Connect with us

Vijesti

Višnja Starešina: Optužnice za Ovčaru pisalo je beogradsko tužiteljstvo

Published

on

Prije predsjedničkih izbora obljetnica pada Vukovara postala je blagdan sjećanja na žrtvu. Prije parlamentarnih izbora Vukovar će izvjesno postati ozakonjeno mjesto posebnog pijeteta, a vukovarska bolnica memorijalna nacionalna bolnica. Čega će se to Hrvatska kao država sjećati?

Ozbiljna država bi sjećanje na svoju tragediju, poput vukovarske, trebala graditi na temelju utvrđenih činjenica. A kada je riječ o sjećanju na žrtve zločina koji su počinjeni nad zarobljenim braniteljima i civilima nakon što je JNA zaposjela grad, ono bi se trebalo zasnivati i na pravomoćnim presudama i kažnjenim krivcima. To je institucionalno ogledalo države. Pa da pogledamo kako izgleda to, na presudama temeljeno sjećanje na primjeru Vukovara.

Ako izuzmemo presudu za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim

sudom pravde, koja je presuda državi, ne postoji ni jedan relevantan kazneni proces, okončan pravomoćnom presudom, koji bi vjerodostojno pokazao utemeljenost dana sjećanja na Vukovar. Isto vrijedi i za Škabrnju. Ne postoji ni jedna presuda hrvatskih sudova za zločin nad pacijentima i ratnim zarobljenicima iz Vukovarske bolnice, nad pacijentima i ratnim zarobljenicima iz Borovo Commercea, za ubijene i zlostavljane u srpskim logorima u Srbiji, koja bi na vjerodostojan način utvrdila što se zapravo dogodilo. Ne postoje zahvaljujući institucionalnoj Hrvatskoj. Nema ih zato što je svojedobno (2003.) DORH velikodušno prepustio kazneni progon za zločine u Vukovaru haaškom i beogradskim sudovima, a kazneni progon za zločine nad Hrvatima u srpskim logorima također je prepustio Srbiji. Izvršio je to najdugovječniji i najhvaljeniji hrvatski državni odvjetnik Mladen Bajić, ali ne sam. Zasluga pripada mnogima: suradnicima i nasljednicima u DORH-u, zaslužnicima iz izvršne vlasti i obavještajne zajednice, u kontinuitetu do danas… Institucionalna je Hrvatska premrežena zaslužnicima.

Trideset četnika

Zahvaljujući tome, pravosudni temelj za hrvatsko sjećanje na tragediju Vukovara je postavio beogradski sud za ratne zločine. Postavljen je po mjeri srpske politike otklanjanja krivnje sa Srbije, JNA i krnjeg Predsjedništva SFRJ. Prema takvoj političkoj mjeri, beogradsko je tužiteljstvo napisalo optužnice za Ovčaru. Sudovi su donijeli presude. A stara KOS-ova mreža osigurala je da te optužnice i presude budu tek prepisane i potvrđene pred Haaškim sudom. Srpski zatočenički logori za Hrvate za srpsko pravosuđe ne postoje, jer iz njih ne mogu izuzeti odgovornost Srbije, JNA i nadasve njezine obavještajne službe KOS koja ih je uspostavila i upravljala njima.

Hrvatsko pravosuđe je pustilo Beograd da završi posao. A i hrvatski povjesničari imaju duboko poštovanje prema konstruktu zločina koji im je za beogradski i Haaški sud priredio Aca Vasiljević, šef obavještajne strukture JNA. Prema tom, presudama potvrđenom konstruktu, sjećanje na vukovarsku tragediju izgleda ovako. Nakon što je poslije tromjesečne opsade JNA sravnila Vukovar sa zemljom, zauzela i okupirala grad, vrh treće vojne sile u Europi je, prema presudama, na dva dana svu vlast predao u ruke tridesetorici pijanih četnika, koji su inače bili njihovi ljudi za prljave poslove, i nekolicini lokalnih lupeža, koji su inače bili agenti njihove obavještajne službe.

Vukovarska bolnica, buduća nacionalna memorijalna bolnica, prema presudama je mjesto s kojeg su tadašnji major KOS-a Veselin Šljivančanin i suradnici ujutro 20. studenoga, prema popisu, izdvojili i kradom odveli iz bolnice 271 ranjenika, ratnih zarobljenika, pacijenata i zaposlenika bolnice. Ali ne da bi ih ubili, već da bi ih – spasili. U svrhu “spašavanja” naredili su kopanje dviju jama za masovne grobnice, od kojih se jedna, sa šezdesetak žrtava, još uvijek traži.

U svrhu “spašavanja” zarobljenih hrvatskih vojnika i civila iz Beograda je tu noć u Vukovar došao cijeli vrh KOS-a na čelu s generalom Vasiljevićem. Ali bili su jadni i nemoćni pa je zapovijedanje nad cijelim vrhom obavještajne službe JNA i nad ojačanom prvom gardijskom brigadom JNA preuzeo jedan pijani četnik zvani Topola (navodno mrtav još od 1993.) i nekoliko lokalnih lupeža predvođenih Goranom Hadžićem. Isti oni koje je taj isti vrh KOS-a doveo u Vukovar i dao im uloge. Čim je skladištar Hadžić podviknuo da je on vlast, vrh KOS-a mu je u strahu odmah predao brigu za ratne zarobljenike. Da ih spasi. Razvlaštenom vrhu KOS-a ostalo je tek toliko ovlasti da cijelo vrijeme na Ovčari nadgledaju zlostavljanje i likvidacije. I toliko snage da dan kasnije odu u Beograd primiti odlikovanje od svojeg šefa Kadijevića.

Isti se scenarij dogodio i u Borovo Commerceu. Samo ondje je oficire KOS-a zastrašio njihov agent Arkan i preuzeo pacijente iz zdravstvenog stacionara. Koji se do danas vode kao nestali. Bez traga i bez presude. Pod pritiskom javnosti, u Osijeku su započeli suđenje generalu Vasiljeviću u odsutnosti, za zločine u srpskim logorima. Gotovo u tajnosti, da ne bi ušli u sjećanje.
Pa koji je onda sljedeći logičan korak hrvatske države u njegovanju sjećanja? Postaviti spomenik – Čika Aci Spasitelju. I odmah do njega spomenik Neznanom hrvatskom KOS-u. Tako bi današnja institucionalna Hrvatska bila vjerodostojno predstavljena.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Advertisement

Vijesti

Mali protestant molio ZDRAVO MARIJO i dogodila se MILOST O KOJOJ BRUJI SVIJET: ‘SVE DUGUJEM GOSPI’

Published

on

Šestogodišnji protestantski dječak često je slušao svoje kolege katolike kako mole Zdravo Marijo. Toliko mu se svidjela da ga je zapamtio i molio svaki dan. “Vidi, mama, kako lijepa molitva”, rekao je jednom svojoj majci.

“Ne ponavljaj”, odgovori majka. “To je praznovjerna molitva katolika koji štuju idole i misle da je Marija božica. Ona je žena kao i svaka druga. Hajde, idemo. Uzmi ovu Bibliju i pročitaj je. Sadrži sve što moramo znati.” Od tog dana, dječak je prestao moliti svoju Zdravo Marijo svaki dan i više je vremena proveo čitajući Bibliju.

Pronašao istinu o Mariji

Jednog dana, dok je čitao Evanđelje, ugledao je odlomak o Navještenju anđela Djevici. Pun radosti, dječak otrči svojoj majci i reče: “Mamice, našao sam Zdravo Marijo u Bibliji: ‘Zdravo, milosti puna, Gospodin je s tobom: blagoslovljena ti među ženama’.

Zašto to nazivate praznovjernom molitvom? Nije odgovorila.

Drugom prilikom naišao je na prizor Elizabetinog pozdrava Djevici Mariji i prekrasnog Veliča, u kojem je Marija najavila: ‘od sada će me svi naraštaji zvati blaženom’.

