Connect with us

Vijesti

Z. Mršić: Bez lebensrauma nema života. Populizam kao pošast ili blagodat?

Published

on

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. To je ovaj put europski populizam. U Europi se stalno osnivaju nove stranke, koje kapitalistički mediji pripravno krste „populističkim“. Taj se izraz rabi pogrdno.

On bi trebao učiniti neprihvatljivim stranke, kojima se taj izraz pridjeva pa bi ih trebao uniziti pred biračima. Osnivanje novih stranaka uzelo je maha otkad su se u životu i u politici pokazale teške posljedice zlokobne pretvorbe Europske zajednice (naroda) u Europsku uniju, kojom svjetski kapital izravno upravlja iz Bruxellesa, a neizravno iz Washingtona.

Ako se riječ „populizam“ pravo prevede kao narodnjaštvo i ako se tako rabi, pokuda se sama od sebe pretvara u pohvalu. Pravo narodnjaštvo prvo se pojavilo u Rusiji u jeku upravne preobrazbe, koju je pokrenuo veliki car Aleksandar II. (1855.-1881.), koji je preuzeo prijestol usred teškog poraza Rusije u Krimskom ratu (1853.-1856.). (Car Nikola I. preminuo je 18. veljače 1855. godine od jada zbog stanja na bojištima, a Aleksandar II. preuzeo je prijestol 2. ožujka. Mirovni sporazum, koji je za Rusiju bio iznimno štetan potpisan je u Parizu 30. ožujka 1856. godine.) Nakon što je ukinuo kmetstvo 1861. godine Aleksandar II. Osloboditelj uveo je pokrajinske uprave, zemstva, kojima su upravljali trgovci i bogati vlasnici posjeda, na kojima više nisu radili kmetovi, nego siromašni seljaci.

Međutim, seljaštvo je unatoč upravnoj preobrazbi bilo napušteno i zapušteno. Ruski pokret Narodnjaka (народники, narodniki, populisti) išao je za obnovom sela temeljem jačanja uvriježenih ruskih seoskih zemljišnih općina. (Cara-reformatora Aleksandra II. ubili su komunisti 1881. godine. U neuspjelom napadu 1887. godine na Aleksandra III. (1881.-1894.), sina i nasljednika Aleksandra II., sudjelovao je Lenjinov brat Aleksandar, koji je za to bio obješen.)

Rusko narodnjaštvo bio je jedan u nizu pokreta za preobrazbu Rusije. Prvi i to nasilnički pokret za preobrazbu ruskog političkog sustava utemeljili su časnici carske vojske, ponajviše iz carske straže. To su bili decembristi ili dekabristi, koji su napravili neuspio državni udarac 1825. godine. Pokretač državnog udara Pavel Pestel bio je obješen s četvoricom suurotnika. Poslije neuspjeha udarca 1825. godine predvodnici pokreta za preobrazbu ruskog političkog sustava postali su pisci i filozofi, ali su i oni zagovarali uporabu nasilja. Stvoreno je štovanje „bombe i revolvera“.

Ruska inteligencija je bez provjere preuzimala zapadne pomodarske političke zamisli. Prvo je na red došlo hegelijanstvo, jer je Georg Friedrich Hegel (1771.-1831.) smatrao, da je pruski politički sustav vrhunac uspona „duha“ ili vrhunac u razvitku svjetske političke misli. Ubrzo su na red došli nihilizam i anarhizam. [Mihail Bakunjin (1814.-1876.) je smatrao, da postoji „stvaralačka potreba da se sve razori“.] Uslijedilo je kultno preuzimanje darvinizma. Konačno, u Rusiji je poslije nastanka pokreta Narodnjaka došlo do preuzimanja marksizma i to u velikom strahopoštovanju prema „znanstvenom“ pristupu Karla Marxa (1818.-1883.). Rusi su preuzeli marksizam kad su ga Nijemci i ostali zapadnoeuropski narodi već bili napustili.

Svi glavni pobornici preuzetih europskih zamisli smatrali su, da pojedinci nisu važni i bitni te da je bitan samo narod. To su posebice smatrali narodnjaci, koji su se iz velikih gradova bili razišli po selima diljem Rusije. Oni su jedini živjeli s narodom i jedini nisu bili zagovaratelji revolucije. Oni su smatrali da je preobrazba političkog sustava bolje sredstvo poboljšanja stanja naroda od revolucije. To je pokazala vladavina Aleksandra II. Narodnjaštvo je bilo jedinim izvornim pokretom u Rusiji. [Nasuprot narodnjacima, decembristi su bili ruski časnici, koji su s carem Aleksandrom I. (1801.-1825.) bili u Parizu i koji su se ondje nadahnuli prevratničkim zamislima, jer su vidjeli političku zajednicu mnogo napredniju od Rusije.]

Jedna od prvih stranaka, koje su bile ocrnjene kao „populističke“ bio je francuski Narodni front (čelo), koji je 1972. godine osnovao Jean-Marie Le Pen. Stranku je od 2012. godine vodila Marine Le Pen, koja je 2018. godine stranku preimenovala u Narodno okupljanje i koja je predsjedanje strankom 2022. godine prepustila Jordanu Bardelli, koji je tad imao 26 godina. Marine Le Pen bila je predsjednica kluba zastupnika svoje stranke u Narodnoj skupštini u Parizu, u kojoj je Narodno okupljanje bilo najjačom oporbenom strankom. Bardella je član Europskog parlamenta, u kojemu Narodno okupljanje ima 30 zastupnika od 81 francuskog zastupnika. Stranka Emmanuela Macrona Preporod na izborima 9. lipnja ove godine dobila je samo 13 europskih sjedala. Zato je predsjednik Macron raspisao nove izbore za Narodnu skupštinu za 30. lipnja i 7. srpnja ove godine.

Narodno okupljanje se je oduvijek protivilo useljavanju. Ono zagovara ozbiljno smanjenje zakonitog useljavanja i zaštitu francuske istovjetnosti (identiteta). Okupljanje se protivi francuskom vojnom upletanju u Afriku i francuskom sudjelovanju u Ratu za Ukrajinu. Okupljanje zagovara političku preobrazbu Europske unije i promjenu njezina političkog sustava. U novije vrijeme Okupljanje uistinu vodi nacionalnu, narodnu, sveopću francusku politiku.

Okupljanje nije sve donedavno – uz francuski izborni sustav u dva kola – moglo ostvariti dobar domaći izborni učinak. Međutim, pod predsjednikom Macronom došlo je do potpunog sloma i predsjedničkog sustava, koji je general Charles de Gaulle uspostavio 1959. godine, kako bi Francusku oslobodio nevolja dotadašnjeg parlamentarnoga sustava. Možda je domaća francuska politička pozornica postala dovoljno otvorenom i za domaći, a ne samo za europski uspjeh Okupljanja? Je li i Francuzima dosta političke zbrke?

U Španjolskoj je prva novija stranka Vox (lat. glas) utemeljena 2013. godine. Vox je narodna konzervativna stranka, koja je otprve proglašena desničarskom i krajnje desnom. Program stranke tražio je ponovno usredištenje vlasti u Madridu i promjenu španjolskog ustava, kako bi se ukinula područna samouprava i raspustile područne skupštine. Vox se je prvo iskušao na područnim izborima u Andaluziji i dobio 11 % glasova birača s 12 sjedala u pokrajinskoj skupštini od 109 sjedala te time okončao španjolski stranački sustav, u kojemu nije bilo ni krajnjih lijevih ni krajnjih desnih stranaka.

Vox je na općim izborima u travnju 2019. godine dobio prva sjedala u Zastupničkom domu u Madridu. Na novim izborima u studenomu iste godine Vox je dobio 52 sjedala u Zastupničkom domu i postao trećom najvećom strankom u njemu. Međutim, Vox je na izborima 2023. godine izgubio 19 sjedala u Zastupničkom domu. U novom sazivu Europskog parlamenta Vox ima 6 sjedala. (Vox je početna sredstva za djelovanje stranke dobio od dviju iranskih iseljeničkih udruga, koje se bore protiv sadašnje islamske vlasti u Iranu.)

Stranka Podemos (Možemo) utemeljena je 2014. godine, kako bi se borila protiv nejednakosti i potkupljivosti te protiv proračunske štednje, koja pogađa siromašne građane. Na izborima za Europski parlament 2014. godine Podemos je dobio 2 sjedala od 61 jednog španjolskog sjedala. Na općim izborima 2015. godine Podemos je dobio 8 % danih glasova i 69 od 350 sjedala u Zastupničkom domu. Na iznenadnim izborima u svibnju 2016. godine Podemos je sa svojim saveznicima dobio 13 % glasova i u Zastupničkom domu sam je imao 35 sjedala. U novom sazivu Europskog parlamenta Podemos ima 4 sjedala.

Katalonska stranka Zajedno za Kataloniju pokušala je 2016.-2017. godine Kataloniju odcijepiti od Španjolske nakon referenduma, održavanje kojega su poremetile središnje vlasti u Madridu. Predsjednik pokrajinske vlade Katalonije Carles Puigdemont, koji je bio i član Europskog parlamenta sklonio se u Belgiju, kako bi izbjegao uhićenje, iako je devetero njegovih suradnika bilo uhićeno i izvedeno pred sud. Kasnije su ti urotnici dobili oprost, ali Puigdemonta još čeka suđenje za veleizdaju.

[Piscu je nekadašnji ministar poljoprivrede Katalonije pripovijedao 1990. godine, da Katalonija ima 6 % španjolskog prostora, 16 % španjolskog pučanstva, 26 % španjolskoga domaćeg proizvoda i 36 % španjolskog izvoza. (Te brojeve matematičaru nije bilo teško upamtiti.) Ministar je rekao, da Katalonci pomno prate nastojanje Hrvata, da se odvoje od Jugoslavije. Očito je, da Katalonci smatraju, da su kao narod zakinuti u Španjolskoj, koja im ne dopušta stupanj samostalnosti, koji bi im nosio veće dobrobiti.

Od novijih talijanskih stranaka navest ću samo Ligu (prije Lega Nord ili Sjeverni savez za neovisnost Padanije ili pokrajine uz rijeku Po ili Pad, lat. Padus), koja je utemeljena 1989. godine kao savez šest pokrajinskih stranaka Sjeverne Italije. Liga je zagovarala preobrazbu Italije iz usredištene u saveznu državu, razdiobu financijske odgovornosti te davanje veće uloge pokrajinama, posebice sjevernim pokrajinama, jer su siromašne južne pokrajine trebale pomoć države. (Program Lige je oprečan programu Voxa.) Liga se protivila useljavanju i usredotočenju vlasti u Bruxelles.

Poslije izbora 2018. godine Liga je s pokretom Pet zvijezda napravila koalicijsku vladu, koju je vodio sprva nestranački čovjek Guiseppe Conte. Prvak Lige Matteo Salvini bio je potpredsjednik vlade i ministar prijevozne podloge. Salvini je i sad potpredsjednik vlade, koju vodi Giorgia Meloni i koja je predsjednica nove stranke Braća Italije. Liga je na izborima za Europski parlament ove godine dobila 9 % talijanskih glasova i ima 8 od 76 talijanskih sjedala. Liga je od 2014. godine u Europskom parlamentu imala 5 sjedala, a od 2019. godine 29 sjedala.

U Njemačkoj je u travnju 2013. godine utemeljena stranka Alternativa za Njemačku (Alternative für Deuschland – AfD), koja je učas bila proglašena krajnje desnom ili desničarskom populističkom strankom. AfD je sumnjičava prema Europskoj uniji, protivi se useljavanju u Njemačku, a njemačko pravosuđe je svrstava kao „moguću krajnju“ stranku. Stranka je bila okrivljena i za antisemitizam.

AfD je na saveznim izborima u jesen 2013. godine, samo pet mjeseci poslije svojeg utemeljenja, gotovo dosegnula izborni prag od 5 %. AfD je na izborima za Europski parlament 2014. godine dobila 7 od 96 njemačkih sjedala. Koncem 2017. godine AfD je bila zastupljena u 14 od 16 njemačkih državnih parlamenata. Na saveznim izborima 2017. godine AfD je dobila 94 sjedala i postala trećom najvećom strankom u Njemačkoj. Na izborima za Europski parlament 9. lipnja ove godine AfD je dobila 15 sjedala, a SDP, stranka saveznog kancelara Olafa Scholza, 14 sjedala.

Uspon stranke AfD praćen je navodno pomicanjem njezine politike udesno. Stranci AfD se prigovara, da zagovara njemačko narodnjaštvo, pučki nacionalizam, narodnjački konzervatizam, „protivislamizam“, sumnjičavost prema EU te posebice, da zagovara pružanje državne pomoći samo domaćem pučanstvom, a ne i useljenicima.

Spomenut ću nizozemsku Slobodarsku stranku (Partij voor de Vrijheid – PVV), koju krste nacionalističkom, desničarskom populističkom strankom. Od 2020. godine potpora PVV-u raste među biračima, zbog njezine protivuseljeničke politike. Poslije izbora 2023. godine PVV je najveća stranka u Predstavničkom domu. PVV zagovara administrativno pritvaranje nezakonitih doseljenika (bez suđenja), traži prisilnu integraciju i asimilaciju doseljenika te zabranu javne uporabe Kurana i zatvaranje džamija. PVV je iznimno sumnjičava prema Europskoj uniji. Predvodnik PVV-a Geert Wilders je poslije izbora 2023. godine odustao od zamisli o nizozemskom napuštanju Unije, kako bi se možda uključio u koalicijsku vladu.

Traženje zajedničkih značajki navedenih novoutemeljenih stranaka vodi do dvoga. Prvo, nove su stranke kao sredstvo razlučivanja od postojećih stranaka odabrale jedno od gorućih političkih pitanja svoje države. Drugo, gotovo sve stranke su se prvo iskušale i iskazale u područnoj politici. Izuzetak čini Podemos, koji je za svoju lijevu politiku na nesreću bio nadahnut osvajanjem vlasti Huga Chaveza (1999.-2013.) u Venezueli i Eva Moralesa (2006.-2019.) u Boliviji. Međutim, Chavez i Morales svoj politički uspjeh nisu temeljili na „lijevoj“ politici, nego na zastupanju dobrobiti domorodačkog pučanstva, što se mnogima činilo lijevom politikom.

Silom prilika mnoge od novih stranaka prve su uspjehe imale u područjima velikog usredotočenja useljenika, jer su kao goruće pitanje uzele ugrozu vlastitih naroda od doseljenog pučanstva. Od zaoštravanja useljeničkog pitanja posebnu korist imala je AfD, koja je iskoristila europsku useljeničku krizu 2015. godine, kad su milijuni doseljenika iz Sirije i preko Sirije smišljeno i nadzirano stizali na grčke i talijanske otoke.

Krivnju za nastanak useljeničke krize svakako snosi Europsko povjerenstvo, koje je ohrabrivalo dolazak useljenika i pojedinim zemljama nametalo prihvaćanje useljenika po svojem rasporedu. Europsko povjerenstvo je izdržavalo mnoštvo brodova i posada za prihvat useljenika na moru, koje su bile unajmile europske dobrotvorne udruge. Protuuseljenička politika u svojoj je biti oštra nacionalistička politika. Vezanje uz protuuseljeničku politiku mnoge je nove stranke samo od sebe učinilo područnim strankama. Te stranke teško sa sebe brišu tu mrlju.

Međutim, useljeničko pitanje koje desetljećima trese Europsku uniju ima svoje duboke korijene u depopulaciji, smanjenju pučanstva ili obezpučenju europskih zemalja. Europljani rađaju malo djece, a europsko poslovanje je tražilo i traži dodatne radnike. Europu bez useljavanja čeka neizbježna smrt, a useljavanje se ne može spriječiti ni uz najveći napor europskih političkih vlasti. Stoga je za Europu – a tako je i u Americi – rješenje u smišljenom i nadziranom useljavanju te posebice u integraciji (uključivanju u cjelinu) i u asimilaciji (upijanju) došljaka u domaće pučanstvo.

Došljaci bi svoju dosadašnju pripadnost narodu, rasi ili plemenu trebali zamijeniti pripadnošću životnom prostoru i novoj životnoj zajednici. Doseljenici bi radi samih sebe trebali ostaviti svoje zavičajne, mjesne ili endemne sustave uvjerenja i kao svoj sustav uvjerenja prigrliti odanost životnom zajedništvu na novom prostoru, na kojemu su se zatekli. Međutim, za takav postupak nitko doseljenicima ne pruža pomoć. To bi bio posao spomenutih i ostalih domovinskih, čistunskih i nacionalističkih stranaka, ali one tom poslu nisu dorasle. Novim strankama je lakše politički se razlučivati od postojećih vlasti i to samo u svrhu osvajanja vlasti, koje im ipak ne ide od ruke. Uključivanjem doseljenika u cjelinu ne bave se ni građanske dobrotvorne udruge.

(U vrijeme nekadašnje europske seobe naroda poslom uključivanja doseljenika u cjelinu i njihova sljubljivanja i ujednačivanja s domorodcima bavila se Crkva. Njezinim nastojanjem doseljenici su ostavili svoje plemenske bogove i pripadnost plemenima te prigrlile pripadnost prostoru. Došlo je do nenasilnog ujednačenja sustava uvjerenja, koje jamči ne samo mir, nego i razvitak cijele životne zajednice. Europa se je bila obnovila. Nova ujednačena Europa je s vremenom bar stvorila pravu svjetsku znanost, koja je utemeljena na motrenju, mjerenju i matematici, čime je zadužila cijelu vrstu.)

Dvojbu koja je izrečena u naslovu osvrta uklonio bih tako, što bih od ovog mjesta u osvrtu izostavljao riječ „populizam“ i rabio izraz „nove stranke“, koje se vjerojatno temelje na dobrim nakanama. Međutim, nove su stranke uglavnom pogrešno „nasađene“, kao kad se kvočka nasadi na ustajala jaja ili kad se u umjetno gnijezdo umetnu neoplođena jaja. Htio bih naglasiti, da za nove stranke ima pravog posla, ali da se one takvog posla ne prihvaćaju. Borba protiv useljavanja nije pravi posao za nove stranke.

Ako se pitanje premještanja svjetskog pučanstva motri s europskog stajališta, može se govoriti o useljavanju i o doseljenicima. Ipak, u svijetu se odvija prava seoba naroda. Tu je seobu omogućila globalizacija naše vrste, ali je seoba djelomice prouzročena teškim poremećajem klime, a djelomice neujednačenim ili neravnomjernim gospodarskim razvitkom u svijetu. Neuređen mnoštveni dolazak tuđeg pučanstva u Europu nosi Europi mnoge nevolje, ali nevolje drugim prostorima nosi odlazak pučanstva, a da se ne spominju nevolje koje trpe ljudi koji napuštaju zavičaj, obitelji, prijatelje i uobičajeno ljudsko općenje te dolaze u svijet, koji ih ne želi. (Zato mnogi doseljenici nastoje u Europu presaditi svoje izvorno, endemno zajedništvo.)

Za prilagodbu novim okolnostima života u tuđem svijetu nije dovoljan jedan obiteljski naraštaj. Presudnim pitanjima su nedvojbeno obrazovanje, upoznavanje novog svijeta i pitanje sustava uvjerenja, koji – upravo zbog seobe naroda – treba ujednačiti u cijeloj našoj vrsti. Vrstu će izgristi mnoštvo sustava uvjerenja u životnim zajednicama. Zbog toga bi vrsta mogla zauvijek živjeti u nemiru.

Tijek sadašnje svjetske, globalne seobe pučanstva je nepredvidljiv. Vrsta mora biti u „stanju pripravnosti“. Za uspostavu skladnih, mirnih i ljudima korisnih životnih zajednica potrebno je izgraditi primjerene životne prostore. Životni prostor već dugo nije to, što su donijele Zemlja i priroda na njoj. Životni prostor je to, što ljudi stvore za sebe. Zadaća izgradnje, dogradnje i preinake životnog prostora je temeljna zadaća svake životne zajednice, koja se zatekne na određenom životnom prostoru. To je posao za pojedince i obitelji, za poslovne zavode i, svakako, za političke vlasti. Taj se posao mora obavljati u životnoj uzajamnosti.

Dakako, to je posao i za političke stranke. Po meni, dobro obavljanje tog posla zahtijeva upravo temeljenje novih i drukčijih političkih stranaka, koje se neće međusobno nadmetati za osvajanje vlasti, nego za izgradnju primjerenih životnih prostora. Globalizacija je dala novi smisao djelovanju političkih stranaka i novi smisao politici, kao neizostavnom javnom poslu. Možete li zamisliti, da se – uza sav posao, koji globaliziranu vrstu čeka u globalnom svijetu seobe naroda – politika i nadalje bavi služenjem kapitalu?

Posao koji stoji pred našom vrstom je toliko važan, da se političke stranke trebaju prometnuti u političke pokrete, koji će povesti narode u dogradnju životnih prostora. Bez Lebensrauma nema života! Temeljni uvjet za izgrađivanje životnih prostora je mir. Neka se nove stranke i novi pokreti bave uspostavom trajnog mira u svijetu i posebice u Europi, u kojoj Rat za Ukrajinu razdire ne samo Europu, nego i cijeli svijet.

Jedan svjetski politički pokret uspostavio je Isus iz Nazareta prije dvadeset stoljeća. Pet stoljeća kasnije Benedikt iz Nursije (480.-547.) je obnovio Isusov pokret. Benediktinski pokret je Europi usred seobe naroda donio mir te u njoj povećao proizvodnost tla i ljudskog rada. Pokret je naširoko opismenjivao ljude i s vremenom utemeljio prva prava sveučilišta. Bilo je posla za sve. Danas isto ima posla napretek.

Zdravko Mršić

Vijesti

“Iustitia et pax“ o neprihvatljivoti uvođenja rodnih studija na hrvatskim učilištima

Published

on

Komisija „Iustitia et pax“ Hrvatske biskupske konferencije objavila je u srijedu 10. srpnja 2024. priopćenje u povodu najave uvođenja rodnih studija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu

… jer Crkva je svjesna da se danas nerijetko u ime „znanstvenosti“ promiče i svjetonazor koji uzdiže čovjekovu apsolutnu autonomiju, odnosno samoodređujuću slobodu koja vodi u besplodan subjektivizam i individualizam.

Neprihvatljivost ideologije roda i rodnih teorija u svrhu zaštite dostojanstva ljudske osobe

Najava uvođenja Rodnih studija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu izazvala je različite reakcije i podjele u hrvatskom društvu. Osluškujući glas vjerničkog puka, ali i ljudi dobre volje, kao Komisija Hrvatske biskupske konferencije koja ima zadaću promicati pravednost i mir, osjećamo potrebu iznijeti kršćanski stav i istodobno izraziti svoju zabrinutost zbog najave uvođenja takvih studija. Slobodni od svih ideoloških i političkih rasprava, ne zadirući u akademske slobode i pravo pojedinih sveučilišta i fakulteta na znanstveno i akademsko istraživanje u skladu sa zakonitom autonomijom znanosti te u njihovo pravo na osnivanje različitih studijskih programa, ovim priopćenjem samo želimo pridonijeti većoj jasnoći i istaknuti neke vidove rodne teorije koji mogu dugoročno štetiti hrvatskom društvu. Pri tome, želimo istaknuti kako se Hrvatski sabor obvezao u Interpretativnoj izjavi u povodu ratifikacije Istanbulske konvencije da „odredbe Konvencije ne sadrže obvezu uvođenja rodne ideologije u hrvatski pravni i obrazovni sustav ni obvezu promjene ustavne definicije braka“.

Želimo podsjetiti i na Izjavu o Istanbulskoj konvenciji Znanstvenog vijeća za obrazovanje i školstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti koju su 2017. uputili čelnicima i državnim tijelima Republike Hrvatske te zainteresiranoj javnosti. U njoj se jasno ističe da u hrvatski obrazovni sustav „ne treba unositi zasade bilo kakve partikularne ideologije, pa ni rodne. Hrvatski se odgojno-obrazovni sustav temelji na hrvatskoj i srednjoeuropskoj obrazovnoj tradiciji, čime se čuva identitet hrvatskoga naroda, zemlje i kulture, te na prihvaćanju i primjeni znanstveno potvrđenih dosega znanosti“. Izjava ističe važnost kontinuiranoga kritičkoga promišljanja i prihvaćanja novih spoznaja koje ulaze u sadržaje obrazovanja, a koji trebaju „biti prihvatljivi za svih pola milijuna djece i mladih u obrazovnome sustavu te njihove roditelje koji imaju prirodno pravo odgajati djecu u vlastitom svjetonazoru. Istanbulskom konvencijom djeci i mladima nametnuo bi se ‚rodno neutralan‘ odgoj, što je posve neprihvatljivo s gledišta slobode odgoja, jer pojam roda u Istanbulskoj konvenciji definira se isključivo ‚ponašanjima, aktivnostima, ulogama‘, a izostavlja se spol kao prirodna konstanta i ontološka danost“.

Nametanje rodne ideologije

Papa Franjo je u više prigoda izrazio zabrinutost zbog promicanja rodne ideologije te istaknuo da je ona jedna od najvećih opasnosti današnjeg vremena. U govoru sudionicima znanstvenog skupa Muškarac – žena, slika Božja. Za jednu antropologiju zvanja (1. ožujka 2024.), pozvao je da se provedu studije o ovoj strašnoj ideologiji našeg vremena koja poništava razlike i čini sve jednakima. Upozorio je da je poništavanje razlika zapravo poništavanje čovječanstva te istaknuo da naše postojanje u svijetu nije puki plod slučajnosti, nego smo dio plana Božje ljubavi. Pozvani smo izaći iz izolacije samoreferentnoga ega i ostvariti Božji plan ljubavi za sebe i za druge.

O rodnoj ideologiji osobito je progovorila Deklaracija Dignitas infinita o ljudskom dostojanstvu Dikasterija za nauk vjere (8. travnja 2024.). Deklaracija jasno ističe da Crkva poštuje i prihvaća svaku osobu u njezinu dostojanstvu, bez obzira na njezinu seksualnu sklonost, te da treba izbjegavati svaki znak nepravedne diskriminacije, posebice bilo koji oblik agresije i nasilja (usp. br. 55). Međutim, naglašeno je da za Crkvu nije prihvatljiva ideološka kolonizacija koja nameće neka nova prava, nedosljedna u odnosu na izvorno definirana prava u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda i koja nisu uvijek prihvatljiva. Rodna ideologija je stoga vrlo opasna, jer zahtjevom da svi budu jednaki briše razlike među ljudima (usp. br. 56). Primjenjivati ljudska prava na način da se potpuno uklanja demokratski pristup i vladajući osjećaj za javni moral i ispravnost stvari, zapravo je određen oblik nasilja.

O znanstvenoj dosljednosti rodnih teorija, o njihovoj prihvatljivosti te koristi i šteti, vode se danas mnoge rasprave u akademskoj zajednici. Crkva pritom postojano podsjeća „da je ljudski život, u svim svojim sastavnicama, tjelesnim i duhovnim, Božji dar, koji treba prihvatiti sa zahvalnošću i koji treba staviti u službu dobra. Htjeti raspolagati samim sobom, kako to propisuje rodna teorija, bez obzira na ovu temeljnu istinu ljudskog života kao dara, ne znači ništa drugo nego pokleknuti pred drevnom kušnjom ljudskog bića koje postaje bogom i tako ulazi u natjecanje s pravim Bogom ljubavi, kojeg nam objavljuje Evanđelje« (br. 57). Potpuno neprihvatljivima smatra one rodne teorije koje žele zanijekati najveću moguću razliku između živih bića: onu spolnu. Ova temeljna razlika, »ne samo da je najveća zamisliva, već je najljepša i najsnažnija: ona postiže, u paru muškarac–žena, najdivniju uzajamnost i stoga je izvor čuda koje nas ne prestaje iznenađivati: dolaska novih ljudi na svijet“ (br. 58).

Ističući štetnost rodne ideologije, Deklaracija naglašava kako ideologija „zamišlja društvo bez razlika između spolova, čime dokida sâm antropološki temelj obitelji. Stoga postaje neprihvatljivo da se neke od tih ideologija, koje teže odgovoriti na određene, katkad neshvatljive težnje, nastoje nametnuti kao neko jednoumlje koje određuje također kako treba odgajati djecu. Ne smije se zaboraviti da se biološki spol (sex) i društveno-kulturna uloga spola (gender) mogu razlučiti, ali ne i odijeliti. Stoga se mora odbaciti sve one pokušaje koji zamagljuju upućivanje na neuklonjivu spolnu razliku između muškarca i žene: ne možemo odvojiti ono što je muško i ono što je žensko iz Božjeg djela stvaranja, koje prethodi svim našim odlukama i iskustvima, i gdje postoje biološki elementi koje je nemoguće ignorirati. Svaki čovjek, tek kada može prepoznati i prihvatiti tu različitost uzajamnosti, postaje sposoban u potpunosti otkriti sebe, svoje dostojanstvo i svoj identitet“ (br. 59). Zanimljivo je uočiti da upravo oni koji se pozivaju na uvažavanje različitosti, one koji su od njih stvarno različiti ne priznaju ili ih uopće ne vide.

Pitanje roda i problem ideologizacije znanosti

Crkva je tijekom povijesti utemeljila mnoga sveučilišta i fakultete njegujući znanost i promičući duh akademskih sloboda. U tom duhu i Izjava ‚Muško i žensko stvori ih‘. Za put dijaloga o pitanju roda u odgoju Kongregacije za katolički odgoj (2. veljače 2019.), ističe da se u pristupu pitanju rodne teorije nužno mora imati na umu razliku između ideologije roda, s jedne strane, i različitih istraživanja o rodu koja su poduzele znanosti o čovjeku, s druge strane (usp. br. 6). Dok se ideologije nastoje nametnuti kao kakvo jednoumlje zatvoreno bilo kakvom znanstvenom dijalogu, znanstveno utemeljena istraživanja o rodu nastoje dublje istražiti način na koji se spolna razlika između muškaraca i žena živi u različitosti kultura (usp. br. 6). I sâm papa Franjo, govoreći o rodu, upućuje na to „da na oblikovanje našeg bića, bilo muškog bilo ženskog, nemaju utjecaj samo biološki ili genetski čimbenici, nego također mnogi elementi vezani uz temperament, obiteljsku povijest, kulturu, proživljena iskustva, stečeno obrazovanje“ (Franjo, Amoris Laetitia, br. 286), kao i druge okolnosti koje iziskuju napor prilagodbe.

Spomenuta Izjava Kongregacije za katolički odgoj jasno ističe kako su znanstvena istraživanja roda pripomogla tomu da nastupe i pozitivne promjene, poput borbe protiv svih izraza nepravedne diskriminacije i podređenog stanja žena, zalaganja za jednako dostojanstvo muškaraca i žena, želje za uspostavom odgoja koji će poštovati dostojanstvo svake ljudske osobe u njezinoj posebnosti i različitosti, kako nitko ne bi zbog svojih uvjerenja i osobnih uvjetovanosti bio izložen nasilju i diskriminaciji, potom u boljem razumijevanju vrijednosti ženskosti koje su proizašle iz istraživanja o rodu, osobito njezina „sposobnost za drugoga“ i razumijevanje stvarnosti na jedinstven način te način kako u radu ostvaruje oblik „čuvstvenoga, kulturnoga i duhovnog majčinstva“, koje je od neprocjenjive vrijednosti (usp. br. 15 – 18).

Već iz ovoga je vidljivo da Crkva nije zatvorena znanstvenom istraživanju roda i otvorena je plodnom dijalogu sa znanostima o čovjeku, ali je isto tako svjesna da se danas nerijetko u ime „znanstvenosti“ promiče i svjetonazor koji uzdiže čovjekovu apsolutnu autonomiju, odnosno samoodređujuću slobodu koja vodi u besplodan subjektivizam i individualizam. Promicanjem shvaćanja roda koji je odvojen od spola, što dovodi do mnoštva rodnih identiteta kao samodoživljaja sebe, nameće se nova antropologija koja nema svoje znanstveno utemeljenje, nego poprima ideološka obilježja. Isticanjem da muški i ženski rod više nije utemeljen na biološkom spolu, nego se razvija unutar određenoga društvenog konteksta te kao takav podliježe različitim socijalnim i drugim utjecajima, te da dva roda, muški i ženski, nisu čovjeku prirodno urođena nego su mu na neki način nametnuti, dolazi do istinskog odmaka od antropološki utemeljenog poimanja braka kao naravne zajednice muškarca i žene.

Gledajući iz kršćanske perspektive, ne mogu se prihvatiti tvrdnje onih koji smatraju da je rodni identitet plod isključivo kulturnih čimbenika, potpuno podložan pojedinačnoj slobodi, ili da se vrijednosti koje izražavaju spolnu različitost ukorijenjene u nekoj kulturi trebaju promatrati isključivo kao rodni stereotipi čije je uklanjanje prijeko potrebno kako bi se žene „oslobodilo“ od stanja koje ih potlačuje. Papa Franjo upozorio je da takve ideologije zamišljaju društvo bez razlika između spolova i pokreću obrazovne nacrte i zakonodavna usmjerenja kojima se promiče poimanje osobne samosvijesti i osjećajne bliskosti, a koji su korjenito odcijepljeni od bioloških razlika između muškarca i žene (usp. Franjo, Amoris Laetitia, br. 56). Zanijekati činjenice, samu prirodu stvari, u temelju je svake ideologije. Kršćanska antropologija jasno ističe „da ne možemo odvajati ono što je muško i ono što je žensko iz Božjeg djela stvaranja, koje prethodi svim našim odlukama i iskustvima, i gdje postoje biološki elementi koje je nemoguće ignorirati“ (Franjo, Amoris Laetitia, br. 286).

Promičući oblike nazovi braka koji niječu ovu temeljnu narav ljudske spolnosti, koja je biološkog, antropološkog, općeljudskog reda, a nalazi izričaj u svim dosadašnjim religijama i kulturama, istinska je promjena samog temelja poimanja braka i obitelji u kojoj se žena kao supruga, majka i odgojiteljica potvrđuje, a ne zarobljava. Ne poričući pozitivne doprinose koje je dalo znanstveno istraživanje o rodu, vjernici, ali i ljudi dobre volje, pozvani su promicati i podržavati dijalog između vjere i znanosti te ne dopuštati niti upadati u ideologizaciju znanosti. Crkva je pozvana naviještati cjelovitu antropologiju koja je kadra uskladiti sve dimenzije koje čine čovjekov tjelesni, psihički i duhovni identitet, odnosno koja ističe da čovjek, dušom i tijelom jedan, ima vlastitu narav koju je dužan poštovati i kojom se ne može manipulirati.

Upitnost/neprihvatljivost rodnih studija

Zbog svega dosad rečenoga, s pravom si postavljamo određena pitanja i izražavamo zabrinutost u povodu najave uvođenja Rodnih studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Svjesni smo da se između rodnih studija i ideologije roda ne može staviti znak jednakosti, ali kolegiji koji se nalaze u predloženom programu rodnih studija, poput Feministička teorija, Rodna povijest, Feministička metodologija, Queer lingvistika, ipak stvaraju dojam da se (ne)izravno nastoji uvući rodnu ideologiju u obrazovni sustav Republike Hrvatske. S tim u vezi postavljamo određena pitanja.

(1) Pitanje rodne ideologije vrlo je kompleksno jer je ona sama vrlo fluidna i ima mnogo podvrsta i smjerova. Povijesno gledano, na njezino oblikovanje utjecalo je mnogo čimbenika i različite ideologije, a među njima značajnu ulogu ima i marksistički feminizam na koji se upravo oslanjaju rodni studiji koje se želi kod nas uvesti. Prema toj teoriji, ženu ne čini spol nego društveno okruženje te je žena u svojoj ulozi u obitelji zarobljena i potlačena. Stoga se s pravom nameću određene sumnje i pitanje treba li nam nakon iskustva komunističkog režima ponovno uvođenje neomarksističkih ideja u hrvatsko društvo?

(2) Dosadašnje iskustvo u drugim državama jasno pokazuje kako rodni studiji često promiču koncept rodne ideologije prema kojoj spola uopće nema. Svatko, jer je »slobodan čovjek« može samovoljno izabrati svoj spol, spolnu orijentaciju, rodni identitet i rodni izražaj. Papa Franjo je jasno istaknuo da brišući razlike između spola i roda, zapravo se niječe njihova važnost, te poziv na nediskriminaciju zapravo skriva ideologiju koja niječe naravnu razliku i uzajamnost muškarca i žene. Različitost među ljudima, međutim, ne predstavlja diskriminaciju. Brisanje razlike između spola i roda istodobno rađa individualistički mentalitet koji ne razlikuje istinsku slobodu od shvaćanja prema kojemu svatko može činiti što ga je volja i da je sve dopušteno (usp. Franjo, Amoris Laetitia, br. 34). Ovakvo ideologizirano shvaćanje čovjeka zapravo nužno vodi u ideologizirano shvaćanje roda, a što za posljedicu ima otvoreno nijekanje smisla i značenja spola i spolne različitosti u oblikovanju osobnog identiteta pojedinca. Stoga se nužno treba pitati hoće li predloženi Rodni studiji promicati znanstveno istraživanje o rodu ili ideologizaciju roda i rodnih teorija.

(3) Zanimljivo je primijetiti da u vremenu kada sve veći broj zemalja Europske unije, ali i pojedine države i sveučilišta u Sjedinjenim Američkim Državama, dokidaju rodne studije, naša akademska zajednica pokušava ih uvoditi. Smatramo, stoga, da je dobro promotriti i iskustva drugih država i društava te uočiti posljedice uvođenja takvih studija. Svjedoci smo da danas sve veći broj država ne samo da ukida takve studije kao neznanstvene, već uvode i zabranu hormonske i kirurške intervencije, odnosno promjene spola prije navršene 18. godine života, ističući pritom zablude rodne ideologije te se okreću „terapiji razgovora“.

(4) Nije nevažno ni pitanje gdje će se po završetku studija zaposliti polaznici tih studija. Može se očekivati da će oni biti egzistencijalno zainteresirani za širenje rodne ideologije pa se pitamo jesu li oni potrebni hrvatskom društvu. Vrijedno je naglasiti da i zakonodavac ima pravo, čak i dužnost, ograničiti i zabraniti studijske programe na javnim sveučilištima koji nisu u skladu s uvjerenjima većine građana, ili umjesto znanstvene misije promiču ideološki aktivizam.

Poštujući vrijednost i dostojanstvo svake osobe, ne smijemo zaboraviti podsjetiti da je dužnost svake vlasti, u zakonom predviđenoj proceduri, poštivati ljudska prava, ali i onemogućiti ideološki aktivizam, isključivost i teror postavki koje niječu ne samo Božju istinu, nego i evolucijske činjenice. Teror manjine nad većinom ne smije voditi nijekanju temeljnih civilizacijskih postavki i profaniranju ljudske osobe, svodeći je na kategorije/identitete nepoznate zdravom razumu. Produbljivanje ideoloških sukoba ne pridonosi razvoju hrvatskog društva, nego rađa izvore novih zala čije će neslućene posljedice, kao golem teret, na svojim leđima nositi naraštaji koje dolaze. Promicanje ideologije u pitanje dovodi temeljne postavke opstojnosti i budućnosti naraštajâ hrvatskoga društva koji dolaze i koji imaju zadaću očuvati vlastiti identitet u vremenu za mlade zbunjujućih, neprirodnih i održivosti ljudske civilizacije protivnih tumačenja. Može se reći da je Bog stvorio slobodu, ali je grijeh našeg doba što smo tu slobodu odvojili od istine koja nas jedina čini slobodnima (usp. Iv 8,32).

Pozivamo sve odgovorne u državi i društvu da i u okviru kritične demografske slike hrvatskoga naroda promisle je li potrebno ili pogubno uvoditi rodne studije u visokoobrazovni sustav Republike Hrvatske, te o dalekosežnim posljedicama koje takvi studiji mogu imati na odgoj djece i mladih, te općenito za daljnji razvoj općega dobra hrvatskoga društva.

U Zagrebu 10. srpnja 2024.

✠ Đuro Hranić
nadbiskup đakovačko-osječki
predsjednik Komisije HBK-a Iustitia et pax

Continue Reading

Vijesti

“TI SI MODERNI ATANAZIJE, ON RASKOLNIK” – Zapanjujuće su riječi Mela GIBSONA u obraćanju izopćenom biskupu

Published

on

Glumac i filmski redatelj Mel Gibson napisao je pismo ohrabrenja nadbiskupu Carlu Mariji Viganòu nakon što je Vatikan objavio da je umirovljeni papinski nuncij ekskomuniciranšto znači da je isključen iz zajedništva s crkvom te mu je zabranjeno vršiti svećeničke dužnosti.

Pismo je doista šokantno s obzirom na koji način Mel Gibson govori o papi Franji, poglavaru Katoličke Crkve.

U pismu poziva Vigana da dođe služiti svetu misu u njegovu osobnu crkvu. Prenosimo pismo u cijelosti:

Dobrodošao si u moju crkvu

Poštovani nadbiskupe, siguran sam da ništa drugo niste očekivali od Jorgea Bergoglia. Znam da znaš da on nema nikakve ovlasti – pa nisam siguran kako će to utjecati na tebe u budućnosti. Nadam se da ćete nastaviti služiti misu i sami primati sakramente – doista je znak časti izbjegavati lažnu, postkoncilsku crkvu.

Imate moje suosjećanje što javno trpite ovu tešku nepravdu. Za mene i mnoge druge ti si najhrabriji heroj. Kao i uvijek, pogodili ste čavao u glavu što se tiče Franjine nelegitimnosti.

Vi izražavate ključne probleme s institucijom koja je zasjenila pravu Crkvu i pozdravljam vašu hrabrost u izražavanju toga, ali više od toga u održavanju vjernosti pravoj Crkvi!

Ti si moderni Athanazije! Iznimno poštujem način na koji branite Krista i Njegovu Crkvu. Slažem se s vama 100% da je postkoncilska crkva Drugog vatikanskog sabora krivotvorena crkva. Zato sam sagradio katoličku crkvu koja služi samo tradicionalno bogoslužje. Dobrodošao si doći i služiti misu tamo bilo kada.

Teške riječi “On je, dakle, raskolnik”

Naravno, biti nazvan raskolnikom i biti ekskomuniciran od strane Jorgea Bergoglia je poput znaka časti kada smatrate da je potpuni otpadnik i da vas izbacuje iz lažne institucije.

Zapamtite da pravi raskol zahtijeva inovaciju, nešto što vi niste učinili, ali nešto što Bergoglio čini svakim dahom.

On je, dakle, raskolnik! Međutim, on se već ipso facto ekskomunicirao svojim mnogim javnim krivovjerjima (kanon 188 u zakoniku iz 1917.).

Kao što već znate, on nema moć izopćiti vas jer čak nije ni katolik. Zato se radujte! S vama sam i nadam se da će me Bergoglio izopćiti i iz svoje lažne crkve. Bergoglio i njegove kohorte imaju odjeću i zgrade, ali vi imate vjeru. Bog te blagoslovio i čuvao. Ako ti bilo što treba samo pitaj, potrudit ću se da ti pomognem. S divljenjem i beskrajnim poštovanjem. Mel Gibson.

Podsjetimo Vigano je učestalo javno govorio kako je papa Franjo lažni papa, optuživao ga za krivovjerje zbog čega je prošli tjedan izopćen iz Katoličke crkve. Iako pozvan na Sud da se očituje, nije se pojavio te je presuda koja je odjeknula svijetom, donesena bez Viganove prisutnosti. Vigano prima ohrabrenja ljudi diljem svijeta, tako u tom nizu i Mel Gibsona, redatelja između ostalog najačeg filmskog prikaza o Isusu Kristu u povijesti –  filma Pasije.

izvor: Vjera.hr

Continue Reading

Vijesti

Ako ovca digne glavu i upita se što se događa, uvijek postoji Jasenovac, rasni zakoni, rodna ideologija, lomača…!

Published

on

Alamo na naš način iliti hoće li miješanje gena Venerijanaca i Marsovaca na tlu SAD-a i Europe dati boljeg i uspravnijeg Čovjeka!?

Što je u početku stvoreno kao loše, protokom vremena ne može postati dobro!

Slika: Blanton – Mars promatra Veneru koju je ranio Kupid

   Pokušajmo napokon dokučiti je li Alamo hrvatski ili srpski i što nas povijest uči kroz komunistima tako omrznuti revizionizam!

   Ne znam koliko Hrvata prati dokumentarnu seriju Drevni izvanzemaljci no za vjerovati je, u dobu kad se svatko bori za opstanak i malo mjesta pod suncem da to i nije neki veliki broj. Među ostalim, propitkuje se jesu li nam oni dobri ili loši, drže li kome stranu i, ako nam pomažu, zašto to rade. Na tisuće je dokaza da su bili tu, da su možda još uvijek tu i povremeno kanaliziraju sudbinu čovječanstva u pravcu kojeg su zacrtali. Pisac ovih redaka od malih je nogu u tim vodama pa je kao rezultat na površinu isplivao i roman NOVO SJEME, predmnijevajući rečeno i niz ljudskih odviraka i propalih pokušaja koji se tek trebaju otkriti ili se otkrivaju. Zašto je to bitno? Da bi se odgovorilo na to pitanje, trebalo bi se vratiti kojih 60 milijuna godina u prošlost, barem, i potom nešto detaljnije objašnjavala uzročno posljedična veza koja nas je dovela do Alama i Vukovara no, premalo je ovdje prostora a strpljenje i „akademskih“ čitatelja isparava u potpunosti nakon prvih dvadesetak rečenica pa ćemo ovdje sublimirati najvažnije.

   Dakle, ako je za vjerovati da su tu i da imaju svoj plan, onda je razvidnije da su, osim što su i sami dobro skriveni od očiju javnosti pa se svatko tko govori drugačije od ustanovljenog, tko revizionira i razmišlja svojom glavom po uzoru na učenje Zaratustre, proglašava se budaletinom i teoretičarem zavjere, pripadnici znanstvenih krugova koji vide dalje od nosa dobivaju anatemu i ekskomunikaciju a revizionizam stavlja na sami rub ili izvan zakona! Jer, razmišljanje u stadu strogo je zabranjeno! Zbog društvenog mira i samoodrživosti sustava posloženog upravo po njihovoj mjeri! No, kad se malo bolje protuzakonito promisli, nije li uzaludan svaki posao dok su oni na vlasti, glasali mi za njih ili ne i ne dođe li, ovako ili onako, sve opet onako kako su oni zamislili!? Jer, kažu upućeni, politika nije samo vještina mogućeg, ona je toliko strukovno važna da se ne smije dati u ruke običnom puku! Pa onda demokracija kao „najmoderniji i najpravičniji društveni zasad“ pada u vodu i to s otežim kamenom oko vrata!

   No vratimo se mi izvanzemaljcima čiji smo proizvod na njihovu sliku i priliku, izvana i iznutra, valjda! A oni koji su bliže oltaru, bolje misu čuju, posebice ako nema akustike. Onim izvanzemaljcima za koje se kaže da su ratovima i boleštinama razrjeđivali narod, unaprijed planirajući, poput vrtlara koji uklanja korov a kultivirane biljke sadi tako da ne guše jedna drugu. U rasadniku, pa onda i u vrtu koji sigurno ima svoje granice. Tako dakle i njima treba rasadnik u kojem će eksperimentirati, križati i planirati, neometani od drugih koji bi ih ometali i krali im ideje! Jer, Venera, Mars i Faeton su izgorili pa brodolomnike negdje treba smjestiti.

   Zapitajmo se stoga, koja je prva ideja bila o razlozima stvaranja današnjeg SAD-a, iako je i prije bilo laboratorija o kojima se ne govori, osim onom u kojem su živjeli Adam i Eva! I Lilit!

   Ako su Utnapištim, Mojsije, Arjuna i još neki starci mogli iz vimana spoznati da je Zemlja okrugla, ako su se Quetcalcoatlom mogli voziti američki prastarosjedioci, onda su sigurno i izvanzemaljci koji su ih vodili na izlet znali za to. I Henok je to vidio, kako kaže! Posebice nakon propasti civilizacija na američkim kontinentima a koja su potom zauzeli primitivni domorodci koje danas zbirno i pogrešno nazivamo Indijancima. Koje traćenje prostora! Kao kad na pustopoljini s nekoliko straćara i odredom šmrkave djece već u glavi vidite luksuzno zdanje s ekskluzivnim stanovima i trgovačkim centrom. Samo još te prljavce treba riješiti nekako, izbaciti ih, riješiti ih se po svaku cijenu! U interesu viših ciljeva! Pri tom je nebitna boja kože i porijeklo! Jednostavno, odbačeni, nepotreban ljudski genetski materijal koji se ne uklapa u formulu!

    Iako su Hrvati sa svojim brodovljem i svojim posadama mnogo godina prije osnovali kolonije diljem budućih Amerika i ostavili nebrojeno tragova, trebalo ih je pobrisati, zanijekati jer Hrvati nisu imali isti plan kao duboka država. Hrvati su obučavali zatečeno stanovništvo. S druge strane, zamišljeni je plan trebalo iz teorije sprovesti u djelo, ukloniti tragove i uništiti „loš“ gen. Dakle, najprije britanske (!!!) kolonije koje su se poput tumora širile američkim kopnom i gazile sve pred sobom a potom i rat za nezavisnost koji je 1776-e izlučio prvih trinaest američkih država koje su, ponovimo, uz Kaliforniju i danas sjedište duboke države na američkom tlu a potom sve više i više „teritorija“ koji postaju američki a potom i države. Bez obzira tko na njima do tada živio, bio je brisan ili kupljen. Tako se kupuje Luizijana, kupuje se Florida ali Meksiko koji je neovisnost stekao 1810-e nakon krvavih bitki sa Španjolcima, odbija bilo koju primisao da novonastaloj naciji Amerima, koji su bacili oko na buduću Arizonu, Utah, Kaliforniju, Novi Meksiko i Teksas a da bi zaokružili cjelinu i dovukli se do obala Tihog oceana, ustupi i pedalj teritorija! Pa su nadrapali, kao što zdravi organizam nadrapa pred najezdom tumora i pridruženih metastaza, kao što su nadrapali i Indijanci, što direktnim masakrima, što masakrom nad krdima bizona a što zaraženom odjećom koju su im bijelci davali kao „pomoć“!

   Za usporedbu, kad se već Alamo uspoređuje sa Vukovarom kod polupismenih „akademskih građana“ a Teksas sa Hrvatskom, to je kao serpski plan „povratka“ serpskih teritorija, do 13-og stoljeća nepostojećeg naroda, do tada Rašana imenom po hrvatskoj pokrajini a kasnije po služnosti svakom tko bi im bio od koristi, Servi, novokomponovani Srbi a koji je na tlu Hrvatske potegnuo granice Vinkovci-Karlobag-Zadar a ostalo bi valjda pripalo Italiji, kako su Briti već dogovorili! Dakle, u tom su slučaju Meksikanci na svom teritoriju branili svoje gradove pa, priča o Santa Aninim „koljačima“, kako ih je nedavno etiketirao jedan gospodin, nikako ne stoji! Meksikanci su svim silama nastojali istjerati okupatora sa svojeg tla pa tako i iz Alama! No, vidjeli smo posljedice a i kasniju posvemašnju denuncijaciju samog generala! Začudo, povijest piše pobjednik pa su svi njegovi neprijatelji koljači, zločinci, fašisti, nacisti, zatucani konzervativci! A jedan od aktera one emisije s početka priče, Drevni izvanzemaljci, pita se zauzimaju li i oni stranu i favoriziraju li nekog, iz samo njima znanih razloga! Što ima veze što će pri tom poginuti na desetke tisuća ljudi! Kao u priči iz Starog Zavjeta gdje Bog kaže Mojsiju da će ih odvesti u zemlju Kanaansku i da se ne boji jer će njegovi anđeli letjeti ispred i iza kolone i čistiti im put! Treba li razmišljati kakva je to čistka bila kad pobiješ cijeli narod na jednom području da bi naselio drugi!? Ili je dovoljno sjetiti se našeg zadnjeg rata i genocidne tvorevine zvane RS na hrvatskom svetom tlu gdje su Hrvati, islamske i katoličke vjeroispovijesti masakrirani i istjerivani da bi se na njihovim ognjištima naselili drugi, podjednako uz pomoć „anđela“ koji su prijetili polijetanjem i bombardiranjem Hrvata iz Avianija!? Ili se je dovoljno sjetiti Vukovara!? S tom razlikom što su nam rekli da smo ga ipak vratili pod hrvatsku kontrolu, nakon što su Servi uz pomoć Tuđmana imali dvije godine za premještanje masovnih grobnica pobijenih Hrvata i pražnjenje naftnih polja a Meksi Alamo nisu! Tamo je sada Teksas, bogat naftom i grobnicama domoljubnih pobunjenika, tamo je San Antonio! U kolijevci demokracije! Zbog viših interesa!

   Stoga, a da ne idemo dalje u priču o razlozima robovlasništva na tlu Konfederacije i kasnijem t. zv. Građanskom ratu a u stvari genocidnokoljačkoj politici u liku zločinca i masovnog ubojice Abrahama Linkolna kojeg slave kao osloboditelja crnaca, učimo li doista iz povijesti ili je ona doista suvišan školski predmet, obzirom da djeca ionako ne uče istinu a svako promišljanje na osobnoj razini zapriječeno je društvenim normama, nametnutima od onih kojima je revizionizam odbojan i prava hereza a oni koji je pronose podložni anatemi! Prema Inkviziciji, Crkvi, komunistima i globalistima! I izvanzemaljcima valjda!

Za slučaj da neka ovca digne glavu i upita se što se događa, uvijek postoji Jasenovac, rasni zakoni, rodna ideologija, lomača i Maleus Maleficarum. I vrhovni inkvizitor, barem što se Hrvatske tiče koja više nije tako bijela pa je upitno ono  „…na svoju sliku i priliku…“!

   Dakle, je li Alamo izvanzemaljski i jesu li Crocket i Bowie samo metastaze glavnog tumora na zdravom tkivu!? Alkosi i plaćenici koji bi za srebrni dolar ili euro i rođenu majku dali inkvizitoru! A razlozi kupnje Aljaske od Carske Rusije…, da im ne viri u dvorište!? Eh…! Još da nam je znati u kojem je laboratoriju na tlu SAD-a nastao Covid, ebola, HIV, ptičja i obična gripa, kuga…, ona iz 13-og stoljeća!

   A eto, i Vigano više nema (plavu) iskaznicu! Srećom, Beyonce privlači izgledom. Upitno je fiziološko poboljšanje!

Pametnom dosta! I previše!

Bog i Hrvati!

Autor: Mario Škorin

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved