Connect with us

Vijesti

Vojujuća Crkva u vrijeme krize

Published

on

Ako se želimo uključiti u ovu titansku bitku, moramo razumjeti prirodu zla s kojim se suočavamo (Austin Ruse)”

Rezultat je da će silom prilika doći de facto do raskola, poput onoga u Kini: s jedne strane „podobni” koji će se naći u polupraznim crkvama, jer će mnogi sablažnjeni gaženjem prava na slobodan izbor i sluganstvom prema vlastima napustiti Crkvu, a s druge strane nesalomljivi ostatak „nepodobnih” koji će biti prisiljeni sastajati se u kućama, u prirodi, i na koncu u katakombama, poput prvih kršćana.

Nakon Drugoga vatikanskog sabora više se ne govori o vojujućoj Crkvi nego o putujućoj Crkvi, ali kako su istine vjere nepromjenjive to je samo drugi način za izreći istu istinu kojoj odgovara slika kršćanskoga viteza koji je stalno u pokretu i bori se za „krst časni i slobodu zlatnu”.

Kriza

Prof.dr.sc.don Josip Mužić

Kriza je uvijek bilo, nekad više a nekad manje, ali sada imamo razloga za misliti da smo u posebnom vremenu kada kriza dolazi do kulminacije. Znakovi u prilog toga zaključka su: obnova države Izrael nakon skoro 2000 godina, masovni nikad zabilježeni otpad od vjere, nastajanje novoga svjetskog poretka i globalne vlade, evanđelje rašireno po cijelom svijetu. Nismo još u posljednjim vremenima jer se nije pojavio Antikrist, ali lako je moguće da smo u pretposljednjim vremenima. Ova korona-kriza može biti presudna jer je izuzetno ubrzala nametanje globalne diktature u kojoj se želi potpuni nadzor nad tijelom i dušom čovjeka.

Tri su modela uništavanja kršćanstva na djelu: njemački ili materijalistički gdje najbogatija Crkva u svijetu, na valu hedonizma, ubrzano i masovno gubi vjernike, a u isto vrijeme širi krivovjerja kod sebe i u svijetu; kineski ili statalistički gdje komunistička partija upravlja klerom koji je prisiljen aktivno surađivati u ateizaciji naroda i američki ili podrivački gdje lobiji sodomita i tajnih organizacija vode glavnu riječ sablažnjavajući malene, diskreditirajući Crkvu moralno, razarajući je iznutra.

U sva tri slučaja rušiteljima, kako laicima tako i klericima, zajedničko je da se tjelesne slabosti pretvaraju u poroke, potom se vezuju uz častohleplje koje vodeći mediji raspiruju i na koncu završe u oholosti života kada je osoba zbog postizanja ili uvećanja moći spremna, neizravno a nekad i izravno, na klanjanje Sotoni. U skladu s time neki se, svjesno ili nesvjesno, stavljaju iznad Krista želeći Crkvu promijeniti na svoju sliku, drugi sluganski provode planove mrzitelja kršćanstva a treći, kod kojih još savjest nije okorjela ali žive poročno postaju lak plijen ucjene neprijatelja. U većini slučajeva razlog je nedosljedno življenje, prihvaćeno kao normalno, i posljedična malovjernost što se svodi na ponovljene, sve jalovije, pokušaje služenja dvama gospodarima. Jednom kada se krene tim putom, nema zaustavljanja i slijede stalna popuštanja i ustupci zlu koji vode do gubljenja vjerodostojnosti i bljutavosti te na koncu završavaju u osobnoj propasti.

U ubrzanom procesu stvaranja novoga svjetskog poretka sad smo došli do velike prekretnice kada se, u ime spašavanja zdravlja od korone, sva tri modela sjedinjuju i nastupaju udruženim snagama u provođenju istoga cilja – konačnoga uništenja kršćanstva.

To je očito na primjeru COVID-potvrda koje su preteča žiga zvijeri i trenutno glavno sredstvo za prisiliti ljude na cijepljenje jer im se preko njih ukidaju osnovna ljudska prava, kao što je pravo na kretanje i rad. Sve više se u mnogim zemljama i unutar Crkve traži ova segregacijska potvrda kako od svećenika, da bi mogli obavljati svoju službu, tako i od vjernika da bi mogli pristupati sakramentima. Pod tim silnim pritiskom ostat će samo mala manjina katolika koja neće praviti kompromise sa svojom savješću. Rezultat je da će silom prilika doći de facto do raskola, poput onoga u Kini: s jedne strane „podobni” koji će se naći u polupraznim crkvama, jer će mnogi sablažnjeni gaženjem prava na slobodan izbor i sluganstvom prema vlastima napustiti Crkvu, a s druge strane nesalomljivi ostatak „nepodobnih” koji će biti prisiljeni sastajati se u kućama, u prirodi i na koncu u katakombama, poput prvih kršćana.

Vjerni ostatak

Brojni unutarcrkveni problemi mnoge vjernike dovode do uvjerenja da se treba samo njima baviti dok se ne riješe. No puno je bolji drugi pristup na koji nas poziva Krist kad kaže: „pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve”, a ti idi za mnom i navješćuj evanđelje (Mt 8,22; Lk 9,60). Drugim riječima, zaobilazimo nominalne kršćane – hodajuće mrtvace – u širokom luku kao najveće prenositelje zaraze, dok se ne odluče obratiti, a bavimo se onima koji se trude biti vjernici i ljudima dobre volje koji traže istinu. Prvenstveno, zadaća nam je skrbiti o onima koji su, unatoč svemu, ostali vjerni sinovi Crkve. Protivno je i naravnom zakonu da ispred njih stavljamo brigu o ateistima i inovjercima u ime dijaloga, o odijeljenim kršćanima u ime ekumenizma, o krivovjercima u ime snošljivosti i javnim grešnicima u ime milosrđa.

Kler, a poglavito crkvena hijerarhija, lako upada u zanemarivanje dosljednih katolika. Razlozi su dvojaki: jedni drže da takvi vjernici mogu sami jer su jaki, izgrađeni i naučili su se trpjeti, drugi, pak, na njih gledaju s podozrenjem kao rigidnima i fundamentalistima. Tijekom vremena ta se zanemarena manjina pod navalom zla sve više smanjivala i svela se na ostatak ostataka u kojem su mnogi pokolebani i u kušnji apostazije. Zato je važno baš sada, kada su u krajnjoj nuždi, dati im prioritet u skladu sa zakonom ljubavi jer su nam domaći u vjeri i od svih bližnjih najbliži. I sam Isus je poštovao red ljubavi djelujući unutar svoga naroda. Uzajamno prepoznavanje i podrška revnih katolika pomaže ne samo da oni ustraju nego i da se uspješno uhvate u koštac s bilo kojom krizom.

Isus je predvidio i najavio da će vjerni biti stado malo (Lk 12,32) baš zato da se ne obeshrabrimo i da budemo svjesni da bez Njega ništa ne možemo, odnosno da po Njemu sve možemo (Mk 9,23). Oslobodimo se materijalističkoga traženja sigurnosti u velikim brojevima i tlapnje o trijumfirajućoj Crkvi na zemlji. Naša je snaga u nadnaravnoj stvarnosti zajedništva s Bogom, a ne u održavanju izvanjskih privida lišenih sadržaja. Kairos sadašnjega stanja je prilika da se oslobodimo svega suvišnoga i posvetimo onome što je bitno – izgradnji žive Crkve. Prve kršćane su prepoznavali po međusobnoj ljubavi koja je zadivljivala i posramljivala bezbošce svojom silinom jer je u njoj djelovala Božja milost.

Kao samosvjesna manjina poslani smo kao ovce među vukove (Mt 10,16) i upozoreni da računamo na progonstva i mržnju svijeta. U isto vrijeme valja nam se čuvati kukolja lažne braće (Mt 13,24-30) i kvasca farizejskoga (Mt 16,6).

Vojevanje za kraljevstvo Božje odvija se dakle istodobno na dvije bojišnice: vanjskoj i unutarnjoj. To je zadaća koja nadilazi ljudske sile pogotovo jer su sile zla neusporedivo moćnije i koriste se svim sredstvima pa zato treba računati na milost odozgor. Kad Isus pita hoće li kod drugoga dolaska zateći još vjere na zemlji (Lk 18,8), to može značiti da na zemlji može ostati i samo nekolicina pravednika kao za vrijeme Noe. No, od ostatka ostataka doći će obnova Crkve i svijeta ili će se dogoditi Njegov drugi dolazak u slavi. Kardinal Josip Ratzinger još je 1969. godine dao realističnu prognozu budućnosti koju sada već živimo: „Iz ove krize izići će Crkva koja će izgubiti mnogo. Postat će mala i morat će više-manje ponovno krenuti od početka. Neće više biti u stanju nastanjivati zgrade koje je izgradila u vremenima prosperiteta. Smanjenjem svojih vjernika, izgubit će također veliki dio društvenih privilegija. … Ali kad sva muka bude prošla, pojavit će se velika moć duhovnije i jednostavnije Crkve.”[1] Tada će ljudi otkriti da žive u svijetu „neopisive samoće” i vidjet će „ono malo stado vjernika kao nešto sasvim novo: otkrit će ga kao nadu za njih same, odgovor koji su uvijek tražili u tajnosti.”[2]

