Za one koji teže živjeti čestitim životom, ključno je naučiti kada držati jezik za zubima. Šutnja je svjesni čin samokontrole – donosi Daniel Esparza u Aletea-i.

Većina nas živi u brzom svijetu u kojem ima preobilja informacija. U njemu vlada buka. Sposobnost šutnje postala je nedovoljno cijenjena vještina. Za one koji teže živjeti čestitim i nešto sporijim životom, ključno je naučiti kada držati jezik za zubima. Tišina nije samo odsutnost zvuka; to je svjesni čin samokontrole koji njeguje razboritost, poniznost i krotkost.

Knjiga Mudrih izreka nudi bezvremensku mudrost o ovoj temi: “Kad je mnogo riječi, prijestupa ne manjka, a tko obuzda usne svoje, razuman je. Jezik je pravednika kao čisto srebro, a srce je bezbožnika malo vrijedno” (Izreke 10,19-20). Ovi nas stihovi podsjećaju da opširnost često vodi u grijeh, dok disciplina odmjerenog govora odražava vrijednost pravednosti.

Mnoge prednosti šutnje

Vrijednost šutnje je višestruka. Prvo, služi kao zaštita od nepotrebnih sukoba i nesporazuma. Koliko smo često vidjeli da situacije eskaliraju samo zato što je netko impulzivno govorio? Oštra riječ, pogrešan komentar ili nepravovremeni “savjet” mogu pretvoriti manje neslaganje u značajan ishod. Odabirom šutnje dajemo sebi (i drugima) vremena za razmišljanje, molitvu i odgovor na način koji promiče mir, a ne razdor.

Šutnja je također poniznost i svijest o vlastitim granicama. To je priznanje da svaka situacija ne zahtijeva naš doprinos i da ponekad naša šutnja može puno govoriti. To ne znači odustajanje od traženja pravde ili neuspjeh u obrani naših prava. Umjesto toga, to znači znati pravo vrijeme za govor i pravo vrijeme za šutnju.

Govor preko reda ili bez potpunog razumijevanja često može učiniti više štete nego koristi. Prava mudrost leži u spoznaji razlike.

Tišina i razboritost

Glavna vrlina razboritosti usko je povezana s disciplinom šutnje. Razboritost nas vodi da donosimo mudre odluke o tome kada govoriti, a kada šutjeti. Uči nas da pažljivo odvagnemo svoje riječi i razumijemo njihov potencijalni učinak. U svijetu u kojem se riječi često koriste nepromišljeno, razborita osoba ističe se kao rijedak primjer promišljenog govora, ali uglavnom promišljene i učinkovite šutnje.

Prihvaćanje tišine mijenja naše svakodnevne interakcije. Može spriječiti svađe, izliječiti zategnute odnose i stvoriti mirnije okruženje. Na primjer, u trenucima ljutnje ili frustracije, malo razborite šutnje omogućuje emocijama da se slegnu i razum prevlada. To može spriječiti uvredljive riječi zbog kojih biste kasnije mogli požaliti.

Kreposno življenje zahtijeva sjećanje na snagu tišine. Sposobnost šutjeti kad je potrebno pomoći će nam ukrotiti svoje nagone, prakticirati poniznost i njegovati razboritost. Na kraju shvaćamo da šutnja nije znak slabosti, već naprotiv: ona otkriva našu unutarnju snagu.

Naučivši šutjeti u pravo vrijeme, možemo se suočiti sa životnim izazovima s milošću i integritetom. (Aleteia)

Lutanja od Otca Domovine dr. Ante Starčevića, preko kobnih jugoslavenskih iluzija do (nažalost prekasnog) povratka stoljetnom ustavnom hrvatskom državnom pravu…

Kad je 18. studenoga 1938. tijekom priprema za kampanju za parlamentarne izbore umro Ante Trumbić, taj poznati političar ovaj je svijet napustio čistih ruku. Zato je Split svom voljenom sinu, koji je godinama bio u vrhu europske politike, priredio veličanstven sprovod i dao mu posljednje počivalište u prekrasnom klaustru samostana sv. Frane na Rivi.

Pored ove moralne baštine, Ante Trumbić ostavio nam je i vrlo važnu državotvornu oporuku. Naime, svjestan toga da je službeni Beograd do krajnjih granica zlorabio staru hrvatsku iluziju o nacionalnom jedinstvu Južnih Slavena, Trumbić je dvije godine prije smrti Hrvate pozvao da se vrate svom stoljetnom ustavnom temelju hrvatskog državnog prava. U pozadini ovog poziva je u javnosti zanemarena činjenica da je Trumbić u političkom, društvenom i kulturnom smislu bio učenik Oca domovine Ante Starčevića i njegova hrvatskoga europejstva.

Naime, od kada su školski udžbenici Antu Starčevića sveli na neznatnu bilješku, mnogi hrvatski naraštaji ne znaju da je Otac domovine težio za stvaranjem samostalne Hrvatske sazdane na temeljima francuskih, britanskih i američkih liberalno-demokratskih iskustava, na tradicijama stoljetne hrvatske državne ustavnosti.

Bog i Hrvati
Ova je vizija sažeta u klasičnoj starčevićan skoj krilatici “Bog i Hrvati”, koja nas i danas uči kako pod Božjim nebom u samostalnoj Hrvatskoj vlast treba proizlaziti iz naroda shvaćenog kao zajednica slobodnih građana, a ne iz ruku cara, kralja ili nedodirljivog velikog vođe. U ozračju ovakvog hrvatskoga europejstva, krajem 19. stoljeća moralno se i politički oblikovao mladi splitski doktor prava Ante Trumbić, kojeg su njegovi sugrađani od milja zvali “naš dotur” jer je, slično kao i Hajduk, bio “dite pu ka”, odnosno izdanak hrvatskih težaka iz Splita.

Ante Trumbić rodio se 17. svibnja 1864. godine u obitelji skromnih težaka koji su bili podrijetlom iz drevne Poljičke kneževine. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom gradu koji je u godini njegove mature na Klasičnoj gimnaziji 1882. doživio političko pohrvaćenje. Nakon mature marljivi školarac Ante otišao je studirati pravo na Sveučilište u Zagrebu. Svjestan činjenice da je u tada podijeljenom Hrvatskom Kraljevstvu za odvjetničku službu u Dalmaciji bila važna austrijska diploma, Trumbić je studij nastavio u Beču, a zatim u Grazu, gdje je 1886. diplomirao, da bi četiri godine kasnije stekao doktorat prava.

Tijekom studija Trumbić je pozorno pratio politiku u podijeljenoj domovini pa je, kako je to kasnije napisao Miroslav Krleža, početkom 20. stoljeća postao kapetan hrvatskoga političkoga broda koji je okrenuo prema tzv. novom kursu, odnosno oživljavanju stare hrvatske iluzije o jedinstvu Južnih Slavena.

Ante Trumbić (1864-1938)

Za razliku od brojnih Hrvata koji se i danas klanjaju jugoslavenskim političkim ikonama, Trumbić i njegov najbliži suradnik, sin stare Dubrovačke Republike Frano Supilo, čitavu su stvar gledali vrlo pragmatično. Cilj im je bio prisiliti carski Beč da ostvari svoju ustavnu obvezu ujedinjenja hrvatskih pokrajina koje su na papiru činile Hrvatsko Kraljevstvo, ali koje je u stvarnosti bilo raskomadano na više dijelova. Ključ svega bilo je ujedinjenje Dalmacije kojom je izravno upravljala vlada u Beču i Banske Hrvatske kojom je teškom rukom upravljala vlada u Budimpešti.

Pragmatično jugoslavenstvo

Poznatom Riječkom rezolucijom iz 1905. Trumbić i Supilo pokrenuli su pragmatično okupljanje svih hrvatskih, ali i južnoslavenskih političkih snaga u Austro-Ugarskoj, želeći stvoriti jedinstven politički blok i odlučno zakucati na vrata cara Franje Josipa I.

Uz to, htjeli su izboriti što veću financijsku samostalnost ujedinjene Hrvatske te osigurati veću razinu demokracije u njezinu političkom životu. Na ruku im je išao ozbiljan sukob Beča i Budimpešte u kojemu je car Franjo Josip jednom čak i posegnuo za vojskom kako bi pacificirao neposlušni i secesionistički parlament u Budimpešti.
U pozadini ovakvog strateškoga preslagivanja, Trumbić se u domovini suočio s tradicionalno fragmentiranom hrvatskom politikom u kojoj su važnu ulogu igrali snažna ideološka zanesenost, osobne taštine, ali slavoljubivo st i koristoljubivost pojedinaca.

Današnjoj hrvatskoj publici sasvim je nepoznato Trumbićevo pragmatično pogađanje sa Srpskom narodnom strankom u Dalmaciji, čije vođe nikako nisu prihvaćali status manjine u ujedinjenoj Hrvatskoj, nego su manje-više otvoreno gledali prema Beogradu kao središtu srpskog ujedinjenja. Iako su dalmatinski srpski političari na koncu popustili, Trumbić je bio vrlo oprezan.

U jednoj povjerljivoj bilješci iz 1905., koja se čuva u Sveučilišnoj knjižnici u Splitu, on je konstatirao da treba voditi računa da srpski političari ne zlorabe normalna manjinska prava za izgradnju srpske državnosti na hrvatskom državnom području. Kada se znade sve ovo, ne treba čuditi što je politika “novog kursa” imala svoje opasno naličje.

Pašićev opasni koncept

Naime, iako je načelno prihvatila okvir hrvatske države, srpska politika u Dalmaciji nije se odrekla zamisli o etničkom srpstvu Dubrovnika, Boke kotorske, koja je tada bila u sastavu Dalmacije, ali i Bosne i Hercegovine.
Još opasnije naličje “novog kursa” predstavlja pogled iz Beograda gdje je srbijanski državni vrh nastojao ostvariti strateški cilj sažet u riječima “oslobođenja srpstva”. Što se Hrvatske tiče, najopasniji je bio koncept Nikole Pašića koji je nakon 1903. oblikovao srbijansku politiku i koji je smatrao da u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini živi srpsko-hrvatski narod koji je upućen na Srbiju, što je značilo da stvaranje samostalne Hrvatske ne dolaze u obzir.

Još je opasnije bilo Trumbićevo djelovanje na pozornici Europe u doba I. svjetskoga rata. U trenutku izbijanja I. svjetskoga rata, Ante Trumbić postao je politički emigrant koji je odlučio srušiti Austro-Ugarsku i osloboditi Hrvatsku. Ipak, vrlo brzo se mora suočiti sa zloglasnim Londonskim ugovorom iz 1915. kojim su Italija i Srbija, uz privolu Velike Britanije, Rusije i Francuske, tajno podijelile hrvatsku obalu Jadrana, pri čemu je Srbija prešutno dobila Slavoniju i Bo­ snu i Hercegovinu. Iako su u britanskom vladinu vrhu bili svjesni da je riječ o nepravdi jer su znali da Hrvatska i Bosna i Hercegovina čine prirodnu političko-zemljopisnu cjelinu, ratna situacija zahtijevala je da se na prvo mjesto stave ciljevi
Italije i Srbije koje su bile britanske saveznice. U ovakvoj situaciji Ante Trumbić je sve jače igrao na kartu Jugoslavije iako je bio vrlo uvrijeđen držanjem srbijanske vlade koja mu se iza leđa pogađala oko hrvatske obale Jadrana s Italijom. Zato je, nakon burnog političkoga raskida s Franom Supilom, Trumbić kao predstavnik Jugoslavenskog odbora, sa srbijanskim premijerom Nikolom Pašićem, na Krfu 1917. godine dogovorio osnivanje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) s dinastijom Karađorđević na čelu.

Trumbićeva nastojanja da buduću državu definira kao federaciju u kojoj bi bila sačuva na hrvatska državnost Nikola Pašić je jednostavno ignorirao. Usporedo s tim, Trumbić je, u suradnji s britanskim i talijanskim obavještajcima, stvarao antihabsburšku jugoslavensku propagandu koju je nastojao formulirati kao hrvatsku nacionalno-oslobodilačku ideologiju.

Sramotni Rapalski ugovor

Ipak, Jugoslavija se vrlo brzo pokazala kao razočaranje. Naime, Jugoslavija je od početka bila u suprotnosti s temeljenim idejama Trumbićeva učitelja Ante Starčevića jer nije stvorena demokratski izraženom narodnom voljom, nego vladarskim proglasom srbijanskoga regenta Aleksandra Karađorđevića od 1. prosinca 1918. godine.

Osim što je u novoj državi Hrvatska službeno ukinuta, Ante Trumbić je kao ministar vanjskih poslova nove države doživio najdublje razočaranje svoga života. Naime, 12. studenog 1920. u ranim jutarnjim satima stavio je svoj potpis na Rapalski ugovor koji je značio veliki gubitak n a hrvatskoj obali Jadrana.

Trumbić je kao uvjereni starčevićanac prihvatio jugoslavenstvo da bi spasio Hrvatsku od imperijalnoga grabeža. Pod pritiskom Britanaca i Francuza morao je njihovoj saveznici Italiji prepustiti Istru, grad Zadar, otoke Cres, Lošinj, Lastovo i Palagružu te određena slovenska područja. Uz to, morao je pristati na diplomatsku smicalicu po kojoj je grad Rijeka proglašen posebnom državom, čije je pripajanje Italiji vlada u Beogradu priznala četiri godine kasnije.

Kao uvjereni starčevićanac koji je prihvatio jugoslavenstvo da bi spasio Hrvatsku od tuđinskog imperijalnoga grabeža, morao je postupiti protiv svog hrvatskog političkog srca i prihvatiti europski diplomatski “razum”. Naime, pod pritiskom Britanaca i Francuza morao je njihovoj saveznici Italiji prepustiti Istru, grad Zadar, otoke Cres, Lošinj, Lastovo i Palagružu te određena slovenska područja. Uz to, morao je pristati na diplomatsku smicalicu po kojoj je grad Rijeka proglašen posebnom državom, čije je pripajanje Italiji vlada u Beogradu priznala četiri godine kasnije.

Politički gubitak države, teritorijalni gubitak n a Jadranu te svemoć i korumpiranost beogradske političke elite Trumbića su pretvorili u protivnika države koju je stvarao. Svoje razočaranje Jugoslavijom Trumbić je najslikovitije izrazio šest godina prije smrti 1932., ustvrdivši u britanskome listu Mancheter Gardian kako se Srbija nametnula kao politički hegemon koji je Hrvatskoj donio “turski sustav spahije i raje”, odnosno da Srbija “devastira naše zemlje, uništava u njim a pravni red”.

Trumbić i državnost

Opisujući beogradsku političku elitu kao dvolične orijentalce, Trumbić je naglasio kako u pozadini čitave stvari stoji politički i financijski grabež usmjeren n a to da Hrvatska i Južni Slaveni s vremenom postanu svojevrsna kolonija Srbije.
Kada se znade sve ovo, može se reći da je za Antu Trumbića bila sretna okolnost što je ovaj svijet napustio prije tragedije koju nam je donio II. svjetski rat. Naime, upitno je bi li totalitarni režim i koje smo ima li nakon 1941. blagonaklono gledali na čovjeka koji se u poznim godinama vratio liberalno-demokratskom državotvorstvu svoga učitelja Ante Starčevića.

Zato je Trumbićeva baština za nas danas važno sjećanje na kojem možemo graditi hrvatsku budućnost.

Gledano iz perspektive današnje Hrvatske, vrlo je poučno što je Ante Trumbić bio pučanin koji se svojim radom i upornošću uzdigao do svjetala europske političke pozornice. Poučno je i njegovo osobno poštenje koje i danas može biti uzor svima koji se bave politikom. Uza sve ovo nikako ne smijemo zaboraviti ono što nam dandanas valja im ati na umu, a to je da su Trumbić i Hrvatska u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća prošli kroz vojnu, političku i diplomatsku Golgotu koja se, nažalost, nastavila i kasnije.

Zbog svega ovog valja vrlo ozbiljno shvatiti Trumbićevo upozorenje koje je zapisao dvije godine prije smrti, kako nove naraštaje valja odgajati u duhu stoljetnih tradicija hrvatske državnosti. Ovo je to važnije što su Izvorišne osnove Hrvatskog ustava iz 1990. napisane da bi podsjećale na naše obveze koje je pred nas prije skoro devet desetljeća stavio Ante Trumbić.

Trumbić je bio pučanin koji se svojim radom i upornošću uzdigao do svjetala europske političke pozornice. Poučno je i njegovo osobno poštenje koje i danas može biti uzor svima koji se bave politikom. Uza sve ovo nikako ne smijemo zaboraviti ono što nam dandanas valja imati na umu, da su Trumbići Hrvatska u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća prošli kroz vojnu, političku i diplomatsku Golgotu.

Miroslav Krleža u dnevniku iz 1967. piše sljedeće: »… kad se bude netko primio da piše hrvatsku političku historiju, neka ne zaboravi da u galeriji naših političara od Četrdesetosme pa do Šestog januara Trumbićev lik predstavlja kapetana našeg političkog broda koji nije izgubio dostojanstvo ni pošto je potonuo«.

Dodajmo da u uvodu knjige ”Nikada više Jugoslavija: Intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje (1929.–1945.)” povjesničar Stipe Kljaić piše:
»Posebno su zanimljivi Ante Trumbić […] i Filip Lukas […], predvodnici političkoga i intelektualnoga života podrijetlom iz Dalmacije, koji su najprije bili zaokupljeni jugoslavenskom idejom, a poslije su se u svom djelovanju posve vratili potrebi izgradnje samostalne hrvatske države. Tako je Trumbić, jedan od utemeljitelja poslijeratne Jugoslavije, dočekao svoju smrt 1938. u uvjerenju da sa Srbima nema nagodbe i da je jedini izlaz samostalna hrvatska država, […]«

Nastavlja se….

Slike: Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. www.enciklopedija.hr/

   Nije li povijest najbolja učiteljica? Dakako, za to postoji nekoliko preduvjeta. Da učenici nisu retardirani i umrtvljeni, da nije skrivena i da se greške ne ponavljaju! Međutim, ponavljaju se. Još malo. A potom neće više biti nikog tko bi o tome govorio, bilo zbog zakonske zabrane, bilo zbog istrebljenja onih koji bi za tu temu bili zainteresirani! Najizglednije je oboje! Slikovito, poput Hrvata oko „slučaja Jasenovac“ ili Nijemaca oko navodnog holokausta za koji Međunarodni Crveni križ kaže da je najveća laž 20-og stoljeća!

“Židovski će narod sam predstavljati svojega mesiju. Židovi će svoju vlast protegnuti nad cijelim svijetom onda, kada im uspije pročistiti sve ljudske rase, kada odstrane granice i monarhije, kada ostvare svjetsku republiku.“

Židov Baruch Levi, prijatelj Karla Marxa

   Globalizacija sama po sebi nije loša ideja u osnovi po kojoj se predstavlja, u što možemo vjerovati ako smo neobaviješteni optimisti. Svi ćemo se međusobno potpomagati, neće biti granica, strojevi će raditi za ljude a ovi će se moći posvetiti duhovnosti i kulturnom uzdizanju! Bar su tako mene učili u školi. Samo, tadašnji pojam bio je komunizam koji, usput budi rečeno, po definiciji ne može sam po sebi postojati dok postoje granice pa, svatko tko govori o nekoj komunističkoj zemlji ili bezočno laže ili nema veze sa stvarnošću! A komunista ima svuda, kao i štakora i, kako kaže Moša Pijade, naš (njihov) zadatak je da raju bace u rat i beznađe… i tu će oni tražiti svoju korist. Doduše, puno ih je više na uljuđenom Zapadu, uređenoj demokratskoj civilizaciji gdje nitko ne zna tko koga nego na divljem Istoku gdje postoji autokratska hijerarhija i gdje se to točno zna!

    Da bi se zornije prikazala idealizirana ideja globalizacije, zamislimo Titanik (koji je namjerno potopljen zbog osnivanja FED-a koji je svojim nastankom tiskao dolare bez pokrića i njima financirao Veliki rat i posljedično Veliku Depresiju) ali ne kod sante leda nego negdje u južnom Pacifiku, na koraljnom grebenu uz otok za kojeg ni Stvoritelj nema točne koordinate. Preživjelo ih je nekoliko, iz svih klasa a otok pruža ograničene mogućnosti a one bitno utječu na to koliko će netko imati djece. Čija su djeca vrjednija i gdje je granica zadiranja u privatnost? Hoće li se međusobno pobiti ili izgladiti nesuglasice i pokušati preživjeti?! Scenarij kao stvoren za Holivud! I jedino bi tamo i prošao jer, na filmu možeš pasti među morske pse i preživjeti ako si glavni lik a stvarnost je puno drugačija! Kao i u slučaju Titanika, globalizacija predviđa opstanak samo 10% današnje populacije! U tom svjetlu, priče hrvatskih podrepaša o demografskoj (i genetskoj) obnovi može se svrstati u kategoriju šunda! Posebice kad je Tezno napunjeno tim ženskim genetskim materijalom! Pitam se, je li to bila „osveta“, jesu li „malo popustile kočnice pobjednika“, kako to kažu neki vođe komunizma ili ciljana akcija uništavanja genetskog materijala Hrvata kojih se boje i danas, iako smo tek  5 postotna otopina!? Dovoljno je zaviriti u sport, znanost! Je li talent drugačiji izraz za genetiku? Božji dar!?

   Zamislimo sad da je taj otok Zemlja!

   Da nije svjesno i namjerno skrivena i podijeljena na Ono staro što je bilo i o čemu nećemo govoriti i Ono novo što ćemo mi prikazati kao povijest, vjerojatno bi nam bilo lakše svladati obimno gradivo zahvaljujući revizionizmu kao temelju znanosti i istine, što god AP o toj temi mislio i govorio! Jer, kad skriješ istinu, kad je zamotaš u laž koju svakodnevno guraš kroz medije u svom vlasništvu, sve je moguće! Osim nasilnih prosvjeda koji se lako uguše plaćenom vojskom koja „čuva demokratske dosege“!

   Da nije skriveno, znali bismo! No, što s tim znanjem!? Za svaki slučaj, obrazujemo se pa dosegnemo spoznaju „Blago siromašnima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko“! Upitan je broj djevica! Hrvati, Sunčev narod, Ratnici Sunca koji su se borili uz bok Svarogu protiv Ahrimana bi rekli Svitogor no, u tom slučaju bi cijela priča išla drugačije! Možda je to razlog da nas je sve manje! Kao u priči Vremeplov gdje je preostalo još nešto knjiga koje nitko ne čita jer ne znaju čitati a one su neupotrebljive. No ipak, možda još ima trunak nade i nismo baš u toj fazi! Gledajući optimistično.

   I danas, kad uobražavamo da smo obrazovani i da nam je svekoliko znanje dostupno putem mreže i dalekovidnice, vrijeđa nam se zdrav razum i tvrdi da ništa nije istina, da je sve izmišljotina. Čak i to da smo kao jato srdela u toj istoj mreži, natiskani jedni na druge a opet tako udaljeni da ni susjedu ne znamo ime. Ili barem njegovoj ženi! Samo „znamo“ da su prvi ljudi bili Adam i Eva! I to, kako ustvrđena znanost kaže, živjeli su u Raju, u Mezopotamiji, u Međurječju, tamo gdje je i hrvatski car Harezm sa svoje terase promatrao rijeku Tigris, kako legenda kaže a Ahrimanova poražena vojska daleko prema jugu, u Pakao Konga, Nigerije, Sudana, snujući osvetu! I uvijek se nađe neki Juda koji će za šaku zlatnika, za malo prividne vlasti izdati svoje, udružiti se s palim anđelima, s Ahrimanom, s crnim Vragom, za ljepše skute i veću palaču. Jesu li Egipćani zbog toga protjerali Židove, je li ih Svevišnji, kako Stari zavjet kazuje, pobio preko sto tisuća zbog Zlatnog teleta? Da odakle narodu u bijegu tolikog zlata ako ne od Ahrimana, ako ne iz Afrike? Je li se Svevišnji razgnjevio zbog kipa ili onog što bi taj kip mogao simbolizirati? Njegov bijes sve govori! A „istinu“ kreiramo sami!

   Da odakle bi oni danas bili svjetski financijeri, odakle Englezima tone dijamanata u riznici i kraljevskoj kruni, odakle Amsterdamu, ako ne iz Afrike!? Možda iz blata Temze ili Amstela? Mi vama zlato i dijamante a vi nama vratite moć! A tko ima moć i zlato, ima i vlast! Ima istinu, kakvu poželi i kreira po svojoj želji, bez obzira na povijesna događanja! Kao i kod Titanika! Kao i kod komunizma koji se sad zove globalizam a komunisti su filantropi i zeleni! Crvenih su se odrekli, kao što će i od drugih koji im sada služe kao potrošna roba! Ali, blago siromašnima duhom… Nije li politika preozbiljan posao da bi se prepustio neukoj masi?

   Pa onda, pod okriljem robovlasništva, zbog potrebe za radnom snagom, bijelci će biti robovlasnici koji raznose genetski materijal diljem poznatog i nepoznatog svijeta, zločinci i rasisti koji toj radnoj snazi moraju dati slobodu, prije ili kasnije i tko god se pobuni protiv toga, protiv povratka Ahrimana, bit će označen kao bijeli rasist i spaljen na lomači! Jedan od najvećih boraca za ravnopravnost, ratni zločinac Abraham Linkoln, marioneta duboke države, ustoličeni predsjednik globalističkog laboratorija danas znanog kao SAD, umnogome je tome doprinio! U međuvremenu, pod krinkom segregacije, pod krinkom bjelačke dominacije, samo će se bijelci slati u ratove a tek poneki obojani, zbog teško izvojevane ravnopravnosti! Europski ratovi unatrag nekoliko stoljeća, europski ratovi u 20-om stoljeću, odnijeli su nebrojeno mnogo bijelih žrtava, ne računajući boleštine, posebice kugu, koje nisu došle same od sebe! Tamo, dovoljno je vidjeti da balansiraju na granici rata a nedavno je i snimljen film o tome, samo su pogrešne strane svijeta! I još ponešto, zbog političke korektnosti jer u protivnom ne bi bio ostvaren! Vjerojatno se o tome nešto pitalo i Kamalu!

“Mali Židovski narod usuđuje se očitovati nepomirljivu mržnju prema svim narodima; uvijek je praznovjeran, uvijek prepredeno grabi za tuđim dobrima, u nesreći puzi a u sreći je drzak. Čude se mržnji i prijeziru sto ga svi narodi ćute za Židove. No to je neizbježiva posljedica njihova ponašanja.“

Voltaire, francuski filozof

   Migracije nisu bile slučajne i pomno su planirane stoljećima unatrag! Kako bijelog, tako i crnog stanovništva i svi su žrtve podjednako jer Lutkar iza zavjese ne brine o tome koliko će ljudi izginuti, u cilju konačne pobjede! Kako ono … Komunizam je besklasno društvo bez granica! Bez granica nema država. Bez država nema naroda. Nestat će! I nitko ih neće pitati za njihove žrtve, za njihovo pravo za samodostatnost, za ravnopravnost, teritorijalni integritet, za pravo na život! Pomiješat će se sa ostalima, oni koji preostanu! Da bi se to ostvarilo, treba ih rastjerati, ratom, bijedom, sušom, boleštinama! Pa će svih biti svuda! Kao na Europskom prvenstvu u nogometu gdje svi igraju za sve! Ili samo za neke. Rusije nema. Jer je u ratu! Samo je nejasno protiv koga ili čega, iako nam se tvrdi da je protiv Ukrajine, do posljednjeg Ukrajinca! A što s nama ostalima koji mislimo da nismo!?  Jer, najveće postignuće Ahrimana je to što je putem medija i vlasti uvjerio raju da ne postoji! Iako, u tu priču više ne vjeruju ni djeca iz vrtića jer on se u svom svom obličju prikazuje sve više. I da mi je vidjeti onog tko bi se usprotivio! U cara Trajana kozje uši!

Bog i Hrvati!

Autor: Mario Škorin