Vijesti

Z. Meter: NOGOMET U SLUŽBI GEOPOLITIKE: kontrola i raspirivanje strasti

Published

2 godine ago

27 prosinca, 2022

Koliko ubrzano raste eskalacija svjedoči i tekst britanskog medija The Times u kojem je po prvi put visokopozicionirani general Robert Megowan priznao sudjelovanje „kraljevskih marinaca u tajnim operacijama u Ukrajini“. Komandosi su bili uključeni u „diskretne operacije“ i izvršavali su zadatke u „vrlo osjetljivom okružju“

I dok su globalne elite posljednjih dana i tjedana interes javnosti fokusirale na svjetsko nogometno prvenstvo u Katru, u pozadini privida nogometom ostvarenog jedinstva (kako u stvarnosti djeluje umjetni slogan „nogomet povezuje ljude“ možemo vidjeti na primjerima od Balkana do Latinske Amerike prateći tamošnje društvene mreže prepune mržnje i zavisti) odvija se istinski globalni rat. Negdje već oružjem (Ukrajina), negdje „zveckanjem“ oružja (Azija, Indo-pacifik, Bliski istok), a negdje „samo“ ekonomskim i trgovinskim prijetnjama i „podmetanjem nogu“ konkurentima gdje i kada se god to može (Europa, Afrika) – piše Zoran Meter u Geopolitika.news.

Da nije istinskog uživanja u ljepoti nogometne igre (koju ponekad ubijaju „obogaljeni“ nogometni suci koji sude ključne utakmice a da nisu u stanju ni trčati) i identifikacije navijača i čitavih nacija sa svojim herojima na zelenom terenu i osjećaja koji to pruža, nogomet bi već odavno trebao biti vrijedan prezira – jer su ga u svoja čvrsta kliješta uzeli svjetski moćnici, komercijalizirali ga, ispolitizirali i ideologizirali (u Hrvatskoj su to npr. rasprave oko toga koje ćemo pjesme smjeti pjevati a koje ne na dočeku naše reprezentacije – kao da je to egzistencijalno pitanje i da drugih i važnijih problema u društvu nemna!) do neviđenih razmjera i učinili moćnim instrumentom svojih interesa.

Osim basnoslovnog novca koji se okreće pred očima nogometnom igrom začaranih milijardi ljudi od kojih se golema većina inače muči kako preživjeti tekući mjesec a često i samo dan, kroz nogomet se vješto manipulira i njihovim osjećajima. Tako se strasti raspiruju kada i gdje je to moćnicima u interesu, i obratno – smiruje ih se (opet kada to njima treba) plemenitim parolama o nekakvoj globalnoj ljubavi i toleranciji, gdje svi jedni drugima želimo samo mir i dobro. Protiv ovog zadnjeg, naravno, nitko normalan ne bi imao ništa kada bi bilo motivirano iskrenošću tj. istinskom ljubavlju za čovjeka. Ali toga na Zemlji nema niti će ikada biti. Iako tome treba težiti – ali iskreno, a ne „s figom u džepu“.

I Velikoj Britaniji se „crno piše“

Ali, kako ne bi bilo zabune – kada govorim o milijardama zabrinutih i osiromašenih ne mislim tu isključivo na „crnu“ Afriku i zemlje tzv. Trećeg svijeta. Ima toga sve više i kod nas i u našoj blizini, ali bome i kod onih gdje je to do prije koji mjesec bilo potpuno nezamislivo, poput Njemačke i(li) Velike Britanije.

Kad smo kod ove potonje, američki Bloomberg prošli tjedan upozorava na vrlo loše ekonomsko i socijalno stanje u Ujedinjenom Kraljevstvu. „Realne plaće padaju dok inflacija nastavlja dobivati na zamahu. To dodatno ograničava proračun mnogih kućanstava, poglavito usred predbožićne kupovine”, kazao je Joe Staton, direktor strategije za klijente u GfK-u, u izvješću objavljenom u petak, navodi Bloomberg.

Bank of England podigla je stope devet puta tijekom prošle godine i namjerava nastaviti pooštravati uvjete kako bi obuzdala inflaciju, koja iznosi 10,7%, što je više od pet puta više od ciljanih 2%!

Veći troškovi zaduživanja povećat će pritisak na prihode kućanstava, nagrizajući štednju i smanjujući kupovnu moć, piše dalje ta utjecajna američka agencija.

Istodobno isti medij u svom drugom članku ukazuje na jedan drugi paradoks i navodi kako se, usprkos golemim i neviđenim sankcijama, „ruski proračunski suficit više nego učetverostručio u studenom usprkos odljevu sredstava zbog sukoba u Ukrajini“ (za vojne potrebe). Zabilježen je još jedan mjesec poboljšanja, uglavnom zbog dividendi i nepredviđenog poreza koje je isplatio Gazprom (koji je, usprkos smanjenju isporuka plina zaradio enormnu i rekordnu zaradu te ga je po prvi put ruska vlada primorala na spomenuta proračunska davanja), piše Bloomberg (https://www.bloomberg.com/news/articles/2022-12-12/russian-budget-surplus-more-than-quadruples-on-energy-cash-spike).

„Proračunski višak dosegao je 557 milijardi rubalja (9 milijardi dolara) u prvih 11 mjeseci ove godine, objavilo je u ponedjeljak Ministarstvo financija, u usporedbi sa 128,4 milijarde rubalja prijavljenih u razdoblju od siječnja do listopada. Prihodi od nafte i plina vrtoglavo rastu, već premašujući godišnji cilj u prvih 11 mjeseci.“ – navodi Bloomberg.

Europska unija u sve većim problemima

I dok i Englezi i Rusi „igraju svoje igre“, nas u Hrvatskoj ipak više mora zabrinjavati ono što se događa u Europskoj uniji: i po pitanju energetike, i po pitanju ekonomije odnosno socijale. A stvari ni u jednom od tih segmenata nikako ne stoje dobro. Ako i postoje planovi („zelena tranzicija“ uz pomoć Sjeverne Afrike i njenih resursa, EU fond suverenosti i sl.), oni su zakašnjeli bilo u smislu provedbe, bilo u smislu donošenja, a „vatrogasne“, ali i strateške mjere je potrebno donositi žurno. Jer više nije „5 do 12“, već je „12 i 5“!

Uza sve probleme, sigurnosne (rat u Ukrajini) i ekonomske (inflacija, zatvaranja tvrtki, energetska kriza), pojavio se i još jedan – onaj vezan uz američki kontroverzni Zakon o smanjenju inflacije prema kojem će američke “zelene” tvrtke poput proizvođača električnih vozila dobiti subvencije i porezne olakšice u ukupnom iznosu od 369 milijardi dolara. Taj zakon, dakle, neposredno prijeti ubrzanom odljevu kapitala i investicija iz EU preko Atlantika tj. deindustrijalizaciji (Hrvatska tu može biti relativno mirna, mi smo već davno sami sebe deindustrijalizirali, prodavši ili uništivši sve što je u tom smislu vrijedilo, naivno vjerujući u uslužne djelatnosti koje bi nam svima trebale osigurati blagodat, koja, međutim, nikako ne dolazi, a sada će to biti i još teže), zbog čega u EU nastaje prava panika.

Američki zakon stupa na snagu već za 15-ak dana (s Novom godinom) i Washington ga, sada je to već jasno – ne namjerava prilagođavati interesima EU. Zbog toga pojedine članice EU već i same pribjegavaju protekcionističkim mjerama (blaži izraz za to su subvencije) za svoje velike tvrtke (industrije), poput Njemačke. To je izazvalo brojne kritike država EU upućene Berlinu, smatrajući kako njemačka vlada ulaže golema financijska sredstva primarno za zaštitu svojih tvrtki dok će „ostatak“ EU sve dublje tonuti u probleme. Zato i nije čudo da se i Francuska zdušno bori za državne subvencije kao nužni instrument, a prije nekoliko dana na isti se potez – subvencioniranje tvrtki ograničavanjem cijena na plin i električnu energiju – priključila i Češka, pravdajući ga pokušajem sprječavanja nekonkurentnosti svojih izvoznih tvrtki u odnosu na one njemačke.

Svetogrđe

Rekli bismo: prava „blasfemija“ s gledišta promotora liberalnih i globalističkih ideologija temeljenih na slobodnom tržištu (kako ne bi bilo zabune, osobno sam uvijek bio i ostao za subvencioniranje u odnosu na potpunu liberalizaciju u kojoj velike ribe gutaju male – ostavljene bez ikakve zaštite tj. regulacije od strane države. To nas je i dovelo tu gdje jesmo, pa se postavlja pitanje čemu onda uopće i država? Valjda samo za isplate mirovina?).

O navedenom problemu EU 14. prosinca opširno piše i medij POLITICO

On navodi kako se EU složila da je potrebno pronaći novac za spas svoje industrije od SAD-a, ali i upozorava kako je konkretni plan akcije izazvao ozbiljno neslaganje među državama članicama.

„Što je najvažnije, čelnici EU će se fokusirati na raspravu o tome kako oblikovati paket subvencija bez nepravednog narušavanja „svetog jedinstvenog tržišta“ EU. Male zemlje se boje da će državna velikodušnost koristiti samo velikim zemljama poput Francuske i Njemačke, koje će moći umjetno poduprijeti svoje tvrtke nauštrb konkurenata iz siromašnijih država EU.“ – navodi POLITICO.

Medij upozorava kako bi i „izvan zajedničkog tržišta, utrka za subvencije također mogla postati globalna, razbijajući pokušaje da se stvore globalna trgovinska pravila i vraćajući se na zakon džungle“. Neki se boje da Francuska kreće na ovu vrstu utrke za subvencije… “Ako to počnemo činiti zajedno sa SAD-om, pridružit će se i treće zemlje i velika gospodarstva i svima će biti gore”, kazao je neimenovani visoki diplomat EU.

Ova rasprava zadire u samu bit Europske unije kao jedinstvenog ekonomskog tržišta: kada se suočite s velikim gospodarskim udarcem, koliko solidarnosti uistinu postoji među zemljama EU-a, pita se POLITICO.

Europska „Zimska groznica“

Ali zato su države EU u četvrtak solidarno dogovorile i deveti paket sankcija protiv Rusije. Tko zna, možda će ovaj konačno uspjeti slomiti Rusiju, nadaju se u Bruxellesu – ako prije toga ne slomi i samu Uniju. A nju upravo trese „zimska groznica“: zbog nedavnih hladnoća tj. dolaska „ruskog generala Mraza“ ubrzano je porasla potrošnja plina.

Prema informacijama dopisnika agencije Anadolu iz Gas Infrastucture Europe, popunjenost skladišta prirodnog plina diljem EU smanjena je u odnosu na prethodni mjesec zbog pristigle hladnoće.

Stopa popunjenosti skladišta plina u EU smanjila na 87,3 posto od 13. prosinca, a u Ujedinjenom Kraljevstvu na 87,7 posto. Popunjenost skladišta u Njemačkoj, koja ima najveće skladišne kapacitete među zemljama EU, na dan 13. prosinca iznosila je 92,4 posto, u Italiji 87,2 posto, a u Francuskoj 88,1 posto. Najnižu stopu popunjenosti skladišta prirodnog plina ima Latvija s 51,6 posto, dok Estonija, Finska, Grčka, Litva, Luksemburg, Malta, Slovenija i Irska nemaju skladišta prirodnog plina. Stopa popunjenosti skladišta plina u Ukrajini, s druge strane, kreće se na svega oko 28 posto.

Problemi su tim veći što, osim hladnoće, nedostaje i vjetra za vjetroelektrane, a prisutni su i problemi vezani uz rad atomski centrala.

Pa iako Ana Maria Jaller-Makarewicz, europska analitičarka u Institutu za energetsku ekonomiju i financijsku analizu (IEEFA) kaže da usprkos sve većoj potrošnji plina Europa za sada može upravljati procesom, dodaje i slijedeće: “Postoji rizik od prekida struje, ali to ovisi o tome koliko će zima biti oštra i o situaciji u pogonima za proizvodnju električne energije u npr. Francuskoj koja je bivši izvoznik električne energije. Trenutačno postoje problemi u proizvodnji električne energije zbog problema u nuklearnim elektranama.”

Nije se teško složiti što o tako „utješnim“ riječima misle europski vlasnici krupnog biznisa i industrijalci, i zašto im je miliji pogled s druge strane Atlantika gdje ovakvih energetskih problema nema i gdje je zato lakše poslovati.

Ako već ne ide s ekonomijom, možda će nam pomoći rat?

Početkom 20. stoljeća britanski pisac Norman Angell u svojoj je poznatoj knjizi „Velika zabluda“ rat nazvao zastarjelim zbog promjene svijeta uslijed ekonomskog napretka, brzog razvoja trgovine i ekonomske međuovisnosti država.

On je smatrao kako je rat postao skup i da više nema mogućnosti da se države obogate ratnim osvajanjima, da industrijski radnici više ne mogu biti eksploatirani poput seljaka, a da čak i male zemlje mogu dobro napredovati uvozom sirovina i prodajom roba na svjetskim tržištima. Između ekonomski međusobno ovisnih zemalja rat je također iznimno skup, smatrao je autor.

Međutim, vjerojatno dobronamjernog Angella ubrzo su demantirali Prvi i Drugi svjetski rat, ali ništa manje – i globalni procesi koji se odvijaju posljednjih mjeseci. Rusi su pokrenuli rat u Ukrajini (sigurno ne zbog namjere bogaćenja, barem ne dominantno); počeli su trgovinski ratovi između međusobno snažno ovisnih država (SAD-Kina, moguće i SAD-EU) s mogućnošću (kada je riječ o SAD-u i Kini) i prerastanja u klasični rat; eksploatirati se industrijske radnike u Europi možda i neće jer se upravo uništava industrija; a male zemlje neće imati što kupovati – bilo zbog nestašica bilo zbog nedostatka jeftinog novca na tržištu.

Drugim riječima, stvara se (a već je uvelike i stvoren) globalni kaos iz kojeg će neki izlaz željeti potražiti riskantnom igrom (vodeći se onom „tko ne riskira taj i ne profitira“): kako eskalacijom sigurnosnih napetosti diljem Zemlje, tako i pokretanjem novih ratova ili uvlačenjem u one postojeće. To je već provjerena, stara receptura – poglavito iz prvih dvaju svjetskih ratova. Ali problem je u tome što su sadašnje geopolitičke okolnosti potpuno drukčije i bez povijesnih presedana po pitanju pouzdane kalkulacije konačnog rezultata globalnog mega-sukoba, koji više nije pred nama – već je u tijeku!

Eskalacija ukrajinskog rata

Tko god da je planirao brzi završetak rata u Ukrajini (navodno ga nisu planirali samo Rusi, već je, prema mnogim analitičarima, uvođenjem neviđenih proturuskih sankcija taj rat također trebao već davno završiti i to porazom Rusije prije nego njegove posljedice ekonomski ozbiljno pogode i sam Zapad) – do toga nije došlo, a vjerojatno još dugo i neće.

Politička retorika o tome najbolje svjedoči, iako i dalje ima i tihih kontakata i isto takvih prijedloga, prije svega između američke i ruske strane, o tome na koji način najbezbolnije izići iz ukrajinske „slijepe ulice“.

Da je retorika sve oštrija svjedoče i prošlotjedne riječi britanskog ministra obrane Bena Wallace da će biti „otvoreniji“ za opskrbu Ukrajine oružjem dalekog dometa ako Rusija nastavi gađati civilna područja (info Reuters).

Naime, Moskva i zapad se ne slažu oko toga što je to civilna infrastruktura, pa tako Rusi energetsku i prometnu infrastrukturu smatraju objektima „dvojne namjene“, čijim se blagodatima (el. energijom, mostovima, željeznicom) koristi i ukrajinska vojska i tamošnja vojna industrija pri tom podsjećajući kako je upravo to isto govorio i NATO pravdajući bombardiranja takve infrastrukture Miloševićeve SR Jugoslavije 1999.; dok Zapad napade ruskih raketa na infrastrukturne objekte smatra udarom na civile kojima se onemogućuje struja, grijanje, i td.

S obzirom da ruski napadi na ukrajinsku elektroenergetsku infrastrukturu ne prestaju (onu kritičnu prometnu, poput mostova i tunela, ruska vojska još, iz samo Moskvi znanog razloga ne napada), jasno je onda i da može doći i do isporuka još suvremenijeg oružja Kijevu kojim bi on mogao gađati dublje u ruski teritorij – kako upozorava Wallace.

O tome upravo razmišlja i američki Pentagon, navodeći mogućnost isporuka Ukrajini svojih najsuvremenijih protuzračnih sustava „Patriot“. Glasnogovornik ruskog predsjednika Dmitrij Peskov odmah je kazao kako će ti sustavi tada postati legitimna meta ruske vojske, dok mu je iz Pentagona odgovoreno kako „nije Rusija ta koja će SAD-u govoriti što će i kome isporučivati“. Da nije opasno, ovakva prepucavanja dužnosnika dviju vojnih velesila izgledala bi komično, poput zavađene školske djece a ne ozbiljnih ljudi koji odlučuju o sudbini svijeta u doslovnom smislu te riječi.

Prvo priznanje: britanski komandosi sudjelovali u operacijama u Ukrajini

Koliko ubrzano raste eskalacija svjedoči i tekst britanskog medija The Times od 13. prosinca pod naslovom „Royal Marines deployed on „high-risk covert operations“ in Ukraine“ u kojem je po prvi put visokopozicionirani general Robert Megowan priznao sudjelovanje „kraljevskih marinaca u tajnim operacijama u Ukrajini“. Komandosi su bili uključeni u „diskretne operacije“ i izvršavali su zadatke u „vrlo osjetljivom okružju“, kazao je general-pukovnik Magowan – zamjenik načelnika Stožera britanske vojske i bivši šefa Kraljevskih marinaca. Njihove misije bile su „visoke razine političkog i vojnog rizika“.

S druge strane američki NBC News prošli tjedan piše kako Pentagon razmišlja o slanju američkih vojnika u Ukrajinu. Navodno bi se tu radilo o „jednoznamenkastom broju“ potrebnom za osiguranje američkih građana koji već djeluju u toj zemlji, ali to obično tako počinje. Jedni dolaze da bi zaštitili one koji su već tamo, zatim dolaze drugi da bi zaštitili one koji štite one prve i td. Spirala se u takvim uvjetima ubrzano vrti prema intervenciji. Nije teško pretpostaviti što bi to značilo na ukrajinskom bojnom polju. Definitivno bi dovelo do Trećeg svjetskog rata sa svim njegovim posljedicama koje svi žele izbjeći. Zato i nije čudo da je predsjednik Joe Biden ubrzo nakon objave tih vijesti odbacio mogućnost bilo kakve operacionalizacije planova koji bi vodili u smjeru slanja američkih vojnika u Ukrajinu.

Jer i bez toga stanje postaje sve kritičnije, poglavito nakon nedavnih prvih ukrajinskih napada dronovima na ruske aerodrome na kojima su bazirani strateški vojni zrakoplovi. O rizicima takvih napada pisao je 6. prosinca i Bloobmberg u svom članku po nazivom „Attacs on Russia Test the Limits of US-Ukraine Alliance“ od 6. prosinca.

„… Tijekom cijelog sukoba, Ukrajina je suptilno ispitivala granice tolerancije Washingtona prema agresiji, dok Washington želi jamstva da te taktike neće dovesti do rata punih razmjera, što je Biden odlučan izbjeći“, piše Bloomberg. Pri tom podsjeća da su „američki obavještajci ovog ljeta saznali da su ukrajinski operativci ubili kćer“ Aleksandra Dugina, Dariju, kraj Moskve, i da su „strateški javno objavili svoje nalaze, očito kako bi obeshrabrili Kijev da se (tako nešto više) ne ponovi“.

Washington je preko Bidena jasno dao do znanja da mu sprječavanje vojnog sukoba s Rusijom nije ništa manje važno od pomoći Ukrajini. U Kijevu se čini da su strahovi od eskalacije isprazni dok se zemlja bori za preživljavanje. Za Bidena bi lančana reakcija koja bi dovela do izravne američke intervencije i sveopćeg rata bila katastrofalna.“ – navodi Bloomberg u svom tekstu i zaključuje kako bi „za Zelenskog ulazak Amerike u sukob najvjerojatnije značio spas Ukrajine“.

Biden mirotvorac?

Za sve pobornike eskalacije ukrajinskog rata i želje da ga se okonča „bacanjem Rusije na koljena“, bilo bi dobro postaviti pitanje što će se dogoditi ako, npr., zbog napada na ruske strateške aerodrome Moskva do krajnosti radikalizira svoje vojne operacije uvođenjem novih tipova naoružanja (ne nužno nuklearnih) i ruska vojska počne koristiti strategiju ratovanja sličnu „spaljenoj zemlji“ tj. onu iza koje ostaje samo prah i pepeo? Jer tada se više ne bi govorilo samo o uništenoj ukrajinskoj energetskoj infrastrukturi. Hoće li se onda morati, osim Wallaceovih dalekometnih raketa i američkih Patriota primjenjivati i nešto puno ozbiljnije za kažnjavanje Rusije, i ako da – što?

Biden se opet pokazao kao racionalan i suzdržan, kao što je bio i po pitanju nedavnog kritičnog događaja s padom ukrajinske rakete na susjedno pogranično selo u Poljskoj i gdje su svi istog trenutka optužili Rusiju, a mnogi i zatražili vojnu reakciju NATO saveza. Biden je tada jednom rečenicom smirio strasti i ušutkao i političare i medije na zapadu koji su tražili oštar protuodgovor – dokazavši da je sposoban upravljati krizom. Samo je pitanje jdo kada bi Biden mogao iskazivati suzdržanost u slučaju da Rusija eskalira sukob zbog poteza Zapada i Kijeva koje ona smatra eskalacijom i prelaskom ruskih „crvenih crta“? Eskalacijom, koju upravo najavljuju i visokopozicionirani ukrajinski generali navodeći kako će nastaviti s napadima na ruske snage i teritorij i u Novoj godini, sve dok se ruska vojska ne povuče na granice, prema nekima od njih na one do 24. veljače, a prema drugima. do kolovoza 1991. (s poluotokom Krimom u ukrajinskom sastavu).

Može li se ukrajinski rat uopće „zamrznuti“?

Kako su i jedan i drugi zahtjev po Moskvu posve nerealni i kako ona ovih dana naglašava da će Kijev prije pregovora morati prihvatiti „novu realnost“ tj. činjenicu da je Rusija i službeno anektirala četiri nove ukrajinske regije u svoj sastav – vidljivo je koliko je nastala situacija eksplozivna i koliko je iz nje zapravo teško pronaći racionalan izlaz. Osim, eventualno, kroz „zamrzavanje“ stanja na terenu (prema korejskom modelu) prema novouspostavljenim „državnim granicama“.

Moskva će definitivno željeti staviti pod nadzor još i preostali dio Donbasa (tzv. DNR) koji je još uvijek pod kontrolom Kijeva (Avdievka, Bahmut, Soledar, Slovjansk, Kramatorsk) nakon čega će sigurno biti spremnija za pregovore. Međutim, puno je teže takvu spremnost očekivati od Kijeva, koji bi morao prihvatiti gubitak novih teritorija uz plaćenu tako visoku cijenu. Zato mu Zapad mora ponuditi još više nego što mu je dao sada (a dao mu je jako puno, i bez te pomoći Ukrajina bi već davno bila poražena). Morat će mu dati dodatnu dugoročnu, golemu financijsku pomoć za obnovu i integraciju u EU (ona o članstvu u NATO savezu već je završena priča i od toga još dugo neće biti ništa).

Zato se nekakva opcija sa „zamrzavanjem“ stanja čini i najrealnijom ukoliko bi se željelo krenuti u smjeru mirnog rješenja ukrajinskog sukoba.

Iako bi, prema mom mišljenju, to „zamrzavanje“, barem u istoj mjeri kao i za Kijev, predstavljalo poraz i Putinove politike prema Ukrajini i planiranih ciljeva prije pokretanja invazije (iako su oni, upravo zbog opreza oko mogućeg razvoja situacije, od samog početka bili nejasni, maskirani u čudne formulacije o „demilitarizaciji“ i „denacifikaciji“ koje se mogu tumačiti različito).

Moskva bi ovu, sada već svima očito – loše isplaniranu vojnu avanturu baziranu na posve pogrešnim obavještajnim procjenama – ruskoj javnosti čak i dulje vrijeme mogla pravdati dobivenim novim teritorijima i spasom tamošnjeg ruskog ili proruskog stanovništva. Ali prije ili kasnije morala bi priznati kako je cijena za takvo postignuće bila previsoka. Osim u slučaju, da što prije i što bezbolnije i uspješnije završi proces svog potpunog geopolitičkog, geoekonomskog i geoenergetskog preusmjeravanja sa Zapada na Istok – u Aziju, ili pak da Zapad propadne prije same Rusije. I jedno i drugo iz sadašnje perspektive po Moskvu izgleda prilično daleko.

Zato će Moskva, prije pristanka bilo kakvog „zamrzavanja“ ukrajinskog rata, nedvojbeno, poput Kijeva, od tog istog Zapada tražiti i pojedine olakšice u smjeru buduće ruske uloge u globalnim gospodarskim (prije svega energetskim) tokovima.

Osim toga smatra kako rat ovakvog intenziteta, kakvog sada vodi u Ukrajini, Rusija može voditi još dugo, dok istodobno, u ekonomskom smislu i zapadu „gori pod nogama“. Time mu, kako smatra Moskva, možda prestane biti u interesu rusko dugotrajno vojno iscrpljivanje na ukrajinskim bojišnicama jer i po njega postaje preskupo u smislu beskonačne vojne ali i sve veće financijske pomoći Kijevu da bi Ukrajina kao država uopće i mogla funkcionirati. Zato će se, smatra ona, konačno i moći razgovarati o međusobnim sigurnosnim jamstvima Rusije i Zapada – što je bio i glavni ruski cilj prije pokretanja invazije.

Upravo će o svim navedenim elementima ovisiti i time će se procjenjivati (ne)uspjeh Putinove vojne kampanje u Ukrajini, a ne o nikakvim novim izgubljenim ili dobivenim teritorijima.

Oni su u sadašnjoj globalnoj geopolitičkoj bitci posve nebitni. Možda je, s određenim povijesnim odmakom nešto većim od jednog stoljeća, spomenuti britanski pisac Norman Angell u tom smislu ipak bio u pravu.

Autor: Zoran Meter/Geopolitika.news

Vijesti

ŠOKANTNO! Giorgia Meloni: Budućnost kontinenta ne će pisati neizabrani birokrati u Bruxellesu nego građani i vođe, koji ih slušaju

Published

7 sati ago

31 ožujka, 2025

Igor Matić

Dok elite iz Bruxellesa šute ili prijete, Giorgia Meloni progovara – i to jasno i bez ustručavanja. U ovom eksplozivnom videu donosimo ključne trenutke i šokantne izjave talijanske premijerke Meloni, koja otvoreno staje uz američkog senatora JD Vancea i raskrinkava dekadenciju EU birokracije, izdaju suvereniteta i nametanje woke ideologije.

Je li ovo početak europske obnove? Ili kraj stare, potrošene unije bez duše?
Meloni poziva na povratak vrijednosti koje su nekoć činile Europu velikom: vjera, obitelj, identitet i sloboda govora.
………………………………………
Pojam ” EU-elita”
Izraz „EU-elita“ koristi se često u kritičkom, pa i polemičkom kontekstu, osobito u političkim analizama, govorima euroskeptika ili konzervativnih komentatora. Taj izraz obuhvaća ljude koji danas imaju ključnu političku, administrativnu, financijsku i medijsku moć unutar Europske unije – ne samo u institucijama EU, nego i u najutjecajnijim državama članicama.

Tko su te elite konkretno?

To su ljudi na vrhu sljedećih struktura:

Institucije EU-a

Europska komisija (npr. Ursula von der Leyen – predsjednica EK)

Europski parlament (npr. Roberta Metsola – predsjednica Parlamenta)

Europsko vijeće (npr. Charles Michel – predsjednik)

Glavni povjerenici i visoki dužnosnici (npr. Kaja Kallas – visoki predstavnik za vanjsku politiku)

Nacionalne političke elite
Političari država članica koji aktivno oblikuju EU-politike, osobito iz:

Njemačke (npr. Olaf Scholz, Annalena Baerbock)

Francuske (npr. Emmanuel Macron)

Nizozemske, Belgije, Italije…

Visoka birokracija i administracija
Neizabrani, ali moćni ljudi u europskoj administraciji (tzv. “Bruxelleska birokracija”), uključujući generalne direktore, savjetnike i pravnike koji kreiraju nacrte zakona i politika.
Korporativni i financijski akteri
Predstavnici velikih lobističkih ureda u Bruxellesu

Direktorati u financijskim institucijama koje utječu na EU politiku (npr. Europska središnja banka – Christine Lagarde)

Multinacionalne kompanije koje preko lobiranja oblikuju zakonodavstvo

5. Medijske i intelektualne elite
Glavni urednici i novinari velikih europskih medija koji oblikuju javno mnijenje (npr. Politico Europe, Der Spiegel, Le Monde, The Guardian)

Utjecajni think tankovi i akademske mreže bliske institucijama EU (npr. Bruegel, European Council on Foreign Relations)

Imaju li te elite ime i prezime?
Da – mnoge od njih svakako imaju konkretna imena i prezimena. Iako pojam “elite” zvuči apstraktno, u stvarnosti se odnosi na sasvim stvarne osobe koje:

donose odluke (političari),
oblikuju zakonodavstvo (birokrati),
usmjeravaju ekonomske tokove (bankari i korporativni lideri),
i oblikuju narativ (medijski i intelektualni akteri).

U tom smislu, kada netko kaže „EU elite“, to nije anonimna masa, već:
određeni političari (npr. Macron, von der Leyen),
određeni birokrati (npr. Didier Reynders, povjerenik za pravosuđe),
određeni bankari (npr. Lagarde),
određeni lobisti i aktivisti.

Je li vrijeme da Europa povrati svoju dušu?

Pakt Meloni–JD Vance i nova konzervativna osovina
Kritika Bruxellesa, masovne migracije i ideološkog nasilja
Sukob između stare elite i suverenističkog bloka
Što znači “civilizacijsko savezništvo” Zapada danas?

Talita Orešković, yt kanal MarsoniaNews

Vijesti

H. Hitrec: Osim Koalicije voljnih postoji i koalicija mrzovoljnih. Hoće li hrvatski jezik izumrijeti!?

Published

8 sati ago

31 ožujka, 2025

Igor Matić

Kišni prošli tjedan, vlažan i ljigav, moje životinje depresivne, pitaju kada će proljeće i zašto ga ljudi ne mogu dozvati jednostavnim pomicanjem kazaljka na satu kao što čine s vremenom u ovo doba godine. Ma ništa ljudi ne pomiču, gluposti su to, kažem im, izlazi sunce kada ono hoće i zalazi kada želi, znaju to ptice i pijetlovi (i oni ptice ali trkačice), znaju čak i ljudi, ali se ljudi prave važnima. Gospodari vremena. A nisu u stanju gospodariti ni sami sobom ni planetom, pa im vrijeme istječe. I njemu, planetu, i njima.

I tako mi, neraspoloženi, gledamo kroz prozor i slušamo huk potoka, kojemu nedostaje još samo desetak centimetara do trenutka kada će se preliti. U subotu ujutro proglasio sam izvanredno stanje, Toru objesio oko vrata kutiju s prvom pomoći, a Maku vrećicu s mačjom hranom i soli na rep.

U nedjelju još huči, ali je bolje. Čitamo novine i vidimo da može biti i puno gore – neka gospođa iz europskih struktura dijeli savjete kako preživjeti 72 sata nakon velike frke, valjda ratne i slične. Što poslije tih 72 sata, nije rečeno. Kažem životinjama da je naš scenarij ovaj: Tor će pojesti Maka, a ja Tora. Ne kuže moj humor, a nisu jedini, izbjegavaju me neko vrijeme. Ipak, velim ozbiljno, geosituacija je gadna, i nemojte mi o Trumpu, kojega Mak simpatizira samo zato što je narančast kao i komični Neron iz Washingtona, a taj je u kratko vrijeme gotovo rusificirao SAD, zavidan i nadalje drugu svojemu moskovskom Kaliguli, koji je doduše imao više vremena za stvaranje autokratskog režima, kontrolu medija i čišćenje protivnika. Zato Neron mora raditi brzo, izvršnim naredbama, odnosno dekretima, tako kaubojski silovito da je već doveo do nama poznatoga stanja, zvanoga šutnja. U ovom slučaju američka šutnja. Pa je dosadanji navodni svjetionik slobode naglo potamnio, lađe koje su se prema njegovu svjetlu neoprezno orijentirale udaraju o hridine očaja, ne pomažu im ni radijski uređaji, jer ih je Neron isključio. Slobodna Europa ugašena, na radost Kaligule. Ostavljena na cjedilu, još više ili manje slobodna Europa pokušava se dovinuti kako preživjeti bez Velikoga brata, vadi svoje pištolje, ali usporedo i pomalo uplašeno nastoji uvjeriti šerifa da ga i dalje drži saveznikom. Nekada davno, u jednom trenutku srednjega vijeka, sudbina Europe visila je o tankoj niti, a ta se nit zvala Karlo Debeli. Sada visi o nekoliko tankih niti a ni jedna nije Karlo. Traži se Karlo. Nije dobro.

Da nema Milanovića, još bismo se i mi zabrinuli. On onako ležerno i blagoglagoljivo, infantilno bajkovito ismijava sve koji misle da su stvari ozbiljne a nisu, kaže, leti radije u Crnu Goru i ondje izvalja toliko toga da ni pas s maslom ne bi pojeo, ni bliža mu povijest (Konavle) nije poznata, ali jest bliska, mirna i blistava budućnost. A nije jedini iz Hrvatske i u Hrvatskoj koji relativizira očito, a očito je da bi slom Ukrajine otvorio nove apetite ne samo ruske, nego i srbijanske, klasične. Kako mi u Hrvatskoj možemo pomoći braći srbijanskoj u ovom trenutku kada još čekaju rasplet ruske agresije na Ukrajinu i pripremaju možda svoju? Eto ovako recimo: produžimo mi Hrvati! koncesiju nekoj „našoj“ televiziji u rukama kragujevačkoga vlasnika.“ Nacionalnu“ koncesiju. Sjajno. Upozoravaju me, međutim, da se to već dogodilo nedavnih dana, usprkos tomu što je ta nova a u biti po prirodi stara televizijska kuća u prošlim godinama, neizravno pa ponekad i izravno, pokazivala srdačne osjećaje koje bi netko mogao nazvati protuhrvatskim, s nježnim animozitetima prema hrvatskim braniteljima, recimo. A vremena su teška i zgusnuta, te bi kada postanu još težima opisana naša čuvena tolerantnost, da ne velim glupost, mogla postati sigurnosnom ugrozom. Baš tako.

Svakakva se čuda događaju kod nas i oko nas – osim Koalicije voljnih postoji i koalicija mrzovoljnih, osobito onih s različitih tjeralica. Pa kako ne mogu gdje bi htjeli, likovi s Wanted tjeralica tjeraju mak na konac i rugaju se, posjećuju jedni druge i smiju se, malo u Moskvu i iz Moskve, malo u Jeruzalem i drugdje, lete bez problema i slijeću, za neke se ne zna ni gdje su napokon sletjeli, kao za Dodika koji u Izraelu sjedne pokraj Netanyahua, na snimci se vidi da ovaj nema ništa protiv, ali dolazi netko iz protokola i uljudno zamoli Milorada da ustane i ode. Valjda neki protokolarni povjesničar, koji zna što je bilo u vrijeme Nedića i uopće duhovnih otaca Miloševića, Vučića i Dodika.

Kad sam već kod toga što je bilo, moram zabilježiti u Hrvatskim kronikama i opću narodnu (da ne velim općenarodnu) čak prosvjednu pomamu za hipodromskim koncertom Marka Thompsona. „Pa dobro“, pita me mačak Mak, „kakav je to lik? Jel dolazi k nama iz Vatikana, ili odakle?“ „Kakve su to gluposti“, srdim se, „nije on Papa, nego običan čovjek iz naroda, iz Čavoglava, a ne iz Rima.“ „Pa kako on može napuniti Hipodrom, malo je to čudno“, mudruje Mak. U pomoć mu priskače Tor, i on grozno neobaviješten, pa iz neznanja nabraja ovako: prvo Ivan Pavao, pa Benedikt i sada Marko, jer je Franjo spriječen. Izbacio sam životinje na dvorište, ne će oni meni tako, neškolovane zvijeri, brkati lončiće. Nakon dva sata mijaukanja i lajanja pustio sam ih opet u kuću, hladni im je zrak razbistrio misli i počeli postavljati razumnija pitanja. „Dobro, kaj nije u Zagrebu na vlasti Možemo!“, reče Mak, „pa kak oni to daju Thompsonu cijelu livadu uz Savu? Kaj nisu ti možemovci revolucionarni hiperljevičari, da ne kažem hipoljevičari?“ „Jesu“, velim, „ali dolaze lokalni izbori i nema toga što ne će učiniti da ostanu, da se prikažu tolerantnim i prema groznoj nacionalističkoj poludesnici i domoljubnoj desnici uopće, to jest prema hrvatskom narodu i lakovjernim purgerima, te će potonji, odavno kolebljivi, opet nasjesti, kao što nasjedaju od početka stoljeća, ovako ili onako… A ima tu i jedna caka koju nitko nije opazio: lokalni su izbori u svibnju, ako se ne varam, a hipodromski koncert početkom srpnja, je li. Pa ako Možemo nedajbože pobijedi na zagrebačkim, mogao! bi svršetkom lipnja reći da se koncert otkazuje iz humanitarnih ili sličnih razloga, da su se konji pobunili jer nemaju gdje trčati, da u GUP-u nije predviđen Thompsonov koncert. Samo nagađam. Vjerojatno je to nemoguć scenarij, izbili bi neredi, ipak se radi o svjetskom rekordu. Možda bi organizatori u krajnjoj nevolji dopustili zamjenski koncert, recimo s Darom Bubamarom.“

Bubamare bi Zagreb mogao angažirati i za središnju proslavu 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva, ako je uopće predviđena. Ako i nije, postoji opravdanje: godine Gospodnje 925. Zagreb je bio nevažno malo naselje preko puta Hipodroma, ispod Medvednice, na dva brežuljka a ne na sedam, pa, znači, središnja treba biti na jugu, gdje je i nastala hrvatska država u peterokutu Nin-Bijaći-Klis-Solin-Knin. Onodobni Zagrepčani bijahu vjerojatno neutralni u vrijeme kada se Tomislav uputio u Slavoniju da otjera Mađare, čak sam u romanu Rex Croatorum (još pišem) vrlo neugodno ironizirao – da je Tomislav poslao delegaciju, što bismo danas rekli, u Zagreb, a Zagrepčani rekli da se ne bi htjeli miješati. Pametni dečki, znali su da će kad-tad biti orbanizirani, vidjeli su kartu velike Mađarske na Zoltanovu sedlu.

Previše sam se bavio Zagrebom, još samo ovo: jako mi se svidio nedjeljni životni novinski razgovor s Puntijarom – zagrebačka kronika, u stvari, od 16. do 21. stoljeća, s detaljima izvan gastronomskih okvira, podatcima koji ni nama Zagrepčanima nisu baš bili poznati, recimo o hotelu Palača Croatia, poslije samo Palasu. Svašta čovjek nauči čitajući novine, i ne kažem to maliciozno, štoviše: ako pročitate samo subotnja i nedjeljna izdanja naših dnevnih novina, možete štošta naučiti o bližoj i davnijoj povijesti, o umjetnostima itd. (Gdje drugdje možete naći, primjerice, do sada uglavnom nepoznate podatke o antiboljševičkoj internacionali, iz pera povjesničara Ivana Tepeša?). I tu je (možda se ponavljam) budućnost novinstva i novinarstva, u opširnijim feljtonističko-esejističkim i analitičkim formama, što na paradoksalan način vodi prema modernoj inačici starih narodnih čitaonica iz vremena Hrvatskoga preporoda. Jer, u svemu drugom novine se jednostavno ne mogu natjecati s drugim medijima i pametnim telefonima, koji u (pre)kratkim tekstovima i sličicama imaju prednost, ali njihova površnost zaglupljuje i može odvesti u lažne sfere. Sve do adolescentnih emotikona, koji dovode i do tragedija – eto smo vidjeli (jesmo li) sjajnu britansku seriju Adolescencija, s vrlo, vrlo mladim glumcem koji bi mogao predavati glumu na Akademiji.

Ne mislim samo na zagrebačku ili koju drugu domaću. Ima zagrebačka dva ili tri odlična profesora, nakon što je ne baš davno imala dva ili tri nikakva, a ostali sjajni. Što se to događa, ne znam, ali malo sam žalostan, posebno kada vidim mlade feminizirane dečke i pitam se tko će igrati muškarce u klasicima. Sam Bog zna da volim kazalište, ili da sam ga volio. Kada me je majka prvi put odvela na kazališnu predstavu, bio sam toliko zatravljen da tri dana nisam mogao hodati, mislili su da imam dječju paralizu. Sada se teško odlučujem, primjerice na kakav dramski komad u zgb HNK, gdje s vremena na vrijeme ima zločina nad teatrom, ali ne i kazne, pa sam opet paraliziran.

O jeziku, rode…

Čitam u novinama o jeziku, o tome hoće li hrvatski jezik izumrijeti. U naslovu se govori o izumrlom „dalmatinskom jeziku“, čijim bi stopama mogao poći hrvatski. Neupućeni naš čitatelj možda je zaključio da se u Dalmaciji govorilo jezikom koji nije hrvatski, nego neki drugi, dalmatinski. I krivo bi zaključio. Jezik kojim se služilo romansko stanovništvo nepovezanih gradova uz obalu i na otocima u ranom srednjem vijeku (ponegdje i nadalje) nikako se ne može nazvati dalmatinskim, nego eventualno dalmatoromanskim, odnosno sirovijom inačicom profinjenoga latinskog jezika. Osim toga, Dalmacija je velik prostor, koji su nastavali pretežito Hrvati i govorili svojim jezikom. Ulazili su pomalo u latinske gradove, preuzimali ih (papa Aleksandar III. u Zadru 1199. dočekan hrvatskim pjesmama) i tako dalje do Marulića, oca hrvatske književnosti – književnosti na čakavskom narječju hrvatskoga jezika, koje bi narječje nevježe možda nazvali dalmatinskim jezikom, kao što neki opet pokušavaju. Ne postoji (osim u neobvezujućem kolokvijalnom izričaju) kajkavski jezik, ni čakavski jezik ni štokavski jezik, ni zagorski, ni slavonski ni lički, tek jedan i po svemu jedinstven hrvatski jezik. Koji ne će izumrijeti. U svim je ratovima pobijedio, ako je koju bitku izgubio, brzo se vraćao na bojišnicu. Amen.

Hrvoje Hitrec/HKV

Vijesti

Preselio sam svoju obitelj dalje od tradicionalne latinske mise…

Published

12 sati ago

31 ožujka, 2025

Igor Matić

Moja supruga, djeca i ja živjeli smo više od dva sata od najbliže tradicionalne latinske mise, koja se održavala u 8:00 ujutro, u velikom gradu – prema standardima Saskatchewana. Dolazak tamo je bio težak, ali smo se trudili dolaziti često.

S godinama su ti pokušaji postajali sve opterećujući. Cijene goriva smetaju – hotelski računi, kad je potrebno, još više. Djeca su mrzila ići u grad. Vikend je uvijek bio pucan, a cijeli tjedan proveden na oporavku. I mislim da smo moja žena i ja oduvijek imali dvogodišnjaka koji putuje smireno poput bijesnog jazavca zarobljenog u kavezu uz glazbu Taylor Swift. Ipak, pokušali smo. Za bogate ili siromašne. Za razum ili psihički slom.

Kroz ovo vrijeme vidjeli smo i čuli sve, iz svih izvora, pokrivajući sve aspekte. Razgovori. Homilije. knjige. SMS poruke. Osobni razgovori. Sve samo ne san u stilu svetog Josipa. I poruka je bila dosljedna: Približite se TLM-u.

“Morate prisustvovati tradicionalnoj latinskoj misi.”

“Približi se što bliže jednom, Bog će osigurati ostalo.”

“Vaša će djeca izgubiti katoličku vjeru ako to ne učinite.”

“Bog te poziva da to učiniš. Očito je!”

“Kako ne želiš prinijeti ovu žrtvu? Nije li misa vrijedna toga?”

Nije da nas je trebalo uvjeravati da pokušamo takav potez. Vjerujem da je TLM dio našeg katoličkog prava po rođenju – kao drugačija religija od one s kojom sam ja odrastao. Ljepota, svetost, misterij i istina prožimaju se svuda. Ne šteti ni odsutnost pjesmica Dana Schuttea, djevojaka s oltara i propovjedničkih Molitvi vjernika.

Pokušali smo se pomaknuti. Gotovo desetljeće, zapravo. Ali uvijek se nešto ispriječilo. Kao da su šanse bile protiv nas. Često smo smatrali da je to naša krivnja, da je Božja volja jasna i da je nismo dovoljno herojski slijedili.

Zapravo, jednostavno rješenje za približavanje TLM-u bilo je sve samo ne jednostavno. Financijski, to bi bio strašan udarac. Gdje bih radio? Je li bilo mudro postati učitelj na zamjeni i gladovati nekoliko godina dok ne dobijem ugovor za puno radno vrijeme? Također, naša prodaja kuće bi nas potopila. Kuće u malom gradu Saskatchewanu prodaju se za djelić cijene bilo čega u blizini grada. Imajte na umu da sam rekao blizu grada. Uvijek smo odbijali živjeti u pravom gradu. To bi nas ubilo. Mi smo ljudi sa sela skroz. Ali dok sam ispitivao cijene, shvatio sam da bi površine u blizini grada mogle biti pristupačne… ako prodamo dijete ili troje. Ni naši najstroži kritičari nisu zagovarali da je to volja Božja, barem ne nama u lice.

Ipak, godinama smo se i dalje trudili da to uspije. Razgovori za posao. Pretrage nekretnina. Sesije drobljenja brojeva. Bebe. Devetnice. Frustracije. Suze. Više beba — nisam sigurna kako to što imaju bebe pomaže, ali slatke su. Svojoj sam ženi govorio: “Znam da nam je odgovor ispred nosa! Samo ga još ne možemo vidjeti.” Bog često tako djeluje u mom životu. Gledam u punu vrećicu brašna i praznu posudu za kruh i žalim se: “Gospode, gladan sam! Zašto me nikad ne opskrbiš? Zašto skrivaš odgovore?”

On je pružio.

Prošla godina imala je jedan od onih rijetkih životnih trenutaka u kojima sve dolazi na svoje mjesto, besprijekorno, u rekordnom roku i s neodoljivim osjećajem mira. Zaposlili su me za savršen učiteljski posao sa sjajnim šefom – posao za koji još uvijek ne mogu vjerovati da ga imam. Iskrcali smo se na dvanaest prekrasnih, pristupačnih jutara šume, vrtova, hokejaških terena, garaža i otvorenih polja, tik uz vrhunsko lovište i kratku vožnju do bogate rupe za lovište. Nevjerojatno, ovo je mjesto imalo obitelj u blizini—savršeno za našu djecu. Prodaja kuća prošla je bez problema. Bog je imao svoj prst na svakom koraku. Selidba je bila naporna i stresna, ali veliki blagoslov.

Postojao je samo jedan problem.

Lokacija je bila dalje od TLM-a. Zašto? Jer smo preuzeli obiteljsku zemlju od mojih roditelja. Domaćinstvo Millette zadržat će svoje ime, iako je sada pod novim, manje kompetentnim vlasništvom. Mogao bih satima pričati o prednostima ovog poteza, ali za sada ću naglasiti jednu stvar: sada živimo tri sata udaljeni od tradicionalne latinske mise.

Otkrivamo da je dolazak do TLM-a teži nego ikad. Poteškoće i troškovi smještaja i putovanja su veliki. Ove zime imali smo četiri mjeseca pauze između pohađanja TLM-a. Tjedni vremena s temperaturom ispod 40 stupnjeva, paklene mećave, zaleđene ceste, problemi s vozilima i, kad se vrijeme konačno sredilo, bolesna djeca, držali su nas blizu kuće. Rekao bih da će biti lakše prisustvovati ovog ljeta, ali dolazi nova beba i, pa, znate kako to ide – ali su slatki. Ukratko, naš preseljenje je bio blagoslov, osim osiromašenog liturgijskog života.

Može li Bog zapravo htjeti da se mlada katolička obitelj preseli dalje od TLM-a? I to obitelj koja toliko voli ovu misu? Nemoguće, zar ne? Sigurno je da je naš potez bio samo slabost s moje strane, uzrokovana nedostatkom hrabrosti, hrabrosti i vjere, s mojom djecom osuđenom da završe u paklu, ili barem osuđenom da izdrže paklenu glazbu na lokalnoj misi.

Treba istaknuti dvije stvari. Prvo, potrebno je odmaknuti se i ispitati širu sliku. Sada ne razumijem trenutno stanje Katoličke crkve. Ne shvaćam kako je Tradicija anatema, a banalni liturgijski bumerizam obavezan – ostavljajući pitanje nedjeljnih obveza za sada po strani. Ne shvaćam kako će nam moj lokalni biskup ovog ljeta odbiti tradicionalno krštenje – “Možeš ići drugdje” – kao da natjerati moju ženu da putuje tako daleko odmah nakon poroda nije žalosno i psihotično. Ne razumijem kako se nekoliko starijih ljudi može držati mise koja je potpuno propala u njihovoj župi, dok su moja djeca prisiljena prigrliti njezino samonametnuto uništenje. Ne razumijem ništa od ovoga. Zašto, Bože, zašto?

Ostaje činjenica da većina katolika ne prisustvuje, ili čak ne može, prisustvovati tradicionalnoj latinskoj misi. Zahvaljujući vatikanskim slamanjima TLM-a, to je jednostavna igra brojeva. Na Zemlji postoje milijarde ljudi sa stotinama milijuna katolika. Postoje što, samo stotine tradicionalnih svećenika? Žetve je mnogo, a radnika premalo. Tradicionalni svećenici ne mogu biti posvuda. Zemlja je veliko, ogromno mjesto. Na primjer, najbliži svećenik FSSP udaljen je tri sata od mene — i nije dobrodošao u mojoj vlastitoj biskupiji — dok je najbliži svećenik SSPX udaljen osam sati. Takve udaljenosti, za neke daleko veće, uobičajena su stvarnost za mnoge katolike diljem svijeta.

Čak i za mjesta koja imaju TLM, uvijek postoji problem prenapučenosti i ozbiljnih neugodnosti. Zamislite da se morate pojaviti 45 minuta ranije na poslijepodnevnoj misi u centru grada prepunom kriminala samo da shvatite da, budući da nema mjesta u gostionici, vaša obitelj mora gledati misu na ekranu u podrumu crkve. Poznajem obitelji u blizini TLM-a koje su prestale pohađati jednostavno zbog pogoršanja i ekstremnih neugodnosti koje uzrokuje.

Štoviše, koliko još do ozbiljnijeg napada na TLM-ove? Mislite li da je sada situacija strašna? Siguran sam da bi neki grabljivi vukovi u Vatikanu rado odgovorili: “Mislite da je ovo loše? Pričekajte moje pivo…” Zamislite da iskorijenite svoju obitelj, prigrlite život u siromaštvu i teškoćama, sve kako biste bili blizu TLM-a, a onda vam se ova misa iznenada izvuče ispod glave? Ovo su tragična vremena puna neizvjesnosti. Činjenica je da, ako se netko pridržava osnovne razboritosti, TLM-ovi jednostavno nisu mogući za previše katolika.

Sve to dovodi do moje konačne točke: Bog nije čudovište.

Moja žena i ja uvijek se mučimo s pitanjem kako preživjeti bez tradicionalne latinske mise. Više od toga, kako napredujemo? Kako možemo odgajati svece? Osporavam tvrdnju da svi katolici dobre vjere moraju prisustvovati TLM-u ili riskirati svoje spasenje. Svakako mislim da bi svi katolici trebali prisustvovati TLM-u i čak se žrtvovati da bi prisustvovali. Ali ako žrtve postanu nerazumne, može li se reći da takvi katolici gotovo sigurno neće moći živjeti svetim životom? Da je svetost samo za nekolicinu favoriziranih na temelju lokacije? Pripisati ovo Bogu znači učiniti Ga čudovištem.

Mogu tvrditi čistog uma i mirna srca da je Bog doveo našu obitelj da se preseli tu gdje jesmo, unatoč velikoj udaljenosti od TLM-a. Vjerujem da Bog nije neko zlobno božanstvo. On će se pobrinuti za nas, ako ostanemo vjerni, i dovesti nas do svetosti. Bit će to težak križ za nositi. Onaj koji ne možemo nositi sami. Ali On nas neće napustiti.

Do tada, molite se za sve, uključujući i moju djecu, koja trpe u rukama ove moderne Crkve milosrđa.

Dan Millette/OnePeterFive

Dan Millette je suprug i otac petero djece. Predaje u Saskatchewanu, Kanada. Millette je diplomiralo na Our Lady Seat of Wisdom College u Ontariju i ima diplomu magistra umjetnosti iz teologije na koledžu Holy Apostles College u Connecticutu. Njegov osobni blog je bravestthing.com.