Posljednji put bavio sam se potpisima kad se Franjo Tuđman, Bog mu daj duši lahko, prvi put kandidirao (u zagrebačkoj Dubravi). Mislio sam da se više tom vrstom aktivizma ne ću morati baviti. Priznajem, debelo sam pogriješio i sad revidiram to stajalište. U tom sam pogledu autorevizionist – piše Nenad Piskač.

Ondašnje iskustvo i današnje okolnosti nalažu mi da se opet primim neizostavnog posla – sastavnog dijela slobode i demokracije, ako želim promjenu umjesto statusa quo. Gotovo je jednako važno zaokružiti danas Jonjića kao što je jučer bilo Tuđmana. Iako, čini se kako je prije više od trideset godina bilo lakše prepoznati prave od lažnih duhova… Sve se, međutim, može kad se male ruke slože – ističe u svojoj kolumni Naime, kaj Nenad Piskač, politički publicist, književnik, urednik te redatelj dokumentarnih filmova “Rat protiv Stepinca”, “Neoproštena pobjeda” i “Tak je to bile”.

Pred vratima smo novih predsjedničkih izbora. U neslužbenom dijelu još se jednom ponavljaju već viđeni obrasci političkog ponašanja koji vode u nigdinu. Etablirane stranke zbog negativne selekcije kadrova nemaju nikakve kandidate za predsjednika države za koje bismo mogli reći da zastupaju stajalište i volju većine. SDP se pouzdaje u dosadašnjeg predsjednika, a on je poslije titule šefa šeste najlošije vlade na svijetu zaslužio i titulu najlošijega predsjednika među njih nekoliko loših u post-Tuđmanovu razdoblju neoproštene hrvatske pobjede.

Kandidatura u izrazito nepovoljnim okolnostima

HDZ u istom tom razdoblju kad su predsjednički kandidati u pitanju svojim izborom nastavlja s pucanjem u vlastitu nogu i uporno igra za SDP, računajući da će SDP, što i čini, igrati za HDZ na državnim izborima i time se revanširati „ljutome protivniku“. HDZ-ov kandidat već je jednom neslavno prošao na predsjedničkim izborima, no i tada i sada mu je uloga ista – rušiti pravog kandidata HDZ-a… što cijeloj priči daje tragikomičan ton. Ostale stranke ne misle previše ozbiljno, a i kad navodno misle, krivo misle. A politobrtnike uključujući i obiteljske obrte, te zgoljne egocentrike ovdje ne računam, osim u onom dijelu u kojemu imaju nedvojbenu ulogu grickanja i mrvljenja glasova bilo kojem ozbiljnijem kandidatu koji uvažava volju i htijenje većine hrvatskoga naroda. Riječ je o demokratskoj inačici višeg ranga društvenopolitičkih radnika iz razdoblja jugototalitarizma.

U tom i takvom dosadašnjem iskustvu kandidiranja i biranja predsjednika države još u svibnju svoju je kandidaturu najavio hrvatski državljanin, povjesnik i pravnik Tomislav Jonjić. Relativno je nepoznat široj javnosti, osim stručnoj. Po habitusu je pravaš, što nije nikakvo zlo. Naprotiv! Ali to ne znači da je kandidat nekog od prekobrojnih, a redom ukiseljenih ili prodanih pravaških potočića. Riječ je o osobnom činu klasičnog intelektualca. Što će on u strogo kontroliranoj areni? Pokušati doprijeti do izbornoga tijela. Je li to uopće moguće u sadašnjim okolnostima kontroliranih medija, otuđenih institucija, podzemnih izbornih igara, nesređenih biračkih popisa (i izbornim zakonodavstvom koje vapi za temeljitom rekonstrukcijom) u okolnostima, dakle, u kojima izvršna vlast diktira ton i tempo izbora, pravosudna joj sekundira, a pukovnik Apis vreba, zakonodavna viri iz mišje rupe a predsjednička žmiri na oba oka dokazujući time da je i sad na Pantovčaku „slučajni predsjednik“ premda je izabran kao „predsjednik s karakterom“? U društvenim okolnostima u kojima je korupcija pravilo, a ne iznimka, u kojima je iseljavanje hrvatskih državljana pravilo, a ne iznimka, u kojemu se provodi podmukla zamjena stanovništva umjesto učinkovite demografske politike? U kojemu je instalirana nova generacija hrvatske šutnje, bujajućeg jugoslavenstva, neokomunizma i velikosrpstva?

Kriteriji protiv i za

Upravo zbog dominantnih nam okolnosti potrebno je birati kontra režimu. On je uzrok, pa stoga ne može istodobno biti i lijek bolesti. Po tom kriteriju kandidati HDZ-a i SDP-a otpadaju u startu! Kao i njihovi derivati i izvedenice iz drugih stranaka. A kako za egocentrike nitko pametan ne bi dao glas, što ne znači da psihopati i manijaci opet ne će pogrickati određeni postotak glasova manje pametnih i previše naivnih birača, to znači da se ovim jednostavnim postupkom more predsjedničkih kandidata jako isušilo i presudno bitno – smanjilo.

Ali osim kontra režimu u objektivno potrebne kriterije pripada i izbor „za“. Što i kako koji kandidat obećava? Većina obećava ono što uopće i ne proizlazi iz ustavnih ovlasti instituta Predsjednika Republike. Drugim riječima, mlate praznu slamu iz rubrike laprdientia croatica. Po tom pak kriteriju u startu otpada više od pedeset posto laprdala prerušenih u predsjedničke kandidate!

Predsjednički kandidat Tomislav Jonjić jedini je kandidat kojemu je uskraćeno pravo javnosti, pa se koristi alternativnim kanalima kako bi se uopće mogao predstaviti biračima. I to sustavno, dirigirano i besramno medijsko zaobilaženje, također pripada u kriterije izbora poželjnog kandidata. Čime je zavrijedio medijski tretman nepostojećega kandidata? Smatram da je poziciju medijske blokade zaslužio iz cijeloga niza razloga. Ako je te razloge detektirala „dektiva“ (I. Raos) Duboke Države i onda naložila društvenopolitičkim radnicima, seljacima i poštenoj inteligenciji da ga izbrišu iz skupine postojećih predsjedničkih kandidata. kako se to i radi s „narodnim neprijateljem“, onda bi ih morali biti svjesni i birači…

Iz osobnog iskustva: Jučer za Tuđmana, danas za Jonjića

Među razloge Jonjićeva medijskog prešućivanja pripada i ovo: Nije pripadao Partiji niti je njezin potomak. Nije sudjelovao u planiranju i provođenju aktualnih društvenih, političkih, demografskih i gospodarskih okolnosti u kojima se davimo. Nije sudjelovao u srozavanju instituta Predsjednika Republike. Nije uzrok objektivnog problema. Nije laprdalo.

S druge strane: Dao je svoj prinos obrani i obnovi hrvatske državnosti. Dokazao se u svojim strukama i kao pravnik i kao povjesnik. Ima dokazanu nacionalnu svijest. Zna politički misliti. Zna učiti iz povijesti, osobito iz bogate povijesti hrvatskih zabluda, od kojih je ona jugoslavenska bila kobna. Kao kandidat govori u okviru ustavnih ovlasti ustanove Predsjednika Republike. K tomu, nije agnostik, nije ateist, nije priučeni vjernik, pače – katolik je.

Zbog svega navedenoga u prethodnim pasusima odlučio sam se za njega, daljnje detaljiziranje nadmašuje prostor kolumnice, ali spreman sam ih uz litru i vodu sugovorniku detaljnije osvijetliti. Odluka je čvrsta tako da sam od prijatelja uzeo u ruke obrazac za potpise birača koji podržavaju kandidata za predsjednika Republike Hrvatske. Naime, kaj! Koliko god u svom sve užem krugu skupim potpisa za Tomislava Jonjića, bit će dovoljno: a) da (opet) na predsjedničkim izborima „ne padnem bez ispaljenog metka“, b) da mi savjest bude mirna, c) da steknem neposredan dubinski uvid u stanje svijesti hrvatskoga biračkoga tijela.

Posljednji put bavio sam se s potpisima kad se Franjo Tuđman, Bog mu daj duši lahko, prvi put kandidirao (u zagrebačkoj Dubravi). Mislio sam da se više tom vrstom aktivizma ne ću morati baviti. Priznajem, debelo sam pogriješio i sad revidiram to stajalište. U tom sam pogledu autorevizionist. Ondašnje iskustvo i današnje okolnosti nalažu mi da se opet primim neizostavnog posla – sastavnog dijela slobode i demokracije, ako želim promjenu umjesto statusa quo. Gotovo je jednako važno zaokružiti danas Jonjića kao što je jučer bilo Tuđmana. Iako, čini se kako je prije više od trideset godina bilo lakše prepoznati prave od lažnih duhova… Sve se, međutim, može kad se male ruke slože.

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo

Donald Trump, u svom nezaustavljivom stilu, opet je odlučio iznenaditi – ovaj put imenovanjem Massada Boulosa, libanonsko-američkog biznismena i svekra svoje kćeri Tiffany, za višeg savjetnika za arapska i bliskoistočna pitanja. Jer, očito, tko bolje razumije složene bliskoistočne tenzije nego netko čiji je sin oženjen na Mykonosu u klubu Lindsay Lohan – donosi poskok.info?

Od Mar-a-Laga do Hezbolaha

Boulos dolazi s impresivnim životopisom. Rođen u Libanonu, odrastao u Teksasu, milijarder s poslovnim vezama u Nigeriji, a njegov društveni život proteže se od Libanonske stranke snaga do Sulejmana Frangieha – savezničkog kandidata Hezbolaha. I dok bi prosječan politički imenovanik trebao birati stranu, Boulos, poput pravog modernog diplomata (ili oportunista), održava veze s obje frakcije. To je kao da sjedite za stolom s Real Madridom i Barcelonom i nudite zajednički selfie.

Obiteljski biznis: Trumpova administracija

Ovo nije prvi put da Trump koristi obiteljsku lozu kao kvalifikaciju za rad u vladi. Tek što smo se oporavili od vijesti da Charles Kushner, otac Jareda Kushnera, postaje ambasador u Francuskoj, Trump nas iznenađuje novim članom obiteljskog tima. Sve ovo podsjeća na sapunicu u kojoj Trump administracija nije politička institucija, nego reality show – a Massad Boulos ulazi kao novi lik s intrigantnim bliskoistočnim zapletom.

Kako se osvaja Michigan? Kebabom i milijunima dolara

Boulos, očito čovjek s mnogo talenta, bio je ključan za Trumpovu pobjedu u Michiganu, pridobivši arapsko-američke i muslimanske glasače koji su 2020. podržali Bidena. Kako? Jednostavno: kombinacijom privatnih ručkova, razgovora o završetku ratova na Bliskom istoku i, naravno, milijunima dolara potrošenih na kampanju. Ovaj potez pokazuje Trumpovu novu strategiju – tko treba tradicionalne republikanske birače kad možete uvjeriti gradonačelnika Hamtramcka i lokalne imame da su transrodna prava najveća prijetnja svjetskom miru?

Bliskoistočni sukobi kroz prizmu Trumpovog humora

Boulos, koji balansira između veza s Hezbolahom i svojim bogatim političkim zaleđem, savršeno se uklapa u Trumpov svijet gdje je sve moguće. Jednog dana dogovara mir na Bliskom istoku, a sljedećeg pomaže organizirati Tiffanyno vjenčanje. Ako ništa drugo, barem imamo novu definiciju “multitaskinga.”

Zaključak: Obitelj prije svega

Massad Boulos možda nije klasični kandidat za savjetnika za Bliski istok, ali u Trumpovoj verziji politike, kvalifikacije dolaze u različitim oblicima – od krvne veze do sposobnosti održavanja veza s ljudima na suprotnim stranama barikade. A kako će to završiti? Ako je suditi po Trumpovim dosadašnjim potezima, očekujte spektakl – s neizbježnom eksplozijom, figurativno ili doslovno.

izvor: poskok.info

Hrvatska je na čelu kolone. Onih koje svi vole i cijene. Ursula je jamac da nam neće nova “raketla” ili nešto još puno gore sletjeti negdje u Zagrebu ili drugdje u Hrvatskoj kao što je “slučajno” sletjela ona kraj studentskog naselja na Jarunu – piše Zvonimir Hodak.

Barem da se poštuje naše zalaganje za sigurnost. Kako vele Zagorci “kaj je, je”, živimo u čarobnom svijetu, mira, sigurnosti i napretka. Pripreme za treći svjetski rat, koje užurbano provode gotovo sve ozbiljne države Europe i SAD, za naše političare, ali i narod, je fata morgana ili fata na jorganu.

Mir u Ukrajini je navodno napokon dogovoren. Što su Rusi zauzeli ostaje im. Dobro, nešto im moraš dati jer su se ipak i oni istrošili. A to što su Ukrajinci ginuli tri godine, tko ih šljivi. Kad se taj “velebni” mir uspostavi, onda će netko otvoriti flašu šampanjca i zaliti nas i naša skupa odijela.

Naš ministar obrane Ivan Anušić, najblaže rečeno čudne je biografije. Sa 17 je godina postao dragovoljac Domovinskog rata i ostao do kraja. Sad je  “eksplozivnom” izjavom narušio političko jednoumlje koje vlada. Kaže naš ministar: “Politika EU je promašena.”

Nemoguće!? Svi nas vole! Osobito Srbija i Mađarska koje troše milijarde za naoružanje. Utješno je što ministar Anušić misli da su nam Mađari čak i opasniji od Srba, nekadašnje “treće armije u Evropi”.

Anušić, za razliku od naših salonskih političara sa Zrinjevca, mada ne nosi naočale, ne vidi da je sve ružičasto. Iako Vlada sada izdvaja više za obranu negoli ranijih godina, Anušić jasno ukazuje kako Uršula i ekipa planiraju tamo negdje u budućnosti izgraditi vlastitu EU obranu sposobnu da se suprotstavi mogućim agresorima na EU. Za sada EU još uvijek vjeruje u dobronamjernost onih koji prijete Europi. Neće valjda…

Tako je mislio Račan i 1990. godine u Hrvatskoj. No, za razliku od legendarne ’91. godine, sad se u Hrvatsku slijeva masa fondovske love, ali koju EU daje samo onda ako se troši na UI, zelene tehnologije, woke i kohezijske projekte. Žali se naš ministar obrane: “… za sigurnost ništa…”.  Logično, kad nas svi tako vole. Neki nas tako i zovu.
Ima kod našeg ministra i zdravog vojničkog optimizma kad kaže: “Ako dođe do rata imat ćemo sukob kakav svijet ne pamti…”

Reakcije su da je njegov govor reakcionaran. Neki čak misle kako je on jastreb u HDZ-ovim redovima. Navodno zato jer njegov istup nije bio dogovoren s Plenkijem i Ursulom. Bačiću je ostalo nešto materijala od obnove pa se odmah “ogradio” od kolege. Dobro kaže Davor Ivanković u svom nedjeljnom komentaru u Večernjem da je Anušić možda jastreb dok su oko njega same kokoši. Pa on je samo javno izgovorio ono što prosječni građani misle.

Neki podrepni HDZ-ovi analitičari iznenada su progledali. “On bi imao šanse protiv Milanovića”. A što onda s Primorcem? Možda da se njega postavi za ministra obrane. On je za vrijeme rata učio zanat u SAD-u. Spašavanje vojnika Ryana ili, šahovski rečeno, žrtva kraljice za pješaka.

Evidentno je da je Anušić uzburkao duhove u HDZ-a. Glavno je pitanje “želi li on preuzeti stranku?”. Ne znam dokle će trajati kohabitacija između Plenkovića i Anušića. Ono što je on kao ministar i potpredsjednik stranke rekao to sigurno od Plenkija nikada nećete čuti. To se inače u pravim demokracijama zove pluralizam mišljenja, a kod nas “osnovana sumnja na preuzimanje stranke”.

Ministar je otvoreno kritizirao briselsku političku elitu kad je rekao: “Ozbiljna vremena zahtijevaju vrlo ozbiljne, snažne i odlučne ljude. Mi smo potrošili dobra vremena koja su trajala poprilično dugo….”. Nije li to još jedan dokaz da više nije u modi diplomatski rječnik kojim hrvatska elita već desetljećima navodno “uljuđuje” hrvatsku politiku. Još od vremena pok. predsjednika Tuđmana pa sve do danas nitko se nije usudio javno iznijeti ovako direktan stav.

Među ženskim kandidatkinjama za predsjednika(cu) zasada jedino Marija Selak djeluje donekle prihvatljivo, a ima redovan pristup medijima. Samo da ne izlane nešto pa doživi sudbinu mog favorita Tomislava Jonjića.

Što on misli i zastupa u kampanji naši mediji ne prate niti za to mare. Za njih je Tomislav neviđeni kandidat. Nitko ga još nije vidio u mainstream medijima. Možda se probije do “Bujice”. Teško! Imaju oni svoju kandidatkinju koja je već izgubila na predstojećim izborima. 6. lička ima Kekinicu koja iskače o svakoj temi na svim programima TV-a. Očito se ljevičari drže se one stare narodne “neprijatelj nikada ne spava”, ali ga jedan odmjeren metak ipak može uspavati.

Trump oduševio Keruma

Jedan lijevi političar uzeo je dosta davno nezakonit kredit od 100 tisuća maraka pa se zbog toga javno pokajao. Javili su se građani koji bi se javno pokajali i za manju svotu.

Pobjeda Trumpa u SAD-u još uvijek izaziva šmrcanje i kmečanje naših ljevičara. Kao da je pobijedio za dlaku. To bi moglo biti točno, ali samo ako bi se radilo o dlaci  konjskog repa. Josip Jović zna da je Trumpova pobjeda oduševila Željka Keruma. Misli Kerum ako se Trump uspio vratiti i postati ponovno predsjednikom, zašto ne bi on mogao postati opet “poteštatom” Splita. Ima logike.

Ljevičari se tješe ofucanom predrasudom kako su za Trumpa glasovali uglavnom oni slabije obrazovani. Ja pak mislim da kad bi Kerum Splićanima mogao zajamčiti Hajdukovo osvajanje nogometnog prvenstva, eto Željka opet na čelu kolone.

Amerikancima je puno lakše izabrati predsjednike drugih država nego svoga

Hajduk na čelu kolone

Kad smo već kod prvenstva i Hajduka, meni se, kao deklariranom Dinamovcu, čini da je došlo vrijeme da Hajduk osvoji prvenstvo. Ono što se činilo kao potez očajnika, angažiranje talijanskog trenera, pokazalo se kao pun pogodak. Čvrsta obrana, a naprijed što Livaja dade. Ako u nedjelju pobijede Dinamo na Poljudu, bit će sedam bodova fore i priča je skoro gotova.

Neće više biti kmečanja oko Mamića, a grad će prodisati nakon 20 godina. Dinamo u komunizmu nije bio prvak 24 godine za redom. Sve dok nije došao Ćiro iz Rijeke i napokon osvojio prvenstvo. Nakon toga je pao i Berlinski zid i sve se promijenilo na bolje. Ako Hajduk osvoji ovo prvenstvo, igrat će protiv Bayerna, a Dinamo protiv Ružmarina.

Da Borussija  nije bila u strahu da će se tribine srušiti, igrala bi još brže. Naši dečki ih nisu mogli uhvatiti ni za autogram…

Zapovjedno mjesto Zagreb. Proglas od 10. travnja 1941. g. donosi: “Tko bude uhvaćen da pljačka ili mu se dokaže da je pljačkao bit će javno strijeljan!” Proglas je vrijedio sve do 8. svibnja 1945. godine…

Nepoznati pošiljalac šalje mi sliku: Pogledajte zastavu iza ‘mladog Jastreba u hrvatskom Vukovaru dana 18. XI 2024.g.’. Zastava je očekivano srpska. Još kad se otvori svih četrdeset srpskih kulturnih centara, otkud nama tolike zastave… Hrvatske zastave u Srbiji idu izvanredno, čim se pojave odmah planu.

Zadaća iz matematike u zagorskoj školi. Pita učiteljica: “Vmrla je babica i ostavila ti 10 rali grunta. Ako pol moraš dati bratu, kulke ti je ostalo?”. “Ostale mi je 9 i pol rali”, spremno će Ivek.

Jedna relativno dobra vijest. Ante Tomić, kolumnist Jutarnjeg, rekao je za Al Jazeeru: “Hrvatsku namjeravam napustiti do kraja godine, a Plenković je najbolji premijer u povijesti Hrvatske”. Još ćemo mi svi žaliti za našim Antom. Naročito Jutarnji i Slobodna Dalmacija. Međutim, da bi počeli žaliti, Ante mora prvo otići…

Gledam bilancu strahota iz Vukovara

Poltroni uvijek ostaju poltroni. Otrovani su im geni ili se dogodilo s njima nešto medicinski neobjašnjivo. To što nas komšije plaše sa “srpskim svetom” naši politički poltroni komentiraju da na to zaboravimo jer je to duda varalica. Slažem se. Nema ostvarenja srpskog sveta bez oružanog sukoba. Tko je bolji u otvorenom ratnom sukobu je poznato. Treba u Hrvatskoj što prije instalirati srpske centre pa kad jednom eksplodira, vidjet će se tko ima u glavi umjesto mozga dudu varalicu.

Bolje je biti zatvoren na psihijatriji nego otvoren na patologiji. 

Gledam bilancu onih strahota koje nas podsjećaju na bitku za Vukovar. Tu ima i patologije i psihijatrije za snimiti bar stotinu filmova strave i užasa. Pogledajmo:

• • 879 poginulih hrvatskih branitelja
  • 777 ranjenih hrvatskih vojnika
  • 1830 poginulih civila, od čega 86 djece
  • 2500 ranjenih civila
  • 7000 civila i vojnika završilo je u logorima u Srbiji
  • 858 ostalo bez jednog ili oba roditelja
  • 1.500.000 metaka Srbi su ispalili na Vukovar
  • 13.500 porušenih kuća ispaljeno na Vukovar, itd. itd.

I slijepcu je jasno da se tu nije radilo o bitci u ratnom sukobu nego o genocidu. Nesrazmjer u broju agresora, u kvaliteti oružja, broju branitelja je bio toliki da se riječ “genocid” jednostavno ne može preskočiti. Platili smo visoku cijenu za slobodu i samostalnost koju današnji političari ne štite dovoljno. Ima li još vremena da se probude iz samodopadnog snatrenja i pobrinu da nas budućnost ne uspije neugodno iznenaditi i potopiti?

Rusija je u Ukrajinu uputila korpus padobranaca kao potporu tamošnjim Rusima koji su ondje i onako padobranci.

Zvonimir Hodak/Direktno.hr