Connect with us

Vijesti

Višnja Starešina: POSTOJI LI UOPĆE HRVATSKA državna politika!?

Published

on

Osebujni stavovi i izričaj našeg Predsjednika uspjeli su se probiti izvan domaćeg i susjedskog medijskog prostora. Uistinu, nema puno predsjednika, čak ni plemenskih poglavica na kugli zemaljskoj, koji su prostački kao Milanović izvrijeđali Ukrajinu, državu koja je djelomično okupirana od strane susjedne Rusije, koja je i dalje meta njezina velikodržavnog projekta, koja je u situaciji toliko sličnoj onoj kroz koju je prolazila Hrvatska prije tridesetak godina sa Srbijom, samo s mnogo jačim protivnikom.

Čak se i Kim Jong-un zasad suzdržava komentara o trenutačnim ukrajinsko-ruskim, odnosno američko-ruskim odnosima. Jer to nije u njegovu nacionalnom interesu. A osobito nema predsjednika ili premijera države članice NATO-a koji je u ovo vrijeme podizanja tenzija između Rusije i Zapada, osobito na temi rusko-ukrajinskog sukoba, tako odlučno priprijetio NATO-u da će odmah povući s istočnih granica Saveza svoje vojnike, kojih ondje više nema, i da neće u eventualni ratni sukob u Ukrajini slati svoje vojnike, koje nitko nije ni tražio. Pa čak ni kao opcija nije razmatrano slanje vojnika bilo koje članice NATO-a u Ukrajinu.

A koliko vidim, ima u tom NATO-u ozbiljnijih država od Hrvatske, a i ponešto snažnijih vojski od hrvatske vojske. Neke od tih ponešto ozbiljnijih država, poput Njemačke i Francuske, nastoje oslabiti i opstruirati američko vodstvo zapadne alijanse preko NATO-a i ojačati svoje pozicije preko EU-a, jer su tako definirale svoje nacionalne interese. Ali baš nitko nije poput Zorana Milanovića javno prosuo svoj otpor i bijes prema sigurnosno-obrambenom savezu čiji je član, u trenutku kada je politički imperativ poslati poruku jedinstva i zajedništva tog saveza. I to ga je na trenutak učinilo “vidljivim” u medijskom, a donekle i u diplomatskom prostoru širem od hrvatskih i susjedskih granica.

No nisam primijetila da je Joe Biden pao u komu jer se hrvatski predsjednik jednog prijepodneva, nakon posjeta tvornici bombona, obrušio na njihovu trenutačno glavnu geopolitičku operaciju, svrstavajući se izričito na protivničku, rusku stranu. A nisam čula ni da je Vladimiru Putinu pao kamen sa srca jer je u Zoranu Milanoviću napokon dobio presudnog saveznika za pobjedu u ovom geopolitičkom nadmetanju.

No zato je trenutačni hrvatski predsjednik Zoran Milanović i izvan hrvatskih granica uspio poslati sliku banalizacije države i vlastite banalnosti. Nije isključeno da je riječ i o uplati nekog osobnog ili prijateljskog ruskog duga. Ali, ozbiljniji ljudi pronađu načina da i takve dugove plaćaju, a da pritom ne prave od sebe klauna, a od države bananu.

No ako ima nešto pozitivno u ovom ispadu našeg plamenog predsjednika, to je da su se posljedično i mnogi štovatelji njegova izričaja, i s lijevog i s desnog političkog spektra, morali malo distancirati i zapitati gdje su granice predsjednikove slobode izricanja državnih stavova.

Drugo i važnije, počelo se javno adresirati pitanje: kako bi se Hrvatska zapravo trebala ponašati u ovom velikom geopolitičkom pripetavanju Zapada i Istoka na terenu Ukrajine i istočne Europe? A potom je na površinu isplivala kronična boljka hrvatske politike: osim ulazaka i pristupanja različitim savezima, organizacijama i ugovorima (NATO, EU, Schengen, eurozona, OECD…), Hrvatska uopće nema definirane nacionalne interese, a posljedično nema ni državnu politiku koja bi koristila svaku novu okolnost za ostvarenje tih interesa. A to nije počelo s Andrejem Plenkovićem i Zoranom Milanovićem. Oni su samo tu državnu političku nekoordiniranost, dezorijentiranost i podređivanje države veličini vlastitih ega doveli do karikature.

U aktualnom geopolitičkom previranju Hrvatska je imala priliku učiniti nešto za ostvarenje svojih temeljnih interesa u BiH: interes sigurnog zaleđa i zaštititi jednakopravnost Hrvata u BiH kroz izmjene izbornog zakona. No to se ne čini tako da trčite u prve borbene redove u Ukrajinu ispred Bidena (Plenković), još manje tako da javno pretrčavate Putinu na vrhuncu američko-ruske eskalacije (Milanović). To se moglo učiniti samo postojanjem zajedničke, smislene državne politike, koja će spoznati da u sadašnjim okolnostima Hrvatska može ostvariti svoje navedene interese u BiH samo ako ih uspije uklopiti u američke planove za BiH, kao zainteresirana NATO saveznica. A ne čini se tako da odugovlačite kupnjom Bradleyja (koji doslovce znače izvlačenje HV-a iz dotrajalih opanaka u pristojne cipele) do posljednjeg roka (Plenković), da kao Milanović uskačete u zamku nekog alternativnog procesa za BiH u trokutu Erdogan – Vučić – Milanović, ili opet poput Milanovića najavljujete kako ćete nešto opako u korist Hrvata izgovoriti ako iz procesa koji vode SAD i EU (Njemačka), Hrvati u BiH izađu još ne-jednakopravniji. A to je uz ovako konfuznu Hrvatsku vrlo moguća opcija.

Znamo unaprijed, Plenković će je proglasiti najboljim rješenjem u danim okolnostima. A kakvom neočekivanom “bombom” na takav rasplet može reagirati Milanović? Možda da, umjesto plamenog komentara, ovaj put prosvjedno pokaže golu stražnjicu zapadnim partnerima?! A narodni je pjesnik poprati prigodnim stihovima: Što to bliješti ponad Pantovčaka, je l’ meteor il’ žar plamenika, nit meteor ni žar plamenika, to je guza našeg Predsjednika!

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Advertisement

Vijesti

Legenda o Ludbergi

Published

on

Ludberga je rođena 1. travnja 1141. godine, nedaleko od Varaždinskih Toplica kao kćerka upravitelja imanja grofa Bele II. Stasala je u prelijepu i obrazovanu djevojku kad ju je zaveo vitez Ulrik piše Selo.hr.

Pokajavši se, Ludbrega je požrtvovno brinući se o svom sinčiću Theobaldu živjela isposničkim životom, pomažući siromašnima i bolesnima. Pokajnički život prekinuo je ponovno nečastivi u liku eremita i zaveo je po drugi put. Bježeći pred njim, našla je utočište u jednoj od malenih vinogradarskih kućica pokrivenih slamom koje još od rimskih vremena ukrašavaju vinorodna brda iznad Iovie. Ludberga je počela obrađivati vinograd i postala je vješta i poznata vinogradarka.

Svoje je vino darivala crkvama, kapelicama i samostanima za sveti obred, a legenda kaže da je njeno vino jednom čak ubrzalo izbor pape u Viterbu, jer je kardinal iz Budima, čudotvorno točivši vino iz nepresušne bačve skratio vrijeme konzistorijuma. I Theobald je postao vinogradar koji je svoje umijeće usavršio u dalekoj Burgundiji gdje je nastavio tradiciju pravljenja najboljih vina. U svojim zrelim godinama Ludberga je još uvijek bila izrazito lijepa i nečastivi je odlučio opet je staviti na kušnju.

Pojavio se u liku prebogatog grofa koji ju je htio zavesti i preoteti joj vinograd. Ali ovaj put se nije dala prevariti. Sav jed zbog bijede i nesreća proživljenih u mladosti kulminirao je u furioznom naletu bijesa. Nečastivog je pomoću drvenog križa takvom silinom zabila u zemlju da je na suprotnoj strani zemljine kugle eksplodirala Antipodravina i od nje je preostao samo vulkanski otočić Antipodes.

Na taj događaj ukazuje izvor slane vode koja se i danas može zapaliti jer dolazi iz samog središta Zemlje.

TZ Ludbreg

Continue Reading

Vijesti

Bivši gradonačelnik Zelenih o uspjehu AfD kod mladih: Svakodnevno doživljavaju što znači ilegalna migracija

Published

on

Masovne migracije kao jedan od razloga uspjeha desnice kod mladih. Popularni gradonačelnik njemačkog Tübingena Boris Palmer uspjeh stranke Alternativa za Njemačku (AfD) među mlađim glasačima propisao je posljedicama masovne migracije.

Zanimljivo je da je Palmer bio dugogodišnji član stranke Zelenih, no izbačen je kada je počeo upozoravati na masovne migracije – donosi Narod.hr.

“Svakodnevno doživljavaju što znači ilegalna migracija. Prije svega, mladići koji su došli sami mijenjaju životnu sredinu mladih. U parku, u klubu, na ulici, u autobusu, na kolodvoru, u školskom dvorištu”, napisao je Palmer na Facebooku u ponedjeljak.

Palmer je nekoć bio gradonačelnik iz redova Zelene stranke. No kako je postajao sve poznatiji po svom javnom izražavanju protiv masovne imigracije i drugih političkih tabua, stranka je radila na njegovom izbacivanju. Unatoč tome, ostao je toliko popularan među građanima svog grada da su ga izabrali kao neovisnog gradonačelnika, što znači da Tübingenom upravlja neovisno o bilo kojoj političkoj stranci, prenosi Remix.

Tvrdi da ljevica šteti zaštiti klime

Upozorio je da svatko tko je u kontaktu s mladim ljudima u Njemačkoj zna da oni opetovano primjećuju “njihov strah od sklonosti migranata prema nasilju”, ali da se to stajalište ne shvaća ozbiljno ili “diskreditira kao rasizam”.

Georg Pazderski (L), Chairman of Berlin section of German right-wing ‘Alternative for Germany’ (AfD) party, AfD co-leader Alexander Gauland (3-R), Beatrix von Storch of AfD (2-R) and AfD co-leader Joerg Meuthen (R) take part in a march of the ‘Alternative for Germany’ (AfD) party in Berlin, Germany, EPA/OMER MESSINGER

Palmerovu tvrdnju podupiru podaci o kriminalu u zemlji iz federalnog ministarstva unutarnjih poslova. Oni pokazuju da je nasilni zločin dosegao rekordne razine 2023., pri čemu su stranci počinili šest od deset nasilnih zločina. Njegov stav o nasilju migranata u vlakovima također je potkrijepljen podacima. Što se tiče školskog sustava, štetan učinak migranata, uključujući i nasilje, otvorena je tema u njemačkim medijima.

Nadalje, Palmer ukazuje na “dogme budnosti i otvorenih granica” koje ne odgovaraju stvarnosti života mladih ljudi. Kao rezultat toga, “oni se preorijentiraju i glasaju za stranku koja barem ne odbacuje njihovu zabrinutost kao lošu i pogrešnu od samog početka.”

Palmer tvrdi da AfD neće “riješiti problem” i kaže da većina mladih nije “dovoljno glupa” da vjeruje da AfD to može učiniti. Međutim, ti mladi ljudi neće glasati za stranke koje ih pokušavaju označiti kao rasiste ili kao dio problema.

Rekao je da ljevica samo šteti zaštiti klime, jer borbu protiv klimatskih promjena povezuje s borbom protiv desnice.

AfD je nakon nedjeljnih izbora za EU postao druga najveća njemačka stranka u Europskom parlamentu osvojivši 16 posto glasova. AfD je obećao deportirati milijune migranata, boriti se protiv migrantskog kriminala i osigurati njemački školski sustav.

izvor: Narod.hr

Continue Reading

Vijesti

Zanemareni dragulj u tradicionalnom rimskom misalu: Euharistijsko srce Isusovo

Published

on

Ako ste se ikada rano pojavili u crkvi i zatekli sebe kako tiho listate svoj ručni misal – recimo, pretisak Dnevnog misala Svetog Andrije iz 1945. – možda ste naletjeli na dio formulara mise koji vam možda nije poznat zbog rijetkosti njegove upotrebe.

Neke od njih bit će identificirane kao zavjetne mise, poput Mise Muke Gospodinove, Mise za razrješenje raskola, Mise za oproštenje grijeha ili Mise za sretnu smrt. Kako bih volio da naši svećenici češće koriste ove zavjetne mise – piše Peter Kwasniewski, u OnePeterFive.

Drugi se pak mogu nazvati “blagdanima koji se drže u nekim vjerskim zajednicama i na nekim mjestima” ili “lokalnim svetkovinama”, poput sv. Ivane Orleanske 30. svibnja, Prečistog Srca Blažene Djevice Marije, sv. John Fisher i Thomas More 9. srpnja, sv. Petar Claver 9. rujna, sveti Ivan de Brébeuf, Isaac Jogues i drugovi 26. rujna ili, intrigantno, blagdan svetih relikvija koje se čuvaju u crkvama biskupije 5. studenoga Sveti Ivan Nepomuk 16. svibnja, sveta Rita od Cascie 22. svibnja, Spomendan svih svetih papa 3. ili 4. srpnja (datumi se razlikuju) i Gospa od Čudotvorne medaljice 27. studenog bili bi daljnji primjeri.

Stariji misali mogu imati još egzotičnije mise, kao što su misa Presvetog lica Isusova, misa svetog koplja i čavala, misa pet svetih rana. Neke od njih mogao bi koristiti svaki svećenik, dok bi za druge bilo potrebno posebno dopuštenje. Misal je nekoć bio ispunjen tim dubokim “pobožnim” misama, koje su (nepotrebno je reći) racionalistički progresivistički liturgičari mrzili. “Tako srednjovjekovno! Tako pijetetski! Tako nebiblijski! Tako…”

Sve što treba učiniti je proučavati ove mise uz molitvu da bi se vidjelo koliko je glupo i štetno ovo ideološko odbacivanje. Oni su, zapravo, duboko svetopisamski, duboko katolički – ali u duhu Tridentskog sabora, u duhu liturgijsko-sakramentalne mistike. Možda su zato odbijeni.

U ovo doba liturgijske godine, kada Sveta Majka Crkva slavi, po zapovijedi samoga Gospodina Isusa, svetkovinu Presvetoga Tijela Kristova (Corpus Christi), nalazimo jednu takvu jedinstvenu misu koja zaslužuje da bude oživljena u naše vrijeme: svetkovina Euharistijskog Srca Isusova, koja se slavi u četvrtak unutar oktave Presvetog Srca – to jest pretposljednjeg dana osmine.

Ovaj je blagdan prije nešto više od stotinu godina, 9. studenog 1921. godine, ustanovio papa Benedikt XV. Njegovo pravo – antifone, molitve, čitanja, čak, čini se, i predslovlje – izuzetno je lijepo, bogato materijalom za meditaciju. Za one koji imaju dnevni misal sv. Andrije, misa se nalazi na str. 1840. Radi lakšeg snalaženja, ovdje sam uključio stranice oltarnog misala iz 1952. tiskanog u New Yorku, kao i stranice Liber Usualis na dnu ovog članka.

S obzirom na ono što sam gore rekao, nitko se neće iznenaditi kada čuje da je ova misa, s trinaest sličnih, uklonjena iz misala iz 1962. dekretom izdanim 14. veljače 1961., nakon novog kodeksa iz 1960. rubrike Ivana XXIII. (Ovdje je ispričana cijela priča.) Razlozi navedeni za potiskivanje toliko su slabi i sumnjivi koliko se može zamisliti. Međutim, s osjećajem olakšanja primjećuje se da čak i dekret iz 1961. čini iznimke iz “doista posebnih razloga”. E sad, to je moj koncept otvorenog kraja! Uistinu poseban razlog danas je taj što živimo u razdoblju iznimne desakralizacije koja iziskuje povećanje pobožnosti prema otajstvima našega Gospodina, Gospe i svetaca. Štoviše, Benedikt XVI. dao nam je “sveto i veliko” načelo.[1] Takve mise pobožnosti ne trebaju nikakvo izvanjsko opravdanje za svoje oživljavanje. Opravdani su svojim autoritativnim uvodom, poviješću upotrebe i svojim intrinzičnim sadržajem: justificata in semetipsa. Štoviše, moglo bi se dodati da je Liber Usualis često uključivao pjesme za blagdan Euharistijskog Srca čak i nakon 1961., i, štoviše, da Baronijev misal, koji je, ako ništa drugo, pretjerano nalik na 1962., također uključuje pravila za to (vidi str. 1752). Ovdje se razaznaju jasne oznake sensus fidei fidelium.

U međuvremenu, u zemlji čudesa, američki biskupi najavili su “Nacionalnu euharistijsku obnovu” od 2022. do 2025. godine. Ovaj birokratski napor, koji će uključivati ​​Euharistijski kongres vrijedan 28 milijuna dolara, osuđen je na neuspjeh sve dok se temeljni uzroci uobičajene euharistijske ravnodušnosti i nevjerice — naime, pričest koja se daje u ruke ljudima koji stoje u redu, pričest nezaređeni službenici i automatska pričest za sve, uključujući otvoreno zagovornike pobačaja – ostaju neriješeni.

A ova se zla ne mogu poništiti dok se ne riješi njihov temeljni uzrok, naime, oblik mise potpuno odgovarajući u svojim rubrikama i podložan izboru ad libitum svojih slavljenika. Zato će statistike, kad dođe 2025., pokazati iste depresivne rezultate kao i prije; osim što se sa sigurnošću može predvidjeti da će više katolika nego ikada pomagati u TLM-ovima. Tu se događa i odvijat će se euharistijsko oživljavanje koje planira Božja Providnost.

Ono što je potrebno nisu blistavo pakiranje, sinodalni procesi, dijeljenje i briga, uglađeni YouCats i ostala previše ljudska rješenja za koja je USCCB specijaliziran. Ono što je potrebno je i izazovnije i lakše dostupno: ponovno poniranje u mistične dubine Presvete Euharistije putem tradicionalnih liturgijskih obreda Crkve, zajedno s euharistijskim ozdravljenjem za grijehe počinjene protiv Gospodina u Presvetom Sakramentu… Ta je naknada, uostalom, bila razlog zašto je naš Gospodin zatražio, preko svete Margarete Marije Alacoque, poseban blagdan dan nakon osmine Tijelova, što danas nazivamo blagdanom Srca Isusova.

Riznica naše katoličke vjere već je prepuna svim sredstvima za popravak i obnovu. Nemojmo sjediti i jadikovati što su zli ljudi pokušali uzeti ovo blago; umjesto toga, ustanimo i budimo proaktivni u njihovom vraćanju.

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved