Hrvatski predsjednik Zoran Milanović izjavio je u ponedjeljak da je odnos Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država prema Hrvatima u BiH “neprijateljski” i prozvao premijera Andreja Plenkovića da to pitanje nije rješavao jer se nije htio zamjeriti Europskoj komisiji (EK), prenosi Hina.

“Odnos Europske unije i Amerikanaca prema statusu Hrvata u BiH je neprijateljski. Da ne upotrijebim neku jaču riječ – neprijateljski. To što se onemogućava Hrvatima u BiH je zaista postalo pitanje i hrvatskog državnog ponosa. To nije pitanje rata i mira i to nije pitanje oko kojega itko u Bruxellesu razbija glavu”, rekao je Milanović novinarima u Gradecu.

Dodao je da su upravo zato Plenković i “njegovi sluge” imali lak zadatak da to riješe, ali se hrvatski premijer “nije htio zamjeriti” predsjednici EK-a Ursuli von der Leyen za koju je rekao da “iza nje nije nikakav izborni legitimitet i da je prijateljica Angele Merkel” koje se bivša njemaka kancelarka “htjela otarasiti”. “Smije li to netko reći? To niste nikad čuli iz usta hrvatske političke partitokracije koja je vladala. Jesmo u komunizmu? Je li to zabranjeno reći”, rekao je je Milanović.

Na upit novinara komentirao je hoće li istraga Ureda europskog javnog tužitelja o prepiski predsjednice Komisije i šefa Pfizera naštetiti HDZ-u na parlamentarnim izborima, a EPP-u na europskim izborima. “Šta to znači Europska pučka stranka? Što su oni? Oni su za puk, a što su drugi za istrebljenje puka? Svi su za puk. To je kad nemaš nikakav koncept, daješ si ime stranka dobrog vremena, stranka da bi bilo dobro, pučka stranka – to ne znači ništa”, rekao je Milanović. “To je europska birokratska stranka, stranka koja okuplja eurokrate kojima ovaj model funkcioniranja naprosto odgovara jer on je dizajniran ne u Hrvatskoj, ne u Varšavi ili Budimpešti, nego u nekim drugim centrima moći”, dodao je.

Hrvatska nema utjecaj na odluke u NATO-u

Govoreći u povodu 15. obljetnice ulaska u NATO-u, predsjednik i vrhovni zapovjednik vojske kaže da Hrvatska treba biti lojalan partner, ali da nema utjecaja na najvažnije odluke u toj organizaciji. “Ključne odluke se donose isključivo u Washingtonu, čak ne u Parizu. S odlukama koje kreću od premise da smo mi na raspolaganju 24 sata dnevno ja imam problem. Te odluke mene ne obvezuju, ni kao vrhovnog zapovjednika, a ni sutra kao predsjednika hrvatske vlade”, rekao je Milanović.

“Odluke koje su pitanje života i smrti, koje su dalekosežne po svojoj težini i značaju opasnosti, donose se bez ikakvog sudjelovanja ne samo Hrvatske, nego i Slovenije, Mađarske pa i Poljske. Toga treba biti svjestan. Zato kad kažem da smo lojalni, to je kao da ti dajem srce i o tome treba razmisliti”, istaknuo je Milanović.

Smatra da je “puno glupih i ludih odluka prethodilo ovome što se događa u Ukrajini”, kao i da je NATO “ u jednom trenutku prestao uopće shvaćati čemu služi”. “To izaziva sukobe i treba biti jako oprezan. Hrvatska je lojalna članica NATO-a, nikoga prevariti ni, kak se veli, zavaljati nećemo, ali se prvenstveno treba posvetiti sebi, svojim problemima, svom naoružanju”, rekao je predsjednik.

U posljednje vrijeme često se spominje pojam “transhumanizam”, što je potaknulo rasprave o budućnosti čovječanstva i etičkim implikacijama novih tehnologija osmišljenih za modificiranje ljudskog tijela.

U nedavnom intervjuu za ACI Prensa, argentinski filozof Mariano Asla, koji je doktorirao na Sveučilištu u Navarri, ponudio je kritičku analizu ove kontroverzne teme. Njegovu analizu preuzeli smo od Catholic News Agency (CNA).

Transhumanizam je, objašnjava Asla, znanstveni i kulturni pokret koji predlaže “modifikaciju ljudske biologije konvergencijom novih tehnologija”. To su nanotehnologija, biotehnologija, računalna tehnologija i kognitivna znanost.

Transhumanizam kao nadilaženje bioloških granica i stvaranje nove vrste

Ova konvergencija ima za cilj “stvoriti novu vrstu” u kojoj su granice između biološkog i umjetnog “potpuno zamagljene”. Prema njegovu mišljenju, cilj je učiniti ljude “zdravijima, inteligentnijima, empatičnijima i dugovječnijima”.

Ideja nadilaženja ljudskih bioloških granica nije nova. Datira od Juliana Huxleyja, koji je skovao izraz “transhumanizam” 1957. godine, najavljujući mogućnost da se čovječanstvo razvije u novi način postojanja.

Praktičan primjer dogodio se krajem siječnja kada je Neuralink, američka neurotehnološka tvrtka u vlasništvu Elona Muska, ugradila čip u mozak prvog pacijenta, koji je ubrzo uspio pomaknuti kursor svog računala uz pomoć misli.

Neuralink nastoji “stvoriti generalizirano sučelje mozga kako bi se vratila autonomija onima s medicinskim nedostatcima danas, a sutra otključao ljudski potencijal”.

Utjecaj na reprodukciju, obrazovanje, osjećaje, rad, starenje…

Jedan od glavnih etičkih izazova koje predstavlja transhumanizam, smatra Asla, jest utjecaj na sve aspekte ljudskog života, od “reprodukcije i rođenja do društvene organizacije, uključujući obrazovanje, emocionalni život, rad i starenje”.

Radikalnom izmjenom ljudskog tijela, ističe Asla, nastaje potreba za detaljnom analizom mogućih koristi, ali i “troškova, rizika i mogućih neželjenih posljedica”.

“Primjerice, to je potrebno ukoliko je za povećanje dugovječnosti potrebno eksperimentirati na zdravim ljudima i izložiti ih nepredvidivim rizicima koji ne bi bili moralno dopušteni. Još jedna moralna primjedba koja se odnosi na te ideje jest stvarna mogućnost stvaranja eksponencijalnog povećanja ljudskih nejednakosti, što dovodi do elitnih društvenih klasa (poboljšanih) i ranjivih i rizičnih klasa (prirodnih)”, upozorio je.

Obrana onoga što jesmo

Argentinski filozof smatra da je najveći izazov koji transhumanizam predstavlja oblikovanje odgovarajuće filozofije i teologije ljudskog tijela. U tom kontekstu Asla upućuje na ostavštinu svetog Ivana Pavla II., koja je bila “korak naprijed i zanimljiv izvor za obranu onoga što jesmo”

Naposljetku, Asla se osvrnuo i na poziv pape Franje da iz etičke perspektive razluči transhumanističke ideje.

“Papa Franjo pokazao je, kao i prethodni pape, istinski interes za odgovor na izazove našega vremena. U dijalogu s onima koji misle drugačije i s pastoralnim pogledom iz periferije, vjerujem da nas sve poziva da revitaliziramo kršćansku poruku, tražimo nove oblike i nove inicijative”, rekao je argentinski filozof.

Asla smatra da dijalog između kršćanske vjere i transhumanističkih narativa može obogatiti i jedne i druge. Ali to “ne podrazumijeva odricanje od istine (koja nam ne pripada, već nam je otkrivena kao dar), već održavanje iskrene otvorenosti prema svemu što je lijepo i dobro što nam svijet može ponuditi.”

“Ukratko, Kristova poruka je duboko božanska i ljudska poruka, koja nikada neće zastarjeti i koja bi također trebala osvijetliti dijalog transhumanističkim narativima”, zaključio je Asla – prenosi Narod.hr

Plamen rata, nasilja i terora bukti diljem svijeta na ovaj Uskrs 2024. Dok Rusija napada ukrajinske gradove svojim hipersoničnim projektilima, napad pogađa srce Moskve: odgovornost za masakr preuzima ISIS i on se konzumira s istom gnusnošću kojom je Hamas napao državu Izrael 7. listopada – donosi Rorate Caeli.

Europa, zahvaćena ratom na svojim granicama, na Europskom vijeću od 20. do 21. ožujka u Bruxellesu otkriva svoju nesposobnost da se naoruža da bi se obranila. Talijanski ministar obrane Guido Crosetto, na pitanje novinara Nicole Porra, priznaje da bi Italija, suočena s napadom poput onog na Ukrajinu, odmah kapitulirala (“Četvrta republika”, 25. ožujka 2024.).

Problem nije u nedostatku ljudstva i oružja, nego u psihičkoj razoružanosti Zapada, gdje više nema mjesta žrtvama. Veliki španjolski mislilac Juan Donoso Cortés (1809.-1853.) ustvrdio je da će ruski čas kucnuti kada socijalizam ugasi patriotizam u srcima Europljana (Obraćanje Cortesu 30. siječnja 1850., u Obras completas, sv. II, Bac, Madrid 1970. , str. 461-462). Domoljublje, objašnjava sveti Toma Akvinski, pretpostavlja pietas, moralnu vrlinu koja ujedinjuje ljubav prema domovini s ljubavlju prema roditeljima (Summa Theologica, II-II, q. 101, a. 3). Pietas, koji je prije kršćanske vrline bio rimska vrlina, osjećaj je sada izgubljen u “okrutnom i neljudskom” društvu (Benedikt XVI., Enciklika Spe Salvi, 30. studenog 2007.), koje iz sebičnosti ubija svoju djecu.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron 27. veljače 2024. predložio je slanje NATO vojnika u Ukrajinu. Ali Macron je isti šef države koji je kao “univerzalnu poruku” predstavio konstitucionalizaciju pobačaja, koju je 4. ožujka odobrio parlament njegove zemlje. Uskraćivanjem prava na nevin život padaju sva moralna načela, a trijumfira sebičnost i relativizam. Tko bi se i u ime kojih vrijednosti suočio s Dagestancima, Kazahstancima, Burjatima, koji bi s kavkaskih planina i stepa azijske Rusije trebali provaliti u Europu da od nje naprave osvojenu zemlju?

Većina europskih političkih čelnika ogradila se od Macronovih riječi rekavši da riskiraju izazivanje nuklearnog rata. No, nitko se ne sjeća da postoji nešto gore od nuklearne katastrofe, a to je grijeh, kršenje Božjeg zakona, pravi uzrok svih pojedinačnih i kolektivnih nesreća čovječanstva. Kada je ovaj prijestup javan i proglašen kao pravo, neizbježno navlači Božju kaznu na sebe. Ne približava nuklearni pokolj prijedlog slanja vojnika u Ukrajinu, nego proglašenje zakona, u Francuskoj i Europi, koji u korijenu uništavaju načela prirodnog i kršćanskog poretka.

U istom mjesecu ožujku 2024. najpoznatiji ruski novinar Vladimir Solovjov u svom je talk showu raspravljao o tome koji francuski grad prvi napasti atomskom bombom. “Ne mogu se odlučiti između Pariza i Marseillea”, rekao je svojim milijunima gledatelja (“The Daily Sheet”, 23.-24. ožujka 2024.).

Riječi nisu djela, ali lakoća s kojom se, s veselom žestinom, evocira istrebljenje neprijateljskih gradova, utire put tim djelima. U Fatimi, 1917., Gospa je ukazala na Rusiju kao oruđe božanske kazne za grijehe ljudi, a u tajni La Salette, otkrivenoj Mélanie Calvat 1846., izrazila se ovim riječima: “Pariz će biti spaljen i Marseille će biti progutan; nekoliko velikih gradova bit će uzdrmano i progutano potresima, vjerovat će se da je sve izgubljeno, ništa se neće vidjeti osim ubojstava, ništa se neće čuti osim buke oružja i bogohuljenja” (Jacques Maritain, La Salette, urednik Michel Corteville, Angelicum University Press, Rim 2022., str. 514).

Gospa je plakala u La Salette i tražila pokoru u Fatimi. Ali riječi grijeha, pokore, kazne, besmisleno klize nad anesteziranom savjesti ljudi 21. stoljeća.

Dana 9. travnja 1939., na Uskrsnu nedjelju, šest mjeseci prije izbijanja Drugog svjetskog rata, Pio XII., koji je mjesec dana prije toga bio izabran za papu, preklinjao je svijet za Kristov mir: “Ne mir bez sukoba ili bez bitaka, ali mir zadobijen čudesnom borbom između života i smrti, mors et vita duello conflixere mirando (uskrsna sekvenca): mir plod pobjede stečen po cijenu krvi budući da je ‘krvlju svoga križa umirio nebo i zemlju’ (Kološanima, I, 20).”

“Ali, nažalost,” nastavio je Papa, “možda se ni na jedno vrijeme, kao na dane koje prolazimo, ne mogu primijeniti riječi proroka: ‘Vikali su mir, mir, ali nije bilo mira’ (Jeremija, VI, 14, VIII, 11). Jer ako okrenemo svoj pogled uokolo, kakav nam se tužan prizor prikazuje! Osjećaj nemira i nezadovoljstva raširen je u svijetu; čini se da zastrašujuća neravnoteža vlada u mnogim regijama, vjesnik većih zala; umove obuzima tjeskoba i užas kao da smo uoči gorih dana. Sve je to daleko od onog spokojnog i sigurnog ‘spokojstva u redu’ (sv. Augustin, De Civitate Dei, XIX, 13), koje sačinjava pravi mir.”

“Jedinstvena i nepokolebljiva osnova na kojoj počiva pravi mir”, upozorio je Pio XII. u svojoj uskrsnoj homiliji,” jest Bog. Bog je poznat, poštovan, poslušan. Umanjiti ili uništiti ovu poslušnost božanskom Stvoritelju isto je što i poremetiti ili potpuno poremetiti uništiti mir u pojedincima kao i u obiteljima; u nacijama kao i u cijelom svijetu.”

Kad izbije rat ili je pred vratima, mirotvorci nisu oni koji pozivaju na bezuvjetnu predaju da bi je postigli, već oni koji se sjećaju da nema mira bez pravde, nema pravde bez reda i da nema reda mogućeg vanjskog poštivanja prirodnog i božanskog zakona. Istinski mir je upravo ono što nedostaje suvremenom svijetu, uronjenom u stalni kaos, u gubitku onih vrhovnih referentnih načela ukorijenjenih u zakonu Evanđelja, čiji je čuvar Katolička Crkva, a Kristov namjesnik javni glas. No, afonija Svetoga Oca Franje, prema kojoj se u ove uskrsne dane s pobožnošću obraćaju vjernici diljem svijeta, čini se kao metafora grobne tišine koja obavija Crkvu.

Kalvarija je na Veliki petak bila uronjena u žalosnu tišinu koju su prekidale samo suhe zapovijedi rimskih vojnika, proklinjanja lopova i prigušeni plač pobožnih žena. Žrtva je trebala biti dovršena, a žrtva ponuđena na oltaru bila je nevino Janje, Čovjek-Bog koji je došao otkupiti grijehe ljudi.

Danas će žrtva žrtve biti prije svega krivo čovječanstvo koje odbija ekstremni poziv Neba na pokoru. Ipak, odlučujući su časovi povijesti oni iznenađujućih obrata: dobri razbojnik Dizma i satnik Longin javno su naviještali Kristovo božanstvo, dok su apostoli, osim sv. Ivana, bili u bijegu.

U ovoj ratnoj Pashi neka se nitko ne umišlja. Imajte suosjećanja s umirućim Zapadom. Na Kalvariji Isus, rođen kao Lux ex Oriente, usmjerio je pogled prema Zapadu, povjerivši mu veliko poslanje. “Ovo je”, objašnjava sveti Ivan Damascen, “nepisana predaja apostola: jer mnoge su stvari koje su nam prenijeli u nepisanom obliku” (Izlaganje vjere – De fide orthodoxa, Dominikanska studija, Bologna 2013., str. 603). Pravda i mir grle (Psalam 84) i uspostavljaju red pod Kristovim pogledom.

Dovoljno je da ovaj božanski pogled pun obećanja još uvijek počiva na umirućem Zapadu, pa da život ponovno poteče, da se tama razrijedi i da svane novi dan, koji Uskrs najavljuje: zora trijumfa Bezgrešnog Srca Marijina.

Roberto de Mattei/Rorate Caeli