Društvo
Vukovarsko Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskoga rata
Slika 1. Vukovarsko memorijalno groblje (mj)
17. studenoga – polaganje ruža i paljenje svijeća na grobovima poginulih i ubijenih branitelja Vukovara 1991.
Vukovarsko Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskoga rata
Svake godine 17. studenoga Udruga roditelja i obitelji zarobljenih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja “Vukovarske majke” i Savez udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja organiziraju polaganje ruža i paljenje svijeća na grobovima poginulih i ubijenih branitelja Vukovara 1991. godine (na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskoga rata u Vukovaru).
Udruga Hrvatska majka, u Vinkovcima je prva osnovana 12. listopada 1992. godine; je udruga koja je okupljala obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja u Republici Hrvatskoj s ciljem traženja nestalih hrvatskih branitelja.
Udruge “Vukovarske majke” i “Hrvatski feniks” tiskale su (1996) knjigu “Gdje su naši najmiliji” u kojoj su navedena imena 2.622 osobe za kojima se traga te fotografije zarobljenih i nasilno odvedenih. Udruga roditelja i obitelji zarobljenih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja “Vukovarske majke” još potražuje 932 nestale osobe.
U Zagrebu su pred sjedištem UNPROFOR-a, na Selskoj cesti, majke poginulih i nestalih podigle zid („Zid bola“) od crvenih (nada) i crnih (smrt) cigla da skrenu pozornost bezosjećajnoj međunarodnoj zajednici da je u Hrvatskoj ubijeno i nestalo više od 13.600 hrvatskih građana.
Kršene su sve norme Međunarodnoga prava, ali međunarodna zajednica nije poduzela ništa, nije kaznila agresora (Srbiju) što je bila dužna napraviti temeljem međunarodnoga prava!
U Republici Hrvatskoj je od 1991. godine otkriveno više od 150 masovnih te više od 1.300 pojedinačnih grobnica u kojima su pronađeni i ekshumirani posmrtni ostaci 5.135 osoba, a završno identificirani te sahranjeni posmrtni ostaci 4.225 žrtava. U Republici Hrvatskoj još uvijek se traga za 1.508 nestalih osoba kao i za posmrtnim ostatcima 414 poginule osobe (ukupno 1.922 nerasvijetljene sudbine).
Broj poginulih civila u Vukovaru još nije točno utvrđen (nažalost, pitanje je hoće li ikada biti). Navode se različiti podatci: 1.100 osoba (Davor Marijan), 1.350 (Glavni sanitetski stožer RH). Broj ranjenih civila bio je nešto manji od 2.500.
Na području Vukovarsko-srijemske županije otkriveno je 56 masovnih i više stotina pojedinačnih grobnica. Pronađeni su i ekshumirani posmrtni ostaci 2.074 žrtve od kojih su završno identificirani i dostojno sahranjeni posmrtni ostaci 1.846 hrvatskih branitelja i civila.
Uprava za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja još uvijek traga za 1.922 osobe, od kojih je 481 nestala i stradala na području Vukovarsko-srijemske županije. Ključni mehanizam za pronalazak nestalih hrvatskih branitelja i civila jest puna suradnja Republike Srbije u otkrivanju informacija o njihovoj sudbini. Republika Srbija ne želi surađivati, otkriti informacije o nestalim (ubijenima) hrvatskim braniteljima i civilima koji su ubijeni u Srbiji, ali i u Hrvatskoj.
Na Ovčari su nađeni posmrtni ostatci 200 osoba koje su odvedene iz vukovarske bolnice, a za 66 osoba se ne zna gdje su posmrtni ostatci jer Srbija ne želi otkriti što se dogodilo s tim osobama. Također nema podataka o pojedinačnim zločinima koji su se dogodili nakon ulaska JNA i paravojnih postrojbi u vukovarsku bolnicu.
U “Borovo Commercu” je 1991. bio odjel vukovarske ratne bolnice. Kada su JNA i četničke paravojne postrojbe ušle u “Borovo Commerce” na odjelu je bilo 200 (250) ranjenika te oko 1.000 civila. JNA i četnici su ubili 51 osobu u Borovu Naselju, 115 ih odvele u Srbiju, a ostatak (oko 1.000 ljudi) u Dalj gdje su ispitivani, selekcionirani i ubijani. One koje nisu ubili zatočili su u koncentracijske logore, jedan dio zatočenika je deportitran u Hrvatsku, dio je razmijenjen, a nekima se gubi trag.
U „Veleprometu“ je ubijeno 100 osoba, a 700 osoba je odvedeno (i ubijeno) ili im se gubi svaki trag!
Branitelji i civili Mitnice predali su se jedinicama JNA. Jedan branitelj je ubijen u Srijemskoj Mitrovici. Jedan civil je nestao nakon predaje kod novog groblja, a jedan u Šidu. Ostali su razmijenjeni. Dok su trajali pregovori branitelja s Mitnice, nekoliko branitelja je ubijeno, a nekoliko odvedeno u nepoznatom smjeru i ne zna se njihova sudbina.
Izjava bojnika Ivana Grujića (Večernji list, 4. ožujka. 1996.): “Beograd ima identifikacijske medicinske protokole o ubijenima, odnosno pokojnima koje tražimo s područja istočne Slavonije, čak i iz zapadne Slavonije i Banovine. Identificirali su 1.400 osoba, a imaju podatke i o 300 neidentificiranih. Prema Daytonskom sporazumu trebalo je riješiti pitanje odvedenih (nestalih), ali se to nije dogodilo jer Srbija odbija suradnju.”
Republika Srbija ne želi dati informacije o sudbini odvedenih (nestalih) branitelja i civila. Također, ni lokalni Srbi koji su bili svjedoci odvođenja, maltretiranja i ubijanja Hrvata ne žele kazati gdje su pokopani.
Nisu nestali, odvedeni su i ubijeni!
U Vukovarskom Borovu Naselju 2016. godine otkriven je spomenik odvedenima (nestalima za koje se ne zna gdje su, živi ili mrtvi) u Domovinskome ratu. To je mjesto gdje majke, supruge, očevi i djeca nestalih mogu doći, pomoliti se i zapaliti svijeće.
Međunarodna zajednica formalno daje podršku, ali osim nekorisnih izjava nije ništa napravila da se rasvijetli sudbina odvedenih (nestalih) osoba i da se zločinci primjereno kazne. Republika Hrvatska (vlast) ne čini dovoljno u potrazi za nestalima.
Izvori:
- Serijal Eduarda Galića i Dominika Galića. Heroji Vukovara.
- Lučić, Ivo. 2017. Vukovarska bolnica Svjetionik u povijesnim olujama hrvatskog istoka Vukovar hospital a Lighthousein Historic Stormof Eastern Croatia. Hrvatska liječnička komora. Hrvatski institut za povijest. Zagreb.
- Vukovarske majke. 1996. Gdje su naši najmiliji (drugo, dopunjeno izdanje). „Hrvatski feniks“. Zagreb.
Hebrang, Andrija. 2013. Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku. Udruga hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990. – 1991. Ogranak Matice hrvatske u Zadru. Zagreb – Zadar.
Dr. Marko Jukić
Društvo
SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske
Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.
O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.
Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.
Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.
Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.
Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.
Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».
Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.
Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.
Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.
U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.
U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.
Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.
DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA
KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.
Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.
Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a
Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.
Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.
Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:
https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/
Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar
Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a
DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA
KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom
Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)
Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.
Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.
Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.
Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.
U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.
Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.
O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.
Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.
Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.
12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.
Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.
U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.
Dr. Marko Jukić
-
Vijesti6 dana ago
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
-
Vijesti2 tjedna ago
Fra Josip Marcelić: ŠTO JE RUACH? Duh Sveti u povijesti spasenja
-
Vijesti13 sati ago
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
-
Vijesti2 dana ago
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
-
Vijesti3 tjedna ago
DANAS Prvi put misa zadušnica za žrtve komunističkih zločina u Zagrebu
-
Vijesti1 tjedan ago
DEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
-
Vijesti3 tjedna ago
Izložba “Tamo gdje su moji korijeni”
-
Vijesti3 tjedna ago
Kad zakon postane teror, otpor postaje obaveza: Što komunizam ima s pobačajem, Metuzalemom i potopom!