Vijesti

Tucker Carlson srušio priču o novoj totalitarnoj klimatskoj religiji

Published

2 godine ago

11 prosinca, 2022

Službeni narativ da su električna vozila dobra za okoliš mjerljiva je laž. Ako vam vlasti mogu reći koji auto da vozite, što vam onda ne mogu – prenosi Epoha.com.hr.

Možda ste propustili da je 24. travnja prošle godine država Kalifornija konačno postigla ono o čemu je zeleni pokret desetljećima mogao samo sanjati. Kalifornijska uprava za energiju uspjela je proizvesti 95 posto ukupne energije iz potpuno obnovljivih izvora. A rekli su nam da to nije moguće postići. I tvrdili smo da je to nemoguće postići, ali samo nekoliko mjeseci nakon što je Bidenova administracija preuzela dužnost, Kalifornija je uspjela učiniti upravo to.

“Oduševio sam se”, rekao je Eliot Meinzer, upravitelj najveće elektrodistribucijske mreže u Kaliforniji. “Odlično je. Značajno smo smanjili ukupni ugljični otisak zemlje.” 24. travnja 2021., dame i gospodo, označite datum. Trenutak je to koji će ući u povijest na isti način kao Edisonov izum žarulje sa žarnom niti ili slijetanje Neila Armstronga na Mjesec. To je dan kada smo vidjeli tračak svjetla u budućnosti čovječanstva.

Tako su nam rekli na vijestima, ali nije bilo baš tako. Za početak, sam mjesec travanj nije pravo vrijeme za provjeru opstojnosti elektrodistribucijske mreže. To je najumjereniji mjesec u godini, kada je potrošnja najmanja. A ni mreža u kojoj je to postignuto nije pokrivala cijelu državu – primjerice Los Angeles, daleko najveći grad u Kaliforniji. I, da budemo iskreni, nije ni sva proizvedena energija bila potpuno obnovljiva. Kako je, iako prilično pristrano, priznao i Los Angeles Times, suprotno tvrdnjama iz kalifornijskog priopćenja o korištenju isključivo obnovljivih izvora, “izgorjelo je i mnogo prirodnog plina”.

Prema znanstvenicima, prirodni plin je fosilno gorivo i tehnički nije obnovljiv, a postoji još jedna zapanjujuća i pomno prešućivana činjenica: to čudo zelene energije zbog kojeg su poludjeli čelnici kalifornijske elektrodistribucije, to nešto “nevjerojatno” “, trajao je pune (pogodite što?) četiri sekunde. Ne dani, ne sati – sekunde, četiri sekunde. Time su se kalifornijski političari hvalili: 4 sekunde ne baš obnovljive energije, no slavlje je prikrilo nezgodnu istinu.

Samo nekoliko mjeseci ranije, sredinom kolovoza, kalifornijska zelena energetska mreža doživjela je potpuni kolaps. Pola milijuna stanovnika ostalo je bez struje usred toplinskog vala. Mrežni operateri tada su objavili da bi se stvari mogle pogoršati. Počevši od kasnog poslijepodneva i navečer, prema njihovom predviđanju, kada se ljudi vrate kući s posla u nadi da će koristiti struju – što neki Amerikanci rade – cijeloj će državi nedostajati tisuće megavata, što znači da će milijuni Kalifornija ostati bez struje. A to bi bila neosporna katastrofa. Kako bi to spriječila, Kalifornija je primijenila strategiju poznatu zemljama u razvoju: restrikcije električne energije.

“Skoro je 15 sati”, tweetnuo je gradonačelnik Los Angelesa 6. rujna 2020. “Vrijeme je isključiti većinu velikih potrošača, postaviti termostate na 25°C ili koristiti obične ventilatore umjesto rashladnih uređaja. Ugasite sva nepotrebna svjetla i isključite sve uređaje koje ne koristite. Potrebno je da svi pomognu u štednji struje.” Svi osim, naravno, gradonačelnika Los Angelesa, koji je na Twitteru kad god poželi, ali poruka je ipak bila sasvim jasna: priznajemo poraz. Više se niti ne pretvaramo da smo u stanju svojim građanima osigurati životni standard primjeren zemlji “prvog svijeta”, s najtežim obvezama u SAD-u. Sad smo kao Tegucigalpa (glavni grad Hondurasa – pribl. prev.). Molimo vas da se pridružite igri – i dugogodišnji Kalifornijci uglavnom jesu, ali problem još uvijek nije riješen.

Kalifornijska uprava za energetiku upravo je objavila izvješće u kojem se predviđaju smanjenja u cijeloj Kaliforniji za najmanje sljedećih pet godina, a rujan je, kao i uvijek, najgori mjesec za to. Ili, kako je to formulirao potpredsjednik ove mreže, „osiguranje pouzdane opskrbe energijom velika je odgovornost. A tu odgovornost postaje sve teže ispuniti s postojećim alatima.”

Nemoj više kukati. Provjerite imamo li struje. Umjesto toga samo kukate kako nemate dovoljno sredstava. Što se uopće dogodilo s prethodnim alatima? E, među tim alatima bila je i famozna nuklearna elektrana San Onofre, ali je zatvorena prije desetak godina zbog prosvjeda zelenih aktivista, navodno zbog nečega što se tada zvalo okoliš, da bi zaštitili nešto s čim ni oni sami nisu bili osobito upoznati. , ali da to nije važno. Država je ugasila taj centar i zatvorila ga. I što se dogodilo nakon toga? Koje su posljedice zatvaranja tvornice San Onofre?

Znanstvenici procjenjuju da je zbog njegovog zatvaranja u atmosferu ispušteno 37 milijuna tona ugljičnog dioksida. Ako, poput svih njih, vjerujete da je ugljični dioksid zagađivač, bio je vrlo loš za okoliš. Ali to nije spriječilo Kaliforniju da nastavi kako je i bila – zagađivati u ime očuvanja okoliša. Država je sada objavila planove za zatvaranje nuklearne elektrane San Luis Obispo u klancu Diablo. Ta elektrana opskrbljuje strujom milijune Kalifornijaca. Zbog ovih i zatvaranja nekih drugih aktivnih elektrana, Kalifornija je prisiljena uvoziti trećinu potrebne energije, što je sramota za ovu navodno najbogatiju državu u SAD-u.

Dakle, što god pričali o kalifornijskim političarima, kad je riječ o energetici, oni nedvojbeno nemaju pojma što rade, što znamo jer je njihova dosadašnja nesposobnost višestruko potvrđena. Prosto je vrijedno divljenja koliko su nesposobni. I zato je sasvim prirodno da oni žele još više moći i autoriteta kada je energija u pitanju. Ostalo je još toliko toga za uništiti. Ovaj tjedan, kirurški prilagođeni guverner, Gavin Newsom, najavio je novi način dodavanja dodatnog opterećenja kalifornijskoj ionako preopterećenoj električnoj mreži. Čovjek je došao na ideju. Želi zabraniti vozila na benzin i dizel i prisiliti sve da voze električne automobile koji se pune na punionicama koje u Kaliforniji više ne rade.

Dakle, čovjek koji nikada nigdje nije radio i koji ne bi znao promijeniti ni žarulju u kući drži vam predavanje o energiji, arhitekturi i transformaciji. Isti onaj koji upravlja državom koja više ne može opskrbiti strujom ni perilicu rublja kaže vam da želi kontrolirati kakav auto vozite. Pokušajte, na trenutak, vidjeti širu sliku. Ako vam taj čovjek može reći koji auto da vozite, što vam onda ne može reći? Zašto onda on ne bi umjesto tebe odlučivao što ćeš raditi, jesti, s kim ćeš spavati? Naravno, riječ je o totalitarnom instinktu, tj. oblik potpune kontrole, te da je zabrana automobila na benzin i dizel, između ostalog, udar na vašu neovisnost.

Suština je da će električna vozila moći kontrolirati isti ljudi koji kontroliraju električnu mrežu, što znači da će vam regulatorno tijelo sljedeći put kada vam odluči isključiti struju također onemogućiti da bilo gdje idete. Nećete moći nikamo stići iz Kalifornije. Još par stvari o svemu tome. Prije svega, sve to rade jer su jako zabrinuti zbog emisije ugljičnog dioksida, a izgaranjem fosilnih goriva dodaju se nove količine ugljika i uništava planet. Da ste uistinu zabrinuti zbog svega ovoga, što biste prvo odmah zabranili? Naravno, putovanje privatnim avionom. U samo 60 minuta leta privatni zrakoplov ispusti više ugljičnog dioksida nego prosječno američko kućanstvo u tri mjeseca.

Stoga privatni zrakoplovi proizvode više stakleničkih plinova nego cijela Danska, ispuštajući oko 15 puta više zagađivača od komercijalnih zrakoplova. Čovjek bi pomislio, budući da privatnim zrakoplovima uglavnom voze bogati, a kult globalnog zatopljenja je najpopularniji među bogatim i utjecajnim pojedincima, da bi se i oni sami odrekli putovanja privatnim zrakoplovom. A upravo je suprotno. Od završetka pandemije broj putovanja privatnim zrakoplovom je u porastu. Od 2019. broj letova mlaznjaka u poslovne svrhe porastao je za više od 22 posto. Više od 70 posto letova privatnim zrakoplovima odvija se unutar SAD-a. Što ti ljudi uopće rade? Pa, to su ili putujući političari poput Gavina Newsoma, koji ne koristi komercijalne letove, i naravno slavne osobe, poput pjevačice Taylor Swift. Njezin je mlaznjak samo ove godine u atmosferu ispustio 8300 tona ugljika. Zanimljivo, zar ne?

Dakle, ako sami pokušavate smanjiti svoj ugljični otisak, pomislili biste da će manje misliti o vama i vašem monovolumenu nego o svojim mlažnjacima G4. Ali ne, njih za njihov G4 nije ni najmanje briga. Zato Taylor Swift, Gavin Newsom, Nancy Pelosi i slični drže lekcije o klimi, ali nikada neće odustati od svojih privatnih zrakoplova – jer kada letite svojim avionom, ne samo da se ne morate brinuti o covidu (ne čak ne moraju nositi masku), ali ne i na zakone koji se odnose na klimatske promjene.

Dakle, Kalifornija nije zainteresirana za sprječavanje kreatora politike poput Gavina Newsoma da putuju gdje god žele, ali želi kontrolirati kako vi putujete. Pa, to je Kalifornija. I tako dođete u iskušenje da kažete: “Pa dobro, Kalifornija je prekrasna, ali očito je vode luđaci koji je pretvaraju u zemlju Trećeg svijeta. Možda je sve ovo samo dio njihovog popisa ideja kako uništiti ovo najljepše mjesto na planetu.” Ali ne, nema samo Kalifornija ovaj problem. Sve se to ne događa samo u njoj.

Iste se stvari događaju na mnogo trezvenijim mjestima poput Virginije. Prema zakonu, benzinski i dizel motori moraju se postupno ukinuti do 2035. godine, što je skoro sutra. Slične zakone usvojili su Massachusetts i Washington. Isto vrijedi i za New York i Oregon. Ukupno 15 američkih saveznih država podržalo je plan Kalifornije o forsiranju vozila s nultom emisijom, od kojih niti jedno nije zapravo s nultom emisijom – ta su vozila samo električna i stoga se lako mogu kontrolirati putem električne mreže, a nije riječ samo o tih 15 američkih države, ali i savezna vlada. Prema Bidenovoj administraciji, počevši od 2035., svi će morati voziti električna vozila.

Tajnik Grenholm: Svi mi nastojimo postići cilj koji je postavio predsjednik – postići stopostotnu čistu električnu energiju do 2035. i nultu emisiju ugljika do 2050. Ako već vozite električno vozilo, podrazumijeva se da se to ne odnosi na vas.

Senator Ed Markey: Nema razloga da plaćate 4-5 dolara za galon goriva kada možete imati potpuno električno vozilo.

Senatorica Debbie Stebenau: Nakon dugog čekanja zbog nedostatka čipova, konačno sam dobila svoje električno vozilo, odvezla sam se prošlog vikenda od Michigana do ovdje bez zaustavljanja na benzinskim postajama bez obzira na cijenu goriva.

Pete Buttigieg: Što nam više smetaju visoke cijene goriva, to više profitiraju oni koji si mogu priuštiti kupnju električnog vozila.

Ovo je još jedna serija idiota koje nitko ne bi angažirao, svaki s dugom poviješću neuspjeha. Nitko od njih nikad ništa nije postigao u stvarnom životu, a koji nam sada drže predavanja o moralu i kako vaš auto uništava planet, a oni sami i dalje lete privatnim avionima. Dokle će ova država biti prisiljena sve to trpjeti? Nema razloga da plaćate četiri ili pet dolara za galon goriva, kaže Ed Markey koji je cijeli život proveo na grbači ljudi i nema pojma koliko išta košta. Električno vozilo košta preko 60.000 dolara, ali to je samo dio cijene. Punjenje električnog vozila u zemlji u kojoj ih već ima veliki broj košta više od rezervoara benzina.

Ili kako je to objasnio švedski novinar Peter Imanuelsen: “Cijena električne energije u Norveškoj određena je na dolar po kilovatsatu. Po toj cijeni, jedno Teslino punjenje koštat će vas 100 dolara.” Pa ipak, političari diljem svijeta, koji su možda u dosluhu s tvrtkama električnih vozila, tjeraju ljude da kupuju proizvode koje ne žele. Ključna riječ je “sila”. Nije riječ o dobrovoljnoj transformaciji kao u demokraciji, gdje ljudi sami upravljaju svojim životima i biraju kako žele živjeti. Ne, ovo je opet nešto što nam svima nameće mala skupina ljudi s vrha – revolucija odozdo, kao i uvijek.

Banka u Australiji objavila je da više neće davati kredite za kupnju vozila na konvencionalna goriva. Nećete ga više moći kupiti, jer ga nećete moći financirati. Europski parlament upravo je izglasao zabranu prodaje novih vozila na benzin u cijeloj Europi, koja bi trebala stupiti na snagu 2035. U toj istoj Europi semafori se gase jer nemaju dovoljno struje da ih drže uključenima cijelo vrijeme. Kako će to onda uopće funkcionirati? Nevjerojatno je da se to uopće događa. Vratimo se tri koraka unazad. Zabrana benzinskih i dizelskih motora, koje koristimo više od 100 godina, koji su u potpunosti definirali moderno društvo, najveća je životna promjena. Je li vas netko uopće pitao za to? Je li bilo rasprave? Nije.

Slušamo samo da to moramo prihvatiti jer je dobro za okoliš, a to je laž. Mjerljiva laž. Električna vozila su vrlo loša za okoliš. Roger McGrath nedavno je o tome pisao u časopisu Chronicle. Samo za bateriju jednog električnog vozila potrebno je, citiram, “preraditi najmanje 50 tona rude, naravno uz korištenje fosilnih goriva”.

Za jednu bateriju potrebno je najmanje “15 kilograma litija, 30 kg kobalta, 65 kg nikla, 45 kg bakra, 95 kg grafita i oko 250 kg čelika, aluminija, magnezija, plastike i drugih materijala”, sve osim od kojih se jedna dobivaju iz rude. A gdje će se svo to rudarenje odvijati? U zemljama trećeg svijeta, gdje ne postoji zakonska regulativa zaštite okoliša. I kako je to dobro za okoliš?

U Kaliforniji će pak, prema novoj naredbi Gavina Newsoma, svako vozilo trebati upravo te materijale. Tu nastaje problem. Jednostavno nemamo toliko litija i kobalta u SAD-u. Odakle ćemo ih onda nabaviti? Rudnici litija nalaze se u Kini. A ima ih i u Kongu. Iskorištavajmo Afriku, kako bismo kasnije mogli o sebi misliti da smo vrli u brizi za okoliš. Kako je prošle godine napisao New York Times: “Proizvodnja sirovina poput litija, kobalta i nikla, ključnih za izradu električnih vozila, uništava zemlju, vodu, floru i faunu i ljude”, a usput, je zemlja, voda, biljni i životinjski svijet i ljudi četiri su kategorije za koje ekološki lobi ne pokazuje apsolutno nikakav interes. Nije ih baš briga za zemlju. Baš ih briga za vodu. Ne mare za biljke i životinje, Ne mare za ljude.

Postala je religija. Suština je da se zbog toga osjećaju kao da su dobri ljudi i povećava njihovu kontrolu nad vama. I točka. Inače, ni na koji način ne razmatraju utjecaj svega toga na nacionalnu sigurnost. Što se tiče solarnih panela i vjetrogeneratora, materijali potrebni za izradu baterija za električna vozila dolaze nam – znate već – iz Kine. 40 posto svjetskog sirovog litija prerađuje se u Kini. Prema Bloombergu, kineski udio na tržištu litij-ionskih baterija je oko 80 posto. Čak i kad bismo mogli izbjeći taj problem rudarenjem litija u, recimo, Nevadi i zagađivanjem okoliša u širokom području oko rudnika, što onda? Pa, onda će stotine milijuna Amerikanaca ovisiti o vozilima koja vlasti mogu isključiti u bilo kojem trenutku, opremljena softverom koji prati svaki vaš pokret.

U društvu visokog međusobnog povjerenja, u kojem svi misle da im je vlast na usluzi, u društvu koje nije nedavno zaposlilo 87.000 naoružanih poreznih inspektora da uništavaju male poduzetnike i svakoga tko za njih ne glasa – u društva poput, recimo, Švedske od prije trideset godina, sve bi to bilo sasvim u redu jer bismo i sami vjerovali da nam vlast stoji na usluzi. Ali u društvu u kojem predsjednik Sjedinjenih Država drži govor poput onog prije dva dana u kojem izjavljuje da pola stanovništva čine kriminalni elementi, vjerojatno nije najbolja ideja tim ljudima povjeriti kontrolu nad svojim vozilom.

Ovo je automobilski ekvivalent digitalnog novca. Ako stvarno do toga dođe, bit će to najveća životna promjena za vas i vašu obitelj u generacijama, a o tome se uopće ne priča.

Vijesti

Koalicija voljnih za rat i muka po Andreju

Published

8 sati ago

1 travnja, 2025

Igor Matić

Nakon kraće pauze tijekom koje premijer Plenković i predsjednik Milanović svojim istupima nisu dominirali udarnim terminima u vijestima i na naslovnicama portala, dva ključna hrvatska političara opet su preuzeli pozornost javnosti.

Alen Fućak

autor: Alen Fućak

Ovaj put ne radi se o trivijalnim razlozima njihovog stalnog sukoba već je tema krajnje ozbiljna – geopolitičko pozicioniranje Hrvatske.

Foto: EPA

Premijer Plenković odazvao se pozivu francuskog predsjednika Macrona i predstavljao Hrvatsku u Parizu na sastanku “Koalicije voljnih”.

Ova britansko-francuska inicijativa nastala je kao odgovor na sve upitniji status NATO-a nakon Trumpovog rezerviranog stava prema ovom vojnom savezu. Koalicija voljnih okuplja 30-ak najmoćnijih i manje moćnih europskih sila i još poneku državu izvan starog kontinenta.

Tema udruživanja u koaliciju je, naravno, Ukrajina i model financijske i vojne pomoći državi koju je zapravo zapad gurnuo u rat s Rusijom. Samo ime koalicije također je vrlo indikativno.

S druge strane, Zoran Milanović bio je u službenom posjetu Crnoj Gori odakle je poslao nekoliko svojih već uobičajenih poruka.

Hrvatski Predsjednik tako je izjavio da “upozorenja o budućim ruskim napadima na Europu podsjećaju na Andersonovo Carevo novo ruho. Istaknuo je i da Rusija nema dovoljno vojnika ni za Ukrajinu.

Milanović: Hrvatski vojnik ne će u Ukrajinu! Vidim da tako razmišljaju i naši ključni ministri

Istovremeno, na svom je facebooku bio vrlo konkretan i između ostalog napisao; Hrvatski vojnik neće ići u Ukrajinu ni u kojem aranžmanu, to je potpuno isključeno. Na tome sam vodio kampanju i to je moj dug vjere prema onima koji su mi dali povjerenje. Ali, vidim da tako razmišljaju i neki od ključnih ministara u Plenkovićevoj vladi. Nemojmo sami sebe dovoditi u poziciju samosluđivanja.

Predsjednik i Premijer tako imaju dijametralno suprotna stajališta oko ključnog političkog i vojnog pitanja današnjeg svijeta.
Pritom Plenković slijedi prevladavajući europski stav da Rusiju treba odvratiti argumentima sile.

Europska ratna propaganda

Zlo koje je preplavilo Europu, demonski utjecaj izazvan silnim nemoralom, javnim sotonističkim ritualima i politikama koje umjesto života podržavaju kulturu smrti za posljedicu imaju potpunu duhovnu, a onda i racionalnu sljepoću europskih čelnika.

Crno-bijeli pogled na najozbiljniju krizu u Europi od 2. svjetskog rata prihvaćaju podjednako i europski političari i razni stručnjaci za geopolitičke odnose. Na žalost, njima su se pridružili i mnogi europski građani koji već dugo nisu iskusili rat.

Mnogi u Europi, a i Plenkoviću odani poslušnici u našoj domovini, potpuno su uvjereni da se zlo utjelovilo u ruskom predsjedniku koji je odlučio pokoriti Europu.

Propagandna mašinerija je u punom pogonu. Nakon silnih tekstova o vojnom i gospodarskom slomu Rusije tijekom prve dvije godine rata sada se promijenila priča. Rusija više nije na koljenima nego je postala zlokobna prijetnja europskim narodima.

Fascinantna je ta uvjerenost hipnotiziranih zagovaratelja rata da je sukob u Ukrajini početak velike ruske invazije na Europu.
Tu se prvenstveno radi o zaslijepljenosti strahom i potom mržnjom koja dolazi kao njegova posljedica.

Obuzeti ovim osjećajima koji su duhovne naravi ti ljudi uopće ne mogu razumski rasuđivati.

Zanimljivo je primijetiti da je istovjetna matrica bila primjenjivana i u krizi koja je prethodila Ukrajinskoj.

Riječ je naravno od Covid krizi kod koje je također strah, tada od zaraze, rezultirao mržnjom prema necijepljenima i tzv. “antivakserima”.

Protagonisti su bili isti. Isti mediji, a često čak i isti novinari koji su onda provodili ispiranje mozga, čine to i sada.

Isti političari koji su pozivali na cijepljenje eksperimentalnim pripravkom sada pozivaju na oružje.

Heroji dnevnih boravaka koji su u lockdownu preplavljivali društvene mreže svojim očajničkim statusima o “bakoubojicama” sada dosađuju s “putinofilima”. Znakovito je i kako je Covid kriza nestala sa stupaca medija i iz statusa podizača panike onaj dan i sat kad je započeo rat u Ukrajini.

U medijima se zaziva oštar odgovor europskih država. Zamjera im se što su od raspada Varšavskog pakta prepustile SAD-u sigurnosnu politiku i vojnu obranu njihovih interesa. Kao posljedica tih propusta, eto, iznenada su se našle same nasuprot moćnog ruskog medvjeda.

Europske sile sada kreću u naoružavanje svojih vojski za koje će Europska unija osigurati silne milijarde eura. Službeno se nadaju da će postići odvraćanje ruskih posezanja za europskim teritorijem i istovremeno ih natjerati da napuste okupirane dijelove Ukrajine, a ustvari se pripremaju za rat.

Njemačka privreda u potpunosti se preorijentirala na ratno gospodarstvo. Njihova autoindustrija već se dobrim dijelom prebacila na proizvodnju borbenih vozila, a pravo naoružavanje tek će uslijediti nakon što sredstva postanu dostupna.

Slična je situacija i u Francuskoj i Italiji.

Istovremeno Macron, Starmer i europska “ministrica vanjskih poslova” Kaja Kallas izjavljuju da nema teritorijalnih ustupaka i da se Rusija mora povući iz Ukrajine.

Ruska pozicija

Samo onaj tko je potpuno izgubio sposobnost racionalnog sagledavanja stvarnosti može pomisliti da će Rusija pristati na takve zahtjeve. Bilo bi nelogično da nakon ukrajinskog odbijanja Istanbulskog sporazuma još tamo početkom rata u travnju 2022. sada popusti pod prijetnjom europskog “tigra od papira”.

Podsjećamo, Rusija je tada Ukrajini nudila teritorijalnu cjelovitost (izuzev Krima) u zamjenu za njenu demilitarizaciju, odustajanje od ulaska u NATO i njen neutralni status. U tim su zahtjevima defacto sadržani razlozi zbog kojih je Rusija napala Ukrajinu.

Tada, kad su Ukrajinci već bili pristali na ruski prijedlog, pojavio se danas zaboravljeni bivši britanski premijer Boris Johnson i zaprijetio Ukrajincima. Najavio je izostanak svake pomoći zapada ako na sporazum pristanu. Istovremeno im je ponudio pružanje pune financijske i vojne podrške ako ustraju u borbi za svoju teritorijalnu cjelovitost.

Što se tada sve događalo u Istanbulu može se pročitati ovdje.

Zapad je tada mislio da će sankcijama slomiti kičmu Rusiji i da će preko Ukrajinaca i na njihovoj žrtvi oslabiti svog ipak najopasnijeg geopolitičkog suparnika.

To se nije dogodilo, u međuvremenu je pored stotina tisuća Ukrajinaca, poginulo i stotine tisuća Rusa i potpuno je iluzorno očekivati da će se ovi sada, kad dominiraju na svim dijelovima bojišnice, vratiti na ponudu iz Istanbula. Tvrdo ustrajavanje Europskih sila na tom zahtjevu isto je što i objava rata s odgodom.

Hrvatski ratni jastrebići

Na predsjedničkim izborima u prosincu 2024. Zoran Milanović odnio je uvjerljivu pobjedu upravo zahvaljujući njegovom odbijanju davanja svoje suglasnosti za sudjelovanje hrvatskih vojnika u NSATU. Ova vojna misija ustvari je bila svojevrsna prethodnica onome u što će se, vrlo izvjesno, jednom pretvoriti Koalicija voljnih.

Hrvatski narod na tim je izborima pokazao Plenkoviću što misli o uplitanju naše zemlje u sukob u kojeg nas njegova vlada želi uvući.

Naoružavanje pa “ako treba i rat” najviše zazivaju “junaci” koji nikad nisu iskusili artiljerijsku paljbu po svom položaju ili fijukanje snajperskih hitaca oko njihovih glava. Dronove nećemo ni spominjati.

Heroji koji su eskivirali priliku da iskuse borbu u pravednom Domovinskom ratu sada su odlučni da rješavaju geopolitičke razmirice velikih sila i Rusima pokažu zube.

U tom svijetlu posebno je zanimljivo promatrati naše zastupnike u Europarlamentu. SDP-ovci i Možemovci tamo slijede retoriku Socijalista i Zelenih. U Hrvatskoj, zbog utjecaja Milanovića, Možemo i SDP se drže rezervirano prema sudjelovanju Hrvatske u ratnim koalicijama,

Stavovi Socijalista i Zelenih tako se po ovom pitanju uopće ne razlikuju od stavova Europskih pučana. SDP-ov Picula i HDZ-ov Stier zahtijevali su dozvolu da se zapadnim raketama gađa Rusija. O njihovim zahtjevima može se pročitati ovdje.

Možemovac Gordan Bosanac još je jedan primjer beskrupuloznog “ratnika” koji se izrazito zalaže za militarizaciju Europe. Njegove izjave mogu se pogledati na poveznici ovdje.

Već vidimo Bosančeve trupe kako utjeruju strah u kosti Crvenoj armiji. Dok je po ukrajinskim ravnicama budu ganjale orit će se stihovi njihove koračnice: “Jer još trava nije nikla gdje je stala moja štikla”.

Naš Premijer koji je za vrijeme Domovinskog rata bio nesposoban za vojnu službu slijedi ratnu retoriku svojih političkih uzora. Istini za volju, ipak se radi o nešto blažoj verziji od one koju iznose njeni najratoborniji predstavnici.

Plenkovićeva umivena ratna retorika

Plenković se nakon sastanka u Parizu izjasnio da je za raspoređivanje europskih vojnika u zapadnom dijelu Ukrajine. Tvrdi da bi to bilo svojevrsno jamstvo i odvraćajući element za daljnju rusku agresiju na Ukrajinu. Također, kritizira Trumpa jer je američkom predsjedniku mirotvorstvo važnije od pravednog mira.

Koliko zao ili nerazuman moraš biti da ti 3. svjetski rat bude prihvatljiviji od nepravednog mira. Raspoređivanje francuskih, britanskih i ostalih europskih postrojbi na drugu liniju Ukrajinskog sukoba samo je jednu iskricu udaljen od sukoba svjetskih razmjera.

Ovaj naš mali ratni tigar kao da zaboravlja da i on ima muškog potomka i da će biti jako nezgodno svog sina skrivat, a tuđe slati u rat.

Plenković usamljen u svojim ratnim namjerama

Ali, na svu sreću, dobri su izgledi da do toga ipak neće doći. Teško je zamisliti situaciju u kojoj Plenković uspijeva poslati hrvatske vojnike izvan Hrvatske bez suglasnosti predsjednika Milanovića. Osobito je to teško nakon već spomenutih izbora na kojima je Milanović trijumfirao upravo na toj temi.

Zbog postotka podrške koju ljevica uživa u hrvatskom narodu, potpuno je jasno da je Milanović dobio značajnu podršku glasača desnice. Mnogi od njih su ga odlučili podržati usprkos različitom svjetonazoru. Uspio ih je uvjeriti da će se oduprijeti slanju naših vojnika u tuđe ratove i stavljanju mete na čelo hrvatskom narodu.

Ljevica nema izbora, mora slijediti Milanovića jer nit ima sadržaja niti neku drugu osobu koja bi je mogla održati na površini političkih zbivanja. U posvemašnjoj bezidejnosti njenih politika Milanović je jedina preostala bova za koju se drže.

Plenkovićev koalicijski partner, Domovinski pokret, oglasio se na konferenciji za medije preko Stipe Mlinarića i jasno naznačio da se protivi slanju hrvatskih vojnika u Ukrajinu.

Premijer se očigledno našao u ozbiljnim problemima. Zbog svojih savezništava s Macronom i tko zna kojim briselskim centrima moći dužan je Hrvatsku privesti u vojni tabor koji će ratovati protiv Rusije.

Predsjednik države s kojim u jednakom omjeru dijeli ovlasti za vanjsku politiku i koji je ujedno i vrhovni zapovjednik vojske ne podržava njegove namjere.

Ne podržavaju ih ni koalicijski partneri u nikad tanjoj parlamentarnoj većini. Jednako tako, pitanje je i kako bi se tu postavio rezervni Pupovac. Poznato je da Srbi nisu baš voljni zamjerati se pravoslavnoj braći. Pritom treba uzeti u obzir da glasovi SDSS-a u trenutnoj konstelaciji nisu dovoljni.

Muka po Andreju

Plenkovićeve ratne namjere ne podržavaju ni svi njegovi ministri i što je najvažnije ne podržava ih ni narod. Opet, “tko s vragom tikve sadi o glavu mu se razbijaju” i Plenković je sasvim izvjesno pritisnut i nema mogućnost svojim nalogodavcima reći – ne!

Stisnut između čekića i nakovnja Plenković za sada diplomatski tvrdi da slanja naših vojnika u Ukrajinu neće biti. Istovremeno, svoju prisutnost u Koaliciji voljnih pravda tezom da mora biti za stolom kad se kreira sigurnosna arhitektura Europskog kontinenta.

Očigledno je dobio još vremena da smisli kako razriješiti svoje unutarnjopolitičke nevolje. Tu mu je na ruku išlo i značajno razilaženje u čvrstoći stava prema Rusiji kod članica koalicije. Za sada su tamo i voljni i bezvoljni za sviranje u ratne trube.

Bude li pritisak postajao jači, Plenkoviću će preostati jedino – odstupanje. Ne bi bilo čudno niti da ga njegovi europski “prijatelji” kazne ako ne odradi ono što se od njega očekuje.

Informacije o njegovoj ulozi u nekoj od mnogobrojnih afera vrlo vjerojatno bi u tom slučaju ugledale svijetlo dana. Objavila bi ih neka od medijskih kuća koje pored ostalog djeluju i kao povremeni alati stranih obavještajnih agencija.

Uskoro bi mu Laura Koveshi pokucala na vrata, a Andrija Jarak izvještavao uživo ispred njegovog stana.

Da Plenkovićeva pozicija nije baš bajna pokazuje i njegovo zdravstveno stanje, problemi sa srcem indikator su enormnog stresa.

Ali i neke druge informacije upućuju da je Plenkovićeva pozicija poprilično klimava. Iz dobro obaviještenih izvora saznali smo da su političke stranke u Hrvatskoj, za predstojeće lokalne izbore, dobile znatno manje iznose kredita od uobičajenih. Odgovor banaka bio je – veliki su izgledi da padne vlada!

Hrvatska treba novo vodstvo koje će biti duboko uronjeno u Boga

Možda je doista došao trenutak da hrvatski narod iznova izađe na birališta. Zalog je prevelik, radi se o svrstavanju u sukobu koji bi mogao biti najkrvaviji u povijesti.

Za takvo doba Hrvatska treba novo vodstvo, treba ljude visokih moralnih vrijednosti. Premijer koji po svoje mišljenje ide u Pariz i kojem su svi ministri koje je odabrao ili smijenjeni ili opterećeni aferama pripada prošlim vremenima.

Hrvatska treba kompetentne, sposobne i što je najvažnije, treba ljude duboko uronjene u Boga. Kako sada stvari stoje, europskim narodima, u koje se i naš narod ubraja, samo Bog može pomoći.

Distanciranje Crkve od lažnih demokršćana

Posebna odgovornost u vremenima koja su pred nama je na Crkvi. Hrvatska Crkva na svom čelu ima čovjeka herojskih kreposti koji je to pokazao svojim djelima.

Jasnim distanciranjem od rodne ideologije, pastirskim pismom i podsjećanjem na ugovor sa svetim papom Agatonom o nenapadanju drugih naroda i konačno znakovitom čestitkom Milanoviću, Kutleša je pokazao da duhovnog vođu imamo, a više o ovoj temi može se pročitati na poveznici ovdje.

Nadbiskupu Kutleši sada se trebaju pridružiti i ostali biskupi, svećenici i vjernici. Hrvatska treba duhovni preporod.

Jasno distanciranje od lažnih demokršćana utjelovljenih u HDZ-ovim političarima potrebno je kao zadovoljština za sva ona pozivanja s oltara da se glasa za HDZ kojima smo svjedočili desetljećima unazad. HDZ je “uzvratio” Istanbulskom konvencijom.

Od prvog hrvatskog premijera pa do ovog aktualnog samo je Tihomir Orešković bio vjernik, ali on se zadržao svega nekoliko mjeseci i bio je prvi kojem je u saboru izglasano nepovjerenje.

Hrvatska je spremna za lidera koji će se u svemu nadopunjavati s duhovnim vodstvom naroda. Možda je došlo vrijeme da nam postanu jasnija i međugorska ukazanja, proroštva don Gobija i mnogih drugih koji su Hrvatsku naznačili kao mjesto odakle će se Kristovo svijetlo iznova proširiti Europom.

izvor: Dijalog.hr

Vijesti

ZAŠTO SELIM IZ ZAGREBA ILI KAKO JE POKORENA HRVATSKA METROPOLA

Published

14 sati ago

1 travnja, 2025

Uredništvo

Sa svojom obitelji napuštam Zagreb jer ga više ne prepoznajem. Grad koji je nekoć bio ponos hrvatske kulture, utvrda gospodštine i jednog specifičnog identiteta, sada je tek svojevrsni eksperimentalni poligon progresivnih ideologa. Vladajućoj strukturi nije u interesu sukreirati zajednicu zdravih, autentičnih pojedinaca, već oblikovati amorfnu masu koja se kameleonski prilagođava unaprijed zadanim shemama “naprednih” politika. Zagreb više nije prostor u kojem su Zagrepčani domaćini; on je postao kulisa nečijeg društvenog inženjeringa, a mi statisti u predstavi koja nije naša.

Pitam se, dok ovo pišem, gdje su svi oni istinski Zagrepčani, ljubitelji ovoga grada koji ga vrednuju iznad prolaznih radikalnih ideja današnjeg duha vremena? Jesu li se oni već odselili, jesu li dopustili da ih ušutkaju ili se njihov glas jednostavno ne uspijeva probiti kroz jeku aktualnog pravovjerja?

Svakome kome ispravna vrijednosna hijerarhija nije narušena – kome je dobrobit vlastite okoline važnija od pukog usađivanja ideologije – jasno je da je u Zagrebu nešto trulo. Toliko trulo da se mnogi pošteni građani okreću nostalgiji prema prethodnoj vlasti, o kojoj je suvišno trošiti riječi. Jer koliko god bila obilježena korupcijom, ta je vlast barem održavala donekle funkcionalan grad, dok ga ova trenutna, čini se, namjerno urušava. Trulež koja se uvukla u Zagreb nije samo posljedica urbanističkih intervencija koje brišu njegovu povijest već i načina na koji se građane tretira – ne kao baštinike nečega vrijednog, nego kao smetnju realizaciji vizije koja s njima nema veze.

Ako netko, primjerice, danas izrazi zabrinutost što je u vlastitom kvartu, na vlastitom placu, prisiljen govoriti stranim jezikom, odmah biva etiketiran zamornim i predvidljivim optužbama – od šovinizma preko rasizma do nacionalizma. Iako su mnogi naši preci kroz stoljeća ginuli za obranu hrvatskog jezika, on se sada promatra kao nešto sporedno, pa čak i nepoželjno. Autentični zagrebački duh guši i očita simbolička preobrazba grada. Pitamo se generalno što Zagreb ima s radikalnim parapolitičkim rasno nabijenim ili seksualno eksperimentalnim pokretima iz SAD-a? Zašto ne možemo prošetati svojim gradom bez da nas se na svakih parsto metara pokušava indoktrinirati njihovim parolama i uvjerenjima, i to o našem trošku? Zašto gradonačelnik koji glasno odbija vodeću vjeru naše države kleči pred nekim drugim svjetovnim pseudobožanstvima?

Nadalje, povijesne fasade zamjenjuju se sterilnim staklenim kockama, koje su jednako beživotne bilo da se nalaze u Zagrebu, Briselu ili Londonu. Arhitektura je prestala biti nadogradnja duha grada i postala njegova negacija. Kada se pak građani pobune, kada jasno kažu da žele nešto drugo, bivaju ignorirani. Sjetimo se ankete u kojoj je oko 90% građana iskazalo želju da se na Langovom trgu izgradi zgrada u tradicionalnom zagrebačkom stilu ili opravdane reakcije većine na zapanjujuće ružan novi gradski logotip. Odgovor vlasti? Potpuno ignoriranje. Dobili smo samo floskule o tome kako “arhitektura/umjetnost mora gledati prema naprijed”. Prema čemu, gospodo? Što je to u vašem “napretku” toliko vrijedno da bismo zbog njega trebali prodati vlastiti grad? I zašto o tome kukavički šutite?

Nije samo arhitektura ta koja svjedoči o raspadu Zagreba. Tu su i komunalije, koje su postale sinonim gradske potkapacitiranosti. Osim uvredljivih vrećica koje su sve prisutnije na ulicama nekadašnjeg “belog grada”, primjećujemo kako su troškovi upravljanja otpadom i prometom porasli, dok je njihova kvaliteta pala, što značajno utječe na svakodnevni život Zagrepčana. Planovi se ne donose sukladno našim potrebama i željama, unatoč tome što smo mi kao građani glavni financijeri gradskog proračuna, već prema idejama onih koji naš novac kontinuirano preusmjeravaju sebi podobnoj mašineriji pseudoumjetnika, proizvođača industrije zabave, režimskih novinara i sličnih struktura.

Glavne prometnice se sužavaju, ceste se zatvaraju, a vožnja automobilom postaje nemoguća misija. Pješaci i biciklisti ni sami ne znaju trebaju li se osjećati sigurno na “prilagođenim” stazama ili očekivati još jednu nelogičnu preinaku. Odluke o prometnoj politici donose se bez temeljitih analiza, bez referiranja na upozorenja struke i bez stvarnog dijaloga s građanima. Zagreb kakav smo poznavali tako nestaje pred našim očima te se pretvara u još jednu bezličnu, raščovječenu, identitetski nekoherentnu, gužvom zagušenu i namjerno poružnjenu metropolu, karakterističnu za ovu duhovno opustošenu civilizaciju koju smo nekada nazivali zapadom.

I zato odlazim. Ne mogu živjeti u gradu kojem se krade njegov duh, kojem se identitet mijenja po diktatu trendova koji nemaju veze s njegovom poviješću i kulturom. Ne odlazim zato što glorificiram život izvan grada, već upravo suprotno – zato što ono što se danas naziva Zagrebom više nije grad. Grad ima svoju baštinu, svoje crkve koje nisu u skelama, svoj jezik, svoje običaje i specifičnosti koje poznaju samo oni koji njime koračaju od malih nogu. Ovo što danas gledamo – taj takozvani “15-minutni grad” – uistinu jest betonska džungla, dehumanizirana i iskorištavana kao platno za nečije ideološke eksperimente.

Odlazim jer ne pristajem na laž da su nabrojane promjene neizbježne i “napredne”. Ne pristajem ni na to da se svoga grada moram odreći jer tako nalaže bilo koja od umjetno uzdignutih “kriza” današnjih pravovjernih vitezova. Destrukcija tradicije ne može biti preduvjet razvoja; naprotiv, sama riječ razvoj podrazumijeva očuvanje određenih temeljnih vrijednosti, na koje se postupno nadograđuju nove ideje i postignuća. Razvoj ne znači uništavanje postojećeg, već njegovo unapređenje i prilagodbu aktualnim potrebama, čineći ga boljim, a ne radikalno novim. Zagreb koji volim još postoji, ali sve više samo u sjećanjima, starim fotografijama i pričama onih koji pamte bolje dane. U praksi on blijedi te gubi bitku s prevalentnim zagušljivim jednoumljem.

Stoga biram otići tamo gdje tradicija još nešto znači; gdje se grad tretira kao zajednica prošlih, trenutnih i budućih generacija umjesto kao mjesto tiranizirajuće sadašnjosti ili progresivnosti. Možda ne mogu zaustaviti taj proces, pogotovo ako će većina i dalje nepromišljeno davati glas za njega, ali mogu odbiti sudjelovati u toj igri. A ponekad je i to dovoljan oblik otpora. Ovo pritom nije zbogom, nego moje doviđenja Zagrebu – jer od njega nikada neću odustati.

izvor: SapereAude

Vijesti

ŽIVOTNI VIJEK u europskim državama: GDJE SE najdulje živi?

Published

20 sati ago

1 travnja, 2025

Uredništvo

Stanovnici Švicarske imaju najduži prosječni životni vijek u Europi, koji iznosi 84,3 godine, dok ih s vrlo sličnim rezultatom slijedi Španjolska s 84,0 godine.

Među zemljama s visokom dugovječnošću nalaze se i Francuska (83,0 godine), Italija (83,5 godina), Norveška (83,1 godina) te Island i Malta, gdje prosječni životni vijek iznosi 83,4 godine.

Skandinavske zemlje također bilježe visoku očekivanu životnu dob, dok u Irskoj stanovnici u prosjeku žive 82,9 godina, a u Portugalu 82,5 godina.

S druge strane, najniži prosječni životni vijek u Europi zabilježen je u Rumunjskoj (76,4 godine), Bugarskoj (75,8 godina) i Mađarskoj (76,7 godina). Hrvatska se smjestila u sredinu ljestvice s prosječnim životnim vijekom od 78,6 godina (Nacional).