Isključenje crkvene tradicionalne latinske mise i tiransko nametanje liturgije pape Pavla VI. događaji su čiji se duboki uzroci moraju tražiti među samim premisama koje su dovele do nastanka modernog svijeta. “Mutacija” od svijeta satkanog simbolima i teofanijama do svemira kojim upravljaju jedinstveni zakoni mehanike i lišenog transcendentnog horizonta nevidljivog carstva, odražava duboku krizu kršćanske vjere koja je rodila onu sintezu hereza koju je sveti papa Pio X. nazvao “modernizmom” – prenosimo s Remnant News.
Piše: Robert Lazu Kmita | Ostatak kolumnista, Rumunjska
U kontekstu svake veće krize u povijesti Crkve, Bog je osigurao prisutnost prosvijetljenih umova sposobnih razumjeti i odgovoriti na hereze koje ugrožavaju spasenje Njegovih vjernika. Arijansko krivovjerje osudili su i nadvladali teološki i filozofski geniji poput svetih Atanazija Velikog (oko 297. – 373.) i Grgura Nazijanskog (329. – 390.). Za suprotstavljanje jednoj od najsuptilnijih kristoloških krivovjerja, monotelitizmu, izabran je sveti Maksim Ispovjednik (oko 580. – 662.).
U tom smislu, mogli bismo se zapitati: tko su odabrani umovi da osude i bore se protiv liturgijskih krivovjerja koja su kulminirala zamjenom tradicionalne rimske liturgije liturgijom pape Pavla VI. Vrlo vjerojatno neki od najozbiljnijih kandidata su vlč. Roger Thomas-Calmel O.P. (1914. – 1975.), Dietrich von Hildebrand (1899. – 1977.), Romano Amerio (1905. – 1997.), Michael Davies (1936. – 2004.) i, nedvojbeno, nadbiskup Marcel Lefebvre (1905. – 1991.). Uz ove figure valja spomenuti autora vrlo složene intelektualne putanje: francuskog filozofa Jeana Borella (rođenog u Nancyju 1930.).
Nitko ne može bolje od katolika koji voli tradiciju razumjeti koliko je kulturno i društveno ozračje suvremenog svijeta nemoguće za disati. Mi smo poput preživjelih bombardiranja Hirošime i Nagasakija, koji se bore živjeti u radioaktivnom kontekstu.
Izuzetan je njegov doprinos razumijevanju krize bez presedana u kojoj se danas nalazimo. Među njegovim brojnim knjigama ističe se nekoliko opsežnih monografija, među kojima i Le Mystère du signe. Histoire et théorie du symbole (Misterij znaka: povijest i teorija simbola, 1989.), Symbolisme et réalité (Simbolizam i stvarnost, 1997.), La crise du symbolisme religieux (Kriza religioznog simbolizma, 2009.) i Histoire et théorie du symbole (Povijest i teorija Simbol, 2015). U svim tim djelima, osim dubokog i detaljnog osmišljavanja temeljnog pojma “simbola”, nalazimo promišljanja o uzrocima koji su nas doveli u vrtlog najveće krize u cjelokupnoj povijesti Crkve.
Međutim, u ovom ću se članku osvrnuti na jedno drugo Borellino djelo, koje je srećom prevedeno na engleski — djelo u kojemu on sintetizira sve svoje doprinose. U ovom svesku, pod naslovom Osjećaj nadnaravnog, on ima za cilj razotkriti uzroke modernističkog krivovjerja koje je razotkrio sveti papa Pio X. Iz njegove analize istaknut ću jedan, značajan odlomak koji potpuno, precizno i jezgrovito predstavlja vanjske, kulturne uzroke modernizma. Kao što ćemo vidjeti, ti su uzroci doveli i do krize tradicionalne kršćanske vjere i do zamjene rimokatoličke liturgije. Ali prvo, evo Borellovih uvida:
„Istina je da se Katolička crkva suočila s najstrašnijim problemom s kojim se jedna religija može susresti: znanstvenim nestankom svemira onih simboličkih oblika koji mu dopuštaju da govori za sebe i da se manifestira, to jest onih oblika koji mu dopuštaju da ‘postoji’. To uništenje je izvršila Galilejeva fizika; ne zato što je, kako se obično tvrdi, lišio čovjeka njegovog središnjeg položaja – koji je za svetog Tomu Akvinskog u svakom slučaju najmanje plemenit i najniži – već zato što reducira teksturu tijela, njegovu materijalnu supstancu, na čistu geometriju i, istim potezom, čini znanstveno nemogućom (ili lišenom značenja) sposobnost ovog svijeta da služi kao medij za očitovanje Boga. Poriče se teofanijska sposobnost svijeta. U beskrajno velikom i izotropnom svemiru, ni utjelovljenje, ni uskrsnuće, ni uzašašće nemaju nimalo smisla. Nestala je razumna osnova za božansko i nadnaravno. Nikada čovječanstvo nije doživjelo sličan ‘epistemološki šok’ i nije se oporavilo. Znanost je tako postavljena, htjela ona to ili ne, kao neprijatelj religije. Teologija je morala postupno nastaviti s revizijom svih svojih koncepata; egzegeza je bila osuđena na rangiranje svih biblijskih podataka u kategoriju ‘kulturnih zanimljivosti’, ‘primitivnih prikaza’. Jedini izbor je između ‘demitologiziranja’ i ‘kulturne neuroze’ s,’ to jest svođenje cijelog Svetog pisma na nekoliko riječi etičke objave, ili pak nastavljanje kao da se vjeruje u događaje za koje se zna da su sasvim nemogući.”[i]
Dominantna kulturna paradigma, mediji koji je neprestano šire i cijeli sekularni obrazovni sustav ne čine ništa drugo nego ponavljaju mantre liberalizma, mehanicizma, progresivizma i evolucionizma čiji su autori – Galileo, Bacon, Descartes, Newton i Voltaire, Hegel, Darwin, Marx itd. – “postavili” kulturni kontekst u kojem je Evanđelje postalo nemoguće.
Nitko ne može bolje od katolika koji voli tradiciju razumjeti koliko je kulturno i društveno ozračje suvremenog svijeta nemoguće za disati. Metaforički rečeno, mi smo poput preživjelih bombardiranja Hirošime i Nagasakija, koji se bore živjeti u radioaktivnom kontekstu. I dominantna kulturna paradigma, mediji koji je neprestano šire i cijeli sekularni obrazovni sustav ne rade ništa drugo nego ponavljaju mantre liberalizma, mehanicizma, progresivizma i evolucionizma čiji su autori, od Galilea (1564.-1642.), Bacona (1561.-1626.), Descartesa (1596.-1650.), Newtona (1642.-1726.) i Voltairea (1694. – 1778.), do Hegela (1770. – 1831.), Darwina (1809. – 1882.) i Marxa (1818. – 1883.), uzurpirali su autoritet svetih otaca patrističke ere i crkvenih učitelja srednjeg vijeka. U osnovi, ono što su “postavili”, svojevoljno ili nenamjerno, više ili manje svjesno, kulturni je kontekst u kojem je Evanđelje postalo nemoguće.[ii]
Ovu “mutaciju” koja utječe na cjelokupni kulturni, društveni i politički kontekst kršćanske Europe primijetili su mnogi autori. Ovdje ću spomenuti samo oca Claudea Barthea čije je izvrsno djelo La messe, une forêt de symboles: commentaire allégorique ou mystique de la messe romaine традицияnelle avec indications historiques et rituelles (Via Romana, 2011.) nedavno prevedeno na engleski: A Forest of Symbols. Tradicionalna misa i njezino značenje (Angelico Press, 2023.). U njemu pokazuje da je potkraj 17. stoljeća počeo pad duhovnog, mističnog tumačenja Svetoga pisma i liturgije.
A ako bi netko tvrdio da je situacija bila slična u poganskom svijetu gdje su propovijedali Spasitelj Krist i njegovi prvi učenici, apostoli, odgovorio bih pojašnjenjem čija se važnost ne može precijeniti. Naime, da je drevni svijet, iako poganski, kada nije bio posve monoteistički, ipak priznavao postojanje nevidljivog svijeta, besmrtne duše, a ponekad čak i posmrtne nagrade i kazne. No, to čak nije ni najvažniji aspekt. Bitno je da svijet u kojem je Bog postao čovjekom nikad prije nije čuo Evanđelje. Odbijanja su bila uglavnom slučajna, obično motivirana privrženošću drugim religijama ili porocima kao što su zavist, preljub i lihvarstvo.
Oltar je mnogo stvarniji od kamena iz kojeg je isklesan, jer je simbol “ugaonog kamena” – Krista – s kojim dijeli tajanstvenu vezu koja ga pretvara u bitan liturgijski predmet. Naš prolazni svijet sadrži takve objekte koji sudjeluju u stvarnosti vječnih i božanskih arhetipova iz nevidljivog carstva.
Nasuprot tome, moderni svijet, kao što je tako jasno ilustrirano protestantskom revolucijom koju je pokrenuo arheheretik Martin Luther, bio je izgrađen na sustavnom odbacivanju autentičnog kršćanstva i Otkrivenja na kojem je utemeljeno – isključivo predstavljeno Rimokatoličkom crkvom i onim ograncima koji se stavljaju pod njezin autoritet (kao što je Grkokatolička crkva – bizantskog obreda – u istočnoj Europi).
Cjelokupna kulturna paradigma koju karakterizira marginalizacija, pa čak i eliminacija vjere potaknuta nadnaravnom kršćanskom objavom, temelji se na uzdizanju empirijsko-eksperimentalne znanosti na rang vrhovnog autoriteta. “Službeni” javni diskurs i zatvaranje crkava tijekom pandemije Covida to nam je obilato pokazalo. Sada, ovaj “autoritet” u srcu modernog svijeta temelji se na sekularnoj racionalnosti zamišljenoj kao suprotnost nadnaravnoj vjeri i na viziji kozmosa koja isključuje i hijerarhiju bića – od nižih kraljevstava do ljudi i anđela – i, kako kaže Borella, simboličku sposobnost svemira da “govori” o nevidljivom svijetu i Stvoritelju svega toga. postoji, Bog.
To objašnjava, na primjer, zašto je darvinistički evolucionizam, zajedno sa svim svojim “post-” varijantama, dobio i nastavlja održavati tako široko prihvaćanje: zato što njegova objašnjenja podrijetla i geneze čovječanstva isključuju postojanje božanskog Stvoritelja kozmosa. Danas se može, u najboljem slučaju, biti vjernik kod kuće, ali sigurno ne u laboratoriju za fiziku ili mikrobiologiju. Naprotiv, svaki pokušaj predlaganja teorija koje uspostavljaju racionalne veze između prirode i postojanja Stvoritelja obdarenog beskonačnom inteligencijom—beskonačno superiornom ljudskoj inteligenciji – pada u marginalizaciju pa i isključivanje iz znanstvene zajednice.
To je ono što je moderna kultura zaboravila, kultura koja više ne želi priznati ništa osim onoga što je dostupno u ovoj paloj stvarnosti, ovdje i sada.
No, najtežu posljedicu bilježi francuski autor: gubitak smisla za nadnaravno i njegovu tajnu, fenomene koji prate nesposobnost razmišljanja simbolizmom – ključnim pojmom svakog autentičnog kršćanskog shvaćanja, a time i svakog liturgijskog elementa.
Za tradicionalni kršćanski svijet, pojam “simbola” bio je ključ za razumijevanje naše stvarnosti. Prvo i najvažnije, simbol nije zamišljen kao nešto nestvarno, imaginarno, konvencionalno ili podložno ljudskom hiru – poput, primjerice, boja prometnih znakova za vozače. Naprotiv, sveti simboli su mostovi koje je stvorio sam Bog između našeg fizičkog svijeta, koji se može percipirati osjetilima, i metafizičkog, nevidljivog, duhovnog svijeta, koji se može dokučiti samo intelektom.
Na primjer, sveti oltar crkve mnogo je stvarniji od kamena iz kojeg je isklesan, jer je simbol “ugaonog kamena” – Spasitelja Krista – s kojim dijeli tajanstvenu vezu koja ga pretvara u bitan liturgijski predmet. Na taj način naš prolazni svijet sadrži takve objekte koji sudjeluju u stvarnosti vječnih (tj. božanskih) arhetipova iz nevidljivog carstva, gdje anđeli i sveci kontempliraju i slave Boga. Iz ove perspektive, simboli su stvarniji od bilo kojeg predmeta, od bilo kojeg stvorenja u našem svijetu, kojemu će jednog dana doći kraj.
To je ono što je moderna kultura zaboravila, kultura koja više ne želi priznati ništa osim onoga što je dostupno u ovoj paloj stvarnosti, ovdje i sada. Jasno je da takva “amnezija” može imati samo jedno objašnjenje: strašna kriza vjere koja je, počevši od protestantske reformacije, proizvela sve mutacije koje su dovele do uništenja “društvene vladavine Krista Spasitelja” i rođenja modernog svijeta.
Najnovije s RTV — Latinska misa u Africi | Michaela Matta intervjuirao Kenyan Traditionalist
[i] Jean Borella, Osjećaj nadnaravnog (T&T Clark, Edinburgh, 1998.), str. 23-24.
[ii] Ovo je glavna teza dominikanskog oca Rogera-Thomasa Calmela, teza o kojoj ću raspravljati u budućim člancima.
Kad završi gradnja Antikrist dolazi… Knjiga Zapadni put u apokalipsu – istina, otkriva nam mjesto na koje će zasjesti Antikrist. Riječ je o Solomonovom hramu koji se nanovo gradi za prijestolje Antikrista a kojeg Židovi nazivaju Mesija.
U knjizi je ispisano sljedeće:
Dan odricanja Nikolaja Drugog od prijestolja postao je uistinu mističan. Sam pakao je požurio da odahne s olakšanjem. Privremena vlada odmah ukinula sva ograničenja Židovima u Rusiji (sličan korak je bio prvi rezultat svih revolucija)
Uskoro – (opet slučajnost?) Na međunarodnoj razini donesena je Deklaracija Balfoura o formiranju “nacionalnog ognjišta” židova u Palestini. Tamo se ustremio iz početka potočić, a zatim i bujica ljudi, čiji su preci, u različito vrijeme, i u različitim zemljama, prihvatili judaizam.
Zidanje Solomonovog hrama
“A gdje su sada Zlatna vrata, kroz koja u grad mora ući Antikrist?”, Pitao sam u Jeruzalemu svog turističkog vodiča. Mladić, koji je do tada bio u potpunosti druželjubiv i šarmantan, doslovno je pozelenio od jada.
“Ne antikrist, već m-e-s-i-j-a!” – zlobno je naglasio svako slovo. Dakle tako! Vode turiste i poklonike, brinu se pronaći unosan poslić, sviruckaju na violini i – čekaju! Iz svakodnevice potpuno prizemnih poslova i poslića – čekaju!
Glavni mistični zadatak naseljenika je postao zidanje Solomonovog hrama. U svakoj sinagogi stoljećima su izučavali riječi starozavjetnih proroka Hagaja i Melahije o dolasku Mesije. Po proročanstvima, on će zasjesti u drugom hramu. Što to znači? Prvi hram koji je sazdao Solomon, razrušen je za vrijeme babilonskog cara Nabukodonosora. Drugi je podignut na tom istom mjestu krajem šestog stoljeća prije rođenja Krista.
Među zidovima drugog hrama o ispunjenju starozavjetnih proroštava pripovijedao je Krist – Mesija, neprepoznat od većine Židova. Oni čekaju drugog “Mesiju”. Čekaju, mada po riječi Spasiteljevoj, od drugog hrama već nije ostao ni kamen na kamenu. Njega su srušili rimski legionari 70. godine i tako načinili pralik budućeg Kraja Svijeta.
Treći Hram
Dakle, budući hram će postati treći. Uostalom, Židove mnogo ne brinu takve suštinske okolnosti. Ne brine ih ni odsustvo prvosvećenika za taj hram, jer sljedstvo svećenstva je davno potrgano.
(“U ljeto 2001. godine u najvećoj tajnosti, vlasti države Izrael odobrile su i omogućile, uz nezapamćeno osiguranje, na zahtjev ultraortodoksnog židovstva, svečano polaganje kamena temeljca za budući novi Solomonov hram na platou Hamija u Jeruzalemu. Zbog rizika od nezadovoljstva muslimanskog stanovništva Jeruzalema čin polaganja obavljen je za svega pola sata, uz prisustvo malobrojnih izabranika.
Čim je vijest o događaju prostrujala Svetim Gradom, u džamiji Al Aksa i oko nje okupile su se muslimanske mase, koje su počele kamenovanje židovskih vjernika kod obližnjeg Zida plača. Interesantno je da je najveći broj informacija svjetskih i domaćih agencija o zbivanjima u Jeruzalemu, govorio samo o neredima koje su izazvali Palestinci, dok je događaj koji im je prethodio uglavnom prešućivani.)
Sinagoge su prije škole nego hramovi. Uznositi žrtvu Bogu Judejci mogu jedino na gori Morija u Jeruzalemu. Dakle, već skoro dvije tisuće godina judajizam je lišen hramovnog života …
… Dakle, tko će zasjesti u novom, trećem hramu? Onaj tko će se oslanjati na svoje božansko porijeklo i na taj način smoći snage da ignorira odsustvo prvosvećeničkog plemstva. Onaj koji će sablazniti mnoge čudesima.
Da, ukoliko se to dogodi u trećem (u njemu se jedino i može dogoditi, jer hram za koji je postavljen kamen temeljac 2001. godine jeste treći. Prim. Priređivača), a ne u drugom hramu, čovječanstvo će imati posla ne s Mesijom, već sa onim koji će se pretvarati, to jest sa …
Katoličko i Pravoslavno predanje ga naziva antikristom. Zašto nije do sada došao, kada je još 1917. godine pao onaj koji ga “zadržava”. (Upravo carsku vlast podrazumijeva apostol Pavao kada govori o “zadržavanju” pojave antikrista. Kako piše V. Larionov: “U naše vrijeme treba misliti da se ima u vidu vlast budućeg Imperatora (suprotno antikristu on se nikad neće predstavljati kao mesija – prim. priređivača). Umjetno očuvanje drevnih tronova na Zapadu i pokušaj da se na vlast vrate drevne dinastije kao što su Merovinzi (“judejski carevi” – prim. priređivača) imaju suprotan smisao. Ovdje se, možda, radi o ispunjenju proroštva da će se prvi Antikristu pokloniti upravo carevi.”
“I sada znate”, piše apostol Pavao u poslanici Solunjanima o dolasku sina pogibelji – “što ga zadržava da se pojavi u svoje vrijeme. Jer tajna bezakonja već na dijelu, samo se neće izvršiti do tada, dok ne bude iz sredine uklonjen onaj koji je sad zadržava”.) Da, kulminacija napada na Treći Rim je postala ubojstvo Imperatora. (Talmud jasno ističe: “U opustošenju Rima je – naša nada”). Po mišljenju istraživača, kabalistički natpis, načinjen na zidu Ipatjevskog doma, znači sljedeće:
“Ovdje, po naredbi tajnih sila, Car je bio prinesen na žrtvu radi rušenja države. O ovome se izvještavaju svi narodi.”
Nema sumnje da su revoluciju u Rusiji 1917. godine financirali i moćni židovski bankari sa Zapada. Evo riječi jednog od njih: “Financirajući revoluciju u Rusiji, na jedan uloženi dolar zaradio sam 60 dolara”, Jakov Schiff.
S točke gledišta “ratnih simbola” odabir datuma ubojstva – dan svetog ubijenog mučenika Andreja Bogoljubskog – i mjesta – Ipatjevskog doma – također nije bio slučajan. Upravo u Ipatjevskom manastiru je osnivač dinastije Romanovih, Mihail Fjodorovič, dobio izvješće da je izbran za cara. Kabalisti – carove ubice dvadesetog stoljeća, smatrali su da kraj omražene im dinastije mora nastupiti upravo tako – znamenovan.
… Dakle, zašto nije došao Antikrist, kada je pao “onaj koji ga zadržava”?
Još na dan odricanja Nikolaja Drugog od prijestolja, dok su u hramovima pjevali pokajne kanone Andreja Kritskog, u crkvi sela Kolomensko pod Moskvom dogodilo se čudo. Pronađena je drevna ikona Božije Matere – Državna. U rukama Bogorodice – bili su znakovi monarhijske vlasti. Ali, carska kugla na ikoni nije ovjenčana križem – to je simbol obezglavljene Rusije.
Što su u ovom događaju uvidjele duhovne oči ljudi?
Majka Božja se javila s tužnim likom, odjevena u carski kalež. I nagovijestila na taj način da preuzima ulogu “zadržavanja” na sebe.
Na sličan način je u Drugom svjetskom ratu spašena Rusija. U trenucima kada je Staljin ozbiljno razmišljao o predaji Lenjingrada, održana je prepiska između mitropolita Livanskih gora Ilije i njega. Staljin je prihvatio postupke za spas Rusije koje mu je priopćio mitropolit.
“Da se Lenjingrad ne smije predati, da se svećenici moraju vratiti s pročelja i iz tamnice, i da moraju početi s obavljanjem službe Božje, da hramovi moraju biti otvoreni, da čudotvorna ikona Kazanske Bogomajke mora biti pronijeta u litijama oko grada, i tada ni jedan neprijatelj neće stupiti na tu svetu zemlju … Pred Kazanskom ikonom treba biti služeno Bogosluženje u Moskvi, a potom i u Staljingradu, koji ne smije se predan neprijatelju. Kazanska ikona mora pratiti vojsku sve do granica Rusije … “. Pisma mitropolita Ilije i Staljina se i dan danas čuvaju u moskovskim arhivima. Staljin je ispunio sve zahtjeve – Rusija je spašena.
Z. K./dnevno.hr
Izvor: (Jurij. V. Vorobjevski – Zapadni put u apokalipsu, istina)
Val histerije pokrenut je prošli tjedan nakon prezentacije plana sveobuhvatne reforme Europske unije u Zakladi Heritage u Washingtonu.
Nekadašnji srednjoeuropski medij VSquare, financiran od strane USAID-a, izrazio je zaprepaštenje, pišući:
“Najutjecajniji think tank Trumpove administracije, Zaklada Heritage, prima prijedloge od neliberalnih snaga u Poljskoj i Mađarskoj o tome kako oblikovati budućnost Europske unije. Prijedlozi, do kojih je došao VSquare, uključuju demontiranje ključnih institucija EU i preimenovanje cijelog bloka.”
Cijeli članak, naširoko reproduciran u europskim medijima, znakovito je naslovljen: “Preimenovanje EU, raspuštanje Komisije: Za što poljski i mađarski neliberali traže potporu SAD-a.”
Uistinu, 11. ožujka na događaju koji je u Washingtonu organizirala utjecajna Zaklada Heritage, održana je prezentacija izvješća “Veliko resetiranje: Obnova suvereniteta država članica u Europskoj uniji”. Izvješće su pripremili poljski Institut Ordo Iuris i mađarski Mathias Corvinus Collegium (MCC) i predstavlja dva moguća scenarija za reformu Europske unije kako bi se obnovila demokracija i suverenitet njezinih država članica.
“Zaklada Heritage sada planira uništiti EU – uz pomoć poljskih i mađarskih partnera”, napisala je američka kolumnistica Anne Applebaum reagirajući na članak VSquare na društvenim mrežama.
Ovo je bio jedan od nekoliko događaja u Sjedinjenim Državama na kojima su sudjelovali predstavnici Ordo Iurisa. Ova prva ‘živa’ prezentacija ovih preliminarnih prijedloga reformi – zacrtavajući drugačiji smjer od onog koji su zamislile briselske elite – održana je prije planirane prezentacije 18. ožujka u Budimpešti i prezentacije 26. ožujka u Bruxellesu.
Bez sumnje će biti još takvih prezentacija (jedna je već planirana za Varšavu, no točan datum ostaje nepoznat). Ovo je posebno relevantno budući da se poticanje alternativnog projekta reforme EU-a proteže izvan poljskog Ordo Iurisa i mađarskog MCC-a, obuhvaćajući širu koaliciju desničarskih, konzervativnih krugova diljem Europe.
Demokracija u opasnosti: dvije suprotstavljene vizije Europske unije
Zapravo, inicijativa za izradu protuprijedloga planu reformi o kojem je Europski parlament izglasao u studenom 2023. — uz snažnu potporu francuskog predsjednika i njemačke kancelarke — započela je na konferenciji koju su u rujnu u Varšavi zajednički organizirali Ordo Iuris i The Heritage Foundation. Konferencija pod nazivom “Na pragu stanja Europe: Ekonomija, obrana, ideologija i zaštita suvereniteta u transatlantskoj perspektivi” okupila je predstavnike think tankova, političare, akademike, društvene aktiviste i javne intelektualce iz Poljske, Španjolske, Francuske, UK, Italije, Bugarske, Slovačke, Rumunjske, Mađarske, Hrvatske i SAD-a.
“Zaklada Heritage sada planira uništiti EU – uz pomoć poljskih i mađarskih partnera”, napisala je američka kolumnistica Anne Applebaum reagirajući na članak VSquare na društvenim mrežama. Applebaum je supruga poljskog ministra vanjskih poslova Radosława Sikorskog (koga je Elon Musk nedavno nazvao ‘Sorosevom marionetom’ usred njihove velike svađe na X-u) i glasni Trumpov kritičar. Tijekom prošlogodišnje predsjedničke kampanje u SAD-u, otišla je toliko daleko da je napisala: “Trump govori kao Hitler, Staljin i Mussolini.“
I sam Elon Musk povukao je usporedbe između EU-a i bivšeg Sovjetskog Saveza, dok je potpredsjednik J.D. Vance upozorio: “Prijetnja koja me najviše brine u odnosu na Europu je prijetnja iznutra – povlačenje Europe od nekih od svojih temeljnih vrijednosti, vrijednosti koje dijeli sa Sjedinjenim Američkim Državama.”
Međutim, nije Zaklada Heritage autorica izvješća, već dva neovisna europska think tanka. Štoviše, europski domoljubni krugovi orijentirani na demokraciju i slobodu pozvani su da doprinesu tekućem radu na ovom preliminarnom nacrtu.
Sam Elon Musk je u svojih X postova povukao usporedbe između današnje Europske unije i bivšeg Sovjetskog Saveza, dok je potpredsjednik SAD-a J.D. Vance upozorio na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji:
“Prijetnja oko koje se najviše brinem vis-à-vis Europe nije Rusija, to nije Kina, niti bilo koji drugi vanjski akter. Ono što me brine je prijetnja iznutra – povlačenje Europe od nekih od svojih temeljnih vrijednosti, vrijednosti koje dijeli sa Sjedinjenim Američkim Državama.”
Reformski plan ukorijenjen u komunističkom Manifestu Ventotene, za koji su se zalagali gorljivi eurofederalisti poput zastupnika u Europskom parlamentu Guya Verhofstadta, Emmanuela Macrona i bivšeg njemačkog kancelara Olafa Scholza, označio bi kraj demokracije na kontinentu – osim ako ne izazove raspad Europske unije. Njihov plan nije samo federalistički, nego izravno centralistički.
Institut Ordo Iuris to je detaljno opisao u prošlogodišnjem izvješću “Zašto nam je potreban suverenitet? Deset područja predložene predaje nacionalnog suvereniteta u svjetlu Rezolucije Europskog parlamenta o prijedlozima za izmjene i dopune ugovora.”
Nasuprot tome, alternativna vizija koju predlažu europski konzervativci ocrtana je u nedavno predstavljenom izvješću: “Veliko resetiranje: Obnova suvereniteta država članica u Europskoj uniji.”
Kao odgovor na kritike Anne Applebaum, predsjednik Ordo Iurisa obratio se Xu, rekavši:
“Veliki reset osigurava vraćanje istinske slobode i suverene moći državama. Zajedničko tržište bez pretjerane regulacije. Kraj birokratskim pravilima. Fleksibilna Europska unija s više brzina spremna za globalne izazove.”
Potreba za takvim alternativnim reformskim projektom postaje sve hitnija, s ciljem da se Europa ponovno učini velikom. Dok je američki predsjednik Donald Trump kritizirao EU kao “gadnu” u kontekstu trgovinske politike, blok postaje sve opresivniji i zapravo gadniji u političkom smislu.
Pravosudna europska superdržava gradi se umjesto parlamentarnih demokracija, zaobilazeći volju nacionalnih birača.
Liberalna ljevica u Europi sada vidi rat u Ukrajini i novi pristup Amerike ovom ratu pod Donaldom Trumpom kao priliku za ubrzanje “europske integracije” – što se, u stvarnosti, prevodi u daljnju centralizaciju moći u rukama neizabranih eurokrata koje glasači ne mogu smatrati odgovornima.
Čak i bez čekanja na formalne reforme ugovora – koje trenutačno diskretno promiču europske elite uz malo medijskog nadzora – Europska komisija i Sud pravde Europske unije (CJEU) već tvrde da zakon EU-a i njegovo tumačenje od strane CJEU-a trebaju imati prednost nad nacionalnim ustavima. Time bi se pravosuđe i ustavni sudovi država članica EU-a izravno podredili sucima sa sjedištem u Luksemburgu, čime bi se nacionalni demokratski procesi zapravo potisnuli po strani.
Pravosudna europska superdržava gradi se umjesto parlamentarnih demokracija, zaobilazeći volju nacionalnih birača. Ova promjena je naglašena nedavnim događajima, kao što je otkazivanje predsjedničkih izbora u Rumunjskoj, “militantna demokracija” u Poljskoj koju financira EU (izgovor za kontrolu liberalne ljevice) i jeziva izjava povjerenika EU Thierryja Bretona da bi EU mogla intervenirati u Njemačkoj ako AfD pobijedi, ali i drugdje, baš kao što je to učinila u Rumunjskoj.
Zašto Veliki reset?
Zanimanje Zaklade Heritage za ovaj projekt proizlazi iz činjenice da Amerikanci imaju veliki interes za putanju svojih europskih saveznika. Zapadna civilizacija zahtijeva i jaku američku demokraciju i živahnu, demokratsku Europu. Takva Europa ne može postojati bez jakih, demokratskih i suverenih nacionalnih država.
Razgovor bi se stoga trebao odmaknuti od vizije reforme briselske elite i okrenuti transformaciji Europske unije vođenoj od temeljnih interesa. Ovaj alternativni put uključuje odmak od modela superdržave inspiriranog komunizmom, predviđenog Manifestom Ventotene (izričito naveden u prijedlogu reforme Europskog parlamenta iz 2023.), i povratak demokršćanskoj viziji Roberta Schumana, jednog od utemeljitelja poslijeratne europske integracije.
Schuman je jednom napisao:
“Demokracija mora biti kršćanska ili je uopće neće biti.”
Danas vidimo koliko su te riječi istinite – s obje strane Atlantika.
“Jao, dijete moje. Dolaze nam dani kada će monasi napustiti jaku hranu koju im je dao Duh Sveti i pojuriti za pjesmama i melodijama. Jer kakva se skrušenost, kakve suze rađaju od stajanja u crkvi, ili u nečijoj ćeliji, i galamljenjem poput volova? Dokle god stojimo pred Bogom, moramo to činiti sa savjesnošću, da naš um ne bude besciljno vođen tu i tamo – iz zapisa pustinjskih otaca prenosi “Kyrios”.
Doista, redovnici nisu došli u ovu pustinju kako bi napuhali svoje umove dok stoje u prisutnosti Božjoj, uz pjevanje psalama i održavanje ritma s melodijama zamahujući rukama i lupkajući nogama. Naprotiv, dolikuje nam da se Bogu molimo sa strahom i trepetom, sa suzama i uzdasima, a da nam glas bude trijezan, skrušen, odmjeren i ponizan.
“Jer uvjeravam te, dijete moje,” nastavio je Abba Pambo, “da će doći dan u kojem će kršćani napustiti knjige Svetog Evanđelja, Svete Apostole i Bogom nadahnute Proroke, i sastrugati Sveto Pismo iz pergamene na kojima su napisani, pišući umjesto njih Tropare i grčke stihove. I njihovi će umovi, dakle, biti usredotočeni na ono što ih udaljava od Svetoga pisma. Iz tog razloga, Oci su nam dali – oni koji žive asketski život u ovoj pustinji—zapovijed da ne pišemo živote i riječi otaca na pergamentu, nego na papiru; jer bi nadolazeći naraštaj mogao izbrisati živote otaca s pergamenta i napisati što god žele. To jest, bit će velika potreba za njima u budućnosti.”
Brat opet upita abu Pamba:
“Što onda? Hoće li oni promijeniti običaje i tradiciju nas kršćana?
I neće li biti svećenika u Crkvama, da bi se te stvari dogodile?”
A Starac je odgovorio; “U tim će vremenima ljubav mnogih ohladnjeti; i neće biti male nevolje, bit će sporova među narodima i seobe stanovništva, nestabilnosti među kraljevstvima, rastrošnosti među svećenicima i lijenosti među redovnicima. Pastiri će pokazati ravnodušnost prema njihovom spasenju i svojim stadima. Svi će monasi jedva čekati da pobjegnu u blagovaonicu; bit će svadljivi, lijeni u molitvi i željni klevete; brzo će naći greške starješinama i njihovim riječima, neće se obazirati na njih niti ih oponašati, već ih vrijeđati i govoriti: ‘Da smo u njihovim godinama, i mi bismo se mučili!”
“Biskupi će se tih dana,” nastavio je Abba Pambo, “bojati moćnika i suditi će im u skladu s donacijama koje od njih primaju. Neće braniti siromašne kada traže ono što im pripada; oni će nanijeti žalost udovicama a siročad će tlačiti, i među vjernicima će doći nevjerstvo, mržnja, pakost, zavist i svadljivost, ljudi će se naviknuti na varanje i pijanstvo.
A brat ponovno upita: “A što treba činiti u takvim vremenima?”
Na to je Starac odgovorio; “Dijete moje, u one dane neka izbavi dušu svoju onaj tko se želi spasiti i bit će velik u Kraljevstvu nebeskom.”
Web stranica croativ.net koristi cookies kako bi poboljšali iskustvo. Nastavkom korištenja ove stranice slažete se sa našim uvjetima korištenja. PostavkePRIHVAĆAM
Privacy & Cookies Policy
Privacy Overview
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these cookies, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may have an effect on your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
Vijesti6 dana ago
Vijesti1 tjedan ago
Vijesti2 tjedna ago