Paklenom kaosu moramo se suprotstaviti božanskim kozmosom; knezu ovoga svijeta suprotstaviti sa Kraljem kraljeva; ponosu i pobuni se suprotstaviti poniznošću. „Ta na to ste pozvani jer i Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim […] on koji u tijelu svom grijehe naše ponese na drvo da umrijevši grijesima pravednosti živimo; on čijom se modricom izliječiste.“ (1 Pt 2, 21 – 25).

„Dođite i obratite se meni, govori Gospodin. Dođite plačući, prolijmo suze Bogu: jer smo prijestupili, i zbog nas zemlja pati: mi smo učinili bezakonje i zbog nas su joj se temelji poljuljali“. Požurimo da spriječimo Božji gnjev, plačući i govoreći: Ti koji preuzimaš na sebe grijehe svijeta, smiluj nam se.

Teško je današnjem čovjeku razumjeti ove riječi iz misala po ambrozijskom obredu. Ipak, one su jednostavne u svojoj jasnoći, jer nam pokazuju da se Božji gnjev zbog naših grijeha i izdaja može smiriti samo skrušenošću i pokajanjem. Dok je u rimskom obredu ovaj koncept još jasnije izražen u molitvi, to jest u litanijama svetaca: „Deus, qui culpa offenderis, pænitentia placaris: preces populi tui supplicantis propitius respice; et flagella tuæ iracundiæ, quæ pro peccatis nostris meremur, averte“. Hrvatski prijevod: O Bože, koji si uvrijeđen krivnjom i umiren pokorom: pogledaj ljubazno na molitve svoga naroda koji Te preklinje; i odvrati od nas gnjeva svojega koji smo zaslužili zbog grijeha naših.

Kršćanska civilizacija je bila u stanju očuvati ovaj spasonosni pojam, koji nas drži podalje od grijeha ne samo zbog straha od pravedne kazne koju on nosi, već i zbog uvrede nanesene Božjem Veličanstvu, koji je „beskrajno dobar i dostojan da bude ljubljen iznad svega ostalog”, kako nas uči čin pokajanja. Kroz stoljeća čovječanstvo je usmjereno prema Kristu znalo prepoznati u žalosnim događajima povijesti – u potresima, gladi, pošastima i ratovima – Božju kaznu; i uvijek su ljudi pogođeni ovakvim pošastima činili pokoru i molili Božansko milosrđe. A kada su se Gospodin, Presveta Djevica ili sveci umiješali ukazanjima i objavama, uz poziv na obdržavanje Zakona Božjega prijetili su velikim nevoljama ako se ljudi ne obrate. U Fatimi je Gospa isto tako zatražila posvetu Rusije njenom Bezgrješnom Srcu i da se pričestimo svake prve subote u mjesecu, dajući nam instrument za smirivanje Božjeg gnjeva i za uživanje u razdoblju mira. Inače će Rusija „širiti svoje pogreške po cijelom svijetu, promičući ratove i progoneći Crkvu. Vjernici će biti mučeni, a Sveti Otac će mnogo trpjeti, dok će razni narodi biti uništeni”. Što možemo očekivati od zanemarivanja Gospinih zahtjeva i nastavljanja vrijeđanja Gospodina sve strašnijim grijesima? „Nisu htjeli ispuniti moj zahtjev! Poput kralja Francuske, oni će se pokajati i učiniti to, ali će biti kasno. Rusija će već proširiti svoje pogreške po cijelom svijetu, izazivajući ratove i progone Crkve”. Ovi ratovi, koji danas pogađaju čovječanstvo, događaju se kako bi ga porobili i podvrgnuli paklenom planu Velikog restarta nadahnutog kineskim komunizmom, te su rezultat naše neposlušnosti, naše tvrdoglavosti u vjerovanju da možemo pogaziti zakon Gospodnji i huliti na Njegovo sveto ime bez posljedica. Kakva jadna preuzetnost! Koliko tu ima luciferijanskog ponosa!

Dekristijanizirani svijet i sekularni mentalitet koji je zarazio čak i katolike ne prihvaća ideju Boga uvrijeđenog ljudskim grijesima, koji ih kažnjava kako bi se pokali i zatražili oprost. Ipak, ovaj koncept je jedna od ideja koje je kreativna Božja ruka utisnula u dušu svakog čovjeka, nadahnjujući osjećaj za pravdu koji imaju čak i pogani. Ali upravo zato što je prisutna u svim vremenima i svakom čovjeku, naši su suvremenici užasnuti idejom o Bogu koji nagrađuje dobre i kažnjava zle, Bogu koji se otkriva u svome bijesu, koji traži suze i žrtve od onih koji su Ga uvrijedili.

Iza ove odbojnosti prema gnjevu Gospodnjem, uvrijeđenog grijesima čovječanstva – a još više od onih koji su postali Njegova djeca na krštenju – krije se neumoljiva mržnja neprijatelja ljudskoga roda prema otkupiteljskoj žrtvi Gospodina našega Isusa Kriste, prema muci Sina Božjega, prema otkupljenju koje je Njegova Krv učinila za svakoga od nas nakon Adamovog pada i naših osobnih grijeha. U ludom pokušaju Sotona je pokušala da osujeti Božje djelo, da unakazi stvorenja stvorena na njegovu sliku i priliku, a još više da spriječi božansku žrtvu Krista, novog Adama, i Marije, nove Eve. Na križu, novi Adam je kao Otkupitelj obnovio poredak koji je narušen grijehom; dok u podnožju Križa, nova Eva sudjeluje u ovoj obnovi kao suotkupiteljica. Neuspjeh Sotoninog djelovanja ostvaruje se u poslušnosti Druge Osobe Presvetog Trojstva Ocu, u poniženju Sina Božjega, kao što je Adamova kušnja dovedena do kraja u neposlušnosti Gospodnjoj volji i u oholoj drskosti kršeći Njegove zapovijedi bez posljedica.

Svijet ne prihvaća bol i smrt kao što ne prihvaća pravednu kaznu za istočni grijeh i stvarne grijehe, niti patnju kao instrument otkupnine i otkupljenja od strane Krista. I to je gotovo paradoks: onaj koji je iskušenjem naših prvih Roditelja unio u svijet smrt, bolest i bol ne tolerira da te iste stvari isto tako mogu biti instrument pomirenja kada su prihvaćene s poniznošću kojom bi se popravila slomljena pravda. Ne tolerira da mu se otme oružje uništenja i smrti kako bi postalo oruđe rekonstrukcije i života.

Suvremeni čovjek je nanovo prevaren i zaveden od Sotone, baš kao što je bio u Edenskom vrtu. Adama je zmija uvjerila da povjeruje kako će nepoštivanjem naredbe koju mu je Bog dao u vezi ne branja plodova sa stabla spoznaje dobra i zla neće imati posljedica; doista, zmija mu je rekla da će takvom neposlušnošću Adam postati poput Boga. Danas zmija zavarava čovjeka te su posljedice toga da ne može prihvatiti smrt, bolest i bol kao pravednu kaznu, da ih okrene u svoju korist jer ih spaja s mukom i smrću Isusa Krista. Jer prihvaćanjem kazne počinitelj prihvaća autoritet suca, priznaje beskonačnu težinu svoje krivnje i popravlja počinjeni zločin. Dok čini to, zapravo se vraća Božjoj milosti i poništava Sotonino djelo.

Iz toga razloga, što se više bliži kraj vremena, to se više umnožavaju napori Zloga da poništi ne samo Istinu koju je Krist objavio i koje je stoljećima propovijedala Sveta Crkva, nego da se ukloni pojam pravde; koji je temelj Otkupljenja, ideja prema kojoj se treba ukloniti kazna radi kršenja, nadoknada krivnje i neposlušnost stvorenja prema Stvoritelju. Očito je da što se ljudi više vjeruju da nisu počinili nikakav grijeh, to će više misliti da se ne trebaju ni za što kajati, da nemaju dug zahvalnosti prema Bogu koji je toliko ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina, poslušnog do smrti na križu.

Ako pogledamo oko sebe, vidimo kako ovo poništavanje pravde, osjećaja za dobro i zlo, ideje da postoji Bog koji nagrađuje dobre, a kažnjava zle, dovodi do konačne i nepopravljive pobune protiv Gospodina, to jest dovodi do vječnog prokletstva duša. Sudac koji oslobađa zločinca i kažnjava pravednika; vladar koji promiče grijeh i poroke te osuđuje ili sprječava poštene i čestite postupke; liječnik koji smatra da je bolest prilika za profit, a zdravlje pogreška; svećenik koji šuti o posljednjim stvarima i smatra pojmove poput pokore, žrtve i posta „poganskima”… Zapravo takvim postupanjem su svi oni suučesnici, možda i nesvjesno, u ovoj najnovijoj Sotoninoj obmani. Obmana je da se s jedne strane niječe Božja vlast nad stvorenjima i pravo da ih nagradi i kazni prema njihovim postupcima; dok s druge strane Sotona dolazi obećavajući nagrade koje samo Bog može dati: „Sve ću ti to dati ako padneš ničice i pokloniš mi se” (Mt 4,9); usuđuje se reći Kristu u pustinji, nakon što Ga je doveo na vrh planine.

Trenutni događaji, zločini koje svakodnevno čini čovječanstvo, mnoštvo grijeha kojima prkosimo Božanskom Veličanstvu, nepravda pojedinaca i naroda, laži i prijevare počinjene nekažnjeno ne mogu se pobijediti ljudskim sredstvima, čak ni ako vojska uzme oružje da vrati pravdu i kazni zle. Zato što su ljudske sile, bez Božje milosti i bez oživljene nadnaravne vizije zapravo sterilne i neučinkovite.

Ali postoji način za borbu protiv te prijevare, u koju je čovječanstvo zapalo prije više od tri stoljeća, odnosno otkako je imalo ponos i drskost dati božanske atribute čovjeku i uzurpirati Kraljevsku krunu od Isusa Krista. A ovaj način, nepogrešiv jer je božanski, predstavlja povratak pokori, žrtvi i postu. Neće nam pomoći ni uzaludna pokora onih koji trče na trakama za trčanje, ni budalasta žrtva onih koji se čine sterilnima kako ne bi prenapučili planet, ni post onih koji sebi uskraćuju meso u ime zelene ideologije. To su đavolske prijevare, kojima nastojimo ušutkati svoju savjest.

Istinska pokora, na koju bi nas sveta korizma trebala potaknuti, ako je provodimo na plodonosni način, jest ona kojom svatko od nas nudi patnju kao iskupljenje za svoje grijehe i grijehe koje su počinili bližnji, narodi i ljudi Crkve. Istinska žrtva je ona s kojom se sjedinjujemo sa zahvalnošću na žrtvu našeg Gospodina, dajući duhovni smisao i nadnaravni kraj boli koju smo zaslužili. Pravi post je onaj kojim sebe uskraćujemo hranu, ne da bismo smršavili, nego da bismo vratili primat volje nad strastima, duše nad tijelom.

Pokore, žrtve i postovi koje ćemo poduzeti tijekom ove svete korizme imati će vrijednost iskupljenja za nas same, za naše drage, za bližnje, za našu domovinu, za Crkvu, za cijeli svijet. Dok će duše u Čistilištu zadobiti one Milosti koje mogu zaustaviti gnjev Boga Oca, jer sjedinjujući se sa žrtvom Njegovog Sina preobraziti ćemo ono što je Sotona svima nama prouzročio vodeći nas u grijeh neposlušnost prema Gospodinu. Ovo će blago uspostaviti narušeni red i narušenu pravdu; to će popraviti greške koje je počinio Adam i isto tako osobne pogreške. Paklenom kaosu moramo se suprotstaviti božanskim kozmosom; knezu ovoga svijeta suprotstaviti sa Kraljem kraljeva; ponosu i pobuni se suprotstaviti poniznošću. „Ta na to ste pozvani jer i Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim […] on koji u tijelu svom grijehe naše ponese na drvo da umrijevši grijesima pravednosti živimo; on čijom se modricom izliječiste.“ (1 Pt 2, 21 – 25).

Ovu meditaciju zaključujem citiranjem čitanja iz mise na Čistu srijedu (Pepelnici); to jest preuzeo sam tekst iz knjige proroka Joela jer nas podsjeća na ulogu svećenika kao posrednika i zagovornika u opomenu Božjeg naroda i pozivanju na preobrazbu. To je uloga koju su mnogi klerici zaboravili, a neki čak i odbijaju, vjerujući da je to naslijeđe Crkve koje je zastarjelo, da je to naslijeđe Crkve koja ne ide u korak s vremenom, Crkve koja još uvijek vjeruje da se Gospodin mora „umiriti“ pokorom i postom.

            „Trubite u trubu na Sionu! Sveti post naredite, oglasite zbor svečani, narod saberite, posvetite zbor. Saberite starce, sakupite djecu, čak i nejač na prsima. Neka ženik iziđe iz svadbene sobe a nevjesta iz odaje. Između trijema i žrtvenika neka tuže svećenici, sluge Jahvine. Neka mole: “Smiluj se, Jahve, svojem narodu! Ne prepusti baštine svoje sramoti, poruzi naroda. Zašto da se kaže među narodima: Gdje im je Bog?”. Tad Jahve, ljubomoran na zemlju svoju, smilova se svom narodu. Odgovori Jahve svojem narodu: “Šaljem vam, evo, žita, vina i ulja da se njime nasitite. Nikad više neću pustiti da budete na sramotu narodima“ (1 Jl 2, 15 – 19).

Dokle god imamo vremena, draga braćo i sestre, molimo Boga za milost; molimo za Njegov oprost i iskupimo se za počinjene grijehe. Jer će doći dan kada će se završiti vrijeme milosrđa, i počet će dan pravde. „Dies illa, dies iræ: calamitatis et miseriæ; dies magna et amara valde (hrv. taj dan gnjeva, nesreće i bijede, dan velike i neizmjerne gorčine). Taj dan biti će dan gnjeva: dan katastrofe i bijede; sjajan i uistinu gorak dan. Toga će dana Gospodin doći suditi svijetu ognjem.

Neka drago bude Bogu da nas opomene Gospa i neka nas primjeri mističnih svetaca navedu, u ovom času tame, da se istinski obratimo, prepoznamo svoje grijehe, da ih uočimo i izreknemo u sakramentu ispovijedi, te da ih okajemo postom i pokorom. Tako da ruka Božje pravde može zaustaviti na nekolicini, dok bi trebala pasti na mnoge. I neka bude tako. (Prijevod: QuoVadisCroatia)

Nadbiskup Carlo Maria Viganò/Lifesitenews