U nedavnom podcastu, ustvrdio sam da se angažman Katoličke Crkve u ekumenskom pokretu pokazao neuspješnim i da ga treba napustiti. Slušatelj je iz toga zaključio da je očito kako ne vjerujem da Duh Sveti vodi Crkvu.

Ova optužba često se upućuje protiv onih koji su spremni kritizirati crkvenu hijerarhiju (ili onih koji jednostavno ističu da je Crkva trenutno u velikoj krizi). Naposljetku, ako Duh Sveti vodi Crkvu, onda zasigurno glavne odluke koje donosi hijerarhija, kao što je uključivanje Crkve u ekumenizam, moraju biti pod vodstvom samoga Boga. Tko smo mi da Ga propitujemo?!

Suprotno takvom promišljanju, ali s istom temeljnom premisom, ima onih koji iz današnjih problema u Crkvi zaključuju da Duh Sveti ne vodi Crkvu. To može dovesti do odbacivanja katolicizma, pa čak i do odbacivanja postojanja Boga. Ako Bog stvarno postoji i On stvarno vodi Crkvu, onda stvari ne bi bilo takvih problema, zar ne?

Iako je istina da Crkva naučava da Duh Sveti vodi Crkvu, postoje brojni problemi s ekstrapolacijama koje sam gore spomenuo. Pogrešno shvaćanje što to vodstvo podrazumijeva i što dopušta ili ne dopušta da se dogodi unutar Crkve.

Kao i uvijek, proučavanje povijesti može nam pomoći da razumijemo našu trenutnu situaciju. Iako živimo u vremenu krize, nismo prvi katolici koji žive u vremenu krize. Zapravo, moglo bi se tvrditi da je Crkva uvijek bila u kriznom stanju, budući da je Crkva uvijek na udaru sila tame. Ali postoje određena razdoblja u kojima je ova kriza dosegnula alarmantne razine.

U četvrtom stoljeću većina biskupa su bili heretici. Prihvatili su arijansko krivovjerje, koje je naučavalo da Isus nije vječni i božanski Sin Božji. A kad kažem većina, ne pretjerujem jer gotovo svaki pojedini biskup bio je arijanac ili je podržavao herezu. Bilo je progona vjernih katolika poput sv. Atanazija koje su pomagali i poticali arijanski biskupi. Je li iza ovih progona stajalo vodstvo Duha Svetoga?

U desetom stoljeću papinstvo je zapalo u tešku moralnu krizu, u doba koje se često naziva “mračno doba“. Pape su se bavile najgorim oblicima korupcije i osobne izopačenosti, a papinstvo je bilo pijun moćnih aristokratskih obitelji. Je li Duh Sveti vodio pokvarene obitelji koje su vladale preko Katedre sv. Petra?

U kasnom srednjem vijeku više je ljudi tvrdilo da su pape, što je dovelo do zabune i skandala u cijelom kršćanskom svijetu. Često su papinstvo kontrolirale moćne političke sile; samo papinstvo bilo je više politička nego duhovna služba. Skandali koji su dolazili iz Rima postali su toliko značajni da su milijuni Europljana odbacili cijelu instituciju papinstva tijekom protestantske reformacije. Je li Duh Sveti vodio Crkvu da papinstvo pretvori u skandalozno vođenu političku službu s tri protupape koje pretendiraju na Katedru sv. Petra.

No, ne moramo se vratiti tako daleko unatrag da bismo shvatili poantu. Početkom dvadeset prvog stoljeća, skandal sa svećeničkim seksualnim zlostavljanjem izbio je u javnost, otkrivajući da su tisuće svećenika zlostavljali mladu djecu – uglavnom dječake – a stotine biskupa prikrivali su njihova nedjela, ignorirajući molbe žrtava za pravdom. Je li Duh Sveti vodio te biskupe da prikriju grijehe kako bi “zaštitili“ Crkvu?

Čak i ovaj letimičan pogled na prošlost Crkve jasno pokazuje da ako Duh Sveti vodi Crkvu, On to čini laganim dodirom. On dopušta grešnim ljudima da korumpiraju crkvene institucije, da proglašavaju krivovjerje i da degradiraju svjedočanstvo Crkve do točke raskola. Ali vodstvo Duha Svetoga pokazuje da Crkva nije marioneta preko koje Duh Sveti upravlja svakim događajem. Takva bi postavka prekršila jedan od najvećih Božjih darova čovječanstvu, a to je slobodna volja.

Dakle, kako Duh Sveti vodi Crkvu? Umjesto da je kontrolira, On utječe na svakog pojedinog člana, a posebno (ali ne isključivo) na svakog člana crkvene hijerarhije. Taj utjecaj svaki pojedinac može ili prihvatiti ili odbaciti. Ako mnogi pojedinci to prihvate, onda će Crkva prosperirati, s rastom i primjerima svetaca. Ali ako većina pojedinaca ne prihvaća vodstvo Duha Svetoga, onda imamo vremena kao što je arijanska kriza ili današnja kriza.

Što je s obećanjem našeg Gospodina da vrata paklena neće nadvladati Crkvu (usp. Mt 16,18)? Mnogi smatraju da to znači da će Duh Sveti zaštititi Crkvu – a posebno hijerarhiju ujedinjenu s papom – od bilo kakve velike katastrofe, inače će vrata paklena prevladati.

Obećanje našeg Gospodina je minimalno jamstvo, a ne maksimalno predviđanje. Duh Sveti će čuvati Crkvu kao sredstvo svetosti svijeta. Apostolsko nasljedstvo neće se prekinuti, a sakramenti će biti dostupni, iako ne nužno diljem svijeta. Cijele zemlje mogu biti izgubljene za Crkvu na neko vrijeme, ali Crkva neće prestati postojati, i ona će i dalje nuditi milost i spasenje mnogima. Pakao neće poraziti Crkvu.

Vidimo da ju je, čak i u najmračnijim danima Crkve, Duh Sveti još uvijek vodio, iako je to teško vidjeti ljudskim očima. Tijekom arijanske krize, sv. Atanazije i bezbrojni katolici laici zadržali su pravovjernu katoličku vjeru. U desetom stoljeću Crkva je još uvijek širila Evanđelje u područjima poput Mađarske i Rusije. Tijekom protestantske reformacije, katolička protureformacija (prava reformacija) proizvela je velike svece poput sv. Terezije Avilske, sv. Filipa Nerija i sv. Ignacija Loyolskog da predvode reformu.

I danas još uvijek opažamo vodstvo Duha Svetoga, čak i kada prepoznajemo duboku korupciju, prijevaru i nesposobnost koja postoji na svim razinama crkvene hijerarhije. Vidimo to u živim svecima poput Joan Andrews Bella, koja se desetljećima borila za nerođene, nadahnjujući mnoge druge da učine isto. Vidimo to u dobrim pastirima poput biskupa Athanasiusa Schneidera i biskupa Josepha Stricklanda, koji naviještaju Evanđelje bez isprike i suočeni su sa snažnim otporom, čak i od svojih kolega biskupa. Vidimo to u anonimnoj katoličkoj studentici koja odbija prihvatiti seksualnu kulturu, čuvajući se za brak i majčinstvo.

Duh Sveti vodi Crkvu kroz pojedince koji odgovaraju na Njegov poziv. Njegovo vodstvo ne znači da je svaki crkveni program ili institucija nepogrešiva. To znači da, koliko god grešni bili, Crkva nam ipak nudi sredstva milosti i spasenja, ako ih odlučimo prihvatiti.

Netko može vjerovati da crkvene vođe čine značajne pogreške i još uvijek prepoznaju vodstvo Duha Svetoga u Crkvi. Jer često to vodstvo dolazi u obliku „tihog glasa“ (1 Kr 19, 12) među pojedinim katolicima koji odgovaraju u vjeri. Dok zlodjela i pogreške hijerarhije čine naslovnice, Duh Sveti nastavlja tiho voditi Crkvu, čineći je sredstvom svetosti i spasenja za sve nas.

Eric Sammons

Izvor | Quo Vadis Croatia