Vijesti

Užasna manipulacija djecom, kao u Maoovo vrijeme…

Published

5 godina ago

26 rujna, 2019

Kako jedna mama, biša starletica, da bi se domogla slave i novca, (zlo)rabi vlastito dijete u parapolitičke (oligarhijsko-komitetske) svrhe.

Jedno od temeljnih obilježja vladajućih elita, klika, oligarhija, komiteta, kartela, čega li sve ne, zatvorenost je u sebe i odijeljenost od onih kojima vladaju. U određenom smislu moglo bi se reći kako te strukture boluju od neke vrste socijalnog autizma. No, to ne znači da su one posve jednodušne u svom djelovanju, da među njima ne struje silnice u borbi za prevlast piše Grgus S. u Kamenjar.com.

Tijekom te borbe, jer, ipak, vlast je u pitanju, spremne su učiniti sve kako bi se obračunale sa suparnicima. Pritom im nije strano poslužiti se i podložnicima, kako onima željnima uvijek im naći se pri ruci, tako i onima najnezaštićenijima, djecom.

Posebnost našeg vremena je u tome što se autistične elite ne ustručavaju poslužiti djetetom oboljelim od autizma kako bi se ne samo obračunale sa svojim protivnicima, nego i preodgojile starije generacije, one koje iskustvo uči biti sumnjičavima prema nametanju novotarija, napose ako osjete da se pritom manjak razbora nastoji prikriti orkestriranom psihozom praćenom histerijom i panikom. Ta dražesna simbioza autističnih elita i autističnoga djeteta, ne bez primjese cinizma, doista se doimlje unikatnom.

Greta Dugi Nos i Pipi Duga Čarapa

Švedska tinejdžerka Greta sušta je suprotnost jednoj drugoj, također svjetski poznatoj švedskoj djevojčici, djevojčici iz nekog drugog svijeta i vremena, Pipi Dugoj Čarapi. Iako je Greta po prilici stvaran, a ne fiktivni lik, teško se oteti dojmu kako se izmišljena Pipi, kojoj odrasli, taman bili i moćni političari, nikako nisu mogli ukrasti snove i djetinjstvo, doimala poprilično prirodnijom djevojčicom od zabrinute Grete.

Mala Greta nije ni bezbrižna, ni vragolasta, ni nestašna kao njezina sunarodnjakinja čiju slavu sve više zasjenjuje. Suprotno tomu, ona pršti od odgovornosti, upozorava svijet na propast koja mu se sprema ako se ne popravi i ne posluša tete znanstvenice i stričeke znanstvenike. Sukladno navadama vremena, gnjevna, bijela djevojčica pritom čini grimase u maniri drama-queen. Jedno malo durilo, rekli bi u nekim hrvatskim krajevima.

Zauzevši moralno nadmoćnu pozu slabijeg, ljutito optužuje i odmah osuđuje, pri čemu je, mora se priznati, uvjerljivija od, primjerice, francuskog predsjednika Macrona danas ili Ala Gorea nekad. Političari i gospodarstvenici (hm…ima jedan koji je to oboje, eto, baš onaj na kojeg Greta srdito škilji i stišče usnice čim ga spazi) su krivi jer ne uzimaju zdravo za gotovo neumoljivi pravorijek znanstvenika – za klimatske promjene kriv je čovjek i točka.

Ako političari ne učine ništa, dodaje ucviljena Greta, bit će sve gore, sve će propasti… Samo, ne govore li to isto i neki političari? Pa bi tkogod sposoban misliti mogao pomisliti kako je mala Greta zapravo trbuhozborka velikih, da vuče na hologram, projekciju tuđih misli, misli vlasnika nosa duljeg i od Pipinih čarapa. A da barem dijelu elita njezino djelovanje nije posve mrsko, potvrđuje i što se već naveliko šuška kako joj se smiješi Nobelova nagrada. U svakom slučaju, dobije li ju, ne će ju zaslužiti manje od Barracka Obame, čovjeka koji je svojedobno obećavao više od curice i pjevušio na iste note.

Tako mladi, a već tako pametni

I u prošlosti ne tako davnoj, u društvima u kojima dio danas globalno utjecajnih ljudi nalazi nepresušno vrelo nadahnuća, djeca i mladi su korišteni kao sredstvo za političko razračunavanje i preodgoj tvrdokornih. Tako je tridesetih godina prošloga stoljeća dječak Pavlik Morozov, tada tek koju godinu mlađi od Grete, postao ikonom sovjetskog socijalizma, a njegovo rodno selo hodočasničkim mjestom tamošnje omladine.

U doba, kad su uslijed pomno planirane poljoprivredne politike nepogrešive Partije milijuni umirali od gladi, mali Pavlik nije odlučio braći skuhati svinjsku glavu, nego je, priča kaže, prijavio vlastitog oca vlastima zato što je prikrivao zalihe žita, temeljem čega je stariji Morozov osuđen na 10 godina gulaga. Prepoznavši u Pavliku izvor smrtne pogibelji ogorčena bliža mu rodbina odlučila je drastično postupiti – ubili su malog Pavlika! Iako je ovdje upitno radi li se uopće ili barem dijelom o istinitom događaju, što je u komunizmu, napokon, posve sporedna stvar, država i Partija su na priči o malom Pavliku izgradile mitski lik junaka i uzora sovjetskoj djeci i omladini, poslavši im poruku – pravi junak više vjeruje njima nego svojim roditeljima!

Za kulturne revolucije u Kini veliki vođa Mao Zedong razračunao se s protivnicima u vrhu Partije prepustivši ih sudu mladih koji se, kao nekom čarolijom, navlas poklopio s njegovim. Nepregledna mnoštva mladih Kineza su mašući crvenim knjižicama fanatično podržavala neodoljivu Maovu viziju s ne manjim žarom i entuzijazmom kakve mladi diljem svijeta iskazuju danas, slijedeći malu Gretu u borbi protiv klimatskih promjena. Jedino se još nitko nije sjetio metnuti im zelene knjižice u ruke. Nema veze, stigne se! Za nadati se, ipak, kako ovom prilikom ne će glavom platiti desetci milijuna prekobrojnih kao u Maovo vrijeme.

Nesumnjivo ogroman potencijal djece i mladih da bespogovorno čine ono što zreo čovjek pri zdravoj pameti ne bi, najbolje su iskoristili znalci na krševitom Balkanu u poraću Drugoga svjetskog rata. U nevelikoj zemlji žrtve iz objektivnih razloga nisu mogle biti milijunske kao u Kini. Brojale su se tek u stotinama tisuća, no primjer je, promatran u ovom kontekstu, više koncepcijski ilustrativan. Mladi, tek na pragu punoljetnosti, iskorišteni su za masovne egzekucije uglavnom svojih vršnjaka ili drugih mladih, tek nešto starijih od njih.

Bio je to ujedno i uspješno položen inicijacijski test za prijem u socijalističku omladinu maršala Tita. A kad su već tako mladi nekad mogli u počast kumiru nositi štafetu, zašto sada ne bi imali pravo glasa već sa 16 godina, kako na krilima masovnog izljeva dječje pameti diljem planeta već predlažu neki u Hrvatskoj? Mada nije baš jasno zašto bi netko sudjelovao u donošenju odluka bitnih za zajednicu ako nije sposoban sâm služiti svoj kruh i plaćati krov nad glavom, netko tko živi od milostinje, što državne, što roditeljske, ma koliko pametan i star bio.

Uočljivo je kako su svi ti sustavi otvoreni prema mladima, od Staljinovog, preko Maovog sve do Titovog imali istu para-religijsku strukturu i karakter. Ilustrirajmo ju na Hrvatima najpoznatijem. Tito je kao nepogrešivi vođa bio bog, pa nakon što je Bog boga prizvao, naslijedio ga je drugi bog, poznatiji kao “i poslije Tita Tito”. Partija je bila crkva u kojoj se boga slavilo, a komunizam službena religija. Komesari i komitetlije bili su dijecezanski svećenici, a vojna kontraobavještajna služba i državna sigurnost istaknuti crkveni redovi. Možda ne baš toliko popularni u narodu da bi im se drage volje ispovijedao, što i nije toliko bitno jer njih istina ionako nije zanimala. Stvarali su ju sami već kako su nalagale potrebe. Primanje u pionire zauzelo je mjesto prve svete pričesti, a ono u socijalističku omladinu svete potvrde. Dan mladosti bio je pandan Božiću, jedino Uskrsu nigdje traga. Jednostavno, nije u skladu s komunističkim dogmama.

Od razuma do bezumlja

No, je li danas baš bitno drukčije? Boga i dalje nema, ali nema ni boga, barem ne onoga vidljivoga, centralnoga. Sad je svak’ sâm svoj bog. Samo na čemu su to ti novi bogovi izgradili svoje božanstvo? Što mu je sadržaj? Odnekud je morao doći. Možda netko baš hoće da svi ti “sami svoji bogovi” osjećaju i rade upravo ono što taj hoće? Kao što hoće da mala Greta radi baš to što radi. A da to taj netko jako hoće, pokazuje njezina silna popularnost.

Međutim, to što Boga više nema ne znači da religija nije živa. Itekako jest, središnja joj je dogma – klima se mijenja uslijed djelovanja čovjeka. I zato je procesiji vjernika, ovih dana okupljenih u New Yorku oko borbe protiv klimatskih promjena, prikladno bilo odgovoriti na istome mjestu globalnim sastankom na temu zaštite vjerskih sloboda.

Gdje je religija, tu su i njezini prvosvećenici kao vrhunaravni autoriteti, znani još i kao znanstvenici. No, kako to kod svećenstva obično bude, tako i ugled znanstvene mu inačice teško ostaje neokrnjen pod pritiskom zloporaba. Jer i znanstvenike netko plaća da istražuju baš tamo gdje ih se usmjerava, katkad i da isporuče željene rezultate u formi znanstvenih zaključaka.

Konačno, ako se među sobom u mišljenjima ne slažu, tu su uvijek mediji da promoviraju samo jedne, slučajno baš one za koje mala Greta vapi da ih političari poslušaju. A i njih, medije, netko plaća! Da nije isti onaj koji plaća pravovjerne znanstvenike? Pritom mediji primjenjuju isto načelo upravljanja istinom kao kad izvještavaju o dvije zaraćene strane od kojih samo jedna čini zločine.

Posljedično, imamo znanstvenike-anđele, kao nekoć poštenu inteligenciju, i znanstvenike-zločince koji više vjeruju vlastitim očima i ušima. Usude li se potonji zucnuti o tome što vide i čuju, ne gine im prvo marginalizacija, potom uskrata sredstava za projekte, naposljetku i ekskomunikacija iz znanstveničkog staleža.

Eh, na što su spali znanstvenici, koji su se donedavno kleli u razum i samo razum, u objektivnu istinu, da im pravovjernost postane mjerilo izvrsnosti. A gdje vlada pravovjerje, kritičnosti nema mjesta. Pa sad već i znanstvena metoda sama po sebi postaje revizionistička ako dovodi u pitanje ustaljenu dogmu.

Tako to bude kad gradiš razum na razumu samom, kao čardak ni na nebu ni na zemlji. Razdvojiš li ga od morala nataloženog u zajednici kroz iskustva bezbrojnih pokoljenja, makar i ne vjerovao da im ga je Netko objavio, pitanje je tek vremena kad će se naći netko da ga ispuni nekim drugim sadržajem, kakvim ga volja, a tada razum lako skonča u bezumlju.

Djeca cvijeća i novovjeki ludisti

A upravo to je već učinio jedan naraštaj odrastao u obilju i dokolici. Sve kao da mu je s neba palo, ne njegovom zaslugom nego trudom i žrtvom predaka. Pa kad su “djeca cvijeća”, šireći ljubav a ne rat, stasala i nikad sazrijevši promarširala institucijama, posve su razvalila dotad vladajući moral. Odjednom je moglo i ovako i onako, da bi polako prevagnulo onako.

Prokušano i tradicionalno postajalo je sve manje vrijedno, sve čvrsto i stabilno je prezreno, a labilno i slabo postalo je poželjno. Prirodni društveni poredak izvrgnut je ruglu kao prevladan ustupivši mjesto novome bez sidra, eksperimentalnom i kaotičnom.

Temeljne strukture društva, odnosi među njima i načela funkcioniranja su poremećeni, izbačeni iz ravnoteže, jedino se još ekonomija utemeljena na tržišnom kapitalizmu nekako drži, kao zadnja oaza logike, razuma, pa i, unatoč raširenom suprotnom uvjerenju, pravde. Siromašni su i dalje tu, ali unatoč, navodno, nikad većim razlikama, bitno su manje siromašniji od svojih neposrednih predaka, one ranije da ne spominjemo. Isto vrijedi i za gladne. Kapitalizam i dalje žilavo prkosi i zato ga rušitelji, obasuti danim im, a nezasluženim obiljem, tako mrze.

Ako su djeca cvijeća marširajući institucijama stubokom poharala vjekovne društvene strukture i provela reinženjering društvenih odnosa, njihovi zeleni nasljednici čine se spremnim, kad jednom zauzmu njihovo mjesto, otići i korak dalje pa presuditi i kapitalizmu, i razmontirati gospodarsku arhitekturu i motor zapadnog društva. Iako se od njega, stezanog sve tješnjom luđačkom košuljom traži da ispunjava sve više raznovrsnih ciljeva oprečnih elementarnoj logici, on, i uza sve nesavršenosti i nametana mu, ne uvijek razborita ograničenja, pokazuje zavidnu otpornost.

Zato ga treba skršiti prema istom principu kako se demontiraju tradicionalne društvene strukture. I, evo, nezadovoljni pripadnici kulta eko-religije se već okupljaju i prosvjeduju ispred pogona tvornica automobila, industrijske grane u kojoj Europa ostvaruje ponajveći višak u razmjeni sa svijetom, tjerajući one koji pune tanjur iz kojeg sâmi jedu da se srame, jer heretički diraju u središnju dogmu. Anti-industrijsko raspoloženje hvata zamah neviđen još od ludističkog pokreta kad su na začetcima industrijske revolucije radnici uništavali strojeve videći u njima konkurenciju. Novovjeki ludisti su ipak skloniji preventivi. Ne daju da se strojevi uopće i naprave.

A ako ih se već mora raditi, neka troše što manje energije, što ih, doduše, čini moralno nadmoćnima, ali i bitno manje učinkovitima. Usporedno, na krilima novoga morala preoblikuje se i društveni život. Favoriziraju se slabije, ispodprosječne i iskompleksirane osobe. Bez obzira što su manje sposobne pa sukladno tome očito manje mogu pridonijeti boljitku zajednice, iz činjenice što su dosad bili potlačeni crpe moralno pravo da se i njima povjeri odlučivanje i upravljanje.

Bijeg od Oca k Majčici

Još se jedna nepravedno zapostavljena zloćudna namisao potiho provlači iza dogme – čovjek je kriv zbog klimatskih promjena. Krivac, naime, mora biti kažnjen ne provede li sve što su znanstvenici, odnosno oni koji se njima koriste, zacrtali. A i provede li baš sve što mu se kaže, a stanje ostane isto ili se čak pogorša, opet će biti kriv. Jer čovjek, taj uspravni, dvonožni dosadnjaković stvoren na Božju sliku i priliku štetočina je koja se previše namnožila.

Kao takav, ugrožava, inače, idiličnu Majčicu Zemlju, koja je i prije pojave čovjeka iz samo njoj znanih razloga proživjela bezbrojne, katkad i daleko dramatičnije kataklizme i klimatske promjene. Kako se Majčicu ne bi dodatno uznemiravalo, broj ljudi treba smanjiti kako god se zna i umije, jer ukupan broj ljudi korelira s emisijom CO2, a taj plin, pak, povezuju s globalnim zatopljenjem.

Jedan genijalni švedski znanstvenik, zacijelo potencijalni budući dobitnik Nobelove nagrade, moguće i ozbiljan kandidat da kod njega jednoga dana mala Greta doktorira, kao rješenje za spas Zemlje predlaže ni manje ni više nego kanibalizam. Logično, time se jednim udarcem ubijaju dvije muhe. Em se smanjuje potreba za uzgojem stoke i time smanjuje emisija CO2, em se smanjuje broj ljudi, čime se opet smanjuje emisija CO2.

Oni iskusniji i u društvenim revolucijama verziraniji ipak nisu tako radikalni i nestrpljivi. Dobro znaju kako je za ostvarenje istog cilja učinkovitije djelovati nametanjem krivnje i širenjem manije samookrivljavanja, koja, apsurdno, u vremenima kad se materijalno živi nikad bolje i nikad dulje, dovodi do pojačane sklonosti kolektivnom samoubojstvu, a što, slučajno ili ne, ispunjava središnji cilj religije “zelenog” kulta, nultu emisiju CO2 temeljem ljudskog djelovanja. Samo tko će onda spašavati majčicu Zemlju od emisije CO2 iz dugih izvora?

Probadajući imaginarnog, kolektivnog Čovjeka kao vudu lutku pripadnici ovog destruktivnog kulta spremni su prinijeti na oltar idola Majčice Zemlje ono što nisu stvorili ni zaslužili, nego su im to priskrbili i prenijeli drugi, posve konkretni ljudi, stvorivši civilizaciju bez premca. Pritom ne primjećuju kako su nehajno okrenuli leđa Ocu svome, a i Majčičinome. Zaboravili su kako su neke ovlasti ostale samo u Njegovim rukama, ma koliko se Stvorenje uzoholilo i umislilo da sve može, pa tako i spasiti Majčicu Zemlju i samoga sebe.

Grgur S./Kamenjar.com

Vijesti

PONOSAN NA KORJENE Najtrofejniji američki trener jučer dobio hrvatsko državljanstvo

Published

5 sati ago

5 lipnja, 2024

Uredništvo

Bill Belichick posjetio Vatrene: “Ponosan na hrvatske korijene”

Gost hrvatske nogometne reprezentacije danas je bio Bill Belichick, najtrofejniji trener u povijesti američkog nogometa s osam osvojenih naslova Super Bowla.

Foto: Drago Sopta/HNS

Nakon što je uoči prijateljske utakmice između Hrvatske i Sjeverne Makedonije dobio na dar uokvireni dres s brojem osam i prezimenom Biličić na leđima, kao podsjetnik na njegove hrvatske korijene, Belichick je posjetio Vatrene poslije ručka i u ugodnom druženju usporedio neke svoje najveće uspjehe s onim hrvatske nogometne reprezentacije.

Belichick je kao pomoćni trener osvojio dva prstena s New York Giantsima, a potom je kao glavni trener poveo New England Patriotse do šest naslova prvaka. Nakon kratkog videa o njegovoj karijeri, Belichicku je dobrodošlicu ispred Saveza poželio glasnogovornik Saveza, Tomislav Pacak:

“Među nama ima dosta ljubitelja NFL-a, ali za one koji manje prate football, danas je s nama najveći trener američkog nogometa u povijesti, ili možda jednostavnije, Guardiola, Ancelotti i Mourinho u jednoj osobi. Lijepo je vidjeti koliko ističete svoje hrvatske korijene i privilegija nam je ugostiti vas ovdje u Rijeci”.

Belichick je u Hrvatsku stigao na poziv Petea Radovicha, još jednog izuzetnog uspješnog Hrvata u Americi koji je kao TV producent osvojio čak 45 Emmyja. Radovich je kratko predstavio Belichicka i dao uvod u nekoliko anegdota koje je proslavljeni trener podijelio s igračima:

“Kad su 2014. godine na Svjetskom prvenstvu u Brazilu igrali Hrvatska i Meksiko, kladio sam se kondicijskim trenerom New England Patriotsa, koji je Meksikanac, i izgubio okladu jer je Hrvatska doživjela poraz pa sam morao biti odjeven tipično meksikanski, s velikim sombrerom na glavi. Tri godine poslije vi ste, dečki, pobijedili Meksiko 2:1 pa je on morao nositi hrvatsku kapu, hrvatsku zastavu i dres Luke Modrića. Bila je to slatka osveta, ha, ha, ha…“, istaknuo je Belichick, od jučer državljanin Republike Hrvatske, koji je redovito u svojim medijskim nastupima isticao svoje hrvatsko podrijetlo i tijekom nekih najvažnijih utakmica u svojoj karijeri nosio na rukavu hrvatsku trobojnicu.

Foto: Drago Sopta/HNS

“Ponosan sam na svoje hrvatske korijene, moji djed i baka su došli u SAD 1910. godine iz Draganića i imali težak život, ali je zato moj otac, također trener američkog nogometa, uspio doživjeti svoj američki san. Jučer sam postao hrvatski državljanin, sad sam jedan od vas, bez obzira na to što ne pričam hrvatski. Čast mi je biti u vašem društvu, gledao sam jučerašnju utakmicu i zaista ste bili fantastični”.

Belichick je iz prve ruke mogao objasniti kako je u sportu najzahtjevnije uzastopno postizati vrijedne rezultate, poput Vatrenih, koji su se s dva posljednja svjetska prvenstva vraćali s odličjima.

“Često u sportu znamo čuti kako momčadi koje su došle do samog kraja, a nisu uspjele, kažu da će se vratiti sljedeće sezone, a to nije jednostavno jer moraš proći sve iznova. Jednako tako, naravno da je lakše doći do vrha, nego ostati na vrhu jer postaneš meta i jer si postavio standarde svima drugima i svi žele dostići tvoju razinu. Za mene je sve u izgradnji momčadi iz sezone u sezonu i postizanju prave razine forme kad je to najpotrebnije, u mom slučaju tijekom studenoga, prosinca i siječnja, u vašem slučaju uoči velikih natjecanja”, objasnio je Belichick.

Izbornik Dalić i kapetan Modrić uručili su Belichicku potpisani dres i potpisanu loptu, a Belichick je uzvratio potpisanim loptama za američki nogomet.

U nekoliko rečenica objasnio je i svoj odnos s najvećim quarterbackom u povijesti NFL-a, Tomom Bradyjem.

“Tom je nevjerojatan igrač, vrlo pametan, onaj koji pokreće momčad i gradi uspjehe momčadi. Međutim, on je zadužen samo za jedan segment igre, jer kad odvojeno igraju obrana i napad. Dakle, ako momčad želi uspjeti, mora biti dobra u svim segmentima igre. Tom Brady je bio sjajan igrač u sjajnim momčadima, u društvu ostalih odličnih igrača”, zaključio je Belichick, koji se poslije obraćanja Vatrenima zadržao u kratkom razgovoru s kapetanom Lukom Modrićem, koji u hrvatskim, ali i svjetskim okvirima zaslužuje usporedbe s Tomom Bradyjem. Zbog svega što je napravio s Hrvatskom i Real Madridom. Neki će reći i zbog godina, ali u slučaju obojice, i Bradyja i Modrića, one su bile i ostale samo broj.

Ipak ima jedna razlika. Brady je u 46. rekao zbogom aktivnom igranju, Luka je još uvijek na velikoj sceni. I tek mu je 38!

Foto: Drago Sopta/HNS izvor: HNS

Vijesti

Nova knjiga o Chestertonovom pogledu na katoličko socijalno učenje

Published

8 sati ago

5 lipnja, 2024

Uredništvo

Uredio predsjednik Društva Gilberta Keitha Chestertona, ‘Lokalizam’ postavlja pitanje bi li Chestertonove ideje za organiziranje društva doista funkcionirale – piše Fr. Michael Rennier

U burnim studentskim danima, kad sam bolno tražio svoj odrasli identitet, isprobao sam puno novih filozofija. Izludio bih svoje roditelje nasumičnom izjavom da sam postao socijalist ili monarhist ili anarhist. Otprilike u to vrijeme sam saznao za nešto što se zove “distributizam”. Nisam imao pojma što je to bilo osim da je imalo neke veze s ekonomijom i da su ljudi koji su bili u katoličkim krugovima bili skloni tome.

Kad god sam čuo da se govori o distributizmu, to je uvijek bilo povezano s katoličkim socijalnim učenjem, srednjim vijekom i G.K. Chestertonom. Tijekom tog vremena prije mog obraćenja, sve katoličko još mi je bilo tajanstveno i donekle odbojno. Iz tog razloga, iako sam čitao nešto Chestertona i sviđao mi se njegov rad, nikad se nisam potrudio dublje čitati o njegovim idejama o distribuciji.

Promjena imena i nova knjiga

Pretpostavljam da čak ni unutar same Katoličke crkve koncepti koji leže u osnovi distribucije nisu široko shvaćeni. Samo ime je čudno. Je li distribucija politička filozofija? Neka vrsta krštene verzije socijalizma? Zahtijeva li to okretanje protiv bogatih i raspodjelu njihove imovine drugima putem kaznenih poreza ili sile? Možda ova nerazriješena pitanja pomažu objasniti zašto bi nestalo malo katolika izvan predanih chestertonovaca označilo sebe kao distributiste.

Chesterton Society želi sve to promijeniti. Konkretno, Dale Alquist predvodi inicijativu za točnije preimenovanje distributivnih načela kako bi ljudi zapravo mogli shvatiti o čemu se radi. Njegov prijedlog je da se to jednostavno nazove “lokalizam”.

Alquist objašnjava svoje razmišljanje u uvodu u Localism: Coming Home to Catholic Social Teaching (Lokalizam: Povratak doma katoličkom socijalnom nauku) iz Sophia Institute Pressa. To je jedna od knjiga na Aleteijinoj ljetnoj listi knjiga za odrasle 2024.

Nije politička filozofija nego način života

Prvo, iako se lokalizam bavi načinom na koji su ljudske zajednice uređene, to nije politička filozofija koja bi se mogla naći u bilo kojoj knjizi ili kojoj bi se pridržavala određena politička stranka. Lokalizam ne zagovara nikakav određeni oblik vlasti ili političara. To je način života namijenjen svima, bez obzira na društvene slojeve, društvene klase, količinu bogatstva i nacije.

Općenito govoreći, ideja iza lokalizma prilično je jednostavna, toliko da mi se, kad sam je prvi put čuo, učinilo da nije ništa više od zdravog razuma. Lokalizam je ideja da vlasništvo nad dobrima, zemljom, poslom, imovinom i slobodom treba distribuirati što je moguće šire na što je moguće više ljudi. Ova zajednička dobra ne bi trebala biti prikupljena u posjed vrlo malobrojnih.

U praksi se ova ideja pretvara u podršku lokalnim zajednicama, obiteljima i vlasništvu malog poduzetništva. Izgleda kao da imate vlastiti vrt, snažnu lokalnu zajednicu, inicijativu da budete kreativni i štedljivi kako biste svoj dom učinili lijepim i sposobnost da zaradite za pristojan život bez nepotrebnog miješanja vlade. Lokalizam djeluje po katoličkom principu supsidijarnosti, što znači da sve što se može učiniti na lokalnoj razini treba ostati na lokalnoj razini.

Iz tog razloga, lokalizam se suprotstavlja socijalističkoj kolektivizaciji ili drugim oblicima društvene organizacije gdje bi sile poput nacionalnih vlada, globalističke kontrole gospodarstava ili velikih kapitalističkih poduzeća koncentrirale vlasništvo među manje ljudi.

Korijeni lokalizma

Mnogi su iznenađeni kada otkriju da lokalistička načela postoje već dugo vremena i imaju katolički pedigre. Papa Lav XIII tvrdi u svom iznimno utjecajnom društvenom dokumentu, Rerum Novarum, napisanom 1891., da što više ljudi zaslužuje imati priliku postati vlasnicima. Ovaj koncept vlasništva uključuje posjedovanje dijela proizvodne imovine, mjesto u sindikatu, malo poduzeće i, da, čak i vlasništvo nad donošenjem zakona, izborom političkog vodstva i načinom na koji zajednica upravlja sama sobom.

Kako objašnjava Lav XIII., Crkva podupire promicanje ljudskog dostojanstva, što uključuje ali nije ograničeno na ekonomsku i društvenu slobodu. Obitelj i mjesna župa naša je najvažnija društvena jedinica. Svaka politička intervencija koja ih slabi je preuzimanje vlasti koja nije pošteno zaslužena.

Pozivanje na razgovor

Lokalizam je pokušaj da se Chestertonove zdravorazumske ideje ponovno učine široko dostupnima. Namijenjeno je potaknuti razgovor. Ne razgovor o određenoj političkoj teoriji ili političkoj stranci, već o tome kako mi kao pojedinci živimo svoje živote. Svi bismo trebali imati pravo glasa u tome što će nam se dogoditi i kako ćemo koristiti svoje slobode doprinosa općem dobru.

Za mene to znači ulaganje velike većine moje energije u moju obitelj, moj brak, moju župu, moj grad i dobro djelo koje mi je Bog osobno dao da izvršim. Ne gubim vrijeme brinući se o stvarima koje su izvan moje mogućnosti promjene. Umjesto toga, uzgajam maline, kupujem lokalno, podržavam privatno katoličko školovanje i školovanje kod kuće i glasam na lokalnim izborima. Ova mala mjesta, naši domovi i obitelji, kaže Chesterton, mjesto su gdje će se “sačuvati sjeme civilizacije”.

Vrijednost štedljivosti

Zbog potpune transparentnosti, napisao sam esej koji je uključen u Localism. Moj esej govori o tome kako je štedljivost kreativna i lijepa. Kada koristimo svoje talente za izradu dobrih i korisnih predmeta za naše domove i župe, oni na kraju ispadaju puno ljepši od ekvivalenta masovne proizvodnje. Lokalni napori, na primjer, izravno su odgovorni za zapanjujuće veličanstvene katedrale gotičke Europe. Te su bogomolje uglavnom rezultat lokalnih obrtnika koji su radili u zajednicama koje su njegovali, i kao takve te katedrale stoje kao spomenici ljubavi.

Pročitao sam sva poglavlja u Localismu i potpuno sam uživao u svakom prilogu. Eseji su različiti, ali postoji zajednička tema: da lokalizam nije apstraktan, kompliciran, okrenut unatrag ili naivan. Upravo suprotno, to je put naprijed. To je najpotpuniji zagrljaj našeg upravljanja kako bi ova zemlja procvjetala i odražavala Božju ljepotu. Pročitajte ovu knjigu ako ste zainteresirani za praktične savjete kako živjeti kreativnije, s više slobode i više radosti u životu koji vam je dan i koji je jedinstveno vaš.

Fr. Michael Rennier/Altea

Vijesti

“Crkvene neobičnosti”: Héctor Agüer, ex.nadbiskup La Plate, pokušava razumjeti što se događa u argentinskom episkopatu pod Franjom

Published

9 sati ago

5 lipnja, 2024

Uredništvo

Odgovarajući pridjev je “čudan” (“rijedak”), koji u rječniku ima nekoliko značenja; Ja biram jedno: neobično je ono što ima malu gustoću i postojanost. Iako se također odnosi na izvanredne i ekstravagantne stvari – piše nadbiskup La Plate u miru Héctor Agüer, na blogu Rorate Caeli.

[La Plata, Argentina: Katedrala Bezgrešnog začeća na središnjem trgu Moreno]

Mislim: čudno je što je Papa Argentinac, čudno je i to što više od desetljeća nije imao brige posjetiti svoju domovinu. Ivan Pavao II. (Wojtyla) i Benedikt XVI. (Ratzinger), čim su izabrani, prvo putovanje odvelo ih je u domovinu, odnosno Poljsku i Njemačku. Pročitao sam u “La Prensa”, novinama iz Buenos Airesa: “Franjo je otkrio da bi želio doći u studenom ili početkom 2025.”. Pod tim naslovom, novine navode da je Papa “komentirao da je u njegovim planovima putovati u Argentinu ili krajem studenog ili početkom 2025. godine”. Po onoj staroj poslovici “misli krivo i bit ćeš u pravu”, usuđujem se pomisliti da neće doći, a razlog mu iznosim: zna da mu baš i neće ići. Možda griješim, naravno, ali ovo moje mišljenje odgovara 46 godina starom poznavanju Jorgea Bergoglia.

Franjin pontifikat pun je neobičnosti. U ovoj ću bilješci skrenuti pozornost na jednu od njih. Monsinjor Gabriel Mestre bio je biskup Mar del Plate, kasnije unaprijeđen u Metropolitansku nadbiskupiju La Plate, gdje je ostao osam i pol mjeseci. Fikcija, koja je uobičajena u rimskim visinama, svedena je na vijest: “Sveti je Otac prihvatio ostavku na pastoralnu vlast Metropolitanske nadbiskupije La Plata, koju je podnio Njegova Preuzvišena Ekselencija, Abp. Gabriel Antonio Mestre”. Nisu dani daljnji detalji. Istina je da je Papa od njega tražio ostavku; grubo rečeno: izbacio ga je.

Ova je vijest ožalostila svećenike La Plate, koji su strpljivo podnosili petogodišnji mandat Víctora Manuela Fernándeza, papinog prijatelja, sada kardinala i koji zauzima dužnost koju je godinama obnašao ugledni teolog Joseph Ratzinger, kasnije Benedikt XVI. Za nešto više od osam mjeseci, Mestre se pojavio kao nadbiskup koji će učiniti ono što Fernandez nije. Znam o čemu govorim: bio sam nadbiskup La Plate dva desetljeća. Pogled koji imam na slučaj nije samo crkveni, nego i politički.

Abp. Mestre, u vrlo iskrenom i srdačnom pismu, prepričava situaciju, neobičnost koja ga je učinila žrtvom: „U Vječnom gradu, nakon što se suočio s nekim drugačijim percepcijama s onim što se dogodilo u biskupiji Mar del Plata od studenog 2023. do danas, Papa Franjo me zamolio da se povučem sa stolice Mar del Plata. S dubokim mirom i potpunom čistom savješću pred Bogom kako sam postupio, vjerujući da nas Istina oslobađa (usp. Iv 8,32) te sa sinovskom i teološkom poslušnošću Svetom Ocu, odmah sam napisao svoju ostavku koja je prihvaćena… i javno objavljena danas (27. svibnja 2024.)”.

Čudno je to što se čini da je odvojen od nadbiskupije zbog onoga što se dogodilo u Mar del Plati dok je Mestre bio biskup. Jesu li onda pogriješili što su ga promovirali? Rimskoj lažnoj laži, koja ima duboke korijene, sada je pridodana isusovačka navika: ta lažna diskrecija rađa ishitrenu sumnju, koja obično ima dvije teme: financijske ili seksualne probleme. Volio bih znati je li kardinal Fernandez, koji je, kao što rekoh, Papin prijatelj, imao ikakve veze s ovom ludom aferom. Biskupi su nasljednici apostola, s njima se ne može postupati kao sa školskom djecom. “Istina nas oslobađa”; sada već bivši nadbiskup ima pravo. Rim se argentizirao, na sramotu Argentinaca, i zamračuje slobodu, koja je Božji dar.

Drugom sam prilikom spomenuo odnos između Petra i Pavla; sinovska poslušnost zahtijeva očinstvo koje je iskreno i poštuje bratstvo. Pavao je priznao Petrov autoritet, ali Petar je zauzvrat priznao jedinstveni poziv koji je Apostol naroda primio od Uskrsloga. Ovdje je problem, a ne u maski toliko hvaljene “sinodalnosti”. Svećenici i drugi vjernici La Plate zaslužuju objašnjenje. Monsinjor Mestre je sentimentalno rekao: “Boli me što odlazim, boli me ostavljam vas kao pastira ove posebne Crkve koja hodočasti u La Plati, ali siguran sam da Bog ima mnogo bolje planove koje danas ne mogu do kraja dešifrirati. Uzdam se u Gospodina jer Krist je naš Mir (Ef 2,14)! Vrlo poštene riječi; Bog koji dopušta zlo ima planove koji nas neizmjerno nadilaze. U tim planovima ima mjesta za neobičnosti.

Sjetimo se tog monsinjora Gabrijela Mestre je biskup od 2017.; bibličar i profesor, dobro pripremljen za providonosnu zadaću u kojoj mitra u sebi nosi krunu od trnja. Bio bi veliki nadbiskup. Napominjem da njegovo biskupsko geslo glasi “Isus Krist je naš mir”. Dao nam je dobar primjer prihvativši u miru samovolju. Ali autori neobičnosti ne mislim da mogu uživati u tom miru.

nadbiskup Héctor Agüer
Nadbiskup u miru La Plate, Argentina