Connect with us

Vijesti

V. KRSNIK: Je li Josip Jović prva žrtva, velikosrpske agresije ili po ‘hrvatskoj političkoj eliti’ – građanskog rata

Published

on

U sadašnjoj oštroj polemici između predsjednika Republike i predsjednika Vlade da bi se dobila dublja politička slika o temeljnim političkim pitanjima koja oni zastupaju treba podsjetiti na njihove istupe prije nekoliko dana na Plitvicama pri obilježavanju pogibije prvog hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića. Ovogodišnje podsjećanje na prvu žrtvu Domovinskog rata palo je u doba pojačane subverzivne aktivnosti u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku koja se vodi u skladu s Memorandumom SANU, što je kulminiralo potezima novog patrijarha Srpske pravoslavne crkve Porfirija.

To je bila prilika da se i njih dvojica kao institucionalno vodeće osobe hrvatske državne politike odrede prema najnovijoj velikosrpskoj provokaciji uperenoj protiv hrvatske države. Jesu li te njihove izjave kao odgovor unutarnjem ratu što ga velikosrpska politika vodi u Hrvatskoj u skladu s dužnošću i obvezom i predsjednika Republike i predsjednika Vlade da brane integritet i dostojanstvo hrvatske države. Odgovor je nažalost po tko zna koji put negativan.

Pogledajmo što su rekli Zoran Milanović i Andrej Plenković prisjećajući se i odajući počast prvoj žrtvi oružane velikosrpske agresije na Hrvatsku što je potvrdio i Međunarodni sud pravde ocjenom da je to bio međudržavni sukob Srbije na Hrvatsku. Predsjednik Zoran Milanović žrtvu Josipa Jovića smatra previše važnom da bi se ona zaboravila. “Nažalost, bio je to početak stradavanja hrvatskih branitelja i civila u Domovinskom ratu.Njihovom žrtvom dočekali smo slobodu i to nemamo pravo zaboraviti”, konstatirao je Zoran Milanović. Premijer Andrej Plenković izjavio je: “Prije 30 godina policija je po zapovijedi predsjednika Tuđmana došla ovamo braniti Hrvatsku i otvoriti Policijsku postaju na Plitvičkim jezerima. Tako su pokazali da hrvatski pravni poredak funkcionira. Obilježavamo i 30. obljetnicu pogibije Josipa Jovića, jednoga od brojnih hrvatskih redarstvenika, vojnika i branitelja koji su u Domovinskom ratu dali sve što su mogli za hrvatsku domovinu”.

Te njihove izjave su najblaže rečeno blijede u odnosu na propagandne velikosrpske poruke što ih je izrekao novi patrijarh Srpska pravoslavne crkve nadovezujući se na niz izjava i postupaka službene četničke srbijanske politike prema Hrvatskoj i hrvatskome narodu. Postavlja se pitanje zašto i Zoran Milanović i Andrej Plenković, bez obzira kakvu bespoštednu verbalnu bitku vodili kriju temeljnu činjenicu da je Josip Jović bio prva žrtva velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku.

Uostalom i jednog i drugog na to obvezuje Deklaracija o Domovinskom ratu koju je 1997. godine usvojio Zastupnički dom Hrvatskoga sabora. U njoj se potvrđuje da je na Republiku Hrvatsku oružanu agresiju izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj, te da je to bio “pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome”, te da je Hrvatska “branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica”.

Tu formulaciju o međudržavnom sukobu koji je pokrenula Srbija protiv Hrvatske kasnije je prihvatio i Međunarodni sud pravde u Haagu u tužbi Hrvatske protiv Srbije zbog genocida.

Zašto i predsjednik Republike i premijer i u takvim nadnevcima izbjegavaju tu golu činjenicu da je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije, sudjelujući na taj način u temeljnoj tezi Memoranduma SANU da to nije agresivni rat što ga je povela Srbija nego “građanski rat” u kojemu ne postoji odgovornost agresora za ljudske i materijalne žrtve nanesene. Za Andreeja Plenkovića to je jasno od samog početka, pa je tako na međunarodnom Croatia Forumu u Dubrovniku izjavio da su se na ovim prostorima “dogodili neki sukobi”, ali su klicu takvoj konstrukciji udarili na početku svojih mandata Stipe Mesić i Ivica Račan a svi kasnije podržavali do Andreja Plenkovića.

U svojoj bahatosti predsjednik hrvatske Vlade ponaša se kao gubernator Europske unije koja svoju prljavu savjest u raspadu komunističke Jugoslavije nastoji oprati upravo tezom da se tu vodio građanski rat, što je, kako je izjavio sam Andrej Plenković, njegova misija da promjeni Hrvatsku.

Ako je već odlučio da do kosti razobliči pogrešnu politiku Andreja Plenkovića i njegovih suradnika, prije svega lažnog predstavnika hrvatskih Srba Milorada Pupovca, zašto predsjednik Republike nije iskoristio ovu priliku na Plitvicama da jasno kaže kako je on simbolično prva žrtva velikosrpske agresije na Hrvatsku. Problem je kod Zorana Milanovića u tome što ni on sam dosad nije raskrstio sa tezom da se u Hrvatskoj vodio “građanski rat”. To je čak i kao premijer već jednom izjavio. I u njegovom raskrinkavanju Milorada Pupovca izostavio je golu činjenicu da je od samog početka on vođa pete kolone u Hrvatskoj i da je njegovo subverzivno djelovanje usmjereno na destabilizaciju Republike Hrvatske koju kao takvu lažni predstavnik hrvatskih Srba ne priznaje, jer je za njega za njegove Srbe u Hrvatskoj glavni grad Beograd.

Kolikogod političko raskrinkavanje Milorada Pupovca u izvedbi predsjednika Republike bilo dobrodošlo, izostanak u Milanovićevom istupu ključne činjenice da je Milorad Pupovac če(t)lnik velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj umanjuje težinu njegovog istupa. On pri tome upozorava da hrvatski Srbi, a ne Srbi kakvu odrednicu ponekad koristi, predstavljaju njegovo biračke tijelo, što pretpostavlja da su oni Hrvatsku prihvatili kao domovinu kao sastavni dio hrvatske nacije.

Ako je to tako onda Zoran Milanović treba, za razliku od Andreja Plenkovića, ustvrditi da je Hrvatska u obrambenom Domovinskom ratu bila žrtva velikosrpske agresije u kojoj je Josip Jović bio prva ljudska žrtva.

PS. Sretan Uskrs svima.

Advertisement

Vijesti

Hodak: “Kad se luda masa zatalasa, pametnima nema spasa”…ni slogan nisu uspjeli smisliti!

Published

on

Jači smo od sudbine. Prvi smo u Europi po zalihama pitke vode. Imamo još uvijek najzdravije šume koje prekrivaju veliki dio teritorija. Imamo i prekrasno Jadransko more i tisuću otoka. Živimo u relativno zaštićenom klimatskom dijelu kugle zemaljske tako da nismo izloženi jakim vremenskim neprilikama kao npr.: sjever Europe ili Amerika.

Dakle, ono što su nam Bog i majka zemlja darovala još uvijek su naše najveće blago. Bože, kad si nam već dao najljepšu zemlju na svijetu, zašto nam nisi dao i najpametnije ljude koji bi znali ta prirodna i ljudska bogatstva za sve nas pretvoriti u raj na zemlji? No, imamo mi još ponešto. Dok na Siciliji i Calabriji mafija mjesecima planira kad i kako izrešetati auto državnog tužitelja, kod nas to ide munjevito. Još nije ni stupio na dužnost, a ono “tras, bum, Cile bum”.

Propucalo auto Ivana Turudića, glavnog državnog odvjetnika. Očito kod nas “demokracija” djeluje odmah i bez pogreške. U Reggio Calabria su time pomalo zatečeni. Moramo im hitno organizirati seminar na kojem će “demokrati” iz Hrvatske otkriti tajnu svoje efikasnosti. Kako smo prvi po zalihama vode, neka otkriju svijetu i tu “toplu vodu” kako djelotvorno dati tužiteljima na znanje da se i njih nešto pita. Da ne bi kasnije bilo “nismo znali”.

Dobri stari Oscar Wilde je jednom poručio: “Nikad ne radim ono što mi dužnost nalaže. Iz principa!”.

Iz Moskve se javio Robert Valdec. On je pomalo za “doma spreman” pa kaže: “Termin Stockholmski  sindrom dobiva novu dimenziju. Mogao bi se ubuduće zvati ‘hrvatski sindrom’. Eto, baš nas je krenulo. Oni protiv kojih smo ‘po šumama i gorama’ ratovali u Domovinskom ratu sada se spremaju počistiti sve domoljubno. Dobro je to nedavno analizirao i nogometni ‘selektor’ Dalić riječima: ‘Njima smeta Hrvatska, a od mene su napravili propalicu, lopova i neznalicu’. Mislim da su ipak pogriješili zemlju u koju misle ponovno zariti svoje krvave crvene pandže”.

Podsjećaju me na Muju i Hasu. Nose Mujo i Haso ormar na deseti kat. Kaže Mujo Hasi da ima jednu dobru i jednu lošu vijest: “Dobra je da smo već na devetom katu, a loša je smo pogriješili zgradu!”. I “oni” su “pucali” ne samo u pogrešni auto nego i u pogrešnu državu”.

Zamislite da je bio propucan auto Ingrid Antičević…

“Dugo su planirali…”, piše Ivan Hrstić i nastavlja: “Odoše i plan A, B i C u MP3”. Prevedeno u tri pi**e materine. Bez obzira na halabuku koju su podigli, novac i medije koji im poslušno služe, oni će “popušiti”. Već su se popeli svima na onu stvar. U stara dobra vremena kad mi je netko išao na jetra ja bi mu pozajmio nešto love i više ga nikad u životu ne bi vidio. Na žalost, pozajmljivanjem love više se ne možeš riješiti ovih današnjih ljevičara na čelu s popušenim predsjednikom.

Ima tu kod njih svega. Najviše ogorčenja. Tako se javila na fejsu Aurora Tarasic: “Imamo Hrvatsku koja naoružava srpsku vojsku. Jer policajcu koji je vraćen na posao, nakon što se je prijavio u srpsku vojsku, sigurno je vraćeno i oružje i značka. Bila bi sramota da srpska vojska ima golorukog vojnika – u Hrvatskoj”. Važno je da si Hrvati više ne dozvole ponovno biti “guske u magli”.

Metci u auto Ivana Turudića nasmijali su Nevenku Potočnjak. Ona “prosto ne može da veruje” pa poručuje: “Dosada se družio s mafijom i baš sada je ugrožen, timing, ja to ništ’ ne vjerujem. Gledala sam ja jako puno dobrih krimića…”. Nevenka očekuje nešto realnije od dva metka kojima je napucan auto glavnog državnog odvjetnika. Naravno, to nije napisala. Zamislite samo da je bio propucan auto npr.: ustavne sutkinje Ingrid Antičević Marinović ili suca Abramovića. Koja bi to priča bila. Cjelokupna ljevica bi odmah s transparentima istrčala na ulice u svim većim gradovima Hrvatske i ogorčeno protestirala tražeći zaštitu ljudskih prava.

Oscar Wilde je rekao: “Savjest i kukavičluk su ista stvar. Jedino što savjest bolje zvuči”.

Ni moto za izbore si nisu bili u stanju sami smisliti

Večernjak nakon 60 godina više ne kupujem redovno i svakodnevno ne čitam. Možda zbog toga što sam ih napokon “pročitao”. Listam subotnji Jutarnji i baš sam zaintrigiran zanimljivim tezama koje se u njemu mogu naći. Recimo, ova vezana uz propucani automobil Ivana Turudića: “Osim rekonstrukcije materijalnih tragova i forenzičkog dijela istrage, mnogo veći izazov bit će naći motiv”. Da, stvarno! Koji bi mogao biti motiv tog čina? Moji čitatelji sigurno neće dugo pogađati. Naime, ljevičarima nikada nije bio problem nekog “skinuti”. Kad se odlučio kandidirati za Glavnog državnog odvjetnika Turudić je od tog trenutka postao “meta” ljevičara.

Svi oni kreštavci koji halabuče od samog početka protiv tog imenovanja itekako imaju za to motiv. I da se razumijemo – nije motiv ono što javno iskazuju. To je tek krinka. Žestoko se na njega okomio i drug Zoran s Pantovčaka pa odmah najavio “rijeke pravde” koje bi nam ljevičari podarili. Ono što je očito i bitno je to da je jugo-komunjarska ekipa izborom Turudića definitivno izgubila nadzor nad represivnim aparatom. I sad se sasvim opravdano boje da će na naplatu stići niz afera koje su se godinama kiselile u ladicama Državnog odvjetništva. To su prave “rijeke pravde” koje dolaze i zato se treba pripremiti na “zanimljiva vremena”.

Čuvajte se nepisanih zakona. S pisanima je uvijek lakše….

Milanović smislio, a SDP-ovci s Grbinom sad ponavljaju k’o papagaji, ljevičarsku parolu “Rijeke pravde dolaze…”. Ni moto za izbore si nisu bili u stanju sami smisliti. A drug Predsjednik države, da bi pomogao “svojima”, mora čak kršiti Ustav jer bi inače ta famozna raspadnuta koalicija prošla na izborima k’o bos po trnju. Dakle, sad su na sceni famozne “Rijeke pravde”. Slične onima iz doba 8. maja 1945.g. Za sada te “rijeke” samo prijete, galame i glumataju.

Međutim, genijalni Tin Ujević je još davno napisao: “Kad se luda masa zatalasa, pametnima nema spasa”.

Milanović je ‘Deus ex machina’

Dobili smo napokon super političara. On može s lijevom rukom biti predsjednik države, a s desnom predsjednik vlade, možda i Sabora i svih sudova. Možda SDP-ova koalicija razmišlja da ga pošalje i na Euroviziju od 7. do 11.svibnja. Uostalom zna se da tko pjeva zlo ne misli! Osobito ako je on “Deus ex machina” koji će nas “rijekama pravde” daviti dok nas ne zadavi. Inače, “Deus ex machina” se koristi za opisivanje slučaja kada se pojavljuje neki nenadani vanjski element koji rješava određenu situaciju. Taj vanjski element ne prati nikakvu logiku, neočekivan je, a većinom i u potpunosti iracionalan.

Neki misle da je naš Zoki prešao Rubikon. I u pravu su. Svi koji su u “gabuli” čekaju da njihovim mukama dođe kraj na bilo koji makar i iracionalan način. Recimo, najbrže će se riješiti problemi penzića. Oni se najviše muče, ali se njihovim mukama barem nazire kraj! Malo će biti teže riješiti politiku i političare. Naime, politika je kao krava na krovu. Gledaš i čudiš se kako se govedo popelo tako visoko. U ovo izborno vrijeme ljevica je napokon došla, kartaški rečeno, na štih. Ne znaš jedino skupi li se na nekom skupu ili prosvjedu više ljutih ljevičara na čelu s Dalijom, Benčićkom ili Ankom Taritaš Mrak ili Nepalaca za Novu godinu. Evo što misli Dikobraz: “Ovo je hrabar potez koji Hrvatsku vraća na demokratski put. Natrag u demokraciju”. Do sada smo valjda lutali “po šumama i gorama”…

Zašto se govor političara zove iz-laganje. Naglasak je na laganju.

Dakle, “rijeke pravde” su zabrinute da je ugrožena demokracija. Stoga je naša dužnost da svi ustanemo (što ranije). Ljevičari podižu stisnutu šaku s palcem. Valjda jer im je srednji prst još uvijek prljav od revolucija. Poznati su kao zaštitnici demokracije, napose one socijaldemokratske u Njemačkoj ili komunističke nakon II. svjetskog rata. No, vratimo se mi našim recentnim događajima u Lijepoj našoj. Prošle su subote održana dva dijametralno različita skupa u Zagrebu. Protest stranke Možemo! s lijevim partnerima i sabor Domovinskog pokreta.

Neslužbeni, ali uvijek spremni medijski brojači sudionika na javnim skupovima ovaj su puta bili na muci. Gradom je prodefilirala tek šačica protestanata s transparentima dočim se u i ispred Lisinskog skupilo na saboru čak oko tri tisuće ljudi sa zastavama. Kako objasniti da su “rijeke pravde” više potočić, a “zatucana” stranka hit. Zato se uglavnom šutjelo o brojčanom nesrazmjeru, a u Jutarnjem je protestnom pohodu Možemo! posvećena cijela stranica s brojnim slikama dok je za sabor Domovinskog pokreta bio određen tek omanji komentar uz rub stranice.

Živimo u zemlji bez ijednog problema…

U njemu se svojim uvredljivim komentarom o saboru Domovinskog pokreta posebno istakao kao muha u čaši mlijeka Krešimir Žabec. Kaže naša Žaba kako na saboru nije bilo ni riječi o gospodarskim temama, “ali zato su svim govornicima bila puna usta plašenja nacije ugrozama koje prijete Hrvatskoj”. Stvarno su ti “Domovinci” smiješni ljudi. Živimo u zemlji bez ijednog problema i u idealno mirnom i stabilnom svijetu i vremenu. A oni, umjesto da pričaju o IT tehnologiji, putovanjima na Mars i robotizaciji, oni o problemima i manjkavostima u našem društvu.

Žabec je očito bio na krivom skupu. Trebao je otići na protestni skup Možemo! Tamo bi se sigurno osjećao bolje, onako u prirodnom okružju.
I tako dok nam Milanović kao najnoviji kuriozum nudi neku maglovitu “treću republiku”, Domovinski pokret je za sada dobro procijenio kako je ljudima već poprilično dosta dvovlašća HDZ ili SDP sa satelitima kao i njihovih k’o jaje jajetu sličnih politika te žele nešto treće – treći politički put. Otuda valjda i toliki interes ljudi da u tome sudjeluju. Po onome što se moglo čuti s govornice trebao bi to biti istodobno i povratak izvorima kao i putokaz drugačije, svjetlije i pravednije budućnosti. Bumo videli …

Još je stari Voltaire rekao da pametan čovjek nauči (o politici op.a.) puno stvari, ali vjeruje samo u jednu dočim budala nauči jednu stvar i vjeruje da ih zna deset.

U Večernjakovom “gafu tjedna” pojavio se ove subote jedan dobar komentar: “Ima po svijetu naroda koji teško žive, čiji je opstanak ugrožen ratom, klimom ili siromaštvom, ali malo tko toliko kukumiče nad svojom sudbinom kao vođe srpskog naroda – političari, ali i vjerski vođe. Ne prođe nikad mjesec dana, a da nas Vučić, Dodik, Pupovac, Mandić ili Porfirije ne podsjete na težak položaj Srba po “vascelom svetu” i pozovu narod na nekakvu mobilizaciju, a istovremeno su im usta puna floskula o miru, bratstvu, jedinstvu i tapšanja po ramenu kako oni nikada nisu, neće i ne bi nikoga napali, a to što većinu budžeta troše na bombe je šega…”.

Albert Camus je napisao: “Zao pas laje u mislima čak i onda kad šuti”.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

Continue Reading

Vijesti

U Rusiji i ‘LGBT pokret’ na popisu terorista i ekstremista

Published

on

Ruski državni financijski nadzornik Rosfinmonitoring dodao je “međunarodni LGBT javni pokret” na svoj popis terorista i ekstremista – piše Filip Turkalj na Epoha portalu.

Savezna služba za financijski nadzor proširila je svoju oznaku osoba i organizacija za koje se smatra da su uključeni u ekstremističke aktivnosti ili terorizam kako bi uključila “međunarodni LGBT društveni pokret i njegove strukturne jedinice”. 

Ažurirani popis nalazi se na stranicama agencije.

RT izvještava: Ovaj potez uslijedio je nakon presude Vrhovnog suda zemlje prošlog studenog koja je potvrdila priznanje Ministarstva pravosuđa za “međunarodni LGBT pokret”  kao ekstremistički.

Suci su također prepoznali njegove strukturne podjele kao one koje odgovaraju istom opisu i zabranili ih; potez za koji su predstavnici gay zajednice rekli da strahuju da će dovesti do gušenja. 

Ranije ovog tjedna, sud je naredio uhićenje administratora i umjetničkog direktora gay bara u gradu Orenburgu, nakon što su optuženi za kršenje zabrane LGBTQ ‘ propagande ‘. 

Prema zakonu, banke su dužne zamrznuti sredstva osoba s popisa i obustaviti im usluge. Međutim, kritičari su tvrdili da ne postoji poseban međunarodni LGBT moment i da je zbog toga formulaciju teško protumačiti. 

Popis Rosfinmonitoringa uključuje više od 14.000 osoba i subjekata označenih kao ekstremisti i teroristi. Oni se kreću od Al Qaide, ISIS-a i Talibana do ukrajinskog neonacističkog bataljuna Azov i pokreta pokojnog ruskog oporbenjaka Alekseja Navaljnog.

Prema izvorima Interfaxa, zakon “ne utječe na pravo građana na privatnost i neće povući nikakve negativne pravne posljedice”. Ograničenja su povezana s potrebom poštivanja zabrane LGBT propagande, oglašavanja, stvaranja interesa i uključenosti u LGBT pokret, priopćio je list. 

Godine 2022. Rusija je proširila postojeću zabranu ‘LGBT propagande’ na maloljetnike tako što ju je u potpunosti stavila izvan zakona. Predsjednik Državne dume Vjačeslav Volodin rekao je tada da će zabrana zaštititi “našu djecu i budućnost zemlje od tame koju šire SAD i europske države”. 

Predsjednik Vladimir Putin prošlog je mjeseca pojasnio da vlasti nemaju problema s onim što članovi zajednice rade u svojim osobnim životima, sve dok se time “ne razmeću” u javnosti i ne uključuju djecu. Prethodno je govorio protiv promicanja “netradicionalnih seksualnih odnosa”  kao dijela promicanja “obiteljskih vrijednosti”  koje su započele tijekom njegova trećeg predsjedničkog mandata početkom 2010-ih. 

Mnogi promatrači u Rusiji povezuju uspon LGBT pokreta s padom nataliteta koji se ubrzao diljem Europe u posljednjem desetljeću. (Epoha.com.hr)

Continue Reading

Vijesti

PRIČA O HEROJU 24.3.1992. poginuo je junak Domovinskog rata Goran Kliškić

Published

on

24.3.1992. poginuo je junak Domovinskog rata Goran Kliškić. Vrhunski ratnik, izviđač-diverzant i zapovjednik jedinice diverzantske postrojbe 4. gardijske brigade Pukovnik Kliškić poginuo je u 22. godini spašavajući ranjenog suborca na Južnom bojištu – piše Amor Patriae na X.

Priča o HEROJU

Goran Kliškić rođen je u Splitu 29. rujna 1969. godine.

Bio je bio dragovoljac Domovinskog rata i prvi zapovjednik specijalne jedinice diverzantskog voda za posebne namjene u 4. gardijskoj brigadi

Kruševo, Zadar, Karin, Biograd, pa Južno bojište i fatalni most na Bistrini kod Stona, bio je njegov ratni put

Poginuo je 1992. godine pokušavajući izvući ranjenog suborca Ivicu Vucu usred žestoke neprijateljske topničke paljbe na Bistrini kod Stona. Svoje ljude je poslao u bunker, a on je pod granatama pokušao spasiti svoga suborca…

U listopadu 1991. godine, u obrani Zadra bio je teško ranjen spašavajući suborca. Jugoslavensko-srbski četnici su granatirali njihov položaj na Bilom Brigu, a Goran Kliškić je po zvuku osjetio da će granata pasti blizu.

Bacio se na svog suborca Ivicu Boškovića i spasio ga od sigurne smrti

Granata je pala u njegovoj neposrednoj blizini i teško ga ozlijedila. Operiran je u Zadru, a trebalo je čak tri litre krvi da bi ga liječnici uspjeli održati na životu.

Liječenje je nastavio u splitskoj bolnici, ali ne zadugo. Sa ranama koje su još krvarile i brojnim gelerima u leđima, svojevoljno je napustio bolnicu i vratio se na ratište, unatoč tome što je imao prijedlog da ode u logistiku brigade

Predvodio je svoje diverzante sve do fatalnog 24. ožujka 1992. godine kada je stradao opet spašavajući svog suborca.

Usred noći neprijatelj je granatirao njihov položaj kod mosta na Bistrini, a Goran je zapovjedio odlazak u bunker. Dok su ulazili, granata je pogodila njihovog suborca Ivicu Vucu.

Izjurio je iz bunkera, došao po ranjenog prijatelja i krenuo s njim u rukama natrag prema bunkeru. Pala je još jedna granata i obojicu ih usmrtila.

Bio je to težak udarac za njegove suborce branitelje, ali i još veći motiv za obranu Domovine. Kako su u brojnim prigodama isticali, Goran Kliškić bio je za primjer svima, kao zapovjednik, prijatelj i nadasve čovjek.

‘Vrijeme ne liječi rane, nije mi ništa lakše’ rekao je njegov otac, proslavljeni je hrvatski bariton Ratomir Kliškić. Nakon sinovljeve pogibije život je posvetio uspomeni na svog Gorana

Zbog njega je i nastavio pjevačku karijeru, a svaki svoj nastup počinje riječima: “Idemo moj Gorane”:

Kažu da vrijeme liječi rane, da je lakše. Meni ne liječi. Meni nije lakše. Goran je sa mnom 24 sata dnevno.”

Kao dijete trenirao je plivanje, vaterpolo, a kasnije i taekwondo. Bio je mladić za primjer, uvijek spreman pomoći, nije pio, pušio…
U rat se uključio srcem, kupio je svoje oružje i prijavio se među prvima. Znao bi mi reći; Dat ću i život da više ne slušamo ono “bre”.

Goran je išao na odsluženje redovnog vojnog roka u JNA sa velikim znanjem borilačkih vještina i u tom pravcu se usavršio u vrsnog diverzanta.
Kad je počeo Domovinski rat, on je bio već spreman vojnik, specijalac-diverzant, i general Ivo Jelić imao je u njega imao ogromno povjerenje i Goran je postao prvi zapovjednik specijalaca za posebne namjene u 4. brigadi.

I krenuo je, od Kruševa, preko Zadra, Karina, Biograda, Čepikuća, sve do nesretnog položaja kod Stona…

  • Bilo je ključni izdržati taj prvi udar. Kad bi došao kući s terena, a to bilo maksimalno dan, dva, ne bi puno pričao. Vidio je što rade četnici, i rekao bi mi; Nemaj brige, živoga me neće uhvatiti! Ali bi i rekao da su kukavice, da bježe od borbe prsa o prsa. Znao bi doći s terena onako blatnjav u teatar i čekati me dok silazim s pozornice, to su scene koje su stalno sa mnom. Govorio bi: ‘Ti pjevaj, ja ću tjerati četnike.

Kad je spasio suborca u Zadru bio je izrešetan gelerima. Jedva su ga spasili, a još ranjen napustio je bolnicu. Govorio sam mu, ajmo Gorane izvaditi te gelere, ajmo i u Zagreb ako treba, a on bi rekao: Izvadit ćemo ih kad prođe rat…

◾️Pričao sam puno puta s njegovim suborcima, bio je uvijek prvi u akciji, uvijek sve za suborca, prijatelja. Takav je bio i kao dijete, mladić, a onda i u ratu – prisjetio se sina otac Ratomir.

  • Najteže je roditelju sahraniti dijete, ali u toj nesreći imam sreću što mu bar mogu otići na Lovrinac zapaliti svijeću. Puno je onih koji to ne mogu, koji ne znaju gdje su njihovi najmiliji i koji žive s pitanjima kako su poginuli. Po tom pitanju ništa se ne radi. Goran bi da je živ teško trpio neke stvari u današnjoj Hrvatskoj. A živio je i dao je život za nju, i ja osjećam koliko se žrtvovao, koliko je želio slobodnu domovinu – ispričao je Ratomir Kliškić, koji je svom sinu napravio spomenik na mjestu pogibije u Bistrinama kod Stona, a izdao je i monografiju u čast uspomeni na svog sina, istinskog heroja Domovinskog rata.

◾️ Moj Goran, ali i svi ti momci koji su se borili za slobodnu Hrvatsku, goloruki su krenuli u rat i ostavili svoje obitelji, ljubavi, prijatelje, poslove, fakultete…Zaslužili su da se nikada ne zaborave

◾️ Ratomir Kliškić, otac poginulog junaka Domovinskog rata Gorana Kliškića, reagirao je i na postavljanje crvene zvijezde na Riječki neboder te na izjavu potpredsjednika SDP-a Split Damira Barbira vezanu za taj slučaj.

◾️ Ovo je odgovor, kako je naveo, ‘svima koji veličaju crvenu zvijezdu‘:
– Gospodine Barbir, ako je vaš stric pod ovom crvenom zvijezdom poginuo boreći se protiv talijanskih fašista i njemačkih nacista, kako se hrvatska Rijeka ne bi zvala Fiume, moj sin Goran poginuo je od iste ove crvene zvijezde boreći se protiv velikosrpskog fašizma, kako hrvatski Dubrovnik ne bi postao srpski, a granica s ‘velikom Srbijom’ bila na liniji Virovitica – Karlovac – Karlobag.

Vi uporno negirate onu tamnu stranu ove crvene zvijezde pod kojom su u Domovinskom ratu izvršeni teški zločini nad Hrvatima i drugim građanima Lijepe naše, a tisuće hrvatskih ratnika položili svoje živote za demokratsku i europsku Hrvatsku – poručio je Kliškić i dodao:

– Kao čovjeku i katoliku, žao mi je gospodine Barbir žrtve Vašeg strica koji se borio za Titovu Jugoslaviju, no ideologija za koju se borio Vaš stric, je nas Hrvate jako, jako i skupo koštala! Cijenu najbolje znamo mi roditelji koji smo ostali bez svoje djece.
Naše rane su još svježe, ali smo neizmjerno ponosni što ideologija nije bila pokretač našim herojima, već borba za svoje obitelji, svoj narod, svoj Split. Borba za domovinu Hrvatsku i slobodu svih nas, a za koju su hrvatski ratnici najzaslužniji.

◾️Goran Kliškić je pokopan na splitskome groblju Lovrinac. Nakon nekog vremena grob je premješten na drugo mjesto koje je predviđeno za domovinske branitelje.

Godine 2017. na njegovoj rodnoj kući postavljena mu je spomen-ploča.

NEKA MU JE VJEČNA HVALA I SLAVA!

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved