Kako jedna mama, biša starletica, da bi se domogla slave i novca, (zlo)rabi vlastito dijete u parapolitičke (oligarhijsko-komitetske) svrhe.

Jedno od temeljnih obilježja vladajućih elita, klika, oligarhija, komiteta, kartela, čega li sve ne, zatvorenost je u sebe i odijeljenost od onih kojima vladaju. U određenom smislu moglo bi se reći kako te strukture boluju od neke vrste socijalnog autizma. No, to ne znači da su one posve jednodušne u svom djelovanju, da među njima ne struje silnice u borbi za prevlast piše Grgus S. u Kamenjar.com.

Tijekom te borbe, jer, ipak, vlast je u pitanju, spremne su učiniti sve kako bi se obračunale sa suparnicima. Pritom im nije strano poslužiti se i podložnicima, kako onima željnima uvijek im naći se pri ruci, tako i onima najnezaštićenijima, djecom.

Posebnost našeg vremena je u tome što se autistične elite ne ustručavaju poslužiti djetetom oboljelim od autizma kako bi se ne samo obračunale sa svojim protivnicima, nego i preodgojile starije generacije, one koje iskustvo uči biti sumnjičavima prema nametanju novotarija, napose ako osjete da se pritom manjak razbora nastoji prikriti orkestriranom psihozom praćenom histerijom i panikom. Ta dražesna simbioza autističnih elita i autističnoga djeteta, ne bez primjese cinizma, doista se doimlje unikatnom.

Greta Dugi Nos i Pipi Duga Čarapa

Švedska tinejdžerka Greta sušta je suprotnost jednoj drugoj, također svjetski poznatoj švedskoj djevojčici, djevojčici iz nekog drugog svijeta i vremena, Pipi Dugoj Čarapi. Iako je Greta po prilici stvaran, a ne fiktivni lik, teško se oteti dojmu kako se izmišljena Pipi, kojoj odrasli, taman bili i moćni političari, nikako nisu mogli ukrasti snove i djetinjstvo, doimala poprilično prirodnijom djevojčicom od zabrinute Grete.

Mala Greta nije ni bezbrižna, ni vragolasta, ni nestašna kao njezina sunarodnjakinja čiju slavu sve više zasjenjuje. Suprotno tomu, ona pršti od odgovornosti, upozorava svijet na propast koja mu se sprema ako se ne popravi i ne posluša tete znanstvenice i stričeke znanstvenike. Sukladno navadama vremena, gnjevna, bijela djevojčica pritom čini grimase u maniri drama-queen. Jedno malo durilo, rekli bi u nekim hrvatskim krajevima.

Zauzevši moralno nadmoćnu pozu slabijeg, ljutito optužuje i odmah osuđuje, pri čemu je, mora se priznati, uvjerljivija od, primjerice, francuskog predsjednika Macrona danas ili Ala Gorea nekad. Političari i gospodarstvenici (hm…ima jedan koji je to oboje, eto, baš onaj na kojeg Greta srdito škilji i stišče usnice čim ga spazi) su krivi jer ne uzimaju zdravo za gotovo neumoljivi pravorijek znanstvenika – za klimatske promjene kriv je čovjek i točka.

Ako političari ne učine ništa, dodaje ucviljena Greta, bit će sve gore, sve će propasti… Samo, ne govore li to isto i neki političari? Pa bi tkogod sposoban misliti mogao pomisliti kako je mala Greta zapravo trbuhozborka velikih, da vuče na hologram, projekciju tuđih misli, misli vlasnika nosa duljeg i od Pipinih čarapa. A da barem dijelu elita njezino djelovanje nije posve mrsko, potvrđuje i što se već naveliko šuška kako joj se smiješi Nobelova nagrada. U svakom slučaju, dobije li ju, ne će ju zaslužiti manje od Barracka Obame, čovjeka koji je svojedobno obećavao više od curice i pjevušio na iste note.

Tako mladi, a već tako pametni

I u prošlosti ne tako davnoj, u društvima u kojima dio danas globalno utjecajnih ljudi nalazi nepresušno vrelo nadahnuća, djeca i mladi su korišteni kao sredstvo za političko razračunavanje i preodgoj tvrdokornih. Tako je tridesetih godina prošloga stoljeća dječak Pavlik Morozov, tada tek koju godinu mlađi od Grete, postao ikonom sovjetskog socijalizma, a njegovo rodno selo hodočasničkim mjestom tamošnje omladine.

U doba, kad su uslijed pomno planirane poljoprivredne politike nepogrešive Partije milijuni umirali od gladi, mali Pavlik nije odlučio braći skuhati svinjsku glavu, nego je, priča kaže, prijavio vlastitog oca vlastima zato što je prikrivao zalihe žita, temeljem čega je stariji Morozov osuđen na 10 godina gulaga. Prepoznavši u Pavliku izvor smrtne pogibelji ogorčena bliža mu rodbina odlučila je drastično postupiti – ubili su malog Pavlika! Iako je ovdje upitno radi li se uopće ili barem dijelom o istinitom događaju, što je u komunizmu, napokon, posve sporedna stvar, država i Partija su na priči o malom Pavliku izgradile mitski lik junaka i uzora sovjetskoj djeci i omladini, poslavši im poruku – pravi junak više vjeruje njima nego svojim roditeljima!

Za kulturne revolucije u Kini veliki vođa Mao Zedong razračunao se s protivnicima u vrhu Partije prepustivši ih sudu mladih koji se, kao nekom čarolijom, navlas poklopio s njegovim. Nepregledna mnoštva mladih Kineza su mašući crvenim knjižicama fanatično podržavala neodoljivu Maovu viziju s ne manjim žarom i entuzijazmom kakve mladi diljem svijeta iskazuju danas, slijedeći malu Gretu u borbi protiv klimatskih promjena. Jedino se još nitko nije sjetio metnuti im zelene knjižice u ruke. Nema veze, stigne se! Za nadati se, ipak, kako ovom prilikom ne će glavom platiti desetci milijuna prekobrojnih kao u Maovo vrijeme.

Nesumnjivo ogroman potencijal djece i mladih da bespogovorno čine ono što zreo čovjek pri zdravoj pameti ne bi, najbolje su iskoristili znalci na krševitom Balkanu u poraću Drugoga svjetskog rata. U nevelikoj zemlji žrtve iz objektivnih razloga nisu mogle biti milijunske kao u Kini. Brojale su se tek u stotinama tisuća, no primjer je, promatran u ovom kontekstu, više koncepcijski ilustrativan. Mladi, tek na pragu punoljetnosti, iskorišteni su za masovne egzekucije uglavnom svojih vršnjaka ili drugih mladih, tek nešto starijih od njih.

Bio je to ujedno i uspješno položen inicijacijski test za prijem u socijalističku omladinu maršala Tita. A kad su već tako mladi nekad mogli u počast kumiru nositi štafetu, zašto sada ne bi imali pravo glasa već sa 16 godina, kako na krilima masovnog izljeva dječje pameti diljem planeta već predlažu neki u Hrvatskoj? Mada nije baš jasno zašto bi netko sudjelovao u donošenju odluka bitnih za zajednicu ako nije sposoban sâm služiti svoj kruh i plaćati krov nad glavom, netko tko živi od milostinje, što državne, što roditeljske, ma koliko pametan i star bio.

Uočljivo je kako su svi ti sustavi otvoreni prema mladima, od Staljinovog, preko Maovog sve do Titovog imali istu para-religijsku strukturu i karakter. Ilustrirajmo ju na Hrvatima najpoznatijem. Tito je kao nepogrešivi vođa bio bog, pa nakon što je Bog boga prizvao, naslijedio ga je drugi bog, poznatiji kao “i poslije Tita Tito”. Partija je bila crkva u kojoj se boga slavilo, a komunizam službena religija. Komesari i komitetlije bili su dijecezanski svećenici, a vojna kontraobavještajna služba i državna sigurnost istaknuti crkveni redovi. Možda ne baš toliko popularni u narodu da bi im se drage volje ispovijedao, što i nije toliko bitno jer njih istina ionako nije zanimala. Stvarali su ju sami već kako su nalagale potrebe. Primanje u pionire zauzelo je mjesto prve svete pričesti, a ono u socijalističku omladinu svete potvrde. Dan mladosti bio je pandan Božiću, jedino Uskrsu nigdje traga. Jednostavno, nije u skladu s komunističkim dogmama.

Od razuma do bezumlja

No, je li danas baš bitno drukčije? Boga i dalje nema, ali nema ni boga, barem ne onoga vidljivoga, centralnoga. Sad je svak’ sâm svoj bog. Samo na čemu su to ti novi bogovi izgradili svoje božanstvo? Što mu je sadržaj? Odnekud je morao doći. Možda netko baš hoće da svi ti “sami svoji bogovi” osjećaju i rade upravo ono što taj hoće? Kao što hoće da mala Greta radi baš to što radi. A da to taj netko jako hoće, pokazuje njezina silna popularnost.

Međutim, to što Boga više nema ne znači da religija nije živa. Itekako jest, središnja joj je dogma – klima se mijenja uslijed djelovanja čovjeka. I zato je procesiji vjernika, ovih dana okupljenih u New Yorku oko borbe protiv klimatskih promjena, prikladno bilo odgovoriti na istome mjestu globalnim sastankom na temu zaštite vjerskih sloboda.

Gdje je religija, tu su i njezini prvosvećenici kao vrhunaravni autoriteti, znani još i kao znanstvenici. No, kako to kod svećenstva obično bude, tako i ugled znanstvene mu inačice teško ostaje neokrnjen pod pritiskom zloporaba. Jer i znanstvenike netko plaća da istražuju baš tamo gdje ih se usmjerava, katkad i da isporuče željene rezultate u formi znanstvenih zaključaka.

Konačno, ako se među sobom u mišljenjima ne slažu, tu su uvijek mediji da promoviraju samo jedne, slučajno baš one za koje mala Greta vapi da ih političari poslušaju. A i njih, medije, netko plaća! Da nije isti onaj koji plaća pravovjerne znanstvenike? Pritom mediji primjenjuju isto načelo upravljanja istinom kao kad izvještavaju o dvije zaraćene strane od kojih samo jedna čini zločine.

Posljedično, imamo znanstvenike-anđele, kao nekoć poštenu inteligenciju, i znanstvenike-zločince koji više vjeruju vlastitim očima i ušima. Usude li se potonji zucnuti o tome što vide i čuju, ne gine im prvo marginalizacija, potom uskrata sredstava za projekte, naposljetku i ekskomunikacija iz znanstveničkog staleža.

Eh, na što su spali znanstvenici, koji su se donedavno kleli u razum i samo razum, u objektivnu istinu, da im pravovjernost postane mjerilo izvrsnosti. A gdje vlada pravovjerje, kritičnosti nema mjesta. Pa sad već i znanstvena metoda sama po sebi postaje revizionistička ako dovodi u pitanje ustaljenu dogmu.

Tako to bude kad gradiš razum na razumu samom, kao čardak ni na nebu ni na zemlji. Razdvojiš li ga od morala nataloženog u zajednici kroz iskustva bezbrojnih pokoljenja, makar i ne vjerovao da im ga je Netko objavio, pitanje je tek vremena kad će se naći netko da ga ispuni nekim drugim sadržajem, kakvim ga volja, a tada razum lako skonča u bezumlju.

Djeca cvijeća i novovjeki ludisti

A upravo to je već učinio jedan naraštaj odrastao u obilju i dokolici. Sve kao da mu je s neba palo, ne njegovom zaslugom nego trudom i žrtvom predaka. Pa kad su “djeca cvijeća”, šireći ljubav a ne rat, stasala i nikad sazrijevši promarširala institucijama, posve su razvalila dotad vladajući moral. Odjednom je moglo i ovako i onako, da bi polako prevagnulo onako.

Prokušano i tradicionalno postajalo je sve manje vrijedno, sve čvrsto i stabilno je prezreno, a labilno i slabo postalo je poželjno. Prirodni društveni poredak izvrgnut je ruglu kao prevladan ustupivši mjesto novome bez sidra, eksperimentalnom i kaotičnom.

Temeljne strukture društva, odnosi među njima i načela funkcioniranja su poremećeni, izbačeni iz ravnoteže, jedino se još ekonomija utemeljena na tržišnom kapitalizmu nekako drži, kao zadnja oaza logike, razuma, pa i, unatoč raširenom suprotnom uvjerenju, pravde. Siromašni su i dalje tu, ali unatoč, navodno, nikad većim razlikama, bitno su manje siromašniji od svojih neposrednih predaka, one ranije da ne spominjemo. Isto vrijedi i za gladne. Kapitalizam i dalje žilavo prkosi i zato ga rušitelji, obasuti danim im, a nezasluženim obiljem, tako mrze.

Ako su djeca cvijeća marširajući institucijama stubokom poharala vjekovne društvene strukture i provela reinženjering društvenih odnosa, njihovi zeleni nasljednici čine se spremnim, kad jednom zauzmu njihovo mjesto, otići i korak dalje pa presuditi i kapitalizmu, i razmontirati gospodarsku arhitekturu i motor zapadnog društva. Iako se od njega, stezanog sve tješnjom luđačkom košuljom traži da ispunjava sve više raznovrsnih ciljeva oprečnih elementarnoj logici, on, i uza sve nesavršenosti i nametana mu, ne uvijek razborita ograničenja, pokazuje zavidnu otpornost.

Zato ga treba skršiti prema istom principu kako se demontiraju tradicionalne društvene strukture. I, evo, nezadovoljni pripadnici kulta eko-religije se već okupljaju i prosvjeduju ispred pogona tvornica automobila, industrijske grane u kojoj Europa ostvaruje ponajveći višak u razmjeni sa svijetom, tjerajući one koji pune tanjur iz kojeg sâmi jedu da se srame, jer heretički diraju u središnju dogmu. Anti-industrijsko raspoloženje hvata zamah neviđen još od ludističkog pokreta kad su na začetcima industrijske revolucije radnici uništavali strojeve videći u njima konkurenciju. Novovjeki ludisti su ipak skloniji preventivi. Ne daju da se strojevi uopće i naprave.

A ako ih se već mora raditi, neka troše što manje energije, što ih, doduše, čini moralno nadmoćnima, ali i bitno manje učinkovitima. Usporedno, na krilima novoga morala preoblikuje se i društveni život. Favoriziraju se slabije, ispodprosječne i iskompleksirane osobe. Bez obzira što su manje sposobne pa sukladno tome očito manje mogu pridonijeti boljitku zajednice, iz činjenice što su dosad bili potlačeni crpe moralno pravo da se i njima povjeri odlučivanje i upravljanje.

Bijeg od Oca k Majčici

Još se jedna nepravedno zapostavljena zloćudna namisao potiho provlači iza dogme – čovjek je kriv zbog klimatskih promjena. Krivac, naime, mora biti kažnjen ne provede li sve što su znanstvenici, odnosno oni koji se njima koriste, zacrtali. A i provede li baš sve što mu se kaže, a stanje ostane isto ili se čak pogorša, opet će biti kriv. Jer čovjek, taj uspravni, dvonožni dosadnjaković stvoren na Božju sliku i priliku štetočina je koja se previše namnožila.

Kao takav, ugrožava, inače, idiličnu Majčicu Zemlju, koja je i prije pojave čovjeka iz samo njoj znanih razloga proživjela bezbrojne, katkad i daleko dramatičnije kataklizme i klimatske promjene. Kako se Majčicu ne bi dodatno uznemiravalo, broj ljudi treba smanjiti kako god se zna i umije, jer ukupan broj ljudi korelira s emisijom CO2, a taj plin, pak, povezuju s globalnim zatopljenjem.

Jedan genijalni švedski znanstvenik, zacijelo potencijalni budući dobitnik Nobelove nagrade, moguće i ozbiljan kandidat da kod njega jednoga dana mala Greta doktorira, kao rješenje za spas Zemlje predlaže ni manje ni više nego kanibalizam. Logično, time se jednim udarcem ubijaju dvije muhe. Em se smanjuje potreba za uzgojem stoke i time smanjuje emisija CO2, em se smanjuje broj ljudi, čime se opet smanjuje emisija CO2.

Oni iskusniji i u društvenim revolucijama verziraniji ipak nisu tako radikalni i nestrpljivi. Dobro znaju kako je za ostvarenje istog cilja učinkovitije djelovati nametanjem krivnje i širenjem manije samookrivljavanja, koja, apsurdno, u vremenima kad se materijalno živi nikad bolje i nikad dulje, dovodi do pojačane sklonosti kolektivnom samoubojstvu, a što, slučajno ili ne, ispunjava središnji cilj religije “zelenog” kulta, nultu emisiju CO2 temeljem ljudskog djelovanja. Samo tko će onda spašavati majčicu Zemlju od emisije CO2 iz dugih izvora?

Probadajući imaginarnog, kolektivnog Čovjeka kao vudu lutku pripadnici ovog destruktivnog kulta spremni su prinijeti na oltar idola Majčice Zemlje ono što nisu stvorili ni zaslužili, nego su im to priskrbili i prenijeli drugi, posve konkretni ljudi, stvorivši civilizaciju bez premca. Pritom ne primjećuju kako su nehajno okrenuli leđa Ocu svome, a i Majčičinome. Zaboravili su kako su neke ovlasti ostale samo u Njegovim rukama, ma koliko se Stvorenje uzoholilo i umislilo da sve može, pa tako i spasiti Majčicu Zemlju i samoga sebe.

Grgur S./Kamenjar.com