrškom, tematskim  tribinama, pozivom meritornih predavača, potom dragih nam prijatelja  iz Vukovara, pružila priliku tek završenim  dokumentarnim filmovima,  organizirala i predstavila likovne izložbe učenika i brojne druge aktivnosti.  Ne zaboravimo, od 2013. opet na poticaj Vini,  pokrenuli  smo  akciju  poziva na natječaj učeničkih  literarnih  radova na  temu Domovinskog rata,  u  osnovnim i srednjim  školama  Splitsko-dalmatinske županije, najprije uz podršku Grada, a potom uz  svesrdnu podršku i suradnju naše Županije  koju bilježimo  već od našeg utemeljenja 2011. Iako u manjini, učenici su tada s krasnoslovom svojih literarnih radova bili vrijedna i važna potpora organiziranim predavanjima na temu obrambenog  Domovinskoga rata. Tužni, ali ne i obeshrabreni, nastavili smo raditi i rezultati nisu izostali. Danas brojimo više od dvadeset škola  u županiji s kojima lijepo i kontinuirano surađujemo. Ostvarili smo želju cjelovečernjeg scensko glazbenog  programa za učenike naslovljenog  „Hrvatska je riječ koju naučih od majke“, spoj nadahnuća naše Vini i lijepog stiha domaćeg domoljubnog pjesnika Drage Ivaniševića.  Redovito je to večer zapaženih učeničkih ostvarenja domoljubnih osjećaja kada čitaju vlastite, nevjerojatne  literarne uratke prepune emocija, nade, vjere, tuge ali istine kao da su bili svjedoci  iz tog vremena. Da su srčani i vješti znalci perom i riječju dokazuju i uloge kojima se predstavljaju kao voditelji programa, čitaju svoje autorske radove u stihu i prozi, pjevaju, sviraju, glume.  Njihova je to večer u punom smislu riječi.

Prošle godine objavili smo Zbornik petogodišnje suradnje sa školama, gotovo 200  literarnih  i 90 likovnih radova.  Naš su ponos i dika. I još je puno sadržajnog, lijepog,  dobrog i vrijednog  poteklo s izvora  ideje naše Vini  uz puno rada i mara,  upornosti  i truda ali i ljubavi prema žrtvi Vukovara, Škabrnje  i svih hrvatskih žrtvenika za slobodnu i neovisnu Domovinu, jer Vini je bila jasna kada je izjavila: „Po rođenju sam Splićanka, a 18. studenoga 1991. Vukovar sam izabrala kao svoj drugi rodni grad. (…) . Tu su i Ledererova Banijska praskozorja, i Obadva, obadva su pala i brojne uspomene koje su nas oblikovale tijekom godina okrutne srpske agresije na Hrvatsku.  Prof. Sanja Miloloža, naša draga gošća na prošlogodišnjem predstavljanju Zbornika i autorica jedne od recenzija  u njemu, je zapisala: „Istina, svijet koji nas danas okružuje možda nije onaj idealni svijet mira i prosperiteta za koji su hrvatski branitelji Vukovara i Škabrnje položili svoje živote, ali jest svijet koji bi to mogao postati pod uvjetom da svoju djecu podučavamo o herojstvu prethodnika, o empatiji, o žrtvi za viši cilj. Taj je entuzijazam tu, on diše sa svakom uspomenskom iskrom kojom s dostojanstvenim pijetetom spominjemo Vukovar i Škabrnju i druga sveta mjesta….“.

Program Tjedna sjećanja nastavlja se danas s tribinom „Sjećanje na žrtve Dakse“ u 16h u Muzeju Domovinskog rata u Splitu te od 18h s večerima dokumentarnog filma.

Naša lijeva medijska falanga, nakon uvjerljive Trumpove pobjede, bacila se na “mudro” analiziranje “Tko je doveo Trumpa na vlast”. Kako se samo usudio pobijediti, a da nije pitao naše “demokratske” medije podržavaju li takvo što. Krivci su “generacija Z, žene, Latino-amerikanci, marsovci…”.

Uglavnom, nakon što su cijelo vrijeme pumpali javnost navijanjem za Kamalu Harris, a ocrtavajući Trumpa kao zlog zmaja iz mračnih legendi, sad su ostali toliko zatečeni rezultatima volje velike većine Amerikanaca, da im je preostalo samo još lamentiranje u stilu “kako će izgledati Trumpovo novo normalno?”. Ukratko, lijevi falangisti morali su zagristi jako kiselu jabuku. Umorili su se tražeći Trumpu dlaku u jajetu.

U predizborno vrijeme izmišljali su ankete po kojima je Kamala Harris bila prvo izjednačena s Trumpom, a kasnije je navodno čak i vodila. Sad kad ih je “sirovi” Donald doslovno pomeo, čude se k’o opareni vrelom vodom. Jutarnji u tome za sada prednjači. Evo samo nekih zlobnih naslova kao: “I poslije američkih  i hrvatskih izbora bogati postaju još bogatiji, a sirotinja i dalje živi u nadi!” ili “Hrvatski desničari oduševljeni su Trumpovom pobjedom.”

Davno sam živio i radio u San Franciscu i dobro sam naučio da se u SAD-u sve vrti oko ekonomije. Najvažnije je imati posao, dobro zarađivati i pristojno živjeti. Sve drugo je “druga liga zapad”.

Nakon prvog mandata Trump je ostavio šest milijuna novih radnih mjesta, a sad su Amerikanci pokazali svojim glasovima i da se u Trumpovo vrijeme znatno bolje živjelo u Americi negoli u doba demokrata Bidena.  Sve to je Trumpu bilo dovoljno i za drugi mandat, ali su zato na prošlim američkim izborima famozni izmišljeni “poštanski glasovi” stizali još dugo nakon završetka izbora, tako dugo dok Biden nije napokon dobio većinu, a Trump popušio.

Oni s boljom memorijom možda će se sjetiti kako je Biden već sjedio u Bijeloj kući, a “poštanski glasovi” za Bidena i dalje su stizali u njegov glasački stožer. To me podsjeća na onu ličku: “Nisam znao da pije dok jednog dana nije došla kući trezna!”.

Užas hrvatskih ljevičara

Sad su desničari u Hrvatskoj oduševljeni, a ljevičari svih spektara do onih u Sjevernoj Koreji u laganoj su komi. Napokon je laž izašla na sunce. Premoćna Trumpova pobjeda donijela je Republikancima osvojeni Kongres i Senat. Očito su Trump i Republikanci naučili lekciju o krađi izbora u “naj”-demokratskijoj državi, pa je ovaj puta Trumpov stožer bio oprezniji i sva je pošta stigla na vrijeme. Na radost hrvatskih desničara, a na užas ljevičara.

Od pisanih medija koje redovito kupujem samo u Sportskim novostima nije bilo cmizdrenja, čuđenja k’o pura dreku i naricanja zašto je “dobri Joe” otišao u zasluženu mirovinu.

Kad se vratio iz Amerike, pitali su našeg političara što smo dobili u Americi. “Ništa!”, odgovori Stipe. “Kako ništa?”, začudiše se novinari. “Morate znati da jedno američko ništa vrijedi bar kao tri europska!”, odgovori on.

Anton Babić, bivši Tuđmanov suradnik, malo je zatečen i blago se čudi: “Ludilo i crnilo na HRT-u. U današnjem TV kalendaru glavni dio sadržaja bili su hvalospjevi srpskoj vojsci i jugoslavenstvu.” To je konstanta.

Pogledajte goste u “Otvorenom”, gdje je nestala elitna emisija “Pola ure kulture…”. Hrvatski ljevičari, orjunaši i jugo-nostalgičari medijski su pobjednici Domovinskog rata. Svi dnevnici, tjednici, nacionalni TV-programi puni su jugo-nostalgičara. Recimo, naš Zoran Šprajc, nekada Jovanović. Ponekad je duhovit pa zbog toga ne upirem prstom u njega. Sad ga je malo “uzelo”, kak’ kažu Zagorci.

Kaže naš Zoran: “Što više RTL bi mogao pokrenuti Život na vagi – Military edition”. I nastavlja kako bi to bilo da kandidati nose minobacače dok trče trideset kilometar pa da vidiš rezultata.

Doduše, kažu da Hrvatima marš od 30 km nije neki izazov. Bilo je dana kada su mogli marširati i 300 kilometara bez problema. Recimo, iz Bleiburga po cijeloj tadašnjoj Jugi. Sve se može kad se hoće! Crk’o sam od smijeha!

Koliko samo duhovitosti u našeg Zorana. Jedan od najtragičnijih događaja u novijoj povijesti Hrvata našao se na meti britkog “humora” Zorana Jovanovića, preimenovanog u Šprajc. Je*eno sam se nasmijao. To je stvarno demokracija na kvadrat. Marš od Bleiburga do domovine odnio je najmanje 60 tisuća ubijenih i masakriranih ljudi. Bolje je ne prisjećati se, ali naš Šprajc ima volovsko pamćenje i neopisivi smisao da bude satiričan. Bravo majstore! Sve se može kad se hoće i kad se smije! A 5. kolovoza 1995. g. mogli smo svima definitivno dati do znanja da se takvo što više ne smije.

I prosjački milje ima svoje afere. Lihvar susjedi posudio dvoje djece za prosjačenje, a sad traži natrag petero.

Vlada bi trebala pozvati Trumpa da smanji strah hrvatskih ljevičara

Imamo mi još naših ljudi koji su za pohvaliti. Recimo Ivica Puljić, dopisnik ne znam koga i od kuda iz SAD-a. Čim je objavljeno da je Trump demaskirao njegovu Kamalu, Ivica se javio drhtavim glasom i obavijestio nas da se Amerika trese… Valjda od straha…. “Opća opasnost” iliti Ivica je dospio preko “velike bare” još dok Amerika nije bila ni otkrivena pa zato ni on nije do danas bio otkriven. Sad se malo “razotkrio”.

Atmosferu straha u SAD-u, nakon Trumpove pobjede, osjetila je i naša politologinja Marjana  Grbeša. Vlada Republike Hrvatske trebala bi pozvati Trumpa da malo smiri situaciju, da smanji panični strah hrvatskih ljevičara koji žive u SAD-u. Do sada su ih svi hvalili da imaju veliko srce. Samo su doktori rekli da im je to mana.

Kad su Ivica i Marjana došli u Ameriku mislili su da su im se svi snovi ostvarili. Danas pate od nesanice.

Imotski je nekako sinonim, uz Liku i Hercegovinu, za zatucano “rvatstvo”. Netko je stavio zastavu HOS-a na spomenik Tinu Ujeviću. Ne zna se tko je stavio zastavu, ali zna se tko je Tin. “Slavne” 1945.g. Tin je doživio lijepo priznanje. Zato što nije bio u partizanima isključen je bio iz javnog i kulturnog života narednih deset godina.

Navodno na prijedlog Marina Franičevića koji je, pogađate, bio u partizanima. I sad se na njegovom spomeniku našla zastava, s grbom koji počinje prvim bijelim poljem i pozdravom ZDS. Ivica Ćapin se slikao s tom zastavom pred Tinovim kipom. Što je još gore, objavio je sliku na svom fejsu. Odmah je reagirala “narodna vlast” pa je sudac za prekršaje podigao optužni prijedlog, kojim se traži da Ivica izbroji četiri tisuće eura jer je, objavljujući tu sliku, “remetio javni red i mir”.

Zamislite logiku tog suca. Gdje će Ivica naći 4000 eura još se ne zna. On samo zna da nije on tu “neprijateljsku” zastavu stavio na Tinov spomenik. Usput je još i pogoršao svoju procesnu poziciju izjavom “ne sramim se ni HOS-a ni zastave, ali je ja nisam stavio na Tinov spomenik”. I tako je u Imotskom zavladao strah, ljudi se tresu kao da je na izborima u Imotskom pobijedio američki “autokrat” Trump. Ima u ovoj državi balvana koji još nisu čuli, pročitali i doznali da je još 1993. HOS na procesu koji se vodio na Vojnom sudu u Zagrebu proglašen regularnom jedinicom Hrvatske vojske.

Ta presuda u procesu protiv Parage, Đapića  i Mile Dedakovća bila je potvrđena i na Vrhovnom sudu Hrvatske. I sad je to neosporna činjenica. Samo svakog tko se slika uz HOS-ovu zastavu to košta bar 4.000 eura. Ni policija ne zna tko je postavio nesretnu zastavu, ali za objavu te zastave na fejsu prekršajni sud je odvalio cijenu od 4.000 eura. Tako danas hrvatski ljevičari brane Tina od “nacionalista”.  Sve ostalo je tragikomedija…

Navike su pogubne, osobito kad se na njih naviknete…

Vijest s Pantovčaka. Predsjednik Zoran Milanović smijenio je vrhovnog “komandanta” Hrvatske vojske Zorana Milanovića jer se kao vojnik miješao u politiku.

Friedrich Hegel  je zaključio: “Bolje je boriti se i izgubiti nego nikada se ne boriti”.

Dva starija građanina gledaju mamut reklamu s natpisom “Ručak bez pranja suđa”. Bože, kakav je to ručak bez pranja suđa? Penzionerski!

Uz takvu kampanju i treba opet izabrati Milanovića

Rijetko nešto pročitam ili čujem u našim mainstream medijima o Tomislavu Jonjiću, predsjedničkom kandidatu na predstojećim izborima. Nema on iza sebe neku parlamentarnu stranku, nije ljevičar, ne razmeće se svojim “znanstvenim postignućima”, nije pripadnik Woke pokreta itd. Ako što pročitam to je objavljeno ponekad u Hrvatskom tjedniku. Lijeva medijska falanga ima svoje kandidate – Milanović, Primorac i Kekin. Milanović jede pršut, Primorac trči dok kamera slika. Kad je buknuo rat ’91.g. Primorac je otišao u SAD. Danas je član “Generalskog zbora”. Kekin bi sve promijenila osim Možemo! pa je Jonjić za njih tek neki anonimni kandidat, sistematski prešućivan i uporno ignoriran.

Tko je čuo nešto o Hrvatskom filmskom institutu u SAD-u. Jonjić je jedan od osnivača. I Institut i Jonjić su jednako prešućivani. Uz takvu kampanju i treba opet izabrati Milanovića. To je igra koju su ljevičari naučili od najvećeg od njih – druga Staljina čija izborna strategija je glasila: “Ako se izbori dobro organiziraju onda se i ne trebaju održati”. Živa istina.

Zato se s puno simpatije prisjećam američkog ministra trgovine i njegove konferencije za tisak na moskovskom aerodromu. Na pitanje ruskih novinara koje su stvari najvažnije u politici, ministar je malo promislio i odgovorio: “U politici su najvažnije dvije stvari. Prva je novac, a druge se ne mogu sjetiti!”. Jonjić nema novca, a naši izbori za kandidate koji imaju iza sebe stranke su već dobro organizirani.

Dobro je gledati predizborne plakate. Gledati i plakati…

Paralelno s gay paradom održana je i antigay parada na kojoj su se nosile parole “Tuđu nećemo, svoju ne damo!”.

Antun Mateš, slikar, pisac, profesor i branitelj jednom je izjavio: “S ponosom objavljujem da ću biti jedini hrvatski predsjednik iz ustaške i antikomunističke obitelji.”  Još prije devedesete godine naš bi Anton vodio svoju kampanju s Golog otoka. To je velik doseg, ali pomalo iracionalan. Ni Tuđman, koji je stvorio ovu državu, nije bio iz antikomunističke obitelji…

I na kraju, na žalost nas je napustio još jedan proljećar Ivan Zvonimir Čičak. Bio je kontroverzna politička osobnost, ali mu se ne može osporiti velika energija i strast za politiku. Čičak student i Čičak HHO-ovac dvije su osobe, ali između ta dva razdoblja bilo je i njegovo trogodišnje razdoblje političkog zatvorenika koje ostavlja traga.

Danas o njemu u medijima govore uglavnom ljevičari mada ga za života baš i nisu poštivali. Oni koji ga poznaju iz ranog razdoblja, vremena njegove i njihove mladosti, možda bi istakli neke druge njegove vrijednosti osim borbe za prava srpskog naroda u doba Domovinskog rata, ali očito je to danas bolja popudbina od negdašnje njegove borbe protiv komunizma i za hrvatske nacionalne interese. Nek’ počiva u miru Božjem!

Zvonimir Hodak/Direktno

Hladan i staložen, vješto baratajući Himalajom činjenica, niti jedan politički vođa nigdje nije bio ni blizu pružanju tako sveobuhvatnog, detaljnog pogleda na svijet u posljednjih četvrt stoljeća, piše brazilski novinar i geopolitički analitičar.

Nastup predsjednika Putina na plenarnoj sjednici godišnjeg sastanka kluba „Valdaj“ u Sočiju izgledao je kao brzi voz s automatskim upravljanjem, piše Pepe Ekosbar u autorskom tekstu koji objavljuje Sputnik.

Hladan i staložen, vješto baratajući Himalajom činjenica, niti jedan politički vođa nigdje nije bio ni blizu pružanju tako sveobuhvatnog, detaljnog pogleda na svijet u posljednjih četvrt stoljeća, piše brazilski novinar i geopolitički analitičar.

Escobar podsjeća da je Putin svoje obraćanje započeo osvrćući se na Oktobarsku revoluciju 1917., praveći izravnu paralelu s našim turbulentnim vremenima: “Dolazi trenutak istine”. Ruski predsjednik je izjavio da se “pred našim očima formira potpuno novi svjetski poredak”.

Šest principa globalnog razvoja

Suptilno pozivanje na nedavni summit BRICS-a u Kazanu i ocjene da stari poredak nepovratno nestaje, te da se vodi nepomirljiva borba za formiranje novog, kao i da se radi o sukobu principa, a ne borbi za moć ili geopolitički utjecaj, dio je šire slike, navodi se u tekstu.

U tom okviru ukazuje se da “nismo zaglibili u redukcionistički sukob civilizacija ili kraj povijesti”, što je Putin definirao kao kratkovidno, već se suočavamo sa sustavnim sukobom temeljnih načela. Rezultat će definirati ovo stoljeće – vjerojatno stoljeće Euroazije, jer se “dijalektika povijesti nastavlja”, kako je izjavio ruski predsjednik.

Escobar se potom u svom tekstu osvrnuo na Putinove odgovore vezane uz globalni održivi razvoj.

Odgovarajući na pitanje o euroazijskoj sigurnosti i SAD-u kao dominantnoj pomorskoj sili u odnosu na multipolarnu Euroaziju, ruski predsjednik istaknuo je “slaganje i želju u Euroaziji za antihegemonističkim pokretom”, a ne da se Euroazija treba konstituirati “kao blok” .

To je privlačnost euroazijske viševektorske vanjske politike, koja podrazumijeva “više političke neovisnosti”. Ključni primjer “usklađivanja interesa”, naglasio je Putin, je rusko-kinesko partnerstvo, koje je također “BRICS učinilo uspješnim”.

Suprotstavite to suprotnom, “nemogućnosti uspostave sustava nedjeljivosti sigurnosti u Europi” i “nadilaženja blokovske politike”. Europa je umjesto toga krenula prema širenju NATO-a. SAD je u Europi uspostavio gotovo kolonijalnu ovisnost, a prilika za prevladavanje blokovske politike propuštena je zbog straha SAD-a od gubitka Europe.

To je u konačnici dovelo do “najvažnijeg problema na našem euroazijskom kontinentu, glavnog problema između Rusije i europskih zemalja: deficita povjerenja”, istaknuo je Putin i podsjetio na otvoreno priznanje zapadnih dužnosnika da se sporazumima iz Minska kupuje vrijeme Ukrajini da se naoruža se.

Ruski predsjednik tada je dodao da bi Europa trebala razmisliti o tome da postane dijelom kineskog koncepta koji proizlazi izravno iz kineske filozofije (“oni ne teže dominaciji”).

Također, još jednom je nabrojao šest ključnih načela za globalni održivi razvoj: otvorenost interakcije (bez “umjetnih barijera”), raznolikost (“model jedne zemlje ili

relativno malom dijelu čovječanstva ne treba nametati kao nešto univerzalno”), maksimalnu reprezentativnost, sigurnost za sve bez iznimke, pravdu za sve (brisanje “jaza između ‘zlatne milijarde’ i ostatka čovječanstva) i jednakost.

O Ukrajini i američkim predsjednicima

Ako nema neutralnosti, onda je teško zamisliti bilo kakve dobrosusjedske odnose između Rusije i Ukrajine, rekao je Putin na raspravi u klubu “Valdaj”. I istaknuo je da je Moskva spremna za pregovore, ali na temelju situacije na ratištu i onoga što je dogovoreno u Istanbulu u travnju 2022. godine.

Kako se ističe u tekstu, to se može protumačiti kao izravna poruka predsjedniku Trumpu. Kome su vrata otvorena jer “Rusija nije pokvarila svoje odnose sa SAD-om i otvorena je za njihovu obnovu, ali lopta je u dvorištu Amerikanaca”, rekao je Putin.

Podsjeća se i da je ruski predsjednik ovom prilikom čestitao Trumpu na pobjedi na predsjedničkim izborima, kao i da je govorio o susretima s drugim američkim predsjednicima, opisavši ih kao zanimljive ljude.

Što se tiče odnosa između Rusije i Kine, ruski čelnik je rekao da je dio njihovog strateškog partnerstva “na najvišoj razini u modernoj povijesti”. Također je pohvalio svoj osobni odnos sa Xi Jinpingom. “Da su SAD izabrale trilateralnu suradnju umjesto dvostrukog obuzdavanja – svi bi bili na dobitku”, istaknuo je Putin govoreći o odnosima triju svjetskih sila.

Dolar ugušen američkim rukama

Izvrsno pitanje brazilskog ekonomista Paula Noguere Batiste Jr., bivšeg potpredsjednika BRICS razvojne banke, potaknulo je Putina da pojasni svoje stajalište o dedolarizaciji.

Ključni cilj je “predložiti stvaranje nove investicijske platforme korištenjem elektroničkog plaćanja”. Odnosit će se na “tržišta koja više obećavaju” u bliskoj budućnosti: Južna Azija, Afrika, dijelovi Latinske Amerike. Ruski čelnik je pojasnio da će trebati investicije, tehnologije, ali i da nema žurbe.

To, dakle, stavlja točku na svaki scenarij trenutne financijske bombe BRICS-a: iako se “dvije trećine naše trgovine odvija u nacionalnim valutama”, i među BRICS-om ti su brojevi također visoki.

Zatim, nova bomba: “Nikad nismo htjeli napustiti dolar!” To uvelike objašnjava Putinov stav o dedolarizaciji: “Oni uništavaju moć dolara vlastitim rukama.”

Vodite civilizacije, a ne ratove

Sve navedeno samo je primjer širokog spektra tema kojima se ruski predsjednik bavio na sjednici kluba “Valdaj” odgovarajući na pitanja. Sam forum ponudio je vrijedne uvide u cijelom spektru. Neki su sudionici s pravom primijetili odsutnost mladih i žena. Afrikance je impresionirao “oštar um ruske birokracije”.

S kineske strane primijetili su da “Kinezi ne plivaju protiv struje, oni prijeđu rijeku i stignu na drugu obalu”. Gotovo da je postojao konsenzus da se razvoj treba “temeljiti na različitim kulturnim vrijednostima civilizacija”, što je zapravo Putinov stav.

Grčki uvid bio je posebno snažan kada je u pitanju civilizacijski pristup politici: “Civilizacije se ne sukobljavaju. Države to rade.”

Takav novi – razigrani – moto koji bi mogao voditi ne samo BRICS nego i cijelu globalnu većinu: „Vodite civilizacije, a ne rat“.