Opredjeljenje za borbu

U Kafarnaumu, kada je Isus navijestio euharistiju, dogodio se prvi masovni otpad od vjere. Danas kada ljudi otpadaju od Crkve i kada rade sve veće kompromise sa svojom savješću, Isus – kao i tada apostolima – upućuje pitanje svakome od nas: „Hoćete li i vi otići?” (Iv 6,67). U ovoj takozvanoj pandemiji to je sada presudno pitanje na koje svatko osobno treba dati odgovorodnosno donijeti odluku. Za one koji žele biti Kristovi i ući u njegovo vječno kraljevstvo nema napuštanja bojišnice, odnosno Crkve pa makar po cijenu polaganja života. Nema više prostora za samozavaravanje i kompromise. Predaja znači izdaja, a izdaja znači gubitak raja i odlazak u pakao. U Crkvi nisam ni zbog bilo kojega čovjeka, bez obzira koliko bio svet, nego zbog Krista koji ju je ustanovio, koji je čudesno drži u postojanju i koji je zajamčio da je vrata paklena neće nadvladati (Mt 16,18). Ljubav prema Bogu dolazi prije nego ljubav prema sebi i prema ljudima.

Papa Benedikt XVI. nas je upozorio da postoje načela kojima se ne može trgovati. Ona tvore zadnju crtu obrane za koju treba biti spreman žrtvovati sve, pa i vlastiti život.

Samo tada se može kazati kao blaženi Stepinac „moja je savjest čista”. Ako toga nema, onda nemamo katolički identitet nego fluidni džender identitet u kojem je sve relativno. Doista diktatura relativizma, već odavno, nije samo stvar svijeta nego je ušla i u Crkvu i to na velika vrata. Zato nam je nužno potrebna sveta nepopustljivost. Na nama je boriti se do kraja, do zadnjega daha, bez odustajanja sa sviješću da onima koji ga ljube Bog sve okreće na dobro (Rim 8,28), pa i ono što u ljudskim očima izgleda najveći poraz. Dok se god borimo Bog je uz nas i nikada nas neće napustiti ne dopuštajući izazove veće od naših snaga. Ne smijemo se zavaravati, ovaj sadašnji rat nije ni biološki ni politički nego je u konačnici rat protiv Krista. Mi kršćani pozvani smo biti sjeme koje će dragovoljno umrijeti za Njega, vjerojatno i u krvi, da donese obilan rod.

Sveto pismo ne ostavlja prostor za ikakve dvojbe kad kaže: „Nije li vojska život čovjekov na zemlji?” (Job 7,1). Zovemo se i pozvani smo od Krista biti vojujuća Crkva, a mnogi su to zaboravili. Zato je aktualna poruka blaženika Franza Jägerstättera koji je bio pogubljen jer je odbio služiti u Hitlerovoj vojsci. U zatvoru je zapisao: „No mi se, njemački katolici, vjerojatno nadamo da ćemo i bez borbe doći do slavne pobjede za našu vjeru, pa čak i ako se prvo borimo za druge i njima pomažemo pobijediti. Smije li čovjek o tome uopće razmišljati? Uvjeren sam da takvo što svijet još nije doživio. Čovječanstvo je danas veoma pametno i domišljato, ali još nisam čuo da je izumljen način dolaska do pobjede bez borbe.”[3] Od defetizma, u bilo kojem obliku, do dezerterstva je mali korak kako nam zorno potvrđuje povijest. Primjerice za vrijeme engleskoga raskola 1534. godine svi su engleski biskupi iz straha od kralja izdali Crkvu. John Fisher bio je jedini koji se usprotivio i to platio glavom, a za svoju subraću je rekao: „Tvrđava (to jest Crkva) je izdana čak i od onih koji bi je trebali braniti!”[4] Sustavna izdaja je zorno vidljiva kod primanja sakramenta potvrde po kojem bi krizmanici trebali postati Kristovi vojnici, a velika većina njih upravo tada prestaje pohađati crkvu, a neki postanu i moderni janjičari. Stoga je osnovni uvjet za spasenje, uz pomoć Božju, nadvladavati svaki strah u svijesti da je kukavicama pripremljen neugasivi oganj (Otk 21,8).

Kršćani se trebaju odlučno opredijeliti za borbu kao glavnu i trajnu odrednicu svoga života da bi Njega bili dostojni. Uspostava novoga normalnog je u naumima bezbožaca konačni obračun s kršćanstvom i zato nije slučajno da je 15. listopada 2021. u Rimu, baš na dan uvođenja COVID-potvrde u Italiji, postavljena skulptura A. Rodinova Vrata paklena pred nekadašnjom papinskom palačom na najvišem od sedam brežuljaka. To je ne samo demantiranje Kristova obećanja i pokušaj demoraliziranja vjernika nego i proglašenja pobjede kao kad neprijatelj osvoji tuđu utvrdu pa izvjesi svoj barjak. Na ponos nam je što smo poslani i izabrani upravo za ovo vrijeme jer što su veće protivštine veće su i milosti, a onda i zasluge.

Uzor Kristova ratnika je sveti Pavao koji svoj život sažimlje u nekoliko riječi:  „dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao” (2 Tim 4,7). Tu je program našega vojevanja: bespoštedna borba s neprijateljem koja širi evanđelje po cijelom svijetu i silovita obrana vjere po kojoj se osvaja nebo (Mt 11,12). Za vrijeme najgorega komunističkog progona Crkve u Poljskoj kardinal Wyszynski je ustvrdio: „U našem radu ne slijedimo samo načelo fortitersustinere (hrabro podnositi), to bi bilo premalo. U našoj situaciji potrebno je učiniti nešto više: fortiteraggredi (hrabro napadati). Zato se ne zadovoljavamo podnošenjem. Nismo samo Crkva koja pati, nismo Crkva šutnje, iako ponekad patimo i šutimo. Nismo, takoreći, Crkva patnika.”[5] Ova odvažnost je na dugu stazu, uz Božju pomoć, polučila uspjeh za vrijeme Ivana Pavla II. kada je željezna zavjesa pala bez ispaljenoga metka. Bog se ne da nikad nadmašiti u velikodušnosti i stoga se služi našom vjernosti u malom da učini nemoguće. Istinski katolici imaju priliku biti novi Makabejci koji ratuju „s oduševljenjem” (1 Mak 3,2) i zahvaljuju i raduju se, poput apostola nakon Duhova, kad što pretrpe za Isusa (Dj 5,40-41). Ne znamo ishode pojedinih bitaka, ali znamo da je konačna pobjeda u ratu Njegova. Sjetimo se samo Sigeta u kojem je obranjen Beč i Vukovara koji je omogućio Oluju.

Zaključak

Katekizam kaže da Crkva, prije završetka povijesti, treba proći slično kao i njezina Glava.[6] U krajnjoj agoniji Crkve stoga će biti kao i pod križem kad su uz Isusa ostali Gospa, nekoliko žena i Ivan. Marija je stajala pod križem ostavljajući nam uzor jakosti i nepobjedive ljubavi. Dva uporišta Crkve, ili po snoviđenju don Bosca dva stupa, za bogoljubne duše su i danas Isus, kojega se posebno razapinje preko svetogrđa euharistije, i Gospa, koju mnogi takozvani intelektualci omalovažavaju. Oni su znak prepoznavanja pravovjerja, jednostavna i ogoljena sinteza najbitnijega te obrana od krivovjerja. Isus nas nikad neće napustiti, a od ljudi jedina koja nije zakazala je Gospa. Bezboštvo je na vrhuncu svoje moći i žuri mu se jer sluti da mu se bliži kraj. Gospa je od početka naviještena kao ona koja gazi glavu zmiji – glavnom neprijatelju koji predvodi i huška sve sluge zla protiv nas. Ona je zatornica krivovjerja i vrata nebeska po kojima ulazimo u nebesko kraljevstvo.


[1]Marco Bardazzi, „La profeziadimenticata di Ratzinger sulfuturo della Chiesa”, La Stampa, 18. veljače 2013., na: http://www.lastampa.it/2013/02/18/vaticaninsider/ita/vaticano/la-profezia-dimenticata-di-ratzinger-sul-futuro-della-chiesa-vAg79bFRBPcXwaVznUshbN/pagina.html,  (13. rujna 2016.).

[2]Marco Bardazzi, „La profeziadimenticata di Ratzinger sulfuturo della Chiesa”, La Stampa, 18. veljače 2013., na:  http://www.lastampa.it/2013/02/18/vaticaninsider/ita/vaticano/la-profezia-dimenticata-di-ratzinger-sul-futuro-della-chiesa-vAg79bFRBPcXwaVznUshbN/pagina.html,  (13. rujna 2016.).

[3]Franz Jägerstätter, Pisma i zapisi iz zatvora, Verbum, Split, 2021., 248.

[4] T(homas) E(dward) Bridgett, Life of Blessed John Fisher, Burns & Oates, London, 1890., 336.

[5] Raffaello Uboldi, Vita di Papa Wojtyla narratacome da luistesso, Rizzoli, Milano, 1983., 82-83.

[6] „Prije dolaska Kristova Crkva mora proći kroz posljednju kušnju koja će uzdrmati vjeru mnogih vjernika. Progonstvo što prati njezino putovanje na zemlji otkrit će ‘otajstvo bezakonja’ pod oblikom religijske obmane koja će ljudima nuditi prividno rješenje njihovih problema po cijenu otpada od istine. Vrhovna religijska obmana jest obmana Antikristova, to jest obmana jednoga pseudo-mesijanizma u kojem čovjek slavi sam sebe mjesto Boga i njegova Mesije koji je došao u tijelu.” (KKC, 188, br. 675).Izvor:Svjetlo riječi

Vijesti

ABRAHAMOVA VJERA (m. Natalia)

Published

on

“Kada se stvarno bojimo onoga što nam se sprema, On nas želi zaštititi. Kada nas đavao napada, Isus to shvaća kao osobni napad…”

______

Majka Natalija nam daje tri pouke koje je naučila iz priča iz Abrahamova života. Ovo su spoznaje koje svi možemo primijeniti na svoje živote. Ostala nagovore majke Natalije pogledajte među ostalim videozapisima stranice.

Prenosimo sadržaj Izdavačke kuće Kyrios.

Slava Isusu Kristu!

Continue Reading

Vijesti

Trivijalnost morala Masovnih Medija

Published

on

Dakle masovni mediji desenzibiliziraju, izokreću, i simplificiraju ljudsko razmišljanje; ali tu nije kraj!

Mediji također proizvodi napumpane emocionalne hiper-reakcije na trivijalne podražaje.

Nemoguće je preuveličati nesrazmjer između neke navodne uvrede ili (sporne) činjenice i reakcije koju Mediji proizvedu u svojem žaru za osuđivanjem.

U perverznoj verziji leptira koji izaziva oluju (iz teorije kaosa) očito se vjeruje da bilo koja primjedba o bilo kojoj temi koju bilo tko daje i koja može uvrijediti neku drugu osobu ili skupinu; treba tretirati kao nešto što izaziva katastrofalni rezultat – zbog toga je potrebno neograničene osuđivanje i kažnjavanje.

S jedne strane, ništa nije toliko trivijalno da ne bi dominiralo svijetom medijskih rasprava danima ili tjednima; ali s druge strane ne postoji tako ozbiljan moralni prijestup kojeg medije ne bi mogli ignorirati, prikrivati ili preoblikovati u pitanje žrtve, ili čak vrline.

Doslovno ništa nije pretrivijalno da ne bi postalo najvažnija stvar na svijetu. Možda nekoliko riječi poruke koje opskurni tinejđer pošalje na društvenoj mreži – a uskoro o njoj raspravljaju poglavari država, vladini službenici, bitni novinari, visoki akademici i milijuni drugih društvenih interakcija diljem svijeta.

Doslovno ništa nije pretrivijalno da ne bi dovelo do rulje, mržnje, sudskih slučajeva, kazni, namjernih financijskih uništavanja, otkaza, čak i zatvora.

S druga pak strane, ljude koji su sigurno učinili, i za koje sigurno znamo da su to učinili, užasna djela brutalnog nasilja se predstavlja kao žrtve, predstavlja ih se kao nekoga tko zaslužuje simpatije; ili su heroji, bore se za pravdu, ili su obični ljudi koje prestrogo osuđujemo…. ili što god mediji žele.

Navedena kombinacija otkriva krajnje zlo modernog morala kojeg održavaju masovni mediji.

To je život u svijetu bez Boga, svijetu moralnog relativizma bez poimanja objektivne istine. U Svijetu koji nije dokinuo moral, nego ga je iskorijenio i izokrenuo. Svijet u kojem je pitanje proporcija i stupnjevanja proizvoljno.

Svijet u kojem je Mnijenje zamijenilo Boga, a Mnijenje generiraju i proširuju bez prestanaka masovni mediji. (Katolik s dna kace – blog)

Continue Reading

Vijesti

Hodak: “Kad se luda masa zatalasa, pametnima nema spasa”…ni slogan nisu uspjeli smisliti!

Published

on

Jači smo od sudbine. Prvi smo u Europi po zalihama pitke vode. Imamo još uvijek najzdravije šume koje prekrivaju veliki dio teritorija. Imamo i prekrasno Jadransko more i tisuću otoka. Živimo u relativno zaštićenom klimatskom dijelu kugle zemaljske tako da nismo izloženi jakim vremenskim neprilikama kao npr.: sjever Europe ili Amerika.

Dakle, ono što su nam Bog i majka zemlja darovala još uvijek su naše najveće blago. Bože, kad si nam već dao najljepšu zemlju na svijetu, zašto nam nisi dao i najpametnije ljude koji bi znali ta prirodna i ljudska bogatstva za sve nas pretvoriti u raj na zemlji? No, imamo mi još ponešto. Dok na Siciliji i Calabriji mafija mjesecima planira kad i kako izrešetati auto državnog tužitelja, kod nas to ide munjevito. Još nije ni stupio na dužnost, a ono “tras, bum, Cile bum”.

Propucalo auto Ivana Turudića, glavnog državnog odvjetnika. Očito kod nas “demokracija” djeluje odmah i bez pogreške. U Reggio Calabria su time pomalo zatečeni. Moramo im hitno organizirati seminar na kojem će “demokrati” iz Hrvatske otkriti tajnu svoje efikasnosti. Kako smo prvi po zalihama vode, neka otkriju svijetu i tu “toplu vodu” kako djelotvorno dati tužiteljima na znanje da se i njih nešto pita. Da ne bi kasnije bilo “nismo znali”.

Dobri stari Oscar Wilde je jednom poručio: “Nikad ne radim ono što mi dužnost nalaže. Iz principa!”.

Iz Moskve se javio Robert Valdec. On je pomalo za “doma spreman” pa kaže: “Termin Stockholmski  sindrom dobiva novu dimenziju. Mogao bi se ubuduće zvati ‘hrvatski sindrom’. Eto, baš nas je krenulo. Oni protiv kojih smo ‘po šumama i gorama’ ratovali u Domovinskom ratu sada se spremaju počistiti sve domoljubno. Dobro je to nedavno analizirao i nogometni ‘selektor’ Dalić riječima: ‘Njima smeta Hrvatska, a od mene su napravili propalicu, lopova i neznalicu’. Mislim da su ipak pogriješili zemlju u koju misle ponovno zariti svoje krvave crvene pandže”.

Podsjećaju me na Muju i Hasu. Nose Mujo i Haso ormar na deseti kat. Kaže Mujo Hasi da ima jednu dobru i jednu lošu vijest: “Dobra je da smo već na devetom katu, a loša je smo pogriješili zgradu!”. I “oni” su “pucali” ne samo u pogrešni auto nego i u pogrešnu državu”.

Zamislite da je bio propucan auto Ingrid Antičević…

“Dugo su planirali…”, piše Ivan Hrstić i nastavlja: “Odoše i plan A, B i C u MP3”. Prevedeno u tri pi**e materine. Bez obzira na halabuku koju su podigli, novac i medije koji im poslušno služe, oni će “popušiti”. Već su se popeli svima na onu stvar. U stara dobra vremena kad mi je netko išao na jetra ja bi mu pozajmio nešto love i više ga nikad u životu ne bi vidio. Na žalost, pozajmljivanjem love više se ne možeš riješiti ovih današnjih ljevičara na čelu s popušenim predsjednikom.

Ima tu kod njih svega. Najviše ogorčenja. Tako se javila na fejsu Aurora Tarasic: “Imamo Hrvatsku koja naoružava srpsku vojsku. Jer policajcu koji je vraćen na posao, nakon što se je prijavio u srpsku vojsku, sigurno je vraćeno i oružje i značka. Bila bi sramota da srpska vojska ima golorukog vojnika – u Hrvatskoj”. Važno je da si Hrvati više ne dozvole ponovno biti “guske u magli”.

Metci u auto Ivana Turudića nasmijali su Nevenku Potočnjak. Ona “prosto ne može da veruje” pa poručuje: “Dosada se družio s mafijom i baš sada je ugrožen, timing, ja to ništ’ ne vjerujem. Gledala sam ja jako puno dobrih krimića…”. Nevenka očekuje nešto realnije od dva metka kojima je napucan auto glavnog državnog odvjetnika. Naravno, to nije napisala. Zamislite samo da je bio propucan auto npr.: ustavne sutkinje Ingrid Antičević Marinović ili suca Abramovića. Koja bi to priča bila. Cjelokupna ljevica bi odmah s transparentima istrčala na ulice u svim većim gradovima Hrvatske i ogorčeno protestirala tražeći zaštitu ljudskih prava.

Oscar Wilde je rekao: “Savjest i kukavičluk su ista stvar. Jedino što savjest bolje zvuči”.

Ni moto za izbore si nisu bili u stanju sami smisliti

Večernjak nakon 60 godina više ne kupujem redovno i svakodnevno ne čitam. Možda zbog toga što sam ih napokon “pročitao”. Listam subotnji Jutarnji i baš sam zaintrigiran zanimljivim tezama koje se u njemu mogu naći. Recimo, ova vezana uz propucani automobil Ivana Turudića: “Osim rekonstrukcije materijalnih tragova i forenzičkog dijela istrage, mnogo veći izazov bit će naći motiv”. Da, stvarno! Koji bi mogao biti motiv tog čina? Moji čitatelji sigurno neće dugo pogađati. Naime, ljevičarima nikada nije bio problem nekog “skinuti”. Kad se odlučio kandidirati za Glavnog državnog odvjetnika Turudić je od tog trenutka postao “meta” ljevičara.

Svi oni kreštavci koji halabuče od samog početka protiv tog imenovanja itekako imaju za to motiv. I da se razumijemo – nije motiv ono što javno iskazuju. To je tek krinka. Žestoko se na njega okomio i drug Zoran s Pantovčaka pa odmah najavio “rijeke pravde” koje bi nam ljevičari podarili. Ono što je očito i bitno je to da je jugo-komunjarska ekipa izborom Turudića definitivno izgubila nadzor nad represivnim aparatom. I sad se sasvim opravdano boje da će na naplatu stići niz afera koje su se godinama kiselile u ladicama Državnog odvjetništva. To su prave “rijeke pravde” koje dolaze i zato se treba pripremiti na “zanimljiva vremena”.

Čuvajte se nepisanih zakona. S pisanima je uvijek lakše….

Milanović smislio, a SDP-ovci s Grbinom sad ponavljaju k’o papagaji, ljevičarsku parolu “Rijeke pravde dolaze…”. Ni moto za izbore si nisu bili u stanju sami smisliti. A drug Predsjednik države, da bi pomogao “svojima”, mora čak kršiti Ustav jer bi inače ta famozna raspadnuta koalicija prošla na izborima k’o bos po trnju. Dakle, sad su na sceni famozne “Rijeke pravde”. Slične onima iz doba 8. maja 1945.g. Za sada te “rijeke” samo prijete, galame i glumataju.

Međutim, genijalni Tin Ujević je još davno napisao: “Kad se luda masa zatalasa, pametnima nema spasa”.

Milanović je ‘Deus ex machina’

Dobili smo napokon super političara. On može s lijevom rukom biti predsjednik države, a s desnom predsjednik vlade, možda i Sabora i svih sudova. Možda SDP-ova koalicija razmišlja da ga pošalje i na Euroviziju od 7. do 11.svibnja. Uostalom zna se da tko pjeva zlo ne misli! Osobito ako je on “Deus ex machina” koji će nas “rijekama pravde” daviti dok nas ne zadavi. Inače, “Deus ex machina” se koristi za opisivanje slučaja kada se pojavljuje neki nenadani vanjski element koji rješava određenu situaciju. Taj vanjski element ne prati nikakvu logiku, neočekivan je, a većinom i u potpunosti iracionalan.

Neki misle da je naš Zoki prešao Rubikon. I u pravu su. Svi koji su u “gabuli” čekaju da njihovim mukama dođe kraj na bilo koji makar i iracionalan način. Recimo, najbrže će se riješiti problemi penzića. Oni se najviše muče, ali se njihovim mukama barem nazire kraj! Malo će biti teže riješiti politiku i političare. Naime, politika je kao krava na krovu. Gledaš i čudiš se kako se govedo popelo tako visoko. U ovo izborno vrijeme ljevica je napokon došla, kartaški rečeno, na štih. Ne znaš jedino skupi li se na nekom skupu ili prosvjedu više ljutih ljevičara na čelu s Dalijom, Benčićkom ili Ankom Taritaš Mrak ili Nepalaca za Novu godinu. Evo što misli Dikobraz: “Ovo je hrabar potez koji Hrvatsku vraća na demokratski put. Natrag u demokraciju”. Do sada smo valjda lutali “po šumama i gorama”…

Zašto se govor političara zove iz-laganje. Naglasak je na laganju.

Dakle, “rijeke pravde” su zabrinute da je ugrožena demokracija. Stoga je naša dužnost da svi ustanemo (što ranije). Ljevičari podižu stisnutu šaku s palcem. Valjda jer im je srednji prst još uvijek prljav od revolucija. Poznati su kao zaštitnici demokracije, napose one socijaldemokratske u Njemačkoj ili komunističke nakon II. svjetskog rata. No, vratimo se mi našim recentnim događajima u Lijepoj našoj. Prošle su subote održana dva dijametralno različita skupa u Zagrebu. Protest stranke Možemo! s lijevim partnerima i sabor Domovinskog pokreta.

Neslužbeni, ali uvijek spremni medijski brojači sudionika na javnim skupovima ovaj su puta bili na muci. Gradom je prodefilirala tek šačica protestanata s transparentima dočim se u i ispred Lisinskog skupilo na saboru čak oko tri tisuće ljudi sa zastavama. Kako objasniti da su “rijeke pravde” više potočić, a “zatucana” stranka hit. Zato se uglavnom šutjelo o brojčanom nesrazmjeru, a u Jutarnjem je protestnom pohodu Možemo! posvećena cijela stranica s brojnim slikama dok je za sabor Domovinskog pokreta bio određen tek omanji komentar uz rub stranice.

Živimo u zemlji bez ijednog problema…

U njemu se svojim uvredljivim komentarom o saboru Domovinskog pokreta posebno istakao kao muha u čaši mlijeka Krešimir Žabec. Kaže naša Žaba kako na saboru nije bilo ni riječi o gospodarskim temama, “ali zato su svim govornicima bila puna usta plašenja nacije ugrozama koje prijete Hrvatskoj”. Stvarno su ti “Domovinci” smiješni ljudi. Živimo u zemlji bez ijednog problema i u idealno mirnom i stabilnom svijetu i vremenu. A oni, umjesto da pričaju o IT tehnologiji, putovanjima na Mars i robotizaciji, oni o problemima i manjkavostima u našem društvu.

Žabec je očito bio na krivom skupu. Trebao je otići na protestni skup Možemo! Tamo bi se sigurno osjećao bolje, onako u prirodnom okružju.
I tako dok nam Milanović kao najnoviji kuriozum nudi neku maglovitu “treću republiku”, Domovinski pokret je za sada dobro procijenio kako je ljudima već poprilično dosta dvovlašća HDZ ili SDP sa satelitima kao i njihovih k’o jaje jajetu sličnih politika te žele nešto treće – treći politički put. Otuda valjda i toliki interes ljudi da u tome sudjeluju. Po onome što se moglo čuti s govornice trebao bi to biti istodobno i povratak izvorima kao i putokaz drugačije, svjetlije i pravednije budućnosti. Bumo videli …

Još je stari Voltaire rekao da pametan čovjek nauči (o politici op.a.) puno stvari, ali vjeruje samo u jednu dočim budala nauči jednu stvar i vjeruje da ih zna deset.

U Večernjakovom “gafu tjedna” pojavio se ove subote jedan dobar komentar: “Ima po svijetu naroda koji teško žive, čiji je opstanak ugrožen ratom, klimom ili siromaštvom, ali malo tko toliko kukumiče nad svojom sudbinom kao vođe srpskog naroda – političari, ali i vjerski vođe. Ne prođe nikad mjesec dana, a da nas Vučić, Dodik, Pupovac, Mandić ili Porfirije ne podsjete na težak položaj Srba po “vascelom svetu” i pozovu narod na nekakvu mobilizaciju, a istovremeno su im usta puna floskula o miru, bratstvu, jedinstvu i tapšanja po ramenu kako oni nikada nisu, neće i ne bi nikoga napali, a to što većinu budžeta troše na bombe je šega…”.

Albert Camus je napisao: “Zao pas laje u mislima čak i onda kad šuti”.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved