Postoji užurbani ritam misnog obrasca 4. nedjelje došašća, osjećaj brze rekapitulacije. Povijesno gledano, ove nedjelje drevna Crkva u Rimu nije imala vlastiti skup tekstova. To je bilo zato što je dan prije bila subota ‘Žarnog’ tjedna i te su ceremonije trajale sve do nedjelje ujutro – piše Fr. John Zuhlsdorf.

Nakon nekog vremena, postojao je snažan osjećaj da bi ova nedjelja trebala imati vlastito slavlje svete mise. Tako je iz misa jantarnih dana sastavljen obrazac koji je dao priliku ljudima koji sami nisu mogli doći na te dane, doživjeti nešto poput iskustva Dana Jantara. Jantarna srijeda pružila je uvodnu, gradualnu, evanđelsku i pričesnu antifonu. Čitanje poslanice proizašlo je iz obreda ređenja na žeravicu, dan prije.

Još jedan način na koji je ovonedjeljni odgovarajući osvrt ili sažetak nalazimo u tri različita adventska glasa koja smo čuli cijelim putem. U uvodnoj antifoni čujemo Izaiju kako pjeva: “Rorate caeli desuper… Pusti rosu s visine”. Prorok, nadahnut pričom o Gideonu i rosnom runu (Suci 6,36-40), predviđa koliko će nježno Gospodin doći u svom Prvom dolasku, za razliku od toga kako će doći u Drugom. U Evanđelju po Luki 3, Gospodinov navjestitelj Ivan Krstitelj kliče: “Parate viam Domini… Pripravite put Gospodinu”. Ivan je u pustinji. Možda smo i mi, samo u drugoj vrsti divljine. Možda to možemo nazvati zbunjenošću, sa svojim bezbrojnim smetnjama i privlačnostima. Ako u geografskoj pustinji nema puno toga za vidjeti, u našoj postmodernoj, postkršćanskoj tehnološkoj pustinji ima previše toga, a samim tim i premalo za vidjeti. Ivanov povik daje nam nešto na što se možemo usredotočiti. U antifoni ponude Gabrijel koji navješta pjeva pjeva Djevici navještenika, “Ave, Maria, gratia plena… Zdravo, Marijo, milošću puna”, što odmah dovodi u sjećanje njezin savršeni odgovor, “Fiat… neka bude”, koji grmi tim više u našim pratećim umovima i prijemčivim srcima jer ostaje fizički neizmijenjeno, ali namjerno ostavljeno kao njezin plašt raširen nad svima nama. Izaija izražava našu čežnju dok nas vodi prema Svetištu. Ivan nas potiče na pokoru dok klečimo u samoispitivanju. Marija otkriva aktivnu prijemljivost dok nas dovodi do oltara žrtve.

Naša postpričestnica za misu suptilno povezuje sve u prekrasnu predbožićnu mašnicu.

Sumptis muneribus, quaesumus, Domine: ut cum frequencyatione mysterii, crescat nostrae salutis effectus.

Frequentatio znači “učestalost, česta upotreba, gomilanje zajedno.” Međutim, kao govorna figura u retorici, to je “sažeta rekapitulacija već zasebno navedenih argumenata, rekapitulacija, sažimanje”. Ova imenica dolazi od glagola frekvencija, što znači “često posjećivati ​​ili pribjegavati, često; ponoviti” ali i “slaviti ili držati u velikom broju, esp. festival.” Na engleskom kažemo “često” (Frequent) mjesto kada tamo često idemo. U ovom liturgijskom kontekstu to znači “često prisustvovati ili sudjelovati u njemu” i ima pretjerani ton prenatrpanosti s drugima. Došašće, koje se sada brzo približava kraju, usredotočuje nas na Drugi dolazak.

Mysterium i sacramentum često su zamjenjivi u našim latinskim liturgijskim molitvama, iako mysterium seže dalje.

Ukratko, o ablativu apsolutnom sumptis muneribus, ovdje je operativan glagol sumo, koji je korijen riječi poput engleskog resume i consum. Sumo je u osnovi “uzeti, položiti držati” i stoga “primiti”. Munera sumpta su “uzeti/primljeni darovi”. Imajte na umu da je jedan način izražavanja “jesti” – “uzeti”. Naše uzimanje Riječi i uzimanje Euharistije doista je aktivno primanje. “Hvatamo” za njima, ali u smislu naše vjere koja traži rast transformativnog razumijevanja koje potiče sve veću želju. Razmišljamo, prežvakavamo i ponovno žvačemo Riječ, prijemčivo primamo Euharistiju, kao što je sam Krist zazvao u Ivanu 6 s vrlo provokativnim glagolom na grčkom, trogo… “grizati, žvakati”.

DOSLOVNA VERZIJA:

Sad kad su darovi uzeti, molimo te, Gospodine, da čestim sudjelovanjem u ovim sakramentalnim otajstvima u nama povećaju učinke spasenja.

Sam Krist, utjelovljena Riječ, naša je učestalost, naš sažetak svega na kraju vremena, kako je opisano u 1 Kor 15,28. U Njemu vrvimo, pripadamo, ponavljamo, puni smo Euharistije i formacije u Riječi (sumptis muneribus). Našim dodirom s Njegovim preobražajnim otajstvom (frequentatione mysterii), u iščekivanju On povećava u nama učinke spasenja (salutis effectus).

Budući da sam izvadio pajser, možemo li otvoriti još jedan sloj za mogući odraz? Latinska verzija je intenzivna molitva, iako se čini da to nema izričito veze s našim adventskim temama. Zapravo, koristi se 2. nedjelje nakon Duhova u Vetus Ordo. Ali ne usredotočuje li se ovaj govor naglašeno na svrhu našeg prisustva na misi? Spasenje! Sve druge brige i sezonske teme vraćaju se tom glavnom cilju.

Hajde pogledati. U našoj molitvi, učestalost misterija evocira mi nadograđene slike vidljive i nevidljive dimenzije svete mise, euharistijske žrtve (mysterium). U zemaljskoj crkvenoj zgradi, zemaljskom sastajalištu, opetovano se okuplja mnogo ljudi (frequentatio). Zamislite sada nadograđeno nevidljivo mjesto susreta na misi, mirijade svetih anđela i članova Crkve, trijumfalno. Misa je tračak neba. Nebo i zemlja spajaju se u slavlju svetoga u učestalosti svetih otajstava.

Što kažete na još jedan sloj unutar ovog sloja. Naš nesavršeni svijet također je mjesto duhovne borbe. Mnogi na misi nisu u stanju milosti. Neki mogu biti vrlo zli. Ne samo da su nebeski anđeli prisutni svetim otajstvima, nego i Neprijatelj s palima u svom svom bolnom bijesu. Oni užasno pate u prisutnosti Presvetog Sakramenta. Njihova je bol velika, ali njihova zloba je toliko jaka da podnose agoniju ako bi samo jednog čovjeka potaknuli da oslabi u svojoj savjesti i loše se pričesti. Izvana su kao i svi drugi, ali sveti anđeli će na kraju izvršiti razvrstavanje.

Čestim svetim pričestima u stanju milosti Bog povećava u nama učinke spasenja (salutis effectus). U ovom svijetu, našem stanju „već ali ne još“, Euharistija nas jača protiv ustrajnih napada pakla i priprema nas za Gospodinov dolazak.

Dobrom ispovijedi poravnajte put za Dolazak Gospodinov.

Neka Bog blagoslovi Vas i Vaše za veliki blagdan Rođenja Gospodnjega.

Izvor: OnePeterFive

María García de Fleury iz Venezuele, sociologinja je s diplomom religiozne pedagogije i predsjednica svjetskog apostolata Naše Gospe od Coromota, ispričala je priču koju je doživjela iz prve ruke, a koja nas poziva na razmišljanje o našem odnosu s Djetetom koje će biti rođen u Božiću – piše Zrinka Požežanac.

foto ilustracija: Shutterstock

“Otišli smo u sirotište koje se zove, u Sabaneti, Hatillo. U tom smo sirotištu zatekli mnogo djece iz naše zemlje, ali i useljenika.

U nekim slučajevima, poput ovoh našeg protagonista, djeca su još uvijek na svojim tijelima nosila tragove udaraca koje su primili prije nego što su tamo stigli.”

Dvoje djece u krevetiću 

Marija je objasnila zašto je otišla tamo. “Išli smo s namjerom da im ispričamo priču o Božiću. Počeli smo razgovarati o Mariji, Josipu, kako su stigli u Betlehem i kako su se, ne nalazeći mjesta u gostionicama, morali smjestiti u štalicu da se obrane od noćne hladnoće. I kako se tamo, između magarca i vola, rodilo dijete Isus i stavljeno u jasle“.

Ono što se zatim dogodilo bilo je poput božićne priče. “Djeca i zaposlenici vrlo su pažljivo slušali svaku riječ. Kad smo završili priču, svakom smo djetetu dali tri komada kartona da napravi jaslice, kvadrat papira od žute salvete da napravi pruge koje će simulirati slamu i komad platna od stare flanelske košulje od kojeg će napraviti pokrivač koji bi mogao ugrijati Dijete Isusa. I također komad smeđeg filca za izrezivanje figure djeteta”.

“Dok su radili, prošla sam pored stolova i iznenadila se ispred Andresa, šestogodišnjeg dječaka. U Andrasovom krevetiću nije bilo samo jedno dijete, već dvoje. Pa sam ga pitala ‘Zašto je dvoje djece u krevetiću?’”

I stigao je dječakov iznenađujući odgovor: “Dječak mi je ispričao cijelu priču koju smo upravo ispričali, ali je napravio svoj kraj: ‘Kad je Marija stavila Isusa u jaslice, Isus me pogledao i pitao me imam li kamo otići. Rekao sam mu da nemam, da nemam ni tatu ni mamu i da nemam kud. A onda mi je Isus rekao da mogu ostati tamo s njim’”.

Možeš ostati zauvijek

Dječak je nastavio razgovarati s Marijom. “Rekao sam Isusu da ne mogu jer mu nisam imao nikakav dar za ponuditi, ali sam želio ostati s njim, pa sam mislio da je dobar dar dati mu svoju toplinu. Pitao sam ga:

‘Isuse, ako ti dam toplinu, je li to dobar dar za tebe?’ A Isus mi je odgovorio: ‘Ako mi daš toplinu, bit će to najbolji dar koji sam ikada dobio’. Zbog toga sam se smjestio s njim u krevetić. A onda me Isus pogledao i rekao: ‘Možeš ostati ovdje zauvijek!’”.

Za Mariju je ono što je dječak ispričao bilo puno više od priče iz djetinjstva. Bilo je to nešto što je dirnulo srce, neočekivana božićna lekcija.

“Kad je završio svoju priču, oči malog Andrésa su zasjale, a suze su mu ovlažile obraze. Poznavao je Nekoga tko ga nikada ne bi napustio, niti zlostavljao. Netko tko će mu dati sigurnost, ljubav i povjerenje. Netko tko će biti s njim zauvijek.”

“I naučila sam”, kaže María, “da se ne računaju stvari koje imaš u životu, već ljudi koji te prate. To je ono što je stvarno važno.” Ovog Božića tražimo prijateljstvo s Bogom, Prijateljem koji nikad ne izdaje (Vjera.hr)

Robin Harris nedavno je postao novi predsjednik konzervativne građanske udruge Centar za obnovu kulture(COK) koju je do sada vodio eurozastupnik Stjepo Bartulica. Na sinoćnjem božićnom domjenku novi predsjednik je otkrio što će biti glavni prioritete COK-a pod njegovim vodstvom. Govor Robina Harrisa prenosimo u cijelosti.

“Ovo je zadnji događaj COK-a ove godine – i prvi novog “režima”, Stjepo se odlučio fokusirati na politiku u Briselu i ja sada imam čast biti novi predsjednik koji će voditi COK.

Starijeg sam godišta, a još i rođeni Englez, ali imamo Matu Ćurića, pravog Hrvata i rođenog Duvnjaka, koji će kao glavni tajnik biti jamstvo dobrog uspjeha.

Neki naši ugledni gosti možda ne znaju mnogo o COK-u pa ću nešto kratko reći o našoj prošlosti, i o našim planovima za budućnost. 

COK je osnovan prije petnaest godina. Kako samo ime sugerira, pretpostavka je da je upravo kultura neke zemlje ono što je najbitnije, a ne samo stranke i političari koji izvršavaju javne poslove. Tu kulturu svaka generacija mora obnavljati za sljedeću. Naša kultura mora biti utemeljena na načelima zapadne civilizacije, koja je oblikovana kršćanstvom.

Veliki dio rada COK-a je bio fokusiran na obrazovanje mlade generacije hrvatskih lidera koji se moraju suočiti s nacionalnim i međunarodnim izazovima budućnosti. U tu svrhu, tijekom godina, održavali smo ljetne škole u Korčuli, Zadru i Splitu. Organizirali smo akademiju otvorenu za mlade ljude – studente i mlade profesionalce – sa predavanjima iz povijesti, filozofije, politike i ekonomije. 

COK je duboko i ponosno hrvatski ali želimo – i trebamo ako želimo biti učinkoviti – surađivati sa drugim, međunarodnim organizacijama. Svake godine smo domaćini The Free Market Road Show u suradnji sa The Austrian Economics Centre i The Hayek Centre iz Beča. U Washingtonu imamo dobre i stalne odnose sa »The Heritage Foundation« (najvećim svjetskim konzervativnim think-tankom). 

U srpnju 2023. godine – u suradnji s »New Direction« think tankom u Briselu – organizirali smo Ljetno Sveučilište u Zagrebu sa preko 20 predavača i 100 gostiju. 

Vjerujemo da Hrvatska mora obnoviti svoju svijest o tome da je dio Srednje Europe – kojoj je u razdoblju prije Jugoslavije uvijek i pripadala. Zato sudjelujemo u aktivnostima koje organiziraju slične organizacije u Mađarskoj, Češkoj i Poljskoj. Nedavno smo učinili poseban napor da se približimo onima koji misle kao i mi u – Sloveniji.

Potaknuli smo publikaciju važnih stranih konzervativnih tekstova na hrvatskom jeziku. Osobno ponekad pišem o sličnim stvarima, i želio bih još jednom zahvaliti svima vama ovdje koji su mi velikodušno pomogli sa mojom novom knjigom o modernoj povijesti Hrvatske.

Ciljevi COK-a su ostali od početka uvijek manje-više isti, ali trebamo se – a stvarni konzervativci su uvijek pragmatični i realistični – adaptirati prema novim uvjetima i izazovima. To ćemo sada činiti.

Ne postoji sukob između pravilnog shvaćanja slobode, uključujući slobodno gospodarstvo, i očuvanja tradicionalnih vrijednosti. Zaista, sloboda je dio baštine naše Zapadne civilizacije. Stoga, naš konzervativni pristup uključuje snažno promicanje doktrina ograničene vlade, privatnog vlasništva, niskih poreza, blage regulacije, te slobodne, ali poštene konkurencije, uvijek zasnovane na osobnoj odgovornosti.

Vjerujemo u ljudsko dostojanstvo te smatramo temeljnom dužnošću države i zaštitu ljudskog života, od začeća do trenutka prirodne smrti. Također je primarna odgovornost vlade da podržava i potiče tradicionalnu obitelj.

Novije opasne prijetnje nacionalnom identitetu i državnoj nezavisnosti, osobnoj slobodi, uključujući slobodu izražavanja, te tradicionalnom poretku društva vidimo od strane onog što se općenito naziva „Globalizmom“. 

Kratko tvrdimo: 

Državni suverenitet mora biti zaštićen i branjen. 

Nacionalni interes mora biti ispred interesa neograničenog globalnog kapitalizma. 

Depopulacija zemlje, a zatim ponovna naseljenost onima koji nemaju veze s njom, nije prihvatljiva opcija. 

Zdrava demografija jedini je održiv temelj zdrave ekonomije.

Konačno, dublje razumijevanje naše povijesti potrebno je da bismo se oduprli kampanjama nove ljevice, woke i zelenim liberalima protiv reda i religije. Istina o zločinima komunizma i glupostima socijalizma mora se zorno prikazati – ma koliko to bilo neugodno za neke. 

U idućoj godini planiramo potaknuti diskusiju o zločinima koje su partizani počinili prije osamdeset godina. Šire gledano, želimo raspravljati o argumentima je li ono što se dogodilo u 1945. god. „oslobođenje“ (kako se još naziva) ili početak ropstva u totalitarnom sustavu. 

Među suvremenim temama planiramo raspravljati o značenju izbora Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a i o politici koju će njegova administracija vjerojatno provoditi, s naglaskom na Europu i našu vlastitu i susjednu regiju. 

Energija, trgovina i demografija su također važne teme s kojima se namjeravamo baviti preko organiziranja predavanja i konferencija.

Stara navodna kineska kletva je (na engleskom) – a Bogu hvala ne trebam još govoriti mandarinski – „ May you live in interesting times“ – Dao Bog da živiš u zanimljivim vremenima.

Zaista sada živimo u „interesnog times“, uključujući i višeslojne prijetnje iz same komunističke Kine. 

Nadam se da ćemo mi u COK u imati zanimljivih stvari za doprinijeti političkoj i društvenoj priči u Hrvatskoj, i da ćete vi s nama biti dio te priče”, zaključio je Robin Harris u uvodnom govoru.

S obzirom da je dr. sc. Robin Harris sudjelovao na Međunarodnom stručno-znanstvenom simpoziju „Kultura sjećanja na ratne i poratne žrtve Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda“ 28. i 29. listopada o.g. i štoviše održao uvodno predavanja, počasni predsjednik PBV-a Vice Vukojević uručio je dr. sc. Harrisu posebnu zahvalnicu u ime organizatora simpozija – Počasnog bleiburškog vod, Fakulteta hrvatskih studija i Hrvatske matice iseljenika. Također, Vice Vukojević uručio je zahvalnicu PBV-a i Mati Ćuriću za pomoć u pripremi simpozija.

Podsjetimo, Robin Harris britanski je povjesničar, novinar, pisac i publicist. Rođen je u Falmouthu 1952. godine. Studirao je na Oxfordu gdje je i doktorirao modernu povijest na Oxfordskome sveučilištu.

Od ožujka 1978. godine do studenoga 1990. godine radio je o za Konzervativnu stranku ili britansku Vladu kao posebni savjetnik u Ministarstvu financija, posebni savjetnik u Ministarstvu unutarnjih poslova, ravnatelj odjela za konzervativna istraživanja, u uredu britanske predsjednice vlade Margaret Thatcher a nakon 1990. godine nastavio je kao njezin savjetnik i pisac govora. Napisao je knjige “Stepinac – njegov život i vrijeme” i “Povijest Dubrovnika”. Nedavno je objavio knjigu engleski povjesničar s hrvatskom adresom, dr. Robin Harris napisao je novu knjigu “Hrvatska: Povijest – od revolucije do nezavisnosti”.

Hrvatski je državljanin od 2006. godine, govori hrvatski jezik i živi u Zagrebu. Predsjednik je COK-a od 6. prosinca 2014. godine.

izvor: Teleskop.hr