Majci nije ništa rekao i počeo je moliti Zdravo Marijo svaki dan iznova, kao što je nekada činio. Osjetio je zadovoljstvo reći te prekrasne riječi Majci Isusovoj, našem Spasitelju.

Kad je napunio četrnaest godina, jednog dana je čuo kako njegova obitelj priča o Gospi. Svi su govorili da je Marija bila obična žena. Dječak, nakon što je čuo njihovo pogrešno razmišljanje, nije mogao više podnijeti i, pun ogorčenja, prekinuo ih je govoreći: “Marija nije kao nijedan drugi sin Adamov, umrljan grijehom. Ne! Ne! Ne! Anđeo ju je nazvao punom milosti i blagoslovljenom među ženama. Marija je Majka Isusova i samim tim i Majka Božja. Nema većeg dostojanstva kojem stvorenje može težiti. Evanđelje kaže da će je svi naraštaji zvati blaženom, dok je ti pokušavaš prezirati. Tvoj duh nije duh Evanđelja ili Biblije za koju tvrdiš da je temelj kršćanske religije.”

Utisak koji su dječakove riječi ostavili na majku bio je toliko dubok da je često neutješno plakala: “O, Bože, bojim se da će ovaj moj sin jednog dana ući u katoličku vjeroispovjest, religiju pape!

Obraćenje sestre i obitelji

“I zaista, kratko vrijeme kasnije, sin je bio uvjeren da je katolička vjera jedina autentična, prihvatio ju je i postao jedan od njegovih najstrašnijih apostola. Nekoliko godina nakon preobraćenja, protagonist naše priče pronašao je svoju sestru već udatu. Htio ju je pozdraviti i zagrliti, ali ona ga je odbila i ogorčeno rekla: “Nemate pojma koliko volim svoju djecu. Kad bi netko od njih htio postati katolik, prvo bih mu zabila bodež u srce nego dopustila da prihvate vjeru pape.”

Njezin bijes i narav bili su jednako bijesni kao i oni sv. Pavla prije njegovog obraćenja. Međutim, ona će se uskoro predomislila, kao što se dogodilo sv. Pavlu na putu za Damask. Desilo se da se jedno od njene djece teško razbolilo.

Liječnici nisu dali nadu za njegov oporavak. Čim je njen brat saznao, potražio ju je u bolnici i s ljubavlju razgovarao s njom govoreći: “Draga sestro, ti prirodno želiš da tvoje dijete bude izliječeno. Vrlo dobro, onda učini ono što tražim od tebe. Pomolimo se zajedno Zdravo Marijo i obećajmo Bogu, ako se tvoje dijete oporavi, proučit ćeš katoličku doktrinu. I u slučaju da dođete do zaključka da je katoličanstvo jedina prava religija, prihvatit ćete je bez obzira na žrtve koje to podrazumijeva.”

Njegova sestra u početku nije bila voljna, ali je htjela da joj se sin oporavi, pa je prihvatila bratovu molbu i molila s njim Zdravo Marijo. Sljedećeg dana, njezin sin je potpuno ozdravio. Majka ispunila obećanje i počela proučavati katoličku doktrinu. Nakon intenzivne pripreme, krštenje je primila u Katoličkoj crkvi zajedno s cijelom svojom obitelji. Koliko je zahvalila bratu što joj je bio apostol.

Ovu priču je ispričao otac Francis Tuckwell u jednoj od svojih propovijedi. “Braćo”, zaključio je, “protestantski dječak koji je postao katolik i preobratio sestru u katoličanstvo, cijeli život posvetio službi Bogu. On je svećenik koji vam se sada obraća. Koliko sam dužan Blaženoj Djevici, Gospi!

I vi, draga moja braćo, posvetite se u potpunosti služenju Gospi i ne dopustite da prođe niti jedan dan a da ne izgovorite prekrasnu molitvu Zdravo Marijo kao i svoju krunicu. Zamolite je da prosvijetli umove protestanata koji su odvojeni od istinske Kristove crkve osnovane na stijeni (Petru) i protiv koje ‘vrata pakla nikada neće prevladati’. “

izvor Zrinka Požežanac/Vjera.hr

Continue Reading

Vijesti

KRAH FRANCUSKE Danas u eri univerzalnih ljudskih prava, uzimaju si „pravo“ na oduzimanje ljudskog života

Published

on

Papinska akademija za život izrazila je potporu čvrstom protivljenju Francuske crkve ustavnom amandmanu koji bi Francusku učinio prvom državom koja je uvela pobačaj kao ustavno pravo.

Predloženi zakon koji je predstavila vlada predsjednika Emmanuela Macrona odobrili su i Nacionalna skupština i Senat, a o njemu se u ponedjeljak, 4. ožujka raspravljalo na zajedničkoj sjednici Parlamenta za očekivano konačno odobrenje tropetinskom većinom.

U priopćenju objavljenom u ponedjeljak, 4. ožujka Papinska akademija za život ponovila je stajalište Francuske biskupske konferencije da se abortus, koji ostaje napad na život ne može promatrati isključivo iz perspektive prava žena, te se pridružila biskupima izražavajući žaljenje što se u prijedlogu ne spominju mjere potpore onima koji bi željeli zadržati svoje dijete.

Papinska akademija za život inzistirala je da u eri univerzalnih ljudskih prava ne smije postojati „pravo“ na oduzimanje ljudskog života.

Sve vlade i vjerske tradicije, rekli su, trebaju učiniti sve što mogu kako bi u ovoj fazi povijesti zaštita života postala apsolutni prioritet, s konkretnim koracima u korist mira i socijalne pravde te s učinkovitim mjerama za univerzalni pristup resursima, obrazovanju i zdravstvu.

Posebne životne situacije te teški i dramatični konteksti našeg vremena trebaju se rješavati alatima pravne civilizacije koja prije svega gledaju na zaštitu najslabijih i najranjivijih, istaknula je Papinska akademija za život.

Citirajući papu Franju, Papinska akademija za život istaknula je da za Katoličku Crkvu obrana života nije ideologija, već je stvarnost, ljudska stvarnost koja uključuje sve kršćane.

Riječ je o djelovanju na kulturnoj i odgojnoj razini kako bi budućim naraštajima prenijeli stav solidarnosti, brige, dobrodošlice, dobro znajući da kultura života nije isključiva baština kršćana, nego pripada svima onima koji radeći na izgradnji bratskih odnosa prepoznaju vrijednosti svake pojedine osobe, stoji u objavljenom priopćenju.

izvor: Vatican News

Continue Reading

Vijesti

Nakon što je po naputku WEF-a pokušao uništiti nizozemske farmere, hoće li biti grobar NATO-a?

Published

on

V. Starešina: Sada je već izgledno da će Mark Rutte biti novi glavni tajnik NATO-a

Dvije vijesti objavljene proteklih dana daju naslutiti budućnost NATO-a kao europskoga obrambeno-sigurnosnog saveza – piše Višnja Starešina na Lider.hr

. Vijest prva: na pariškome ad hoc europskom samitu potpore Ukrajini francuski predsjednik Emmanuel Macron pomalo je iz vedra neba poručio kako ne treba isključiti ni slanje zapadnih vojnika u Ukrajinu. I predvidljivo je osvojio glavne naslove u medijima. Vijest druga: na istom je samitu, nakon što je dobio potporu ključnih država članica, sudjelovao i sada već izgledni budući glavni tajnik NATO-a Mark Rutte; doduše, još kao nizozemski tehnički premijer na odlasku.

Rutte slovi kao majstor tihih kompromisa, jedan je od najdugovječnijih europskih premijera, a na njegove osobine asocira i nadimak – Teflon. Budućnost NATO-a, a onda i europske obrane, metaforički ovisi o uspješnosti integracije tih dviju krajnjosti: političkih predstava i nadmetanja (Macron) i tihe dogovorne izgradnje europske obrambene (infra)strukture (Rutte).

Novi prijatelj Ukrajine

Bombastične Macronove izjave i potezi koji se tiču europske obrane i sigurnosti nisu novost. Uz naslijeđenu francusku ideju o samodostatnoj europskoj vojsci koja isključuje SAD iz europske obrane predsjednika Macrona osobito pamtimo kao političara koji je proglasio ‘moždanu smrt NATO-a‘ (2019).

Da bi nakon ruske invazije na Ukrajinu NATO ‘uskrsnuo‘, Europi potrebniji nego ikad. Sjećamo ga se i kao velikog europskog mirotvorca koji je pohitao tada već duboko izoliranom ruskom predsjedniku Putinu, dva tjedna prije invazije, da razgovorom riješi ono što SAD i UK ne mogu. A ondje ga je Putin smjestio na kraj dugoga bijelog stola da bi mu kao dječarcu održao predavanje iz ruske povijesti.

Putin je barem uvijek znao kolika je čija specifična težina u međunarodnoj politici. Pa se sjećamo kako je preko noći Macron od gorljivog zagovornika europske energetske suradnje s Rusijom postao gorljivi podupiratelj ukrajinske obrane, doduše, više na riječima nego na djelima, i zagovornik njezine potpune suverenosti. Kao novi prijatelj Ukrajine i njezina predsjednika Zelenskog sazvao je i taj ad hoc pariški europski samit, tek tjedan dana nakon završetka tradicionalne Minhenske sigurnosne konferencije, koja je glavni forum za projekcije europske obrambene i sigurnosne strategije. I s njega je uputio ta bombastična upozorenja o mogućem slanju zapadnih vojnika u Ukrajinu i mogućnosti da Rusija napadne neku od NATO-ovih članica.

Budući glavni tajnik NATO-a imat će zadatak primiriti, koordinirati i uključiti sve političke perfomere i egotripove, motivirane osobnim ili državnim interesima, u izgradnju novoga europskog obrambenog sustava. A taj sustav uključuje znatno jačanje europske vojne industrije i NATO-ove europske vojne komponente. Dakako, uza zadržavanje američke glavne uloge u NATO-u. Jer kao što je i ruska invazija na Ukrajinu pokazala, Europa nema kapacitet sama preuzeti brigu o svojoj obrani ni kad je riječ o političkom odlučivanju, a ni kad je riječ o vojsci i naoružanju.

Umijeće šaptanja političarima

I zato ne začuđuje što su UK i Njemačka zajednički predložili, a SAD podupro, na kraju i Francuska uz niz drugih država članica, kandidaturu Marka Ruttea, sivoga političkog brokera, dugovječnoga nizozemskog premijera kojega ne pamtimo i nećemo ga pamtiti po slikovitim izjavama. Ovih su mu dana kao jednu od prednosti izvukli kako je spasio NATO od raspada u prvoj godini Trumpova predsjedničkog mandata, kad je nakon Trumpove prozivke Merkel i drugih europskih saveznika zbog premalog izdvajanja za obranu navodno nešto šapnuo američkom predsjedniku, nakon čega je izbjegnut raskol. Riječ je, dakako, o pretjerivanju, kao što je i Trump pretjerivao u prijetnjama da će SAD izići iz NATO-a, koje su se ipak pokazale prilično djelotvornima u povećanju europskih izdvajanja za obranu. No to umijeće ‘šaptanja‘ političarima dobro će doći budućemu glavnom tajniku baš kao i nizozemska tradicionalna politička pozicija: članica EU-a, vanjskopolitički bliska UK-u, pouzdana saveznica SAD-a u obrani, politički bliska s Njemačkom, bez ozbiljnih konflikata s Francuskom…

Ni Macronove se objave ne mogu bezuvjetno svrstati u rubriku ‘nerealno‘ ili ‘neozbiljno‘. Uostalom, nije rekao kada bi i pod kojim uvjetima poslao francuske vojnike u Ukrajinu. Možda kao čuvare dogovorenog mira jednoga dana? Jer izgradnja nove europske obrambene arhitekture, za države koje imaju ambicije i prepoznaju vrijeme, iznad svega je – prilika.

Višnja Starešina/Lider

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved