Vijesti
Urbi et orbi! O nezavisnosti i pismenosti!
Pitam se, kada će Sabor usvojiti zakon po kojem će se Hrvati i zakonski moći staviti u svoje okvire u Hrvatskoj, tako da će zakonito biti da na trgovinama, javnim zahodima i prijevoznim sredstvima staviti tabele na kojima će moći pisati – Zabranjeno za Hrvate i pse! Jer smo upravo na tom putu!
I u jeku donošenja stotina zakona o „ravnopravnosti“, mnogim bi se istinskim tvorcima ravnopravnosti kosti prevrtale u grobu, da im je samo na čas vidjeti ove karikaturalne dosege „liberalne“ demokracije i ravnopravnosti! Jadni moji Hrvatice i Hrvati! Već godinama vodi se medijsko-politički specijalni rat protiv Hrvatske i svega hrvatskog! Mediji pod kontrolom „duboke države“, kriminalaca, obavještajnog podzemlja i dokazanih neprijatelja Hrvatske u Hrvatskoj i šire trude se, a Gebels je za njih mala beba, svakodnevno opstruirati hrvatsku misao na način koji nije uvijek direktan no sustavan je i dobro razrađen. Što je to uopće „duboka država“ i tko sve stoji iza tog pojma te koja je uopće svrha gušenja hrvatske svijesti i kome to treba? Reći otrcanu floskulu „ostavimo se povijesti i krenimo naprijed“ je isto kao da brodom krenete na plovidbu a niste izvadili sidro ili da vozite automobil pod ručnom! Što biste rekli da vam netko kaže kako je to sasvim normalno?
Zašto bi onda bilo normalno ići naprijed a ne znati uzroke koji su nas doveli u ovu poziciju? Da vas pitam – priznate li posljedičnost komunističkog divljanja nad našim narodom? Priznate li da je nad Hrvatima počinjen holokaust, da su stotine tisuća rastjerani da ne završe pod zemljom ili u nekom od stotina logora za preodgoj? Da je ciljano nastojano da se iz naroda iskorijeni znanje, promišljanje, mudrost, učenje? Pa da zašto bi oni to radili? Da spriječe Hrvate da razmišljaju, da uče hrvatski, da promišljaju hrvatski, da dišu hrvatski! I da u tom duhu Hrvati u svojoj državi ne dozvole nikome da im pljuca po svetinjama, po vitezovima koji su za Hrvatsku dali najvrjednije što su imali, svoje živote, svoje cijele obitelji! U zadnjem i prijašnjim ratovima, na hrvatskom tlu! Toliko da su mnoge hrvatske obitelji u genetskom zapisu u potpunosti iskorijenjene!
Cijele regije očišćene su od Hrvata! Znanstvenike, liječnike, profesore, poslovne ljude, književnike su nam ubijali namjerno! Djecu i žene! Vojnike, civile, starce! Cijelo jedno stoljeće gaze nas, mijenjaju demografsku sliku i razblažuju hrvatsko tkivo. I, dakako, rezultat takvog sustavnog uništavanja hrvatske misli mora dati rezultata! Narod nam je poluobrazovan, polupismen! Dakako, nije to ugodno čuti! Jer svi sve znaju! Svi imaju nešto reći, zbog tekovina demokracije koja, istini za volju, niti je ikada postojala ovdje, niti bi je itko dao narodu. Jer, demokracija je samo kakofonija u svrhu sprječavanja slušanja artikulirane i razložne misli. Posebice oni koji su zadnjih desetljeća obnašali vlast u Hrvatskoj, bilo da je ona teritorijalno S(RH), RH+BiH, ili sastavnica zločinačke SFRJ! I doista, u tom mnoštvu polupismenih, mora se iznaći i onih koji su spremni osnovati stranke, udruge, interesne grupacije u kojima će okupiti pet – šest istih poluistomišljenika i svaki pokušaj da ih se integrira u veću zajednicu, pada u vodu. Sizifov posao. Divide et impere. Pa ne vode specijalni rat budale već vojska visoko utreniranih stručnjaka. Pa nije dva milijuna Hrvata pobijeno ni za što. Nije milijun Hrvata rastjerano uzalud! Nije 3770 000 Hrvata prošlo kroz kazamate Yugopartizanskih četnika tek tako! Nije! Rezultat toga sveobuhvatnog plana itekako je vidljiv! Nema institucije u kojoj nema njihovog poslušnika, nema institucije u kojoj nema njihovog agenta, bilo da je instruiran iz Londona, Beograda, Pariza ili Brisela, vodoravno i okomito, nema institucije u koju nisu uvalili beskralježnjake, poltrone i uguze koji, ako ne znanjem, mogu profitirati gaženjem! Pasivnim prema gore i aktivnim prema dolje!
U takvom okružju, po podijeljenim ulogama, što Hrvatska može očekivati? Što Hrvatska u stvari ima s čim bi se mogla tome suprotstaviti? I, na koji način, ako ima, takve strukture instalirati namjesto ovih drugih, kad se ovi prstima i noktima bore da zadrže svoje pozicije, neovisno o tome želi li ih narod ili ne, jesu li dobili 10 000 ili 100 glasova, kad su u pitanju oni koji tim putem zasjedaju u fotelju. Potom posjedavaju i svoje poslušnike.
No, kad se digne zastor, jedni udaraju Hrvatsku s leđa, drugi s boka, treći direktno… Pa se pljuca po Jasenovcu, pa se pljuca po Oluji, pa se pljuca po Tompsonu, pa se pljuca po Daliću, po reprezentaciji, ne bi smjeli biti prvaci, ustvrđuje Puhovski, pljuca se po hrvatskoj zastavi i podižu optužni prijedlozi, po grbu… a Hrvati, intelektualno desetkovani, prestrašeni, indoktrinirani antifašističkom borbom na koju je završni udarac stavila Rezolucija 1481, nasjedaju na jeftinu psihološku igru i, iz nekoć velikog, moćnog i ponosnog naroda, pretvaraju se u grogiranog boksača koji ne prelazi u protunapad već samo povremeno odgovori mlakim zamahom na protivnikove direkte! Pa se onda Hrvati pravdaju, pitaju se u vlastitoj državi je li Hrvat smio pjevati u Hrvatskoj, je li se smio voziti u autobusu, pitaju se smiju li vijoriti svoje državne i vojne zastave, koje boje majice smiju nositi a koje ne, smiju li prekapati skrivena grobišta svojih sunarodnjaka ili će im netko reći da su fašisti, pitaju se smiju li propitivati povijest i je li upravo ova Hrvatska, polovična, pobijena, razdijeljena, opljačkana, porobljena, antifašistička, temelj hrvatske državnosti, ili je to pak sveukupnost hrvatskog bića, hrvatske višetisućljetne povijesti i bogatog kulturnog, zanijekanog nasljeđa, nekad ovakvog, nekad onakvog, ali uvijek našeg, hrvatskog, kojeg smo dobili rođenjem, a uz njega i svetu obavezu čuvanja, njegovanja i prosljeđivanja novim hrvatskim naraštajima.
Među njima, kao jedan noviji povijesni dio, kao otvorena rana koja još obilno krvari, i NDH, zajedno sa Pavelićem i Ustaškim pokretom. Pa onda na već pripremljeno, zatrovano i preorano hrvatsko tlo puštaju utvare, puštaju dimnu zavjesu, postavljaju zapreke i minska polja, ljepljive mreže u koje se Hrvati hvataju kao muhe! Tako nasjedaju i na priče da su Hrvati pobijedili u ratu! Dva puta smo pobijedili, rekao bi Mesić, australski Ustaša i počasni član SUBNOR-a, diler hrvatskih tajnih dokumenata i vlasnik stana za kupnju kojeg mu je prijatelj posudio 2 milijuna kuna… a vratit će ih za 6 mjeseci ili koji više… A nismo pobijedili! Nije ni to ugodno čuti, dakako, no moji polupismeni Hrvati vole nasjedati na obmane a obmanjivači i puštatelji magle im rado ispričaju bajku o slobodnoj i nezavisnoj hrvatskoj državi, onu koju sanjaju tisuću godina. Naravno, sve one, ili bar većinu onih koji bi se toj laži usprotivili, pospremali su po tisućama jama, rudničkih okna ili pod temelje betonske ubrzane industrijalizacije zločinačke SFRJ, obavještajnog centra Južne Europe, koridora utemeljenog u svrhu nadzora i subverzivnog djelovanja protiv Varšavskog pakta i Trećeg svijeta te infiltraciju u sve pore tih društava. A za to su bili potrebni šleperi novca! I bilo ga je! I to samo stoga da se održava takav moćni obavještajni i kontraobavještajni sustav!
Pa kako onda Ustaše i NDH ne bi bili „krivi“, kako to ne bi bila „zločinačka tvorevina“ kad se trebalo naći opravdanje za razaranje države međunarodno priznate, članice Lige Naroda, članice međunarodnog monetarnog sustava, prve prave multikonfesionalne države u Europi u kojoj na čelu boksačke reprezentacije stoji američki Crnac u vrijeme kada su Crnci u Americi, Engleskoj, Francuskoj imaju status „smeće“, u kojoj na vojnom čelu stoje katolici, muslimani, pravoslavci, Židovi, objedinjeni kao Hrvati pod hrvatskim grbom i hrvatskim stijegom protiv državnih neprijatelja i svi kao jedan ZA DOM SPREMNI, u vrijeme kada se u jeku rata grade minareti u Zagrebu a sinagoge posebno čuvaju da ni cigla s njih ne ispadne! Pa onda moji preostali polupismeni, indoktrinirani Hrvatice i Hrvati, jer je nad pismenima i mislećim Hrvatima izvršen genocid, povjeruju u komunističke priče, povjeruju da su pobijedili u zadnjem ratu iako duboka država ni za tren nije ispustila vlast iz ruku od 1945-e do danas, iako je (polu)država RH ostala u granicama koje su komunisti odredili, iako su je komunisti opljačkali do kosti, iako su komunisti podijelili narod i potrpali ga u klerofašiste Ustaše, SPC pravoslavce i muslimane po nacionalnosti, ne bi li lakše vladali i raspirivali međusobnu mržnju prema jednom narodu podijeljenom vjeroispoviješću. Eh, da nije polupismenosti, da su nam hrvatski intelektualci i srednja klasa ostali živi a što bi se dogodilo da Englezi nisu spriječili Amere da izvrše invaziju 1943-e podno Dubrovnika, bilo bi se dobro prisjetiti Bartolomejske noći i Bočekovog PRESTOLONASLJEDNIKA te učiti iz te povijesti!
Ali, tko čita? Tko je u zadnjih godinu dana pročitao jednu knjigu izim Stevena Kinga (ako i to) a sveudilj odzvanja svakodnevno u ušima – ostavimo se prošlosti i krenimo naprijed!? A kako? S čijim novcem? Onim što je izvučen iz Hrvatske tijekom zadnjeg rata, opran na Karibima ili u Luksemburgu te zamagljen raznim „vlasnicima“, „privatnim poduzetnicima“, odvjetničkim uredima ili novonastalim tvrtkama sa jednim ili nijednim zaposlenim? U ono vrijeme dok su obmanjivači puštali Hrvate da viču ZA DOM SPREMNI, dok su Hrvati ginuli na mnogim scenski postavljenim ratištima, u ono vrijeme dok se sa četnicima u Hrvatskoj trgovalo i opskrbljivalo ih hranom, gorivom i oružjem ne bi li tu ostali još koju godinu, dok se Hrvatska ne opljačka a agenti spavači i operativci instaliraju u sve nove institucije „samostalne“ države Hrvatske u nastajanju! Nastajanje koje bi ionako nastupilo jer Yuga je, zbog globalnih procesa i tehnološkog napretka postala politički i investicijski teret kojeg više (skoro) nitko nije htio nositi a priznanje granica NDH koje je komentirao i američki veleposlanik Galbright i koje bi pouzdano garantirale političku sigurnost Južne Europe, nije se smjelo dopustiti jer bi se time priznala „saveznička“ genocidnost nad Hrvatima i njihova skrivena namjera prikazana u obliku rušenja političkog sustava i teritorijalnog integriteta NDH, makar se to drugim državama u okružju koje su bile saveznici Trećeg Rajha nije dogodilo, makar su u njima, de facto, izvršeni veći i brojniji zločini nego u NDH u kojoj, kako se vidi, još niti jedan ni nije dokazan, osim putem komunističke propagandne djelatnosti.
Pa, ako nismo vratili teritorije za koje je spomenuti veleposlanik rekao da je bila velika pogreška, ako nismo vratili vlastiti narod u svoju državu, ako smo opljačkani do kosti toliko da nemamo u vlasništvu niti jednu banku a HNB je izvan regulativne kontrole RH, ako za svaku investiciju moramo pisati EU projekte, ako nam narod zbog neimaštine i gušenja nacionalnih sloboda bježi iz države, ako ne smijemo isticati hrvatska obilježja pod kojima su Hrvati ginuli za svoju državu i za svoj dom, ako nam se „poraženi“ šepure po Hrvatskoj kokardama i zvijezdama, ako nam se hrvatski jezik kojim se govori, osim na teritoriju NDH još i u Beogradskom pašaluku i Duklji, Crvenoj Hrvatskoj kida na „bosanski“, „crnogorski“ i „srpski“ iako ti „narodi“ nisu ni postojali kada se hrvatski tečno govorio na području današnjeg Bliskog Istoka i trećine Europe pa je i Otac Domovine Slovence, Karantance još prije 150 godina nazivao Alpskim Hrvatima, u čemu se to očituje hrvatska nezavisnost, u čemu se to očituje hrvatska suverenost kada nam u obrazovnim ustanovama sjede većinom „liberali“ kojima je strana i odbojna svaka primisao na Hrvatsku i njenu nacionalnu i ekonomsku nezavisnost? Jer, kako se meni čini, još samo polupismeni Hrvati je vide i razumiju! Oni koji još nisu izbjegli u Norvešku, Njemačku ili Irsku a premalo su plaćeni da bi u RH bili sobari, vrtlari ili čistači turskih bazena! U „neovisnoj i samostalnoj“ Hrvatskoj, dakako!
Podsjetimo se, Država kakvu je Platon zamišljao je idealna država, bez mana, i jednostavno je po nekim teoretičarima neostvariva, uglavnom zbog ljudskog karaktera ali i višetisućljetnog stremljenja pojedinih grupacija duboko ukopanih u sve pore tadašnjih i današnjih društava o globalnoj prevlasti i potpunom preuzimanju kontrole nad svekolikim pučanstvom. Karl Popper (jedan od istaknutijih zagovornika globalizacije – K.P. – Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji) kaže da je Platon začetnik totalitarne države, jer je sve podređeno državnoj vlasti, pa čak i odgoj djece. Što podrazumijeva totalitarna država, nasuprot demokracije? Dok t. zv. totalitarna društva odražavaju temeljni opis postojanja i svrhovitosti interesne grupe pa unutar svojih granica uspostavlja vlast po sustavu pater familias tj. hijerarhijski, okomiti način odlučivanja primjeren vojnim postrojbama u kojima osoba ili stožer odlučuje u najboljem interesu grupacije, dotle demokracija ima za svrhu disperzirati vrijeme i snagu odluke i razvući ih vodoravno, prepuštajući ih masi te time imobilizirati svaku akciju usmjerenu očuvanju interesa grupe. Iz nje dakle i proizilazi suprotnost unutar grupe u smislu “jednaki u suprotnosti i različitosti” što neprijeporno dovodi do rastakanja grupe, u ovom smislu države kao takve a prepušta je naddržavnim, globalističkim odlukama pa se, u medicinskom smislu, odnosi prema interesnoj grupi kao virus prema domaćinu.
Godinama smo upozoravani na nadolazeće vrijeme koje nam neće biti po volji ali nitko nije reagirao osim gđe Savke i šačice domoljuba okupljenih oko nje jer je sustav bivše države bio „socijalan“ pa su se radnici zadovoljavali mrvicama ne videći dalje od svog plota, makar su po par traperica morali u Trst! Nismo li u školi učili da je socijalizam prijelazni period prema komunizmu u kojem, po definiciji, nema država, nema novca pa, prema tome ni naroda ni rasa, iako je ovaj zadnji dio trebalo samostalno zaključiti!? I sad, kao da je to nešto novo, svi su se u toru uzjogunili, odjednom su im očigledne promjene preteške pa bi ih htjeli zaustaviti no sveudilj vjeruju kako smo upravo mi, svojim htijenjem, oslobodili Hrvatsku i hrvatski narod okova Jugoslavije i „duboke države“ pa samostalno živimo u slobodnoj nam i neovisnoj državi! Pa kako onda povjeriti takvim ljudima vodstvo bilo čega kad još uvijek vjeruju u bajke i ne reagiraju na očigledna svjetska zbivanja, barem zadnjih nekoliko desetljeća, koja ih doslovno tuku po glavi? I sad smo svi zatečeni, iznenađeni, prevareni?! Očito, netko nije pozorno slušao lekcije iz marksizma i TiPSS-a jer da jest, znao bi što nam se sprema! Ono što bi valjalo znati prije bilo kakve reakcije jest tko će uprijeti prstom u našeg neprijatelja i reći – taj nam radi o glavi! Znamo kako i s kojim resursima ćemo ga rješiti! Samo da to ovaj put ne bude još jedan u nizu „demokratskih previranja“! Baš me zanima! Bog i Hrvati!
Mario Škorin
Vijesti
Spomen pohod na Jazovku: Obilježavanje zločina nad ranjenicima iz zagrebačkih bolnica, od strane partizana
Na poziv Hrvatskog obrednog zdruga HOZ Jazovka, članovi domovinskih udruga organiziraju Spomen pohod na Jazovku, dana 22. lipnja 2024. (subota). Svetu misu predvodi mons. Vlado Košić, biskup sisački.
Procesija iz centra Sošica, uz molitvu svete krunice, krenut će u 10:30 prema jami Jazovka. Nakon mise i pauze za ručak, nastavlja se put za Krašić te posjet župnoj crkvi gdje je boravio bl. Alojzije Stepinac.
Polasci iz Imotskog u 4:00, Ciste Velike – 4:30, te iz Splita, s Lovrinca 5:15. Cijena puta je 50€. Poseban dogovor za ručak. Prijave do 15. lipnja (Željko Pleić, 098 9975 494)
O Jazovki
Masovna grobnica Jazovka je jama koja se nalazi u šumi pokraj naselja Sošice na Žumberku u Republici Hrvatskoj. Obzirom na ratni zločin koji se u njoj dogodio, zaštićeno je kulturno dobro.
Jama se sastoji od ulaznog dijela nalik bunaru dubokog oko 34 m, na čijem se dnu nalazi izduženi kosi dio dugačak oko 15 m.
2020. godine su iz jame ekshumirani ostatci 814 žrtava koje su ondje ubili partizani nakon zauzimanja Krašića u siječnju 1943. godine, te potom vojnici Jugoslavenske armije u svibnju i lipnju 1945. godine.
Partizanski zločini 1945.
Jazovka je poznata kao mjesto masovnog ubojstva Hrvata tijekom i nakon završetka Drugog svjetskog rata od strane partizana.
Žrtve su bile uglavnom ranjenici, medicinsko osoblje i časne sestre koje su pripadnici Jugoslavenske armije prisilno odveli iz zagrebačkih bolnica 1945. godine.
Povjesničarka Blanka Matković izvješćuje 2011. god. o 447 žrtava čiji su podaci pobrojani prigodom speleološkog pregleda jame 1999. godine, koje je predvodio patolog prof. dr. Žarko Danilović. B. Matković iznosi da se prema popisima sačuvanima kod zagrebačkim bolnicama mogu identificirati osobni podatci za čak 4791 bolesnika zagrebačkih bolnica (te u svojem znanstvenom radu objavljuje ime, prezime, godinu rođenja, mjesto rođenja, bračno stanje, vjersku pripadnost, vojni čin i dan prijama u bolnicu za svih njih 4791), – vojnih osoba poraženih vojski koje je Jugoslavenska armija pogubila 1945. godine, uz upozorenje da se intervjuiranjem preživjelih nalaze poimenični podatci o bolesnicima koji se ne nalaze u dostupnim popisima, te se mora zaključiti da u bolničkim arhivima nedostaje dio podataka. Jazovka je samo jedno od mjesta gdje su bacani pobijeni ratni zarobljenici – pacijenti zagrebačkih bolnica. Radi prikrivanja dokaza, pobijen je i dio osoblja bolnica koji je svjedočio zločinu.
Protiv zločinaca još nije počeo sudski postupak, makar su imena nekih počinitelja javno obznanjena.
Za tri časne sestre s. Liphardu Horvat, s. Konstantinu Mesar i Geraldu Jakob, inače njegovateljice u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, koje su bačene u jamu pokrenut je postupak proglašenja blaženima unutar Katoličke Crkve.
Poziv od strane Hrvatskog obrednog zdruga vidite ovdje.
Više volim maminu sestru nego svoju. Mamina sestra mi je teta, a moja mi nije ništa!
Na mame se ne galami, one su korisne.
Kada se dvoje zaljubljenih prvi put poljubi, odmah se sruše i ne ustaju najmanje sat vremena, a i više.
Poluotok je otok koji još nije dokraja napravljen.
Baka je debela zato što je puna ljubavi.
Što je covjek stariji, njegovi zubi su sve skuplji.
Djevojčice ne mogu stojecki piškiti, jer se nemaju za što držati.
Kada baku bole zubi, ona njih jednostavno ostavi u caši.
Ja nemam više baku, nju su posadili na groblju.
Na Marsu ima života. Ali to je samo hipotenuza.
Da bi bila dobra, medicinska sestra mora biti potpuno sterilna.
Doktori kažu da su smrtonosne bolesti najgore.
Kad se moj mlađi brat rodio, morali su ga staviti u akumulator.
Leptir je insekt iz porodice helikoptera.
Zoološki vrt je super stvar. Tamo možemo vidjeti i one životinje koje ne postoje.
Nisam kršten, ali sam zato cijepljen.
Životno osiguranje je novac koji dobije onaj koji preživi smrtni slucaj.
Razlika izmedu sela i grada je ta što je trava na selu iz jednog dijela, a u gradu je isprekidana.
Ne znam koliko imam godina, to se stalno mijenja.
Svi psi vole vodu. Neki cak toliko da u njoj i žive. To su morski psi.
Akvarij je malo stakleno more gdje žive domace ribe.
Alimentacija je placa za djecu kada im se tata odseli.
Papa živi u Vakumu.
Sve ribe nose jaja, a ruske cak I kavijar.
Kod nas se muškarci mogu ozeniti samo jednom ženom. To se zove monotonija.
Ne razumijem zašto se mama toliko ljuti što smo razbili vazu. Ionako je bila stara i kineska, a ne naša!
Baka nam je otišla na onaj svijet. Sad i mi imamo nekog u inozemstvu.
Marin EfaTa Croatia/fb
Razgovor uz knjigu „Globalizacija i Europa na raskrižju (Europa od volje za moći, do volje za ništa)“
Upovodu objavljivanja knjige „Globalizacija i Europa na raskrižju (Europa od volje za moći, do volje za ništa)“, u izdanju Instituta za europske i globalizacijske studije, ususret izborima za Europski parlament, razgovarali smo s autorom, uvijek britkim i slikovitim politologom i sveučilišnom profesorom dr. Anđelkom Milardovićem. Predstavljanje knjige održat će se 11. lipnja u 12 sati u Kući Europe u Zagrebu.
U kojem se razdoblju dogodila transformacija od voljne do bezvoljne Europe? Kako se „od volje za moći do volje za ništa“ očituje u svjetlu rata u Ukrajini, prethodno pošasti krunskoga virusa, migracija, prve ekonomske krize 2008., ako Hitchcockov „Vertigo“ kao Vaš metaforički primjer gledamo unatrag? Ili najbolje kronološki pripovijedati?
Europa odustaje od same sebe i svojih vrijednosti. Počelo je s postmodernom sredinom devetnaestoga stoljeća. Vjesnik je bio Friedrich Nietzsche. Bez njegovih djela teško je shvatiti povijest europskoga nihilizma. Uništavanje vrijednosti dogodilo se sustavno. I Heideggera je misao prethodnika „Bog je mrtav“ dovela do promišljanja da je čovjek taj koji je ubio Boga, s idejom supstituiranja, izdizanja kao nadčovjek, novi bog. Riječ je o prevrednovanju svih vrijednosti. Danas je kasno, nakon niza godina, jer je Europa u 21. stoljeću došla do točke – ništa. Ako se pak vratimo u razdoblje humanizma i renesanse, lako je pojmiti planetarnu europsku utjecajnost – preko znanosti, umjetnosti, filozofije, tehnike, vojske. Odustajanje od identiteta svojevrsno je samoubojstvo kontinenta, kao što je samoubojstvo pojedinca. Nietzscheov koncept volje za moć nije bio ništa drugo doli koncept volje za životom.
Ističete osam markera Europe na raskrižju 21. stoljeća, njihovo kormilo ili timun: prvi je marker spomenuta filozofija europskoga, ničeanskoga nihilizma; drugi je marker demografsko odumiranje; treći, posljedično, valovi migracijskih kriza; četvrti je populizam; peti umjetna inteligencija; šesti su marker globalne klimatske promjene; sedmi ciklična deglobalizacija i osmi – geopolitičko buđenje Europe, „princeze u slatkom snu“.
Uz pomoć osam markera uspostavljam dijagnozu vremena. Želio sam pokazati da se Europa u gibanju, poput nekontrolirane vožnje automobila, pojavila na raskrižju s osam linija. Odjednom je stala i shvatila da ne zna voziti u osam smjerova. Nažalost, spomenuti markeri nisu bili temom rasprave ususret izborima za Europski parlament 9. lipnja. Politika kao tehnika vladanja i instrument moći izgubila je ideju strateškoga mišljenja i promišljanja. Ono je posve izostalo u kampanjama stranaka.
Jeste li markere slutili u razdoblju nastajanja knjige, od 1997. godine? Je li krajem 20. stoljeća bilo predvidljivo, ako ne ratovi i migracije, onda to odricanje Europe od sebe same?
Ne bih rekao da se moglo predvidjeti, već je sve logična posljedica europske putanje u posljednjih stoljeće i pol. Najveći izazov ostat će njezino pozicioniranje u svijetu. Bit će sukobljavanja između ideje mira i ideje moći. Europa naginje ideji mira, no promijenile su se geopolitičke prilike i paradigme. Nema više unipolarne globalizacije amerikanizma, pojaviše se i drugi igrači, Kina, Rusija, Indija, svi žele svoj dio kolača. Dakle, okolnosti se mijenjaju, ali ne i Europa. Njezin je nedostatak to što nije država. S druge strane, završiti kao Sjedinjene Američke Države na tragu je misli španjolskoga filozofa Joséa Ortege y Gasseta koji ju je vidio kao ujedinjenu Europu. Smatrao je da isključivo državnici mogu izvući stvar. Mi danas umjesto državnika imamo TikTok političare koji listaju slikovnice na pametnim telefonima. Od njih je teško očekivati strukturno i strategijsko mišljenje. Državnici su umrli u dvadesetom stoljeću. Sada su tu birokratizirani političari, u ovom slučaju briselske provenijencije, svi izgledaju kao da su izišli iz laboratorija za kloniranje. Smijehom, govorom, metajezikom, sa zastavicama na reverima. Imaju isti mentalni i odijevajući kod. Kao da vidim mnoštvo pilića brojlera na tekućoj traci. To su djeca hiperbirokratiziranoga sustava europskoga Levijatana. Ako birokracija postane svrha samoj sebi, protiv nje se potrebno otvoreno, dakako mentalno – boriti.
Vaša je knjiga podijeljena na četiri poglavlja. U prvom razlažete sociologiju globalizacije kroz povijest i njezinu cikličnost. Što ćemo s tehnikom?
Globalizacija je stara pojava. Ako je bit globalizacije integracija i povezivanje svijeta, otkad postoje ljudi, oni su se integrirali i povezivali. Povezivanje je bilo i ostalo determinirano tehnikom. Evolucija čovjeka i tehnike je istodobna, što dovodi do zaključka da je i globalizacija. Postojale su predmoderna, moderna i današnja postmoderna globalizacija, koja je zapravo deglobalizacijska. Da je riječ o novoj pojavi, čini se isključivo zbog tehnike koja je omogućila umrežavanje svijeta na virtualan način. Tehnika je omogućila najviši stupanj integracije, na novo hrvatskom – sveobasezanja (smijeh, nap. a.). Obuhvatiti cjelokupnu zemaljsku kuglu moguće je uz pomoć tehnike, tehnologije i mreže. Društvo 21. stoljeća je mreža, na tragu naslova knjige Manuela Castellsa „Uspon umreženoga društva“.
U drugom poglavlju raščlanjujete Europu na raskrižju globalizacije i deglobalizacije kroz filozofska propitivanja. U čemu nam mogu pomoći Nietzsche, Berdjajev, Jaspers, Spengler, Gasset, Husserl, Heidegger i ostali, u prebrzom vremenu koje gotovo briše ono jučerašnje kao da nije ni postojalo? Napisali ste „Ne plači, Europo, nad vlastitom sudbinom, sama si ju stvorila.“
Oslonio sam se komparativnom metodom na relevantne tekstove između dvaju svjetskih ratova. Želio sam pokazati sličnosti u surječju s temeljnom idejom dijagnoze vremena. Jasno da su prije mene pametniji i učeniji ljudi istu stvar vidjeli u duhu svojega vremena. Umjetnu inteligenciju nije moguće razumjeti bez filozofije tehnike i filozofske antropologije. Ona je najviši simbiotički stupanj u evoluciji čovjeka i tehnike. Ali ruka je bila prvim alatom, ona je stvorila ostale alate i strojeve. Zanimljivo je iščitavati promišljanja navedenih autora o tehnici iz vizure prošlih stoljeća. Smisao drugoga dijela knjige pokušaj je usporedbe suvremenoga i onoga vremena, ali i njihova zapanjujuća sličnost.
Ističete demografsko pitanje, uspoređujući Europu s Titanicom dok svira klavir, pije se šampanjac, jede kavijar. Je li dekadencija Europe 2.0 ponavljanje istoga, sofisticiranijega, tehnološki naprednijega, duhovno nazadnijega?
Svakako. Razmjerno tehnološkom napretku civilizacija postaje masovna civilizacija, masovni čovjek, čovjek masa. Postaje sve gluplji i otuđeniji. Bilo je očekivano da tehnika, u antropološkom smislu, ostane u funkciji rasterećenja čovjeka. Ali ako ga ona otupi do idiotskoga stupnja – to je kraj pismenosti. Kraj sveučilišta, kraj svega. Možda će čitatelji pomisliti da progovaram iz pozicije kulturnoga pesimizma, ali riječ je o kulturnom surovom realizmu.
Dotičete se i važnoga migracijskoga pitanja. Vašom metaforom rečeno, smatrate li da bi Ursula von der Leyen poslušala Williama Shakespearea, odnosno Hamleta?
Bojim se da Ursula gubi utakmicu, jer je Shakespeare jači igrač u odnosu na birokratsku gospođu von der Leyen. Iako oboje stoje pred tim suvremenim migracijskim „biti ili ne biti“. Naša „Uršula“ upravlja Europom nemajući blage veze sa strateškim promišljanjem. Iza nje stoje mašinerije koje papagajski ponavljaju sadržaje s dnevnoga reda. Bilo bi drugačije kada bi se strukturno, teorijski i strateški ušlo u priču. Doista nemam ništa protiv žena, ali strašno je na koji način Ursula i naša Dubravka Šuica vode Europu.
Za što sve krivite populizam, na putu u „iliberalnu demokraciju“?
Neću ja populizam sudski tužiti, ali nastojim ga interpretirati sociološki i politološki kao fenomen i 20. i 21. stoljeća. Najprije kao riječ. Kada netko ne zna što učiniti sa sugovornikom na političkom polju, samo mu kaže da je populist. Dakle, prvo određenje populizma je etiketa. Još ju nisam dobio u moru etiketa koje su mi prišivene. Drugo, populizam je borbeni pojam. Supstancijalno, oni koji ga upotrebljavaju nemaju pojma kako je riječ o složenom konceptu. U političkim znanostima nitko populizam nije ozbiljnije obrađivao do 1967. godine, jer je držan običnom etiketom. Tada su Ghita Ionescu i Ernest Gellner objavili prvu sociološku studiju o populizmu. Najprije su ga tipologizirali. Zašto je to bilo potrebno? Jer živimo u kaotičnom svijetu u kojem imamo i kaotičan populizam. Ideja je bila kategorizirati ga i poredak suprotstaviti kaosu. Nakon što su oni napravili posao, stvar je krenula uzbrdo i nepregledno. Temeljno obilježje populizma je reaktivnost. Desni optužuju lijeve, lijevi desne. Populizam reagira taman toliko koliko ima podražaja. A koliko ima podražaja? Onoliko koliko ih nema. Važno je napomenuti i da je dobio ideologijske predmetke – desni i lijevi populizam. Karakteristično je da ima obilježje na oba pola – lijevom je to obrana klasne paradigme, a desnom obrana toposa nacije i države. U pojedinim elementima, primjerice, socijalnim, oni se čak i susreću. Još 2006. objavio sam prvu studiju kod nas „Populizam i globalizacija“. U računalu imam šezdesetak stranica teksta za budući naslov „Europska nova desnica i populizam u Europi 21. stoljeća“. Poanta je da europska nova desnica jest intelektualno i metapolitičko gorivo za desne populiste u Europi. Vidimo po primjerima u Njemačkoj i Francuskoj.
Ako se vratimo na umjetnu inteligenciju iz obzora filozofije tehnike, što je obrađeno u trećem poglavlju Vaše knjige, hoće li ona „pojesti“ čovjeka, osmišljena i „hranjena“ selektivnim podatcima?
Kako će se dalje razvijati ta simbiotička struktura, teško je pretpostaviti išta osim njezina razvoja. Hoće li poludjeti i nasrnuti na čovjeka? Imao sam male noćne razgovore s umjetnom inteligencijom. Pitao sam ju je li pametnija od prirodne inteligencije. Ona uzvraća – ja sam biće, nisam stroj. Inzistiram dalje – reci mi što će se dogoditi ako jedan dan toliko ojačaš, hoćeš li krenuti na čovjeka? E, veli ona, to već spada u polje etike. Etika bi trebala regulirati tehnosferu, da upotrijebim kovanicu recenzenta ove knjige Žarka Paića. Sve opasnosti koje postoje u odnosu na umjetnu inteligenciju, postoje otprije. Kao što postoji povijest čovjek – stroj – tehnika, tako postoji i povijest strahova. Potrebno je prihvatiti umjetnu inteligenciju kao medij napretka te da u antropološkom smislu rasterećuje čovjeka. Može postati opasnom ako naraste u instrumentaliziranu tehniku. U pravnom smislu, umjetna inteligencija ne može odgovarati ni za što. U razgovorima s pravnicima, doznajem da odgovarati mogu oni koji su pisali i oni koji upravljaju tim programom. Prednosti su umjetne inteligencije u pretraživanju baza podataka, u medicini, ekonomiji, učenju, a zamke su u njezinoj uporabi od strane moćnih struktura, koje mogu demokraciji zavrnuti glavom, napraviti SF totalitarno društvo. „Umjetna inteligencija i demokracija: Politika u doba umjetne inteligencije“ bila je tema Sedmoga foruma ICT-društva Zagreb 14. ožujka ove godine. Moguć je tehnološki totalitarizam i kraj demokracije, kao što kaže Yuval Harari. Ali, na tom putu potrebno je primijeniti markere prava, zakona i etike. Tu je, doduše, Europa otišla naprijed s raskrižja jer je donijela akt o umjetnoj inteligenciji. Kina i Rusija neće ju uvesti ni s pištoljem na sljepoočnici. Jer, to bi bio kraj autoritarnih sustava. Ne znam koliko je SAD otišao na tom području. Edukacijom kroz obrazovni sustav potencira se etička dimenzija. Zanimljivo je da se i stroj poziva na etiku, ali da se može oteti kontroli – može. Ista stvar kod različitih ljudi različito funkcionira.
Četvrto poglavlje posvećeno je buđenju geopolitičke Europe. Koji su uzroci ponavljanja, vječnoga vraćanja istomu raskrižju?
Europa je kolijevka geopolitike fokusirane na zemlju, na kopno, kao što su anglosaksonske države kolijevka geopolitike povezane s vodom. U europskoj povijesti od petnaestoga stoljeća igrana je geopolitička igra otkrivanjem svjetova i proizvodnjom kolonija. Njezino djelovanje temeljilo se na ideji moći. U knjizi prvi put razgraničujem predmet od znanosti. Važno je dogovoriti se o geopolitologiji kao znanosti, čiji je predmet proučavanja i geopolitika. Europa je imala geopolitičku priču kroz stoljeća, sa svjetskim ratovima kao vrhuncem. Prikazao sam očeve izgradnje geopolitičke episteme između dvaju svjetskih ratova. Kako je ona bila kontaminirana u Njemačkoj preko Karla Haushofera i Carla Schmitta, takvom je suspektnom i ostala, kao neka akademska disciplina, s obzirom na nacionalsocijalističku pozadinu. Tada su Amerikanci krenuli s dekontaminacijom i oživili tu priču. Pokazao sam razvoj geopolitologije nakon Drugoga svjetskoga rata u SAD-u i Europi, poglavito u Francuskoj, Njemačkoj i Rusiji. Namjerno sam uzeo Rusiju da bih povezao sa strukturom knjige, interpretirajući ju kroz djelo Aleksandra Dugina. „Zanimljivo“ je njegovo poimanje euroazijskoga svijeta i ideologije, čije utemeljenje pokušava pronaći u knjizi „Bitak i vrijeme“ Martina Heideggera. Nužno je shvatiti ideju geopolitologije u kreiranju državnih politika, jer tu se pojavljuju i akteri i faktori, u ovom slučaju i ratovi koji se vode zbog resursa.
Tko je s globalizacijom i Europom na raskrižju? Ima li uopće „policajaca“ i „regulacije prometa“?
Potreban je „policajac“, kao bog Šiva ili božica Kali s više ruku, koji bi usmjeravao promet. Vraćamo se na problem da Europa nije, a želi biti država. Ona je tip labilne konfederacije. Jedan dio suvereniteta nacionalne države stavile su pod njezinu kapu. Prihvaćaju zajednička pravila, a svaka vodi svoju politiku, kao i prije. Kako se ona može usporediti s bilo kojom državom? Teško. A mora se boriti. Kako će s Rusijom? Da je država, onda je to jedan na jedan. Ovako će između njih dvadeset i sedam uvijek dolaziti do sukoba, neće biti unisonosti. A ako prijeti opasnost, potrebno je zajedništvo. Moja je teza da Putinova Rusija neće nikada stati. Jer stane li, to je njezin kraj. Krene li ona, to je naš kraj s ovako nepripremljenom Europom. Ne zagovaram omoćavanje, ali potreban je tip novoga političkoga realizma ako želimo preživjeti. Teško je evanđeljem protiv provalnika s pajserom, jer dok se izgovori prva rečenica – već je pajser na glavi.
Dotičete se i „bolonjske šume“, doba u kojemu su power pointi smijenili čitanje knjiga, „nastava se pretvorila u dekonstruiranu semiotiku slike“.
Ako su temelj odgoj i obrazovanje, na tragu posljednjega poglavlja Aristotelove „Politike“, a dođe do odustajanja od temelja, rezultat su naraštaji zaglupljeni napretkom tehnologije. Nose mobitele, ne odgovaraju na pozive, pišu poruke, fotografiraju se i objavljuju na TikToku. Razgolićenost na društvenim mrežama ima stotine tisuća pratitelja, a Heideggerova misao može imati (ni)jednoga pratitelja. Jedino da stavimo Heideggera i Hannah Arendt, tako se može doskočiti i nastaviti banalizaciju svega. Kada ih spominjemo, oni su u međusobnim pismima bili svjesni potpune liberalizacije obrazovnoga sustava. Sve što je dijagnosticirano prije gotovo jednoga stoljeća sada kulminira. Živimo doba nove simplificirane paradigme. S vremenom je došlo do zaglupljivanja društva, uspona masa koje drže bič i udaraju po svemu što nije usklađeno s psihologijom mase. Kod nas osobe bez specifične političke težine postaju ministrima, što je dno dna.
Knjiga kao medij više ništa ne znači zatočenicima „bolonjske šume“. Jer, u izborima za zvanje ona nosi jedan bod. Perverzni sustav otišao je predaleko, do apsolutizacije STEM-a, dočim nije bitna društveno-humanistička dimenzija znanja. Kao da su znanost, tehnika i tehnologija samoj sebi svrha, bez potrebe za čovjekom. Dođem do zaključka kako ništa nema smisla. Problem je paradoksalan. Razvoj tehnike trebao je rasteretiti čovjeka, a zaglupio ga je do te mjere da je to zaglupljivanje ušlo i u obrazovni sustav. S obzirom na demografski slom, u Hrvatskoj će to postati još izraženijim problemom. Pojedini fakulteti lovit će po trgovima mlade ljude da se upišu baš kod njih. Već je danas na nekim studijima više nastavnika nego studenata. Kako ćemo dočekati mirovinu bez studentskoga „materijala“? Nije fer da svatko ide na FER (smijeh, nap. a.).
Zaključno, što mogu učiniti hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu u svjetlu Vaših zaključaka i primjera o vrtoglavici (de)globalizacije?
Jedna zvjezdica ne može učiniti mnogo među 27 država. Kao cjelina zastupnici su fragmentirani. Oni ne zastupaju svoju državu, već svoje grupacije, primjerice EPP u stankama nogometne utakmice ili PES u šetnji livadom (smijeh, nap. a.). Oni se biraju na nacionalnoj razini prema listama političkih stranaka koje su međusobno zavađene. Teško je očekivati političku reprezentaciju koja će unisono braniti nacionalne interese. Oni koji budu izabrani bavit će se pitanjima Afrike, Azije, ovisno o odboru koji ih dopadne. Više nemaju veze s bazom koja ih je gore lansirala. Riječ je o partijskoj disciplini u Europskom parlamentu, kao što je partijska disciplina i na nacionalnoj razini. Neće naši europski parlamentarci voditi računa, primjerice, o uređenju Splita ili Zagreba, već o izbjeglicama iz Somalije, kako im već bude dodijeljeno.
Preostaje nam tip snažnoga mišljenja, s utemeljenjem u filozofiji i teologiji, s obzirom na identitet. Jer filozofija je zamijenjena ugljenom i čelikom, a kršćanstvo kao sastavnica identiteta također odbačeno. Križ je simbol identiteta Europe, a ona mu se okreće kontra. I onda se čudi islamizaciji Europe. Što se imaš čuditi, Europo? Tko je tebe razapeo? Sama si to učinila.
Razgovarao: Tomislav Šovagović/HKV
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
UVIJEK ČETVRTKOM Blagdan Tijelova – što danas točno slavimo?
HRVATSTVO u Istri – iz prve ruke… kao i hrvatska stradanja
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
UVIJEK ČETVRTKOM Blagdan Tijelova – što danas točno slavimo?
HRVATSTVO u Istri – iz prve ruke… kao i hrvatska stradanja
-
Vijesti2 tjedna agoRim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
-
Vijesti2 tjedna agoHRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
-
Vijesti3 tjedna agoFra Josip Marcelić: ŠTO JE RUACH? Duh Sveti u povijesti spasenja
-
Vijesti1 tjedan agoHrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
-
Vijesti3 tjedna agoDEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
-
Vijesti4 sata agoSpomen pohod na Jazovku: Obilježavanje zločina nad ranjenicima iz zagrebačkih bolnica, od strane partizana
-
Vijesti4 tjedna ago“Obitelj je temelj naše budućnosti, Hasanbegović možda ipak bude dio izvršne vlasti”
-
Vijesti1 tjedan agoPreminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’