Vijesti

Vojujuća Crkva u vrijeme krize

Published

2 godine ago

17 veljače, 2022

“Ako se želimo uključiti u ovu titansku bitku, moramo razumjeti prirodu zla s kojim se suočavamo (Austin Ruse)”

Rezultat je da će silom prilika doći de facto do raskola, poput onoga u Kini: s jedne strane „podobni” koji će se naći u polupraznim crkvama, jer će mnogi sablažnjeni gaženjem prava na slobodan izbor i sluganstvom prema vlastima napustiti Crkvu, a s druge strane nesalomljivi ostatak „nepodobnih” koji će biti prisiljeni sastajati se u kućama, u prirodi, i na koncu u katakombama, poput prvih kršćana.

Nakon Drugoga vatikanskog sabora više se ne govori o vojujućoj Crkvi nego o putujućoj Crkvi, ali kako su istine vjere nepromjenjive to je samo drugi način za izreći istu istinu kojoj odgovara slika kršćanskoga viteza koji je stalno u pokretu i bori se za „krst časni i slobodu zlatnu”.

Kriza

Kriza je uvijek bilo, nekad više a nekad manje, ali sada imamo razloga za misliti da smo u posebnom vremenu kada kriza dolazi do kulminacije. Znakovi u prilog toga zaključka su: obnova države Izrael nakon skoro 2000 godina, masovni nikad zabilježeni otpad od vjere, nastajanje novoga svjetskog poretka i globalne vlade, evanđelje rašireno po cijelom svijetu. Nismo još u posljednjim vremenima jer se nije pojavio Antikrist, ali lako je moguće da smo u pretposljednjim vremenima. Ova korona-kriza može biti presudna jer je izuzetno ubrzala nametanje globalne diktature u kojoj se želi potpuni nadzor nad tijelom i dušom čovjeka.

Tri su modela uništavanja kršćanstva na djelu: njemački ili materijalistički gdje najbogatija Crkva u svijetu, na valu hedonizma, ubrzano i masovno gubi vjernike, a u isto vrijeme širi krivovjerja kod sebe i u svijetu; kineski ili statalistički gdje komunistička partija upravlja klerom koji je prisiljen aktivno surađivati u ateizaciji naroda i američki ili podrivački gdje lobiji sodomita i tajnih organizacija vode glavnu riječ sablažnjavajući malene, diskreditirajući Crkvu moralno, razarajući je iznutra.

U sva tri slučaja rušiteljima, kako laicima tako i klericima, zajedničko je da se tjelesne slabosti pretvaraju u poroke, potom se vezuju uz častohleplje koje vodeći mediji raspiruju i na koncu završe u oholosti života kada je osoba zbog postizanja ili uvećanja moći spremna, neizravno a nekad i izravno, na klanjanje Sotoni. U skladu s time neki se, svjesno ili nesvjesno, stavljaju iznad Krista želeći Crkvu promijeniti na svoju sliku, drugi sluganski provode planove mrzitelja kršćanstva a treći, kod kojih još savjest nije okorjela ali žive poročno postaju lak plijen ucjene neprijatelja. U većini slučajeva razlog je nedosljedno življenje, prihvaćeno kao normalno, i posljedična malovjernost što se svodi na ponovljene, sve jalovije, pokušaje služenja dvama gospodarima. Jednom kada se krene tim putom, nema zaustavljanja i slijede stalna popuštanja i ustupci zlu koji vode do gubljenja vjerodostojnosti i bljutavosti te na koncu završavaju u osobnoj propasti.

U ubrzanom procesu stvaranja novoga svjetskog poretka sad smo došli do velike prekretnice kada se, u ime spašavanja zdravlja od korone, sva tri modela sjedinjuju i nastupaju udruženim snagama u provođenju istoga cilja – konačnoga uništenja kršćanstva.

To je očito na primjeru COVID-potvrda koje su preteča žiga zvijeri i trenutno glavno sredstvo za prisiliti ljude na cijepljenje jer im se preko njih ukidaju osnovna ljudska prava, kao što je pravo na kretanje i rad. Sve više se u mnogim zemljama i unutar Crkve traži ova segregacijska potvrda kako od svećenika, da bi mogli obavljati svoju službu, tako i od vjernika da bi mogli pristupati sakramentima. Pod tim silnim pritiskom ostat će samo mala manjina katolika koja neće praviti kompromise sa svojom savješću. Rezultat je da će silom prilika doći de facto do raskola, poput onoga u Kini: s jedne strane „podobni” koji će se naći u polupraznim crkvama, jer će mnogi sablažnjeni gaženjem prava na slobodan izbor i sluganstvom prema vlastima napustiti Crkvu, a s druge strane nesalomljivi ostatak „nepodobnih” koji će biti prisiljeni sastajati se u kućama, u prirodi i na koncu u katakombama, poput prvih kršćana.

Vjerni ostatak

Brojni unutarcrkveni problemi mnoge vjernike dovode do uvjerenja da se treba samo njima baviti dok se ne riješe. No puno je bolji drugi pristup na koji nas poziva Krist kad kaže: „pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve”, a ti idi za mnom i navješćuj evanđelje (Mt 8,22; Lk 9,60). Drugim riječima, zaobilazimo nominalne kršćane – hodajuće mrtvace – u širokom luku kao najveće prenositelje zaraze, dok se ne odluče obratiti, a bavimo se onima koji se trude biti vjernici i ljudima dobre volje koji traže istinu. Prvenstveno, zadaća nam je skrbiti o onima koji su, unatoč svemu, ostali vjerni sinovi Crkve. Protivno je i naravnom zakonu da ispred njih stavljamo brigu o ateistima i inovjercima u ime dijaloga, o odijeljenim kršćanima u ime ekumenizma, o krivovjercima u ime snošljivosti i javnim grešnicima u ime milosrđa.

Kler, a poglavito crkvena hijerarhija, lako upada u zanemarivanje dosljednih katolika. Razlozi su dvojaki: jedni drže da takvi vjernici mogu sami jer su jaki, izgrađeni i naučili su se trpjeti, drugi, pak, na njih gledaju s podozrenjem kao rigidnima i fundamentalistima. Tijekom vremena ta se zanemarena manjina pod navalom zla sve više smanjivala i svela se na ostatak ostataka u kojem su mnogi pokolebani i u kušnji apostazije. Zato je važno baš sada, kada su u krajnjoj nuždi, dati im prioritet u skladu sa zakonom ljubavi jer su nam domaći u vjeri i od svih bližnjih najbliži. I sam Isus je poštovao red ljubavi djelujući unutar svoga naroda. Uzajamno prepoznavanje i podrška revnih katolika pomaže ne samo da oni ustraju nego i da se uspješno uhvate u koštac s bilo kojom krizom.

Isus je predvidio i najavio da će vjerni biti stado malo (Lk 12,32) baš zato da se ne obeshrabrimo i da budemo svjesni da bez Njega ništa ne možemo, odnosno da po Njemu sve možemo (Mk 9,23). Oslobodimo se materijalističkoga traženja sigurnosti u velikim brojevima i tlapnje o trijumfirajućoj Crkvi na zemlji. Naša je snaga u nadnaravnoj stvarnosti zajedništva s Bogom, a ne u održavanju izvanjskih privida lišenih sadržaja. Kairos sadašnjega stanja je prilika da se oslobodimo svega suvišnoga i posvetimo onome što je bitno – izgradnji žive Crkve. Prve kršćane su prepoznavali po međusobnoj ljubavi koja je zadivljivala i posramljivala bezbošce svojom silinom jer je u njoj djelovala Božja milost.

Kao samosvjesna manjina poslani smo kao ovce među vukove (Mt 10,16) i upozoreni da računamo na progonstva i mržnju svijeta. U isto vrijeme valja nam se čuvati kukolja lažne braće (Mt 13,24-30) i kvasca farizejskoga (Mt 16,6).

Vojevanje za kraljevstvo Božje odvija se dakle istodobno na dvije bojišnice: vanjskoj i unutarnjoj. To je zadaća koja nadilazi ljudske sile pogotovo jer su sile zla neusporedivo moćnije i koriste se svim sredstvima pa zato treba računati na milost odozgor. Kad Isus pita hoće li kod drugoga dolaska zateći još vjere na zemlji (Lk 18,8), to može značiti da na zemlji može ostati i samo nekolicina pravednika kao za vrijeme Noe. No, od ostatka ostataka doći će obnova Crkve i svijeta ili će se dogoditi Njegov drugi dolazak u slavi. Kardinal Josip Ratzinger još je 1969. godine dao realističnu prognozu budućnosti koju sada već živimo: „Iz ove krize izići će Crkva koja će izgubiti mnogo. Postat će mala i morat će više-manje ponovno krenuti od početka. Neće više biti u stanju nastanjivati zgrade koje je izgradila u vremenima prosperiteta. Smanjenjem svojih vjernika, izgubit će također veliki dio društvenih privilegija. … Ali kad sva muka bude prošla, pojavit će se velika moć duhovnije i jednostavnije Crkve.”[1] Tada će ljudi otkriti da žive u svijetu „neopisive samoće” i vidjet će „ono malo stado vjernika kao nešto sasvim novo: otkrit će ga kao nadu za njih same, odgovor koji su uvijek tražili u tajnosti.”[2]

Opredjeljenje za borbu

U Kafarnaumu, kada je Isus navijestio euharistiju, dogodio se prvi masovni otpad od vjere. Danas kada ljudi otpadaju od Crkve i kada rade sve veće kompromise sa svojom savješću, Isus – kao i tada apostolima – upućuje pitanje svakome od nas: „Hoćete li i vi otići?” (Iv 6,67). U ovoj takozvanoj pandemiji to je sada presudno pitanje na koje svatko osobno treba dati odgovor, odnosno donijeti odluku. Za one koji žele biti Kristovi i ući u njegovo vječno kraljevstvo nema napuštanja bojišnice, odnosno Crkve pa makar po cijenu polaganja života. Nema više prostora za samozavaravanje i kompromise. Predaja znači izdaja, a izdaja znači gubitak raja i odlazak u pakao. U Crkvi nisam ni zbog bilo kojega čovjeka, bez obzira koliko bio svet, nego zbog Krista koji ju je ustanovio, koji je čudesno drži u postojanju i koji je zajamčio da je vrata paklena neće nadvladati (Mt 16,18). Ljubav prema Bogu dolazi prije nego ljubav prema sebi i prema ljudima.

Papa Benedikt XVI. nas je upozorio da postoje načela kojima se ne može trgovati. Ona tvore zadnju crtu obrane za koju treba biti spreman žrtvovati sve, pa i vlastiti život.

Samo tada se može kazati kao blaženi Stepinac „moja je savjest čista”. Ako toga nema, onda nemamo katolički identitet nego fluidni džender identitet u kojem je sve relativno. Doista diktatura relativizma, već odavno, nije samo stvar svijeta nego je ušla i u Crkvu i to na velika vrata. Zato nam je nužno potrebna sveta nepopustljivost. Na nama je boriti se do kraja, do zadnjega daha, bez odustajanja sa sviješću da onima koji ga ljube Bog sve okreće na dobro (Rim 8,28), pa i ono što u ljudskim očima izgleda najveći poraz. Dok se god borimo Bog je uz nas i nikada nas neće napustiti ne dopuštajući izazove veće od naših snaga. Ne smijemo se zavaravati, ovaj sadašnji rat nije ni biološki ni politički nego je u konačnici rat protiv Krista. Mi kršćani pozvani smo biti sjeme koje će dragovoljno umrijeti za Njega, vjerojatno i u krvi, da donese obilan rod.

Sveto pismo ne ostavlja prostor za ikakve dvojbe kad kaže: „Nije li vojska život čovjekov na zemlji?” (Job 7,1). Zovemo se i pozvani smo od Krista biti vojujuća Crkva, a mnogi su to zaboravili. Zato je aktualna poruka blaženika Franza Jägerstättera koji je bio pogubljen jer je odbio služiti u Hitlerovoj vojsci. U zatvoru je zapisao: „No mi se, njemački katolici, vjerojatno nadamo da ćemo i bez borbe doći do slavne pobjede za našu vjeru, pa čak i ako se prvo borimo za druge i njima pomažemo pobijediti. Smije li čovjek o tome uopće razmišljati? Uvjeren sam da takvo što svijet još nije doživio. Čovječanstvo je danas veoma pametno i domišljato, ali još nisam čuo da je izumljen način dolaska do pobjede bez borbe.”[3] Od defetizma, u bilo kojem obliku, do dezerterstva je mali korak kako nam zorno potvrđuje povijest. Primjerice za vrijeme engleskoga raskola 1534. godine svi su engleski biskupi iz straha od kralja izdali Crkvu. John Fisher bio je jedini koji se usprotivio i to platio glavom, a za svoju subraću je rekao: „Tvrđava (to jest Crkva) je izdana čak i od onih koji bi je trebali braniti!”[4] Sustavna izdaja je zorno vidljiva kod primanja sakramenta potvrde po kojem bi krizmanici trebali postati Kristovi vojnici, a velika većina njih upravo tada prestaje pohađati crkvu, a neki postanu i moderni janjičari. Stoga je osnovni uvjet za spasenje, uz pomoć Božju, nadvladavati svaki strah u svijesti da je kukavicama pripremljen neugasivi oganj (Otk 21,8).

Kršćani se trebaju odlučno opredijeliti za borbu kao glavnu i trajnu odrednicu svoga života da bi Njega bili dostojni. Uspostava novoga normalnog je u naumima bezbožaca konačni obračun s kršćanstvom i zato nije slučajno da je 15. listopada 2021. u Rimu, baš na dan uvođenja COVID-potvrde u Italiji, postavljena skulptura A. Rodinova Vrata paklena pred nekadašnjom papinskom palačom na najvišem od sedam brežuljaka. To je ne samo demantiranje Kristova obećanja i pokušaj demoraliziranja vjernika nego i proglašenja pobjede kao kad neprijatelj osvoji tuđu utvrdu pa izvjesi svoj barjak. Na ponos nam je što smo poslani i izabrani upravo za ovo vrijeme jer što su veće protivštine veće su i milosti, a onda i zasluge.

Uzor Kristova ratnika je sveti Pavao koji svoj život sažimlje u nekoliko riječi: „dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao” (2 Tim 4,7). Tu je program našega vojevanja: bespoštedna borba s neprijateljem koja širi evanđelje po cijelom svijetu i silovita obrana vjere po kojoj se osvaja nebo (Mt 11,12). Za vrijeme najgorega komunističkog progona Crkve u Poljskoj kardinal Wyszynski je ustvrdio: „U našem radu ne slijedimo samo načelo fortitersustinere (hrabro podnositi), to bi bilo premalo. U našoj situaciji potrebno je učiniti nešto više: fortiteraggredi (hrabro napadati). Zato se ne zadovoljavamo podnošenjem. Nismo samo Crkva koja pati, nismo Crkva šutnje, iako ponekad patimo i šutimo. Nismo, takoreći, Crkva patnika.”[5] Ova odvažnost je na dugu stazu, uz Božju pomoć, polučila uspjeh za vrijeme Ivana Pavla II. kada je željezna zavjesa pala bez ispaljenoga metka. Bog se ne da nikad nadmašiti u velikodušnosti i stoga se služi našom vjernosti u malom da učini nemoguće. Istinski katolici imaju priliku biti novi Makabejci koji ratuju „s oduševljenjem” (1 Mak 3,2) i zahvaljuju i raduju se, poput apostola nakon Duhova, kad što pretrpe za Isusa (Dj 5,40-41). Ne znamo ishode pojedinih bitaka, ali znamo da je konačna pobjeda u ratu Njegova. Sjetimo se samo Sigeta u kojem je obranjen Beč i Vukovara koji je omogućio Oluju.

Zaključak

Katekizam kaže da Crkva, prije završetka povijesti, treba proći slično kao i njezina Glava.[6] U krajnjoj agoniji Crkve stoga će biti kao i pod križem kad su uz Isusa ostali Gospa, nekoliko žena i Ivan. Marija je stajala pod križem ostavljajući nam uzor jakosti i nepobjedive ljubavi. Dva uporišta Crkve, ili po snoviđenju don Bosca dva stupa, za bogoljubne duše su i danas Isus, kojega se posebno razapinje preko svetogrđa euharistije, i Gospa, koju mnogi takozvani intelektualci omalovažavaju. Oni su znak prepoznavanja pravovjerja, jednostavna i ogoljena sinteza najbitnijega te obrana od krivovjerja. Isus nas nikad neće napustiti, a od ljudi jedina koja nije zakazala je Gospa. Bezboštvo je na vrhuncu svoje moći i žuri mu se jer sluti da mu se bliži kraj. Gospa je od početka naviještena kao ona koja gazi glavu zmiji – glavnom neprijatelju koji predvodi i huška sve sluge zla protiv nas. Ona je zatornica krivovjerja i vrata nebeska po kojima ulazimo u nebesko kraljevstvo.

[1]Marco Bardazzi, „La profeziadimenticata di Ratzinger sulfuturo della Chiesa”, La Stampa, 18. veljače 2013., na: http://www.lastampa.it/2013/02/18/vaticaninsider/ita/vaticano/la-profezia-dimenticata-di-ratzinger-sul-futuro-della-chiesa-vAg79bFRBPcXwaVznUshbN/pagina.html, (13. rujna 2016.).

[2]Marco Bardazzi, „La profeziadimenticata di Ratzinger sulfuturo della Chiesa”, La Stampa, 18. veljače 2013., na: http://www.lastampa.it/2013/02/18/vaticaninsider/ita/vaticano/la-profezia-dimenticata-di-ratzinger-sul-futuro-della-chiesa-vAg79bFRBPcXwaVznUshbN/pagina.html, (13. rujna 2016.).

[3]Franz Jägerstätter, Pisma i zapisi iz zatvora, Verbum, Split, 2021., 248.

[4] T(homas) E(dward) Bridgett, Life of Blessed John Fisher, Burns & Oates, London, 1890., 336.

[5] Raffaello Uboldi, Vita di Papa Wojtyla narratacome da luistesso, Rizzoli, Milano, 1983., 82-83.

[6] „Prije dolaska Kristova Crkva mora proći kroz posljednju kušnju koja će uzdrmati vjeru mnogih vjernika. Progonstvo što prati njezino putovanje na zemlji otkrit će ‘otajstvo bezakonja’ pod oblikom religijske obmane koja će ljudima nuditi prividno rješenje njihovih problema po cijenu otpada od istine. Vrhovna religijska obmana jest obmana Antikristova, to jest obmana jednoga pseudo-mesijanizma u kojem čovjek slavi sam sebe mjesto Boga i njegova Mesije koji je došao u tijelu.” (KKC, 188, br. 675).Izvor:Svjetlo riječi

Vijesti

PONOSAN NA KORJENE Najtrofejniji američki trener jučer dobio hrvatsko državljanstvo

Published

5 sati ago

5 lipnja, 2024

Uredništvo

Bill Belichick posjetio Vatrene: “Ponosan na hrvatske korijene”

Gost hrvatske nogometne reprezentacije danas je bio Bill Belichick, najtrofejniji trener u povijesti američkog nogometa s osam osvojenih naslova Super Bowla.

Foto: Drago Sopta/HNS

Nakon što je uoči prijateljske utakmice između Hrvatske i Sjeverne Makedonije dobio na dar uokvireni dres s brojem osam i prezimenom Biličić na leđima, kao podsjetnik na njegove hrvatske korijene, Belichick je posjetio Vatrene poslije ručka i u ugodnom druženju usporedio neke svoje najveće uspjehe s onim hrvatske nogometne reprezentacije.

Belichick je kao pomoćni trener osvojio dva prstena s New York Giantsima, a potom je kao glavni trener poveo New England Patriotse do šest naslova prvaka. Nakon kratkog videa o njegovoj karijeri, Belichicku je dobrodošlicu ispred Saveza poželio glasnogovornik Saveza, Tomislav Pacak:

“Među nama ima dosta ljubitelja NFL-a, ali za one koji manje prate football, danas je s nama najveći trener američkog nogometa u povijesti, ili možda jednostavnije, Guardiola, Ancelotti i Mourinho u jednoj osobi. Lijepo je vidjeti koliko ističete svoje hrvatske korijene i privilegija nam je ugostiti vas ovdje u Rijeci”.

Belichick je u Hrvatsku stigao na poziv Petea Radovicha, još jednog izuzetnog uspješnog Hrvata u Americi koji je kao TV producent osvojio čak 45 Emmyja. Radovich je kratko predstavio Belichicka i dao uvod u nekoliko anegdota koje je proslavljeni trener podijelio s igračima:

“Kad su 2014. godine na Svjetskom prvenstvu u Brazilu igrali Hrvatska i Meksiko, kladio sam se kondicijskim trenerom New England Patriotsa, koji je Meksikanac, i izgubio okladu jer je Hrvatska doživjela poraz pa sam morao biti odjeven tipično meksikanski, s velikim sombrerom na glavi. Tri godine poslije vi ste, dečki, pobijedili Meksiko 2:1 pa je on morao nositi hrvatsku kapu, hrvatsku zastavu i dres Luke Modrića. Bila je to slatka osveta, ha, ha, ha…“, istaknuo je Belichick, od jučer državljanin Republike Hrvatske, koji je redovito u svojim medijskim nastupima isticao svoje hrvatsko podrijetlo i tijekom nekih najvažnijih utakmica u svojoj karijeri nosio na rukavu hrvatsku trobojnicu.

Foto: Drago Sopta/HNS

“Ponosan sam na svoje hrvatske korijene, moji djed i baka su došli u SAD 1910. godine iz Draganića i imali težak život, ali je zato moj otac, također trener američkog nogometa, uspio doživjeti svoj američki san. Jučer sam postao hrvatski državljanin, sad sam jedan od vas, bez obzira na to što ne pričam hrvatski. Čast mi je biti u vašem društvu, gledao sam jučerašnju utakmicu i zaista ste bili fantastični”.

Belichick je iz prve ruke mogao objasniti kako je u sportu najzahtjevnije uzastopno postizati vrijedne rezultate, poput Vatrenih, koji su se s dva posljednja svjetska prvenstva vraćali s odličjima.

“Često u sportu znamo čuti kako momčadi koje su došle do samog kraja, a nisu uspjele, kažu da će se vratiti sljedeće sezone, a to nije jednostavno jer moraš proći sve iznova. Jednako tako, naravno da je lakše doći do vrha, nego ostati na vrhu jer postaneš meta i jer si postavio standarde svima drugima i svi žele dostići tvoju razinu. Za mene je sve u izgradnji momčadi iz sezone u sezonu i postizanju prave razine forme kad je to najpotrebnije, u mom slučaju tijekom studenoga, prosinca i siječnja, u vašem slučaju uoči velikih natjecanja”, objasnio je Belichick.

Izbornik Dalić i kapetan Modrić uručili su Belichicku potpisani dres i potpisanu loptu, a Belichick je uzvratio potpisanim loptama za američki nogomet.

U nekoliko rečenica objasnio je i svoj odnos s najvećim quarterbackom u povijesti NFL-a, Tomom Bradyjem.

“Tom je nevjerojatan igrač, vrlo pametan, onaj koji pokreće momčad i gradi uspjehe momčadi. Međutim, on je zadužen samo za jedan segment igre, jer kad odvojeno igraju obrana i napad. Dakle, ako momčad želi uspjeti, mora biti dobra u svim segmentima igre. Tom Brady je bio sjajan igrač u sjajnim momčadima, u društvu ostalih odličnih igrača”, zaključio je Belichick, koji se poslije obraćanja Vatrenima zadržao u kratkom razgovoru s kapetanom Lukom Modrićem, koji u hrvatskim, ali i svjetskim okvirima zaslužuje usporedbe s Tomom Bradyjem. Zbog svega što je napravio s Hrvatskom i Real Madridom. Neki će reći i zbog godina, ali u slučaju obojice, i Bradyja i Modrića, one su bile i ostale samo broj.

Ipak ima jedna razlika. Brady je u 46. rekao zbogom aktivnom igranju, Luka je još uvijek na velikoj sceni. I tek mu je 38!

Foto: Drago Sopta/HNS izvor: HNS

Vijesti

Nova knjiga o Chestertonovom pogledu na katoličko socijalno učenje

Published

7 sati ago

5 lipnja, 2024

Uredništvo

Uredio predsjednik Društva Gilberta Keitha Chestertona, ‘Lokalizam’ postavlja pitanje bi li Chestertonove ideje za organiziranje društva doista funkcionirale – piše Fr. Michael Rennier

U burnim studentskim danima, kad sam bolno tražio svoj odrasli identitet, isprobao sam puno novih filozofija. Izludio bih svoje roditelje nasumičnom izjavom da sam postao socijalist ili monarhist ili anarhist. Otprilike u to vrijeme sam saznao za nešto što se zove “distributizam”. Nisam imao pojma što je to bilo osim da je imalo neke veze s ekonomijom i da su ljudi koji su bili u katoličkim krugovima bili skloni tome.

Kad god sam čuo da se govori o distributizmu, to je uvijek bilo povezano s katoličkim socijalnim učenjem, srednjim vijekom i G.K. Chestertonom. Tijekom tog vremena prije mog obraćenja, sve katoličko još mi je bilo tajanstveno i donekle odbojno. Iz tog razloga, iako sam čitao nešto Chestertona i sviđao mi se njegov rad, nikad se nisam potrudio dublje čitati o njegovim idejama o distribuciji.

Promjena imena i nova knjiga

Pretpostavljam da čak ni unutar same Katoličke crkve koncepti koji leže u osnovi distribucije nisu široko shvaćeni. Samo ime je čudno. Je li distribucija politička filozofija? Neka vrsta krštene verzije socijalizma? Zahtijeva li to okretanje protiv bogatih i raspodjelu njihove imovine drugima putem kaznenih poreza ili sile? Možda ova nerazriješena pitanja pomažu objasniti zašto bi nestalo malo katolika izvan predanih chestertonovaca označilo sebe kao distributiste.

Chesterton Society želi sve to promijeniti. Konkretno, Dale Alquist predvodi inicijativu za točnije preimenovanje distributivnih načela kako bi ljudi zapravo mogli shvatiti o čemu se radi. Njegov prijedlog je da se to jednostavno nazove “lokalizam”.

Alquist objašnjava svoje razmišljanje u uvodu u Localism: Coming Home to Catholic Social Teaching (Lokalizam: Povratak doma katoličkom socijalnom nauku) iz Sophia Institute Pressa. To je jedna od knjiga na Aleteijinoj ljetnoj listi knjiga za odrasle 2024.

Nije politička filozofija nego način života

Prvo, iako se lokalizam bavi načinom na koji su ljudske zajednice uređene, to nije politička filozofija koja bi se mogla naći u bilo kojoj knjizi ili kojoj bi se pridržavala određena politička stranka. Lokalizam ne zagovara nikakav određeni oblik vlasti ili političara. To je način života namijenjen svima, bez obzira na društvene slojeve, društvene klase, količinu bogatstva i nacije.

Općenito govoreći, ideja iza lokalizma prilično je jednostavna, toliko da mi se, kad sam je prvi put čuo, učinilo da nije ništa više od zdravog razuma. Lokalizam je ideja da vlasništvo nad dobrima, zemljom, poslom, imovinom i slobodom treba distribuirati što je moguće šire na što je moguće više ljudi. Ova zajednička dobra ne bi trebala biti prikupljena u posjed vrlo malobrojnih.

U praksi se ova ideja pretvara u podršku lokalnim zajednicama, obiteljima i vlasništvu malog poduzetništva. Izgleda kao da imate vlastiti vrt, snažnu lokalnu zajednicu, inicijativu da budete kreativni i štedljivi kako biste svoj dom učinili lijepim i sposobnost da zaradite za pristojan život bez nepotrebnog miješanja vlade. Lokalizam djeluje po katoličkom principu supsidijarnosti, što znači da sve što se može učiniti na lokalnoj razini treba ostati na lokalnoj razini.

Iz tog razloga, lokalizam se suprotstavlja socijalističkoj kolektivizaciji ili drugim oblicima društvene organizacije gdje bi sile poput nacionalnih vlada, globalističke kontrole gospodarstava ili velikih kapitalističkih poduzeća koncentrirale vlasništvo među manje ljudi.

Korijeni lokalizma

Mnogi su iznenađeni kada otkriju da lokalistička načela postoje već dugo vremena i imaju katolički pedigre. Papa Lav XIII tvrdi u svom iznimno utjecajnom društvenom dokumentu, Rerum Novarum, napisanom 1891., da što više ljudi zaslužuje imati priliku postati vlasnicima. Ovaj koncept vlasništva uključuje posjedovanje dijela proizvodne imovine, mjesto u sindikatu, malo poduzeće i, da, čak i vlasništvo nad donošenjem zakona, izborom političkog vodstva i načinom na koji zajednica upravlja sama sobom.

Kako objašnjava Lav XIII., Crkva podupire promicanje ljudskog dostojanstva, što uključuje ali nije ograničeno na ekonomsku i društvenu slobodu. Obitelj i mjesna župa naša je najvažnija društvena jedinica. Svaka politička intervencija koja ih slabi je preuzimanje vlasti koja nije pošteno zaslužena.

Pozivanje na razgovor

Lokalizam je pokušaj da se Chestertonove zdravorazumske ideje ponovno učine široko dostupnima. Namijenjeno je potaknuti razgovor. Ne razgovor o određenoj političkoj teoriji ili političkoj stranci, već o tome kako mi kao pojedinci živimo svoje živote. Svi bismo trebali imati pravo glasa u tome što će nam se dogoditi i kako ćemo koristiti svoje slobode doprinosa općem dobru.

Za mene to znači ulaganje velike većine moje energije u moju obitelj, moj brak, moju župu, moj grad i dobro djelo koje mi je Bog osobno dao da izvršim. Ne gubim vrijeme brinući se o stvarima koje su izvan moje mogućnosti promjene. Umjesto toga, uzgajam maline, kupujem lokalno, podržavam privatno katoličko školovanje i školovanje kod kuće i glasam na lokalnim izborima. Ova mala mjesta, naši domovi i obitelji, kaže Chesterton, mjesto su gdje će se “sačuvati sjeme civilizacije”.

Vrijednost štedljivosti

Zbog potpune transparentnosti, napisao sam esej koji je uključen u Localism. Moj esej govori o tome kako je štedljivost kreativna i lijepa. Kada koristimo svoje talente za izradu dobrih i korisnih predmeta za naše domove i župe, oni na kraju ispadaju puno ljepši od ekvivalenta masovne proizvodnje. Lokalni napori, na primjer, izravno su odgovorni za zapanjujuće veličanstvene katedrale gotičke Europe. Te su bogomolje uglavnom rezultat lokalnih obrtnika koji su radili u zajednicama koje su njegovali, i kao takve te katedrale stoje kao spomenici ljubavi.

Pročitao sam sva poglavlja u Localismu i potpuno sam uživao u svakom prilogu. Eseji su različiti, ali postoji zajednička tema: da lokalizam nije apstraktan, kompliciran, okrenut unatrag ili naivan. Upravo suprotno, to je put naprijed. To je najpotpuniji zagrljaj našeg upravljanja kako bi ova zemlja procvjetala i odražavala Božju ljepotu. Pročitajte ovu knjigu ako ste zainteresirani za praktične savjete kako živjeti kreativnije, s više slobode i više radosti u životu koji vam je dan i koji je jedinstveno vaš.

Fr. Michael Rennier/Altea

Vijesti

“Crkvene neobičnosti”: Héctor Agüer, ex.nadbiskup La Plate, pokušava razumjeti što se događa u argentinskom episkopatu pod Franjom

Published

9 sati ago

5 lipnja, 2024

Uredništvo

Odgovarajući pridjev je “čudan” (“rijedak”), koji u rječniku ima nekoliko značenja; Ja biram jedno: neobično je ono što ima malu gustoću i postojanost. Iako se također odnosi na izvanredne i ekstravagantne stvari – piše nadbiskup La Plate u miru Héctor Agüer, na blogu Rorate Caeli.

[La Plata, Argentina: Katedrala Bezgrešnog začeća na središnjem trgu Moreno]

Mislim: čudno je što je Papa Argentinac, čudno je i to što više od desetljeća nije imao brige posjetiti svoju domovinu. Ivan Pavao II. (Wojtyla) i Benedikt XVI. (Ratzinger), čim su izabrani, prvo putovanje odvelo ih je u domovinu, odnosno Poljsku i Njemačku. Pročitao sam u “La Prensa”, novinama iz Buenos Airesa: “Franjo je otkrio da bi želio doći u studenom ili početkom 2025.”. Pod tim naslovom, novine navode da je Papa “komentirao da je u njegovim planovima putovati u Argentinu ili krajem studenog ili početkom 2025. godine”. Po onoj staroj poslovici “misli krivo i bit ćeš u pravu”, usuđujem se pomisliti da neće doći, a razlog mu iznosim: zna da mu baš i neće ići. Možda griješim, naravno, ali ovo moje mišljenje odgovara 46 godina starom poznavanju Jorgea Bergoglia.

Franjin pontifikat pun je neobičnosti. U ovoj ću bilješci skrenuti pozornost na jednu od njih. Monsinjor Gabriel Mestre bio je biskup Mar del Plate, kasnije unaprijeđen u Metropolitansku nadbiskupiju La Plate, gdje je ostao osam i pol mjeseci. Fikcija, koja je uobičajena u rimskim visinama, svedena je na vijest: “Sveti je Otac prihvatio ostavku na pastoralnu vlast Metropolitanske nadbiskupije La Plata, koju je podnio Njegova Preuzvišena Ekselencija, Abp. Gabriel Antonio Mestre”. Nisu dani daljnji detalji. Istina je da je Papa od njega tražio ostavku; grubo rečeno: izbacio ga je.

Ova je vijest ožalostila svećenike La Plate, koji su strpljivo podnosili petogodišnji mandat Víctora Manuela Fernándeza, papinog prijatelja, sada kardinala i koji zauzima dužnost koju je godinama obnašao ugledni teolog Joseph Ratzinger, kasnije Benedikt XVI. Za nešto više od osam mjeseci, Mestre se pojavio kao nadbiskup koji će učiniti ono što Fernandez nije. Znam o čemu govorim: bio sam nadbiskup La Plate dva desetljeća. Pogled koji imam na slučaj nije samo crkveni, nego i politički.

Abp. Mestre, u vrlo iskrenom i srdačnom pismu, prepričava situaciju, neobičnost koja ga je učinila žrtvom: „U Vječnom gradu, nakon što se suočio s nekim drugačijim percepcijama s onim što se dogodilo u biskupiji Mar del Plata od studenog 2023. do danas, Papa Franjo me zamolio da se povučem sa stolice Mar del Plata. S dubokim mirom i potpunom čistom savješću pred Bogom kako sam postupio, vjerujući da nas Istina oslobađa (usp. Iv 8,32) te sa sinovskom i teološkom poslušnošću Svetom Ocu, odmah sam napisao svoju ostavku koja je prihvaćena… i javno objavljena danas (27. svibnja 2024.)”.

Čudno je to što se čini da je odvojen od nadbiskupije zbog onoga što se dogodilo u Mar del Plati dok je Mestre bio biskup. Jesu li onda pogriješili što su ga promovirali? Rimskoj lažnoj laži, koja ima duboke korijene, sada je pridodana isusovačka navika: ta lažna diskrecija rađa ishitrenu sumnju, koja obično ima dvije teme: financijske ili seksualne probleme. Volio bih znati je li kardinal Fernandez, koji je, kao što rekoh, Papin prijatelj, imao ikakve veze s ovom ludom aferom. Biskupi su nasljednici apostola, s njima se ne može postupati kao sa školskom djecom. “Istina nas oslobađa”; sada već bivši nadbiskup ima pravo. Rim se argentizirao, na sramotu Argentinaca, i zamračuje slobodu, koja je Božji dar.

Drugom sam prilikom spomenuo odnos između Petra i Pavla; sinovska poslušnost zahtijeva očinstvo koje je iskreno i poštuje bratstvo. Pavao je priznao Petrov autoritet, ali Petar je zauzvrat priznao jedinstveni poziv koji je Apostol naroda primio od Uskrsloga. Ovdje je problem, a ne u maski toliko hvaljene “sinodalnosti”. Svećenici i drugi vjernici La Plate zaslužuju objašnjenje. Monsinjor Mestre je sentimentalno rekao: “Boli me što odlazim, boli me ostavljam vas kao pastira ove posebne Crkve koja hodočasti u La Plati, ali siguran sam da Bog ima mnogo bolje planove koje danas ne mogu do kraja dešifrirati. Uzdam se u Gospodina jer Krist je naš Mir (Ef 2,14)! Vrlo poštene riječi; Bog koji dopušta zlo ima planove koji nas neizmjerno nadilaze. U tim planovima ima mjesta za neobičnosti.

Sjetimo se tog monsinjora Gabrijela Mestre je biskup od 2017.; bibličar i profesor, dobro pripremljen za providonosnu zadaću u kojoj mitra u sebi nosi krunu od trnja. Bio bi veliki nadbiskup. Napominjem da njegovo biskupsko geslo glasi “Isus Krist je naš mir”. Dao nam je dobar primjer prihvativši u miru samovolju. Ali autori neobičnosti ne mislim da mogu uživati u tom miru.

nadbiskup Héctor Agüer
Nadbiskup u miru La Plate, Argentina