Connect with us

Vijesti

Veliki zapadni raskol (1378.-1417.)

Published

2 godine ago

on

Kao primjer nepodudaranja s Isusovim načelima, pogledajmo jedan otužni povijesni višedecenijski boj dobra i zla i kako je Bog Crkvu svoju izvlačio iz jedne od najvećih kriza u njezinoj dvotisućljetnoj povijesti kada su se radikalno sukobili oni ponajveći na pitanju: tko je „najveći“ (Mt 20,27; Mk 9,34; Lk 9,46; 22,24).

Istočni raskol zbivao se u više etapa – za Focija: 867., za Cerularija: 1054., za Latinskoga carstva: 1204…. Na Zapadu je veliki raskol trajao u kontinuitetu 40 godina. Zametnuo se u trenutku kada su se 1378. godine pojavila dvojica vrhovnih svećenika: papa u Rimu i antipapa najprije u Fondiju, zatim u Avignonu, a onda se to uzastopce konklavama ponavljalo 1389., 1394., 1404., 1406., 1409. Ove će se posljednje godine papinstvo utrostručiti, jer će istodobno doći i treći papa, tj. antipapa koji će također imati svoga nasljednika 1410. Pa se snađi, sveta Crkvo Božja! U narodu bijaše čvrsto uvjerenje: činjenica jest i nemoguće je da jedan od njih dvojice ili trojice nije pravi Papa, ali hajde pogodi: tolika je raskolnička smutnja nastala, od dna do vrha, da se više nije moglo sa sigurnošću ni u jednoga uprijeti prstom: ovaj je pravi, onaj nepravi.

Rimska poslušnost

Bonifacije IX. (1389.-1404.). Papa Urban VI. preminu u Rimu 15. listopada 1389. Trinaest njegovih kardinala izaberu novoga Papu, isto tako Napuljca, koji se zvaše Pietro Tomacelli, a uze ime Bonifacije. Bijaše to na Dušni dan, 2. studenoga 1389. Bonifacije nađe opće stanje u neredu: papinska kancelarija desetkovana, arhiv razbacan, financije na izmaku, a Papinsku državu poharala kuga. On imenova šest kardinala, među kojima bijaše i zlosretni Baldassare Cossa, Papin zemljak i glavni financijski savjetnik, 1402. (budući protupapa Ivan XXIII.: 1410.-1415.). Bonifacije poživje na Papinu prijestolju 15 godina, do 1404. Osim borbe oko afirmacije Papinske države, nastojanja da ga i druge zemlje priznaju Papom i sukoba s protupapom Klementom VII., na duhovnom planu 1391. kanonizira Brigitu Švedsku[1] (1303.-1373.), koja je od 1999. suzaštitnica Europe.

Inocent VII. (1404.-1406.). Nakon Bonifacijeve smrti devet kardinala rimske poslušnosti uđe u konklave. Izaberu kard. Cosmu Miglioratija, koji se nazva Inocent VII. Pred ulazak u konklave svaki se izbornik bijaše obvezao da će, ako bude izabran za Papu, sve poduzeti da se raskol ukloni, pa i po cijenu odreknuća. Izabran, Inocent ne htjede se ni sastati s Benediktom XIII., protupapom, uvjetujući njegovo odreknuće. Inocent vladaše samo dvije godine do 1406.[2]

Grgur XII. (1406.-1415). I on se kao izbornik, zajedno s ostalih petnaest kardinala, prije izbora obveza da će poraditi na tome, ako ga izaberu, da se raskolu stane u kraj. Izabran je kard. Angelo Correr koji se prozva Grgur i odmah potvrdi da želi sve učiniti da raskola nestane, čak se javi protupapi u Avignon Benediktu XIII. Ugovarao se susret u Savoni kod Genove, do studenoga 1407., ali se odusta zbog raznih pogibelji.[3] Izgubljena šansa. Grgur osta u Rimu do 1415.

Avinjonska „poslušnost“

U drugoj crkvenoj „poslušnosti“, onoj avinjonskoj i antipapinskoj, odvijaše se ovako:

Benedikt XIII. (1394.-1422./23.) dođe nakon smrti antipape Klementa VII. Dvadeset avinjonskih kardinala od dvadeset i jednoga izabraše za anti/papu Pedra de Lunu, Aragonca, koji se prozva Benedikt. Ravnaše svojim dijelom Crkve iz Avignona malo manje od 30 godina.[4] Kada se vidje da tu shizmu i zavrzlamu ne mogoše riješiti pape, stvar uzeše u svoje ruke teolozi i pravnici.

Tri rješenja. Teolozi s pariškoga sveučilišta u svome memorandumu još 1394. predložiše tri načina izlaska iz krize:

– via cessionis – odstupanje: da se jedan od dvojice odrekne, dadne ostavku. Ako ne će tako, onda:

– via compromissi – presuda: da jedna komisija odluči i prosudi koji papa treba ostati, a koji otpasti. A ako ne će ni tako, onda:

– via concilii: sazvati opći ekumenski koncil koji će prinuditi jednoga papu da se odrekne, a drugoga da nastavi, bez obzira koji je nasljedstvom pravi, a koji krivi.

Kako se ta rješenja primiše i provedoše u konkretnoj praksi?

„Poslušnost“ Kardinalskom zboru pa Koncilu

Kako od 1407. godine nakon propalih dogovora ni pravi papa Grgur, ni protupapa Benedikt, ne htjedoše ni čuti za odreknuće, kardinali i jedne i druge poslušnosti tijekom vremena napuste i jednoga i drugoga vrhovnog svećenika, ne pitajući se koji je papa, a koji antipapa. Godine 1408. sastanu se u talijanskom gradu Pisi, te odluče, sasvim nepropisno i nevaljano, da Kardinalskomu zboru pripada uprava opće Crkve. Prvi put u povijesti kardinali sami sebe smatraju upraviteljima Crkve i preuzimaju vrhovnu vlast pokraj živa Pape! Prema kardinalskom heretičnu učenju, vlast u Crkvi ne pripada Glavi Crkve, Papi, Petrovu nasljedniku, nego oni sami, stožernici, uzeli ključeve kraljevstva nebeskoga i sebe proglašavaju kolektivnom glavom Crkve.

Oni će sazvati koncil bez Pape. Crkva je po tom koncilu nezabludiva, bez obzira na Papu, a ne sam Papa ili Koncil s Papom na čelu. Koncil može lišiti vjernike poslušnosti Papi ako je taj na sablazan Crkvi. Tako krivovjerno podržavaju i kardinali i učeni teolozi želeći izaći iz neviđene paralize. Notorni koncilijarizam: svu vlast u Crkvi ima koncil bez obzira na Papu. Teorija posve kriva, ali iz perspektive škandalozne situacije kao da se nije moglo drukčije razmišljati.

Conciliabulum u Pisi, 1409. Tako grimiznici 1408. sazovu „ekumenski koncil“, točnije conciliabulum, tj. koncilijaristički koncil za 25. ožujka 1409. Poslaše pozivnice i obojici spomenutih papa da dođu na taj nazovi-koncil, ali se pontifeksi ne odazvaše niti pojaviše nego samo delegate poslaše.

Na pseudo-koncil, koji je otvoren u Pisi 28. ožujka 1409., dođoše 24 kardinala, 80 biskupa, 102 biskupska delegata, 87 opata, 200 opatskih predstavnika, generali dominikanaca, malobraćana, karmelićana i augustinijanaca, delegati sveučilišta i vladara i 300 doktora teologije i kanonskoga prava. Koncil se proglasi vrhovnom vlašću koja može suditi i Papi. Tako je s katedre u pisanskoj katedrali na 10. sjednici 5. lipnja 1409. pročitana izjava da su Grgur XII. i Benedikt XIII. raskolnici, krivovjerci, krivokletnici i na sablazan Crkvi Božjoj. „Koncilski“ ih oci stoga svrgavaju s papinskoga prijestolja i izbacuju iz Crkve, ne razlikujući, velim, valjana od nevaljana, Papu od antipape. Zajedno s mutnom vodom neka se iz škipa izbaci i dijete! Sveta je Stolica proglašena „ispražnjenom“. Vjernici ne moraju slušati nijednoga papu, ni rimskoga ni avinjonskoga, nego samo taj samozvani koncil, točnije koncilijabul, saborček!

Aleksandar V. (1409.-1410). Na 18. sjednici, 26. lipnja 1409. na pseudo-koncilu održaše se i konklave na kojima bî izabran treći papa, franjevac Petar Filargis, koji prihvati izbor, uze ime Aleksandar V., inače pravi pravcati antipapa.[5] Odmah započe predsjedati koncilijabulu. Održa vatren govor o jednome pastiru i jednome stadu, a stvarno bijahu tri pastira i tri stada. Svrgnuti pape ne priznaju ni svoga svrgnuća, ni „koncila“, ni novoga pape, a njihova akta proglašavaju ništavnima. Sada imamo trojicu živih papa uzajamno suprotstavljenih: dvojicu od konciliabula svrgnutih i trećega nevaljano izabrana. Iz zla dualizma upade se u još gori trijalizam, komentirahu suvremenici. Kada se ponadalo da je raskol dokrajčen, tek tada nastadoše sumnje u sve:

  • u valjanost izbora kardinala,
  • u valjanost saziva koncila,
  • u valjanost koncilskih odluka,
  • u valjanost izbora novoga pape.

Na papinskim prijestoljima ili tronovima nađoše se dakle trojica papa:

  • Zakoniti papa Grgur XII., ne odričući se papinstva, prisiljen fizički, pod oružanom vojničkom rukom, napusti Rim, a njegovo mjesto preuze novoizabrani
  • Aleksandar V., antipapa. Ovoga antipapu priznadoše kao papu vjernici Francuske, Španjolske, Portugala, Italije, Njemačke, Engleske i Češke. Ali ovaj u svibnju 1410. bî uzet između živih u nebo.
  • Benedikt XIII., protupapa, koji je nezakonito izabran još 1394. godine, živi u Avignonu, okružen kardinalima i drugim crkvenim prelatima.

Ivan XXIII. (1410.-1415.) Aleksandrovih 17 kardinala na zemlji izaberu njegova nasljednika, opet antipapu, Ivana XXIII., Napuljca,[6] za kojega suvremenici rekoše:

In temporalibus magnus, in spiritualibus nullus omnino.[7]
U vremenitim stvarima veličina, u duhovnim potpuna nitkovina.

Koncil u Konstanzu. Ali je ipak taj najnoviji antipapa pospješio, u providnosti Božjoj, korake k rješenju raskola. Ivan XXIII., po nagovoru rimsko-njemačkoga kralja Žigmunda, sazva u prosincu 1414. godine opći koncil u Konstanzu, u Švicarskoj. Pozvani su i pape Grgur XII. i Benedikt XIII. Pravi papa Grgur (89 mu godina) obeća da će se odreći ako se i druga dva odreknu. A na koncil posla svoga delegata kardinala Ivana Dominicija, dominikanca, nadbiskupa dubrovačkoga (u Dubrovnik nije ni povirio, slovi kao nadbiskup samo 1408. Papa Grgur XVI. 9. travnja 1832. proglasi ga blaženim). Na koncil stiže 29 kardinala, oko 200 nadbiskupa i biskupa, 100 opata, 300 učenjaka, svega skupa oko 8.000 sudionika i nazočnika. Došlo je i oko 70.000 radoznalih posjetitelja. Koncil je postavio tri cilja:

  • reformu Crkve in capite et in membris (u glavi i udovima),
  • osude heretika Johna Wycliffa (1320.-1384.) i Jana Husa (1371.-1415.) i
  • uspostavu crkvenoga jedinstva.

Tri su faze na koncilu:

Prva, s prvih 12 sjednica koje je vodio protupapa Ivan XXIII. dok ne bî službeno svrgnut, 29. svibnja 1415., ali on iz Konstanza bijaše pobjegao još 20. ožujka. A taj je protupapa srušen objavljenom knjižicom koja je sadržavala 74 razne njegove osobne sablazni i druge optužbe, od kojih su neke bile izmišljotine.[8] Na tom je koncilu izdan koncilijaristički dekret Sacrosancta – Presveta:

            „Sveti koncil u Konstanzu najprije izjavljuje da, sam u Duhu
            Svetom zakonito sabran, tvori opći koncil i zastupa Crkvu
            Katoličku, jer neposredno od Krista ima vlast. A koncilu svatko,
            bilo kojega staleža ili dostojanstva, pa i papinskoga, duguje
            poslušnost u onome što se tiče vjere. Sabran je da iskorijeni
            spomenuti raskol i reformira spomenutu Crkvu u glavi i
            udovima“.[9]

Drugu je fazu predvodio zakoniti papa Grgur XII. s pomoću svojih delegata. U toj je fazi najprije priznat Grgur za pravoga papu, barem implicite, potom je on dao ostavku. Napokon je srušen i Benedikt XIII., 26. srpnja 1417.

Odstupanje trojice papa ovako prikaza jedan suvremenik:

            „U Ivanu XXIII. vidiš bijedan prizor – miserabile spectaculum,
            u Grguru XII. divnu činjenicu – mirabile factum,
            u Benediktu XIII. primjer tužan do suza – lacrymabile exemplum“.[10]

Odlučilo se pristupiti izboru novoga pape. Dvadeset i tri nazočna kardinala bijahu izabrana od trojice papa i antipapa. Koncil odluči da se njima pridruže, pro hac vice – samo za ovaj put – tridesetorica prelata s pravom glasovanja, po šestorica iz pet europskih nacija: Engleske, Njemačke, Italije, Francuske i Španjolske. Pedeset i tri izbornika uđoše u konklave 8. studenoga 1417. i već četvrti dan, na Martinje, 11. studenoga concorditer – složno bî izabran Ottone Colonna, koji uze ime Martin V.

Martin V. (1417.-1431.). A treća se faza odvijaše pod vodstvom pape Martina V. Papa je vjernike obvezao da ovaj Koncil smatraju općim ili ekumenskim, a u kojem je opsegu njegove dekrete potvrdio, o tome se raspravlja.[11]

Osvrt

U spomenutoj nesmiljenoj, čak ponekad i oružanoj, borbi između Papa i antipapa, izazvana je sumnja i u onim vjernijim laicima i klericima pa naviše: je li papinska služba božanskoga podrijetla i práva ili je to rezultat političko-crkvenih mačevanja i pobjeda?

Ipak, Bog je izveo Crkvu na čistac iz do tada neviđene i nečuvene krize. I ako se ikada moglo iz dna srca zahvalno zapjevati: Et portae inferi non praevalebunt super eam – I vrata je paklena ne će nadvladati (Mt 16,18), to je moglo tada. Bog je vidljivo dokazao da on vodi Crkvu i cijelo čovječanstvo, a da su ljudi razumna bića i sredstva u njegovoj Providnosti, koja suradnički omogućuju ili, evo, neki priječe provedbu Božjih planova.

Priča se da je 400 godina poslije netko dojavio kardinalu Ercolu Consalviju, državnomu tajniku (1800.-1806. i 1814.-1823.) pape Pija VII., inače đakonu, kako je Napoleon rekao da će doslovno uništiti Crkvu, zbrisati je s lica zemlje. Consalvi je na to mirno uzvratio: „Ne će mu poći za rukom. Nije ni nama!“, kardinalima, prenosi nam mudri odgovor kardinal Ratzinger.[12] Imao je u vidu i ovo razdoblje o kojem govorimo.

Jest Isus rekao Petru da mu daje ključeve kraljevstva nebeskoga i što bude vezao i razrješivao na zemlji, to će biti svezano ili razriješeno na nebu. Razumije se da se to odnosi samo na ono što je kraljevstva nebeskoga dostojno! Odnosno ono: kada je Petru i njegovim nasljednicima „na pameti ono što je Božje, a ne što je ljudsko“ (Mt 16,23).

[1] A. Esch, “Bonifacio IX.”, u: Enciclopedia dei Papi, II., Roma, 2000., str. 570-581.

[2] A. De Vincentiis, “Innocente VII.”, u: Enciclopedia dei Papi, II., str. 581-584.

[3] G. Ortalli, “Gregorio XII.”, u: Enciclopedia dei Papi, II., str. 584-592.

[4] M. V. Piñeiro, “Benedetto XIII.”, u: Enciclopedia dei Papi, II., str. 606-610, izbor: 606.

[5] A. Petrucci, “Alessandro V.”, u: Enciclopedia dei Papi, II., str. 610-613.

[6] F.-Ch., Uginet, “Giovanni XXIII.”, u: Enciclopedia dei Papi, II., 614-618.

[7] F. Calleay, Praelectiones historiae ecclesiasticae aetatis mediae et modernae, Roma, 31959., vol. II., str. 256. O cijelom raskolu vidi, str. 251-262.

[8] Mletački patrijarh Angelo G. Roncalli, sveti, ljeti 1958. pohodi svoga prijatelja biskupa T. Benedettija u Lodiju u Lombardiji. Vidjevši u galeriji lik B. Cosse, antipape Ivana XXIII., patrijarh reče biskupu: „Nezgodno je da je u biskupskom dvoru izložena slika jednog antipape.“ Kada te jeseni, 28. listopada, kardinali izabraše patrijarha za Papu, uze ime Ivan XXIII., da svoga „imenjaka“ od prije 500 godina zauvijek ostavi među antipapama.

[9] F. Calleay, nav. dj., str. 260.

[10] F. Calleay, nav. dj., str. 262.

[11] DS, Uvodnici u Koncil u Konstanzu, 34. izdanje 1967., str. 315-316.

[12] J. kard. Ratzinger u intervjuu talijanskom mjesečniku 30Giorni, 3/2000: “Mi viene in mente un aneddoto che si racconta a proposito del cardinale Consalvi, segretario di Stato di Pio VII. Gli è stato detto: ‘Napoleone intende distruggere la Chiesa’. Risponde il cardinale: ‘Non riuscirà, neppure noi siamo riusciti a distruggerla’.“

dr. sc. Ratko Perić

Umirovljeni biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski

Related Topics:
Advertisement

Vijesti

Značenje i povijest šabata

Published

2 sata ago

on

29 veljače, 2024

By

Vrlo je vjerojatno da slavljenje subote (šabata) potječe iz Mezopotamije. Ako se uzme u obzir da jedan mjesečev ciklus traje nešto više od 28 dana, onda su važni i „kritični” 7., 14., 21. i 28. dan. Ti su se dani smatrali nesretnima, dakle manje pogodnima za poslove, pa su se ljudi tih dana radije posvećivali molitvi i bogoslužju. Babilonci su dan punog mjeseca nazivali „šapattum”, a dan nestanka mjeseca „bubbulum”. Očita je sličnost riječi „šapattum” i „šabat”. Kasnije, u Židova, šabat više ne slijedi mjesečeve mjene, nego se ustaljuje u sedmodnevnom krugu. I danas je za Židove osobito značajan onaj šabat uoči mladog mjeseca. Za Židove je zapovijed obdržavanja šabata prva i najvažnija zapovijed. Zato se u njihovoj tradiciji veli: kada bi svi Židovi dvije subote za redom u potpunosti obdržali sve zapovijedi vezane za taj dan, bili bi spašeni, tj. tada bi došao Mesija.[1] Evo sada osnovnih oznaka židovskog šabata.

Šabat kao posveta vremena

Židovi ističu kako je riječ “svet” (posvetiti) prvi puta u Bibliji uporabljena upravo za šabat. Po šabatu se posvećuje vrijeme, jer je taj dan posebno posvećen molitvi i učenju Tore. Za Židove, nadalje šabat ima, naravno, duhovno značenje a u isto vrijeme i veliko značenje za obiteljski život. Budući da je puno toga zabranjeno činiti na šabat, obitelj se nužno okuplja, moli i razgovara o obiteljskim pitanjima, jer je na šabat zabranjeno voditi poslovne razgovore. Šabat, naravno, počinje od zalaska sunca u petak do zalaska sunca u subotu, jer za Židove inače dan započinje večerom.[2] Još dva sata prije sumraka žena pali svijeće, ide se u sinagogu, a onda vraća kući gdje uz molitvu i čitanje Pjesme nad pjesmama bude “doček šabata” (koji je predstavljen kao kraljica). Slijedi svečana večera.

Posvemašnje uzdržavanje od posla

Zabrana rada je apsolutna, čak i u vrijeme sjetve i žetve, a tiče se i Židova i njihovih slugu i robova, kao i njihovih životinja. Kasnije, u ropstvu, dolazi još i zabrana paljenja vatre (dakle i kuhanja), kao i putovanja. Neki su čak toga dana zabranjivali i njegu bolesnika. Budući da je Židovima često teško doslovno obdržavati šabat, oni su od starine našli pomoć. To je “šabes goj” što na jidišu označava ne-Židova koji za Židove čini ono što je Židovima zabranjeno (i to uz nadoplatu). Danas za Židove ulogu šabes goja čine automati koji se programiraju, čega ima sve više i više.[3] Kao pomoć za “normalan” život služi i ustanova zvana eruv (“povezivanje”). Naime, Židovu je zabranjeno na šabat hodati dulje od 2000 lakata (1000 metara), međutim, nije zabranjeno hodati unutar svoga dvorišta. Zato oni jednostavno povežu, tj. opašu jednim konopom cijelo naselje, koje se onda smatra jednom stambenom jedinicom, a čitavo je naselje onda kao dvorište, tako da se slobodno može hodati po cijelom naselju. Naravno, ukoliko je u pitanju životna opasnost, onda su oslobođeni zapovijedi o uzdržavanju od posla.

Sudjelovanje u hramskom i sinagogalnom bogoslužju

To jest i bio osnovni razlog subotnjeg počinka – da čovjek toga dana bude slobodan za bogoslužje.

Šabat kao znak saveza

„Subote moje morate obdržavati, jer subota je znak između mene i vas od naraštaja do naraštaja, da budete svjesni da vas ja, Jahve, posvećujem”. (Izl 31,12). Tako je za Židove obdržavanje subote temeljni znak obdržavanja saveza. I danas u državi Izrael, posljednje što bi jedan liberalni Židov od svoje židovske tradicije napustio bilo bi upravo obdržavanje subote.

Radost subote

Iz 58,13 naziva subotu „milinom”. Slavlje subote započinje već u petak navečer paljenjem svjetiljke koja gori sve do subote navečer. Oblače se svečane haljine. Za večerom u molitvi zvanoj „Kidduš” Židovi slave Boga što im je podario subotu: „Blagoslovljen da si, Gospodine, Bože naš, kralju svijeta jer si nas posvetio svojim zapovijedima i jer smo ti omiljeli, te si nam u baštinu predao šabat svoga posvećenja, iz ljubavi i naklonosti kao spomen stvaranja.”

Eshatološki vid subote

Kasniji židovski spisi šabat smatraju predokusom vječnosti: „Ovaj dan je čitav šabat i odmor zauvijek, svijet pravednika je svijet subotnjeg mira.” U ovom kontekstu valja gledati kršćanski izraz „pokoj vječni”.

[1] Usp. K. DA-DON, Židovstvo. Život, teologija i filozofija, Profil, Zagreb, 2004., 247-275.

[2] Židovi tumače da je to zbog toga što u Knjizi postanka stoji: “I bi večer, pa jutro, dan prvi…”

[3] Tako postoji tzv. subotnje dizalo koje je programirano da se zaustavlja na svakome katu, tako da ga pobožan Židov ne mora pritiskom na dugme aktivirati. Tako se u Izraelu mogu nabaviti spravice koje se stave u bravicu automobila i koje onda pokreću automobil, tako da ga vozač ne pali sam. Ostala pomagala možemo samo zamisliti.

izvor: prof. dr. vlč. Zvonko Pažin/Vjera i Djela

Continue Reading

Vijesti

Raskol na Zapadnu i Istočnu crkvu iz 1054.: Korijeni i uzroci

Published

5 sati ago

on

29 veljače, 2024

By

Veliki crkveni raskol iz 11. stoljeća. – koji je podijelio Crkvu na Zapadnu i Istočnu – događaj je čije posljedice (vjerske, političke i društvene) osjećamo dan danas.

Premda se kao konkretna godina uzima 1054., raskolu je prethodilo nekoliko velikih kriza. S obzirom na kompleksnost teme, odlučili smo ju obraditi u dva dijela, a u današnjoj ‘Povijesnoj četvrti’ bavimo se korijenima i uzrocima – s Podcasta Povijesna četvrt prenosi Bitno.net .

Podcast obično objavljujemo svakog drugog četvrtka na YouTube kanalu Bitno.neta, a cilj mu je demistifikacija kontroverznih točaka iz povijesti Katoličke Crkve.

Bitno.net

Continue Reading

Vijesti

DOTUR KANIBAL

Published

7 sati ago

on

29 veljače, 2024

By

Svukud ima vakih kanibala – kaže Pepi na profilu I. Kotlar

Klinički centar Rebro. Čeka se prid ordinacijama u onon uskon dugačkon hodniku. Sidi se sa obe dvi bande a noge triba podvuć pod katrigu da se mere proć sredinon.

Jure Franić je dva puta prozvan i tek se na treće oglašavanje javija. Pasalo je dvi ure od podne. Uspravja se pospani starkeja sa nogama savijenin u kolinima.

Usta je noćas još u pola tri u svome Gornjen Segetu pa onda nanoge po ladnoći do Trogira. Tamo je na autobusnoj stanici malo odrima a onda vija za Zagreb na kontrolu.

Namišta robu prid ordinacijon ka da ide na raport kod pukovnika. Sestra ga priši, jer kasne a pacijenata je puno.

Dotur Tomić se nakratko udubija u njegove nalaze dok se ovaj nije skinija do pojasa i snimija EKG-a.

A sinoć se smrza dok se kupa na bokune prvo do pasa pa od pasa, kako se to već čini u kućama bez tekuće vode. Njegova Janja ga je natirala da opere i glavu, iako po njemu ni tribalo. Sad se čudi ča dotur gleda u te kartušine a ne u njega, kad se već opra i zapuca iz te dajine. Ali to van je Zagrebački dotur – oni sve znadu.

– “Dobro Jure gdje su ti nalazi krvi i mokraće, kao što se ovdje traži?”

– “Pa doturica iz Trogira mi ni ništa rekla, samo mi je napisala uputnicu.”

Dotur ga oslušnu, duboko diši, ne diši, iskašji se, normalno diši. Pregleda mu još crveni friž od vrata do trbuja nakon nedavne operacije tri baj pasa.

Provuka je traku od EKG-a kroz ruku kao telegrafista kad stane čitat poruku s vrpce. I sad bi Jure najradije da ga dotur potapša po škinama i da mu kaže: Starino idi doma zdrav si ko dren. A ko zna koliko dotura bi tako reklo, pogotovo kad je u stisci s vrimenon, a dođe mu tako neko iz vukojebine i to bez nalaza. Ali ovaj ni takav:

– “Slušaj Jure, idi u sobu pet neka ti učine komplet analizu krvi i mokraće hitno, reci da sam im to ja rekao, onda u sobu 12 da ti naprave eho srca. Kad budeš gotov donesi sve ovde. “

– “Ali doture meni autobus ide u šest uri, moran doma zbog Gurke.”

– “A ko ti je ta Gurka?”

– “Naša kravica, nikon se ne da pomust samo meni, “

– “Ma bićeš ti još večeras kući, samo požuri.”

Jure je obavija sve ča mu je dotur kaza i u pet se ponovo nacrta kod dr. Tomića. Bi je zadnji pacijent za danas. Cupka on nestrpjivo da krene kući, a dotur mu reče da ne brine da će ga on osobno odvest na kolodvor. Ponovo se udubija u nalaze i počne odmahivat glavon.

– “E moj Jure, moramo te odmah prikačiti na “holter” da vidimo što nam to govori tvoje ludo srce. Što je danas … petak? Evo sad ti ga stavimo pa ti stoji do ponedjeljka kad ponovo radimo. I ne smiješ putovati jer rezultati neće biti dobri. “

– “Ali doture moran ić, doli me čekaju i Gurka me čeka, a i neman ja kod sebe šoldi za u hotel.

A zna dotur dobro kakve su to muke. I sam je poteka iz jednog takvog brđanskog zaseoka. Zna da je jedina krava ka član obiteji. Ujutro se prvo pogleda u štalu vidit kako je ona, a čeljad će i samo kazat ako im čagod fali. A ča se šoldi tiče, to je zadnje ča od sejaka moš iskopat. Ono malo ča se zaradi od prodaje ode na ono ča se mora kupit: sime, lektrika, so, ćizme, kemija, likarije …

Jure se počea trest ka da sina šaje u rat. “Ma smiri se starino, sve ćemo polako rješiti.”, umiruje ga dotur. Pozva je glavnu sestru s pripremnog i pita je je li je slobodna ona soba za VIP-bolesnike. Slobodna je.

– “Eto, našli smo ti besplatan carski smještaj ovde na trećem katu. Znam da bolnička hrana nije neka pa je najbolje da jedeš “Kod Rose”, ulicu niže. Evo ti hiljadu kuna pa ćeš mi vratiti drugi put. A što se tiče Gurke pa valjda će je neko nekako pomusti. Samo ti javi tvojima da dolaziš u ponedjeljak.”

Jure je drhtavo izvadija neku praistorijsku Nokiju ča ju je posudi od susida Grade za ovu priliku. Pokušava ubost one botune debelin parstima, ka da vrhon postola probaješ naciljat bajam. I sve ubada po 2-3 gumba istovrimeno. Dotur mu otkuca broj da se ovaj više ne muči i dade mu mobitel na uvo. Javi se susid Grada i posli nekoliko razmina halo-halo, počmu se mejusobno pitat ko je to tamo, a ko je to vamo, iako su obojica već iz prve pripoznali glasove.

Konačno su se našli negdi u eteru, i obojica se zaprepastili ka da su se iznenada trefili negdi posrid Čukotskog mora. Jure nikako da rekne zoć zove, a zapravo bi ga najradije pita kako je Gurka. Vidi je dotur da se stari blokira pa mu je vazea telefon i Gradi lipo objasnija kad će Jure natrag i da to javi njegovima.

A doturu je svaki petak uglavnon taki, strka od jutra do navečer. Pozva je sestru da smisti Juru i kala se doli “Kod Rose” da napokon čagod toplo izide. Odspava je jedva dvi ure na trosidu u svon kabinetu i u devet počea noćnu smjenu viziton. Tu se dosta zadrža. To su pacijenti ča sutra ili prekosutra gredu na operaciju sarca.

Ponekon od njih će ovo bit zadnja noć.

Prestrašeni su i gledaju ka dica u doture, ka u svoje jedino spasenje. Sa svakin triba popričat, umirit ga koliko je to moguće. A nije lako gledat čovika u oči i obećat da će sve biti u redu, a sutra mu prisić grudnu kost i rastegama rastvorit prsa dok rebra krckaju, pa ogolit njegovo drhtavo sarce. Uzimajući to sarce u ruke uvik mu je prid očiman lik čovika kojen je sinoć da obećanje.

Još ka dite je od majke nauči mnogo o likovitin bijkama i čemu koja služi. Životinje nekad i same ćute ča triba uzet, a čovik triba naučit.

Tako su se on i majka snalazili na padinama divjeg Lukova bez dotura i veterinara. Kasnije, u Zagrebu je bilo i bojih študenata od njega, ali najboji doturi su postali oni ča su znali ličit i tilo i dušu.

Obilazeći redon bolesničke sobe dr. Tomić stiže i do VIP-apartmana. Učinilo mu se da je kamara prazna. Posteja niti nije taknita a Jure sidi u poluškurici do ponistre i gleda u noć. Brine o Gurki i ne more zaspat.

A onda se dotur dositija.

Upita Juru je li u selu ima nekog ča gaji lavandu? Pa Grada zimi hrani svoje koze suhon lavandon. Pozvali su ponovo susida i dotur mu reče da kravi da svežanj lavande i da se će se od tega životinja primirit i dat se pomust. Uru poslin je Grada javi da je Gurka pomužena i da ništa ne brinemo. Jure se ozari od sriće i dotur ga natira da legne u posteju. Zaspao je odma, pri nego ča se svitlo ugasilo.

U ponedejak ujutro su mu skinli holter. Tomić je pogleda rezultate i malo je izmni listu Jurinih likarija.

– “Eto tako starino, slobodan si i još si ti dosta dobar. Napisao sam ti da dođeš na kontrolu u oktobru da ne dolaziš po zimi kao sada. I nemoj da mi opet dođeš bez nalaza.”

A vidi doktor da Juri jopet čagod fali, ka da mu se ne izlazi iz ordinacije.

– “Pa šta je sad Jure, jedva si čekao da odeš kući?”

– “Dva dana gledan ono veliko kupatilo ča ga zovete džakuzi, a zbog holtera se nisan smi kupat. A u životu nikad nisan lega u kadu.”

– “Hahaha Jure moj, evo vrati se gore i banjaj se do mile volje, dok ti ne krene autobus.”

I tako se Jure nabanja ka nikad u životu. Ispritiska je one botune na džakuziju ka da je u kokpitu eroplana. Kad se vratija Gurka se iznenadila kako mu je posvitlila koža, a Janja mu reče da je 20 godišta mlaji. E to su ti Zagrebački doturi, oni sve znaju boje od nas težaka.

Poslin dva miseca na adresu bolnice stiže poveći paket – piše za dr. Tomića. Dotur je otvorija paket a u njemu veliki pravokutni komad slanine ravan ka zrcalo. A koža na poleđini slanine oslikana u nekin živin kolurima i vidi se prilipi planinski pejsaž. U zasebnoj kuverti Jure se puno zafaljuje, pozdravja ga i vrača one pozajmjene pineze. A tu se našao i list iščupan iz sredine đačke teke na kojoj je olovkon pisalo:

“Dragi doture, ovu slaninu je opiturala moja Janja neotrovnon farbon. Ako vam se slika sviđa, kad izite slaninu, ostružite mast i obe bande triba premazat vrućin voskon od čela ili bezbojnin imelinom za postole. To van je poklon od moje kućne slikarice, jer ste me pomladili. Puno vam fala na vašoj dobroti i vidimo se u oktobru. Pozdrav od Janje, Gurke i Jureta.“

Dr. Tomić je kirurški precizno odilija slaninu od kože i postupija po uputi. Kožu je uokvirija i zakačija na zid ordinacije. Ma nema ko ne bi pogleda tu velišku lipu sliku veselih kolura. A onda bi se dotur pofalija:

– “To je koža od mog pacijenta sirotog Jureta, poslala mi njegova žena jer sam se potrudio oko njega. A jadnik se kupao kod nas sve dok mu koža nije skroz pobjelila. Ma bilo je tu i dobre njegove slanine, ali sam je odvojio i pojeo.”

Tako su najbojeg dotura na Rebru nazvali dr. Kanibal.

Kako tek ostale doture zovu? Neki judi će uvik bit dokaz da nije sve postalo posal, profit i interes.

Pepi

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved