NOVI SMISAO KATOLIŠTVA Našoj vrsti života ne ide dobro. Stanje u njoj je postalo zabrinjavajuće i ne zna se hoće li opstati i ona i život na Zemlji. To svi znamo.

Međutim, ima i dobrih vijesti. Praćenje katoličkih misnih slavlja putem HRT-a otkriva veliku novost. Koliko god dolazak nedjeljom k misi pruža mogućnost sastajanja i razgovora župljana, sudjelovanje u misnim slavljima putem televizije pruža mogućnost promatranja i slušanja propovijedi mnogih misnika diljem Hrvatske (i BiH).

Očito je, da se pojavio novi naraštaj propovjednika, koji traže novi smisao katolištva, primjeren današnjem vremenu i stanju u našoj vrsti. Posebno bih naglasio propovijed pomoćnoga biskupa đakovačko-osječkoga Ivana Ćurića na Udbini prigodom obljetnice Križnog puta. (Za biskupa se može predvidjeti, da neće dugo ostati pomoćnim biskupom, a možda ni u svojoj sadašnjoj biskupiji.) Sadašnja zbrka u svijetu traži temeljito objašnjenje i suvisao prijedlog za poboljšanje stanja vrste.

Naglasio sam katolištvo, jer otpadničkima smatram vjere, koje su smišljene poslije pojave Isusa iz Nazareta (IIN). One su nastale napuštanjem brige za opće, katoličko dobro i preuzimanjem brige za posebne probitke. Islam se starao za probitke arapskih plemena (i kasnije plemena „u razvitku“, koja su se nakon sloma kolonijalizma počela naglo pretvarati u narode). Pravoslavlje je smišljeno u brizi za Bizantsku carevinu. Evangelištvo je prvotno nastalo kao vjera sjevernih Nijemaca, a anglikanstvo kao nova vjera Engleza. Judejstvo je i prije Isusa bilo vjerom jednog naroda ili jedne rase.

Katolištvo je vjera namjernog uranjanja u sve što postoji, uključujući božansko. Jedno je prianjati samo uz narod, pleme ili rasu, uz određeni prostor, uz koji poseban svjetonazor i uz određenu političku stranku, a drugo je pripadati našoj vrsti, životu kao jedinoj vrijednosti u „mrtvoj“ tvari i Zemlji. U prvomu je riječ o ideologiji koja veže ljude uz vlast, a u drugomu o općeljudskoj, životnoj i zajedničarskoj vjeri.

To posebice vrijedi za novije ideologije: liberalizam, nacionalizam, komunizam i nacionalni socijalizam. Liberalizam je ideologija kapitala, otržištenja međuljudskih odnosa i samoživosti. Nacionalizam je napadačka ideologija jedinačnih naroda. Komunizam je ideologija najamnog radništva. Nacionalni socijalizam je osvetnička ideologija državnog kapitalizma. Te ideologije su duboko podijelile vrstu. One su u ratnim okolnostima bile kobno podijelile hrvatski narod, koji se ne može oporaviti od silnog stradanja. „Kraljevina koja je u sebi podijeljena propast će!“(IIN)

Novi hrvatski katolički propovjednici redovito spominju i osuđuju ideologiju kao sredstvo podjele među ljudima. Još ne naglašavaju to, da ideologije posebice nastoje zamijeniti katolištvo. (Ostale, otpadničke vjere su zbog prianjanja uz posebne probitke same po sebi ideologije.) Valja naglašavati to, da ideologije nastoje istisnuti katolištvo, a da katolištvo treba ideologije učiniti neumjesnim. Prirodno povezivanje ljudi u narode po jeziku ima izliku i ono se katolištvom može oplemeniti u mjeri, koja ga priječi da preraste u nacionalizam.

Kapitalizam koji već šest-sedam stoljeća hara vrstom učinio je sve ljude i narode nevoljnima. Globalizacija je učinila da to postane očitim, jer vrstu pogađaju goleme nevolje: težak poremećaj klime, neodlučnost političara da uvedu zelenu energiju, pandemija koronavirus, gubitak ljudskih staništa, poremećaj opskrbnih mreža, nestanak iz vrste odgoja za vrstu i posljedična raširenost duševnih bolesti.

Nevolje vrste nisu počele u kapitalizmu, nego još u civilizaciji prije šest-sedam tisućljeća. U njoj su jaki pojedinci vlast oteli izvornim zajednicama i njima zavladali kao svojom imovinom. Vlast je počivala na osobnom bogatstvu, u koje je pretvoreno ranije skupno bogatstvo. Nestalo je ljudsko zajedništvo, a ljudi su pretvoreni u podanike. U civilizaciji je ideologija kao dodatno sredstvo vladanja zamijenila vjeru, koja je dotad jačala koheziju zajednica. Zreli kapitalizam je civilizacija, u kojoj nakupljeni kapital vlada cijelom vrstom.

Liberalizam kao ideologija kapitala, kapitalizma i tržišta proglasio je samoživost poželjnom, iako su se izvorne zajednice borile protiv nje, jer su je smatrale porokom. U današnje vrijeme teške ugroze vrste – kakvo je bilo i u njezinu početku – samoživost se uistinu pokazuje teškim porokom kapitalizma.

Kad se pita što je dobro za našu vrstu valja znati o kakvoj je vrsti života riječ. Homo sapiens je iznimna vrsta života. On ima pojmovno mišljenje, svijest o svijetu i o sebi te sposobnost prosudbe vlastitog držanja i vlastitih postupaka. Čovjek je radnik, stvaratelj i izumitelj. On nije za podanika i on može preuzeti osobnu i skupnu odgovornost za svoje djelovanje u Božjem svijetu odnosno na Zemlji. Ostale vrste ne mogu nositi odgovornost, a kapital za nju ne želi ni čuti.

Upute za djelovanje Homo sapiensa kao cjeline prvi i jedini dao je Isus iz Nazareta. „Idite i načinite učenike od ljudi iz svih naroda, krsteći ih i učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio!“(IIN) Utemeljitelji ostalih sustava uvjerenja zastupali su posebne probitke, a ne dobrobiti vrste. Isusova radosna vijest je prava i jedina novost u civilizaciji. Isus je išao za zamjenom samoživosti zajedništvom. Išao je za obnovom izvornog zajedništva u vrsti, koje je baština evolucije.

U temeljni prijepor koji potresa vrstu uključeni su skrb za opće, skupno dobro i, s druge strane, nastojanje za namicanje posebnih probitaka. Borba između samoživosti i uzajamnosti dosad se vodila u području tvarnih dobara. Ipak, sve da uzajamnost i pobijedi u takvoj borbi, vrsta bi imala zadovoljštinu, ali ne i zadovoljstvo. Nova razdioba tvarnih dobara nije dovoljna za čovjeka, koji ima svijest o sebi i o svijetu. Mnogi ljudi potrate životno vrijeme na namicanje tvarnih dobara, a da nikad ne okuse zadovoljstvo životom i ne dožive ljudskost, što je najviše što čovjek može imati. „Došao sam da svi imaju život i to u obilju!“ (IIN) Vrsta mora pomoći svakom pripadniku, da u se usadi zadovoljstvo životom i da doživi ljudskost, što se može ostvariti samo ljudskim zajedništvom. „Kad god sjednete da skupa blagujete sjetite se mene!“(IIN učenicima kratko prije smaknuća)

Netko mora ponijeti teret za novi zamah širenja Isusove radosne vijesti. To može učiniti samo Isusova, katolička crkva, kakva god ona sad bila. Riječ je o novom poslanju za katolištvo i za Crkvu, kao ovlaštenu nositeljicu Isusove zamisli zajedništva među svim ljudima i među svim životnim zajednicama. Nije riječ o „ekumenizmu“ odnosno o nagodbi katolištva s promicateljima posebnih i najčešće suprotstavljenih probitaka. Riječ je o istiskivanju iz vrste nositelja takvih probitaka, zato što njima smeta zajedništvo. Nema zamjene za katolištvo ili zajedništvo vrste, a ono je nužan uvjet spašavanja Homo sapiensa, zatečene bioraznolikosti, života kakav je donijela evolucija i same Zemlje. Novo zajedničarsko poslanje katolištva i Crkve može donijeti spas i njima dvoma. Naši novi propovjednici upravo zato i traže novi smisao katolištva.

mr. sc. Zdravko Mršić