Ovih tjedana igra se Svjetsko nogometno prvenstvo 2022. u Kataru. Osim nama dragih Vatrenih (dok ovo pišem slavimo pobjedu nad Japanom!), našu i svjetsku pozornost privlačio je ovih dana i mladi američki nogometaš hrvatskoga podrijetla Christian Mate Pulišić. Ovo je dobra prilika upoznati Hrvate diljem svijeta s hrvatskim nogometašem koji je također nekoć bio nogometna zvijezda u Americi.
***
Američka nogometna reprezentacija „potresla” je ne samo mrežu nego i svijet športa kad je pobijedila Englesku (1 – 0) na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Brazilu 1950. godine. Bio je to športski događaj godine, a možda i desetljeća. Englezi su se osjećali nepobjedivima. Podcijenili su protivnika i izgubili. Kad su Amerikanci zabili gol, govorilo se da je to bio „udarac koji se čuo oko svijeta”.
Rijetki su danas Hrvati koji znaju da je među igračima tadašnjega američkoga nogometnoga „dream teama” bio i Hrvat Gino Gardašanić, u Americi poznat kao Gino Gard. On je podulje vremena bio glavni vratar američke reprezentacije.
Prije odlaska u Brazil na svjetsko prvenstvo, Amerikanci su odigrali prijateljsku utakmicu s Englezima u New Yorku i izvojevali 1– 0 pobjedu. Gino je obranio sve engleske udarce. Ali kad su došli u Brazil, nažalost, Gardašaniću nije bilo dopušteno braniti jer nije bio američki državljanin. Stigao je u Ameriku 1949., to jest samo godinu dana prije prvenstva. Zbog tog slučaja u Brazilu, američke su mu vlasti dale državljanstvo nakon tri godine boravaka u SAD-u, umjesto uobičajenih pet godina čekanja.
Ginu Gardašanića posjetio sam dva puta tijekom 2004. godine u njegovoj obiteljskoj kući i tada mi je pripovijedao kako je 26. studenoga 1922. „slučajno” rođen u Sušaku, gdje mu je majka otišla u posjet prijateljici, a ne u Rijeci gdje mu je obitelj živjela. Ali po svemu izgleda da to nije bilo „slučajno”. Naime, u razgovoru s Ginom doznao sam da mu je otac Petar bio poznati antitalijan i vjerojatno je namjerno poslao suprugu Anu „u posjet” rođacima u Sušak da ondje rodi sina, a ne u Rijeci koja je tada bila pod talijanskom okupacijom.
Gino potječe iz trgovačke riječke obitelji. Otac mu je imao trgovinu jaja i peradi. Djedovska im je kuća bila u samom centru grada, blizu kazališta. U njoj je do unatrag nekoliko godina živjela Ginina sestra Sonja. Anita, druga njegova sestra, živjela je u Njemačkoj, a brat Nevio došao je u Ameriku 1964. godine i živio u okolici Chicaga.
Pučku školu Gino je pohađao u Sušaku. Nakon završetka Građanske škole u Zagrebu, upisao je Trgovačku akademiju u Sušaku, ali otpočeo je rat i škola je bila zatvorena. Njegova nogometna, to jest vratarska karijera otpočela je u zagrebačkom „Građanskom”. Dok je u Zagrebu pohađao školu, Gino je branio za juniore „Građanskoga” za vrijeme prvenstva Nezavisne države Hrvatske.
Ima i jedna zanimljiva slučajnost povezana s njegovim boravkom u Zagrebu. Naime, s njim u istim đačkim klupama sjedio je i budući predsjednik Republike Hrvatske, Franjo Tuđman. Gino je sačuvao i fotografiju četvrtoga razreda na kojoj je Tuđmana lako prepoznati. Pripovijedao je Gino kako se sjeća školskih kolega, a za Tuđmana kaže da je bio odličan đak; „dok je meni uzelo dane kako bih naučio Preradovićeva ‘Putnika’, Franjo je to deklamirao u roku od nekoliko minuta“.
Ratni i poratni vihor kršio je ljudske živote, a mnoge od onih koji su preživjeli razbacao je diljem svijeta. Malo prije početka rata, Gino se vratio doma u Rijeku i tu je proveo tragične ratne godine. Za vrijeme rata branio je za mjesne nogometne momčadi. Prema imenima timova za koje je Gino igrao lako je sagledati tadašnju sudbinu Rijeke i Hrvatske. U samo nekoliko godina on je u Rijeci i Sušaku branio za sljedeće momčadi: „Orient” (1941./1942.), „Magazzini Generali” (1942./1943.), „Todt” (1943./1944.), „Silurificio Whitehead” (1944./1945.), „Lučki radnik” (1945./1946.) i za novoosnovani prvoligaš „Kvarner” (1946./1947). Od „Kvarnera” je nastala današnja „Rijeka”. Gino je također bio jedan od boljih igrača vaterpola tog vremena.
Sljedeće tri godine Gino je igrao u Italiji („Fiorentina”, „Marsala” i „Reggina”), a 1949. godine dolazi u Chicago i odmah počinje braniti za tim „Slovak”. U tom je timu i završio svoju nogometnu karijeru 1959. godine. Zanimljivo je da – premda je odrastao u Rijeci, govorio talijanski, igrao nekoliko godina u Italiji i ondje se oženio Talijankom rođenom u Americi – po dolasku u Chicago Gino nije htio igrati za talijanski nogometni tim, nego za Slovake.
Za vrijeme njegove desetgodišnje američke nogometne karijere Gino je bio među najboljima. Branio je vrata američke nogometne reprezentacije u raznim međunarodnim natjecanjima (Turska, Švedska, Norveška, Meksiko itd.), kao i vrata „Chicago All Star” momčadi, uključujući i burnu utakmicu s njemačkim „Hamburgom” u Chicagu 1950. godine, koju je došlo gledati više od 45 tisuća gledatelja. Također je bio vrlo djelatan i uspješan u „indoor” nogometu u Chicagu. Njegovi športski uspjesi nagrađeni su primanjem u „Illinois Hall of Fame“ 1992. i „National Soccer Hall of Fame” 2002. godine.
Osim uspjeha u nogometu, Gino Gardašanić bio je uspješan obiteljski i poslovni čovjek. Imao je dvojicu sinova. Nažalost, stariji je sin umro prerano i iza sebe ostavio ženu i dvoje djece. Mlađi sin, Gary, koji se uz posao bavi i biciklizmom, preuzeo je trgovinu dragulja (Chicago Diamond Exchange) koju je Gino utemeljio i koja se nekoć nalazila u centru Chicaga, a poslije u predgrađu Oak Brook.
Za dugo godina Gino je s obitelji živio u Westchesteru, nedaleko od glasovitoga Brookfield Zoo, zapadno od grada Chicaga. Redovito je posjećivao svoju rodbinu i prijatelje u Hrvatskoj i drugim državama Europe. I u poznim godinama bio je vitalan i bavio se športskim djelatnostima do potkraj života. Umro je 12. veljače 2010. godine i pokopan u Queen of Heaven katoličkom groblju koje se nalazi nedaleko od mjesta gdje je proveo posljednja desetljeća ovozemaljskoga boravka.
Sa svojom obitelji napuštam Zagreb jer ga više ne prepoznajem. Grad koji je nekoć bio ponos hrvatske kulture, utvrda gospodštine i jednog specifičnog identiteta, sada je tek svojevrsni eksperimentalni poligon progresivnih ideologa. Vladajućoj strukturi nije u interesu sukreirati zajednicu zdravih, autentičnih pojedinaca, već oblikovati amorfnu masu koja se kameleonski prilagođava unaprijed zadanim shemama “naprednih” politika. Zagreb više nije prostor u kojem su Zagrepčani domaćini; on je postao kulisa nečijeg društvenog inženjeringa, a mi statisti u predstavi koja nije naša.
Pitam se, dok ovo pišem, gdje su svi oni istinski Zagrepčani, ljubitelji ovoga grada koji ga vrednuju iznad prolaznih radikalnih ideja današnjeg duha vremena? Jesu li se oni već odselili, jesu li dopustili da ih ušutkaju ili se njihov glas jednostavno ne uspijeva probiti kroz jeku aktualnog pravovjerja?
Svakome kome ispravna vrijednosna hijerarhija nije narušena – kome je dobrobit vlastite okoline važnija od pukog usađivanja ideologije – jasno je da je u Zagrebu nešto trulo. Toliko trulo da se mnogi pošteni građani okreću nostalgiji prema prethodnoj vlasti, o kojoj je suvišno trošiti riječi. Jer koliko god bila obilježena korupcijom, ta je vlast barem održavala donekle funkcionalan grad, dok ga ova trenutna, čini se, namjerno urušava. Trulež koja se uvukla u Zagreb nije samo posljedica urbanističkih intervencija koje brišu njegovu povijest već i načina na koji se građane tretira – ne kao baštinike nečega vrijednog, nego kao smetnju realizaciji vizije koja s njima nema veze.
Ako netko, primjerice, danas izrazi zabrinutost što je u vlastitom kvartu, na vlastitom placu, prisiljen govoriti stranim jezikom, odmah biva etiketiran zamornim i predvidljivim optužbama – od šovinizma preko rasizma do nacionalizma. Iako su mnogi naši preci kroz stoljeća ginuli za obranu hrvatskog jezika, on se sada promatra kao nešto sporedno, pa čak i nepoželjno. Autentični zagrebački duh guši i očita simbolička preobrazba grada. Pitamo se generalno što Zagreb ima s radikalnim parapolitičkim rasno nabijenim ili seksualno eksperimentalnim pokretima iz SAD-a? Zašto ne možemo prošetati svojim gradom bez da nas se na svakih parsto metara pokušava indoktrinirati njihovim parolama i uvjerenjima, i to o našem trošku? Zašto gradonačelnik koji glasno odbija vodeću vjeru naše države kleči pred nekim drugim svjetovnim pseudobožanstvima?
Nadalje, povijesne fasade zamjenjuju se sterilnim staklenim kockama, koje su jednako beživotne bilo da se nalaze u Zagrebu, Briselu ili Londonu. Arhitektura je prestala biti nadogradnja duha grada i postala njegova negacija. Kada se pak građani pobune, kada jasno kažu da žele nešto drugo, bivaju ignorirani. Sjetimo se ankete u kojoj je oko 90% građana iskazalo želju da se na Langovom trgu izgradi zgrada u tradicionalnom zagrebačkom stilu ili opravdane reakcije većine na zapanjujuće ružan novi gradski logotip. Odgovor vlasti? Potpuno ignoriranje. Dobili smo samo floskule o tome kako “arhitektura/umjetnost mora gledati prema naprijed”. Prema čemu, gospodo? Što je to u vašem “napretku” toliko vrijedno da bismo zbog njega trebali prodati vlastiti grad? I zašto o tome kukavički šutite?
Nije samo arhitektura ta koja svjedoči o raspadu Zagreba. Tu su i komunalije, koje su postale sinonim gradske potkapacitiranosti. Osim uvredljivih vrećica koje su sve prisutnije na ulicama nekadašnjeg “belog grada”, primjećujemo kako su troškovi upravljanja otpadom i prometom porasli, dok je njihova kvaliteta pala, što značajno utječe na svakodnevni život Zagrepčana. Planovi se ne donose sukladno našim potrebama i željama, unatoč tome što smo mi kao građani glavni financijeri gradskog proračuna, već prema idejama onih koji naš novac kontinuirano preusmjeravaju sebi podobnoj mašineriji pseudoumjetnika, proizvođača industrije zabave, režimskih novinara i sličnih struktura.
Glavne prometnice se sužavaju, ceste se zatvaraju, a vožnja automobilom postaje nemoguća misija. Pješaci i biciklisti ni sami ne znaju trebaju li se osjećati sigurno na “prilagođenim” stazama ili očekivati još jednu nelogičnu preinaku. Odluke o prometnoj politici donose se bez temeljitih analiza, bez referiranja na upozorenja struke i bez stvarnog dijaloga s građanima. Zagreb kakav smo poznavali tako nestaje pred našim očima te se pretvara u još jednu bezličnu, raščovječenu, identitetski nekoherentnu, gužvom zagušenu i namjerno poružnjenu metropolu, karakterističnu za ovu duhovno opustošenu civilizaciju koju smo nekada nazivali zapadom.
I zato odlazim. Ne mogu živjeti u gradu kojem se krade njegov duh, kojem se identitet mijenja po diktatu trendova koji nemaju veze s njegovom poviješću i kulturom. Ne odlazim zato što glorificiram život izvan grada, već upravo suprotno – zato što ono što se danas naziva Zagrebom više nije grad. Grad ima svoju baštinu, svoje crkve koje nisu u skelama, svoj jezik, svoje običaje i specifičnosti koje poznaju samo oni koji njime koračaju od malih nogu. Ovo što danas gledamo – taj takozvani “15-minutni grad” – uistinu jest betonska džungla, dehumanizirana i iskorištavana kao platno za nečije ideološke eksperimente.
Odlazim jer ne pristajem na laž da su nabrojane promjene neizbježne i “napredne”. Ne pristajem ni na to da se svoga grada moram odreći jer tako nalaže bilo koja od umjetno uzdignutih “kriza” današnjih pravovjernih vitezova. Destrukcija tradicije ne može biti preduvjet razvoja; naprotiv, sama riječ razvoj podrazumijeva očuvanje određenih temeljnih vrijednosti, na koje se postupno nadograđuju nove ideje i postignuća. Razvoj ne znači uništavanje postojećeg, već njegovo unapređenje i prilagodbu aktualnim potrebama, čineći ga boljim, a ne radikalno novim. Zagreb koji volim još postoji, ali sve više samo u sjećanjima, starim fotografijama i pričama onih koji pamte bolje dane. U praksi on blijedi te gubi bitku s prevalentnim zagušljivim jednoumljem.
Stoga biram otići tamo gdje tradicija još nešto znači; gdje se grad tretira kao zajednica prošlih, trenutnih i budućih generacija umjesto kao mjesto tiranizirajuće sadašnjosti ili progresivnosti. Možda ne mogu zaustaviti taj proces, pogotovo ako će većina i dalje nepromišljeno davati glas za njega, ali mogu odbiti sudjelovati u toj igri. A ponekad je i to dovoljan oblik otpora. Ovo pritom nije zbogom, nego moje doviđenja Zagrebu – jer od njega nikada neću odustati.
Stanovnici Švicarske imaju najduži prosječni životni vijek u Europi, koji iznosi 84,3 godine, dok ih s vrlo sličnim rezultatom slijedi Španjolska s 84,0 godine.
Među zemljama s visokom dugovječnošću nalaze se i Francuska (83,0 godine), Italija (83,5 godina), Norveška (83,1 godina) te Island i Malta, gdje prosječni životni vijek iznosi 83,4 godine.
Skandinavske zemlje također bilježe visoku očekivanu životnu dob, dok u Irskoj stanovnici u prosjeku žive 82,9 godina, a u Portugalu 82,5 godina.
S druge strane, najniži prosječni životni vijek u Europi zabilježen je u Rumunjskoj (76,4 godine), Bugarskoj (75,8 godina) i Mađarskoj (76,7 godina). Hrvatska se smjestila u sredinu ljestvice s prosječnim životnim vijekom od 78,6 godina (Nacional).
Marko Perković Thompson upisao se u povijest! Njegov koncert na zagrebačkom Hipodromu, koji će se održati 5. srpnja, postao je najveći koncert s prodanim ulaznicama na svijetu – s nevjerojatnih 281.774 prodanih karata – donosi Logic.
Time je nadmašio dosadašnji rekord talijanskog glazbenika Vasca Rossija, koji je 2017. godine u Modeni okupio 225.173 posjetitelja.
Ovo nevjerojatno postignuće postaje još impresivnije kada se uzme u obzir da je cijeli koncert rasprodan u manje od 24 sata, a gotovo polovica ulaznica prodana je u samo 6 sati. Ovakva potražnja ne pokazuje samo Thompsonovu ogromnu popularnost, već i iznimnu predanost njegovih obožavatelja.
Hladno Pivo kao posebna predgrupa – Mile Kekin na čelu!
Specijalni grupa koja će zagrijati publiku prije Thompsonovog nastupa je Hladno Pivo, jedna od najpopularnijih rock skupina u regiji i vrlo popularna u Zambiji.
Na čelu benda nalazi se karizmatični Mile Kekin, frontmen i suprug poznate političarke Ivane Kekin. Očekuje se da će njihov energični nastup dodatno pojačati atmosferu i pripremiti publiku za povijesni trenutak.
Uredništvo: Naravno, rekord je oboren, ali su Kekini prvotravanjska šala
Web stranica croativ.net koristi cookies kako bi poboljšali iskustvo. Nastavkom korištenja ove stranice slažete se sa našim uvjetima korištenja. PostavkePRIHVAĆAM
Privacy & Cookies Policy
Privacy Overview
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these cookies, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may have an effect on your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.