Temelj kršćanske radosti je Božja blizina

Treća nedjelja došašća je u katoličkoj liturgiji u znaku radosti. Naziva se Gaudete („Radujte se“) po ulaznoj pjesmi današnje liturgije koja glasi: „Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Gospodin je blizu!“ (Fil 4, 4.5).

Uvod u pokajnički čin

Današnja liturgija poziva nas kršćane na radost koja je utemeljena na Božjoj blizini, a koju ništa ne može pomutiti. Danas je također i Nedjelja Caritasa koja nas podsjeća kako trebamo radosno živjeti jedni s drugima i jedni za druge. Bog darivatelj poziva nas na radosno darivanje. Stoga ovaj trenutak ispita savjesti neka bude i naša molitva da nam Bog dadne radosno srce i darežljivu ruku. Neka bude također i kajanje za sve propuste i grijehe kojima smo svojim bližnjima pokazali lice koje nije kršćansko, za sve ono čime su Božje tragove u nama i oko nas sakrili. Bog se raduje našem priznanju i kajanju. Pokajmo se…

Gdje je temelj kršćanske radosti? Može li se uopće biti radostan u svijetu i okruženju u kome živimo? Je li pristojno biti radostan u našoj svakodnevnici ispunjenoj tolikim problemima, negativnostima koje pune „crne kronike“? Nije li to ruganje realnosti koja nas okružuje? Svjedoci smo da toliki oko nas, pa možda i mi sami, toliko puta tražimo neke stimulanse za „opuštanje“, odnosno način da barem na trenutak budemo radosni. Istina, nakon toga dolazi praznina koja traži novi stimulans i tako u nedogled.

Radost je zadatak svakog kršćanina

Temelj radosti je Božja blizina, njegova ljubav za svakoga od nas. On je naš Spasitelj.

Sv. Pavao je toliko uvjeren u utemeljnost kršćanske radosti da u poslanici Rimljanima tvrdi: „Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu“ (Rim 8,38-39).

Radost je zadatak svakog kršćanina. Po tome bi trebao biti prepoznatljiv. Papa Franjo veli: „Žalosni kršćani nisu kršćani, premda kažu da jesu. Njima nedostaje nešto. Radost je osobna iskaznica kršćanina; radost Evanđelja, radost jer nas je Krist odabrao, spasio, preporodio, radost koja se rađa iz nade da nas Isus čeka, koja se u životnim patnjama očituje kao mir, jer smo sigurni da je Isus s nama. Kršćanin pouzdanjem u Boga umnožava tu radost. Bog se uvijek sjeća svojega saveza, a kršćanin zna da Bog misli na njega, da ga ljubi, prati i čeka, to je prava radost.“

Dužni smo, dakle, nositi u ovaj naš svijet unositi kršćansku radost i to upravo ondje gdje nas je Bog posijao. Papa Franjo to lijepo kaže: „Kada u našim župama, zajednicama, našim ustanovama vidimo osobe koje se nazivaju kršćanima, žele biti kršćani, ali su žalosni, onda nešto nije u redu. Takvima moramo pomoći da nađu Isusa, da odbace žalost kako bi se mogli radovati zbog Evanđelja, imati evanđeosku radost.“

Tragovi Božje nazočnosti

No, da bismo bili doista radosni i da možemo pomoći drugima, trebamo uočavati tragove Božje nazočnosti među nama. Ponekad smo možda nesposobni uočiti Božje tragove u svijetu i u našem životu. Jednostavno smo poput učenjaka o kojem nam govori ova priča.

Beduini su arapski nomadi u pustinji, koju izvanredno poznaju. Kad europski ili američki učenjaci žele proučavati taj dio svijeta onda obično uzmu nekog od domorodaca kao vođu puta kako se ne bi izgubili ili nastradali. Neki je europski učenjak uzeo jednog beduina u svoj tim i povjerio se njegovu iskustvu i vodstvu u tim nepreglednim prostranstvima. Divio se mudrosti toga beduina, ali mu se i čudio jer je svake večeri o zalazu sunca prostirao svoj mali tepih i započinjao svoju redovitu molitvu.

„Što to svake večeri radiš?“, zapita znatiželjni znanstvenik.

„Molim se“, odgovori jednostavno beduin.

„A kome se moliš?“, opet će ovaj.

„Bogu, njemu jedinome se molim.“

„Dobro, a jesi li ga ikada vidio, čuo, dotaknuo?“, opet će učenjak.

„Ne“, odvrati mirno beduin.

„Onda si ti neki ludi beduin“, zaključi učenjak. „Kako možeš vjerovati da postoji netko koga nisi vidio, nisi čuo, ni dotaknuo i još mu se moliš?“

Sutradan ujutro ustane učenjak i počne znatiželjno obilaziti oko šatora. Zamijetio je neke tragove, brzo uđe u šator i uzbuđeno reče beduinu:

„Znaš li ti je da ovuda noćas prošla deva?“

Beduin ga pogleda, prisjeti se sinoćnjeg razgovora i upita:

„A jesi li je vidio?“

„Nisam“, odvrati učenjak.

„Jesi li je čuo?“

„Ne“, odgovori ovaj.

„Jesi li je dotaknuo?“

„Nisam“, odgovori ovaj sav iznerviran.

„Stvarno ste vi učenjaci čudni ljudi“, mirno zaključi beduin.

„Ali vidio sam tragove deve i zaključio da je bila“, počeo se braniti njegov sugovornik zaslijepljen zrakama izlazećeg sunca.

„Kako to da ne vidiš tragove Božje?“, reče mu beduin, pokazujući na nebeski svod okupan jutarnjim suncem.

Vrijeme adventa je vrijeme u kojem trebamo budno tražiti Božje tragove u nama i oko nas. To je ono „bdijenje“ o kojem slušamo tijekom adventa. Bez uočavanja tih tragova nema istinske radosti.

Svjedok

U današnjem Evanđelju (Iv 1,6-8.19-28) susrećemo ponovno lik velikog Ivana Krstitelja. K njemu dolazi izaslanstvo s pitanjem: „Tko si ti?“ Isto ovo pitanje, makar i neizgovoreno postavljaju nama kršćanima toliki oko nas: „Tko si ti? Što nudiš? U što vjeruješ? Koja je tvoja zadaća? Zašto se zoveš kršćaninom?“ 

Ivan je svjedočio riječju i životom. Bio je prepoznat kao svjedok. Unio je nemir u mnoga srca. Nemir koji je potaknuo promjenu života, obraćenje, radost susreta s Bogom. Nemir, koji rađa radošću neopisivom.

Dobro je sebi postaviti pitanje da li svojim licem potičem druge na otkrivanje Božjih tragova ili možda unosim još više tjeskobe u ovaj svijet.

Kršćanska radost je živa i potpuna tek u nadi koju dijelimo s onima koji trpe. Lijepo i svečano to izrazi II. vatikanski sabor: „Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg doba, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga, a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu“ (br. 1).

Bogati u ljubavi

Danas je Nedjelja Caritasa u našoj Crkvi koja nas podsjeća kako „nikada nismo tako siromašni da ne možemo pružiti znakove i darove kršćanske ljubavi, niti smo tako bogati da nam nije potrebna ruka naših bližnjih“ (kard. Puljić). Imajmo stoga na umu da je podijeljena radost, dvostruka radost, a podijeljena bol polovica boli. Neka nas ova misao vodi danas i u danima koji su pred nama. Pokažimo svoju osobnu iskaznicu – radost!

Bog je radostan. Martin Descalzo piše: „Prije više godina opisao sam neobičan događaj: Neka žena, koja je nekoliko sati nakon svoje smrti uskrsnula, dala je intervju:

‘Jesi li vidjela  Boga?’, upitao je župnik.

‘Naravno! To ne mogu više zaboraviti!’

‘A kakav je bio?’

Odgovor je sada dugo izostao. Kao da je htjela ukratko reći nešto veliko. Konačno je izustila: ‘Radostan!’

‘Radostan?’

‘Da, radostan!’

Meni se čini da je ova riječ sažetak svega što o Bogu znam. U svom kasnijem životu nisam mogao mnogo nadodati. Još uvijek vjerujem da je Bog radostan, da je njegovo biće radosno. On je radost!

Ali mi, ljudi stvorili smo Boga na svoju sliku. Zato što smo škrti u svojoj ljubavi, mislimo da je i on takav. Budući da smo tako nezanimljivi i hodamo okolo s mrzovoljnim licem, napravili smo sebi bradatog Boga čije je nebo nezanimljivo… Ali pritom je najgore to što želimo uvjeriti ateiste kako je naš Bog isto tako neveseo i nezanimljiv, kao što smo i mi vjernici neveseli i nezanimljivi, te da je on biće koje zna samo zabranjivati…

Da, u Betlehemu se nije rodio Bog gromovnik, nego Bog ‘koji razveseljava našu mladost’. Bog koji je – kako kaže sveti Augustin – mlađi nego mladost cijelog svijeta.“

izvor: Katolički tjednik