Connect with us

Vijesti

ZAMBIJSKA PREDSTAVA Pernar ponovno jaše

Published

on

Stvarnost je postala dostatno tmurna da je sagledavati vrijedi isključivo s vedrije strane. Slučaj s osmero nevoljnih hrvatskih Zambijaca sve više nalikuje predstavi kazališta apsurda koja kao i svaka takva predstava kroz naoko besmislene replike i radnje nepogrješivo dočarava duh vremena.

Koji lebdi nad baruštinama. Takve su predstave kao stvorene za Ivana Pernara, on u njih uskače i mimo volje režisera. Stoga je igra s njim, bez obzira na volju igrača, prešla na novi level. Tko zna, možda na kraju sva ta cika i vika istjeraju kakvo čudovište iz močvare na svjetlo danje premda će nas kasnije glavnostrujaški mediji uvjeriti da ništa nismo vidjeli i da nam se samo pričinilo.

Prvo o Pernaru. Mislim kako je njegovo djelovanje besmisleno pokušati obuhvatiti političkim ili ideološkim kategorijama, njega to jednostavno ne zanima, a vjerojatno mu nisu do kraja ni jasni ti koncepti, ne stoga što bi bio glup, nego zato što njegovi motivi nisu politički. Kao postmoderni Don Quijote on živi svoje preobrazbe zadržavajući, za razliku od klasičnog Don Quijotea, svijest da su te preobrazbe najobičnije pizdarije, ali da su to isto također i pompozne uloge njegovih preziratelja, od Andreja Plenkovića do Sandre Benčić. Pernar je dijete koje viče da je car gol, ali dijete koje je svjesno da je uloga djeteta u bajci o golom caru također svima poznata te da je kao takva još samo jedna od uloga u igri bez kraja. U takvoj impostaciji ni dijete ne viče samo zato što gleda svojim očima, nego očekuje i neku nagradu za odigranu ulogu. Nagrada je za sada izlet u Zambiju, a možda taj izlet urodi i velikim političkim povratkom. Tko zna!?

O nevoljnim Zambijcima. Kao prvo, riječ je o – za hrvatske prilike – dobrostojećim ljudima. Sama činjenica da su se upustili u ne baš jeftino posvajanje kazuje da je tomu tako. Drugo, na temelju do sada poznatih činjenica riječ je po ljudima koji ideološki pripadaju lijevom spektru. Već to je bilo dostatno da dio javnosti teško suspreže likovanje nad njihovom nevoljom. Da me se ne bi krivo shvatilo, kada bi slučajno pripadali desnom spektru, ovdašnja ljevica to likovanje uopće ne bi susprezala. Jedno od tih posvajatelja transrodna je osoba što je dodatno senzibiralo dio domaće javnosti da se zainteresira za slučaj, ali i da se u javnosti intenzivira rasprava o spolnoj tranziciji. Ili je ipak riječ o rodnoj tranziciji, vrag će ga znati. Zanimljivo je da je do potkraj dvadesetog stoljeća riječ ‘tranzicija’ gotovo zaboravljena mirovala u rječnicima stranih riječi ili u glavama obrazovanijih pripadnika društva da bi u dvadeset prvom postala jedna od frekventnijih riječi.

Konačno o meritumu ovog slučaja. Glavnostrujaški mediji su napadno izbjegavali pisati o ovomu dok stvar mimo njihove volje nije eskalirala. Kada su krenuli u sanaciju štete, posvojitelje su nastojali prikazati kao plemenite ljude koji spašavaju crnu dječicu iz kongoanskog pakla potkrepljujući taj narativ sentimentalnim pričicama o već posvojenoj djeci iz Konga, usput upozoravajući sumnjičavce da previše ne kopaju po cijelom tom slučaju jer, kao, nanose bol toj istoj dječici. Navlas isto ponašala se i vlast, štoviše ministar Grlić Radman je decidirano ustvrdio da naši građani u zambijskom zatvoru nisu krivi, a nakon njihova puštanja iz zatvora ustvrdio je da je optužba odbačena iako je sudac jasno rekao da je proces samo obustavljen i da se može nastaviti u svakom trenutku. Da se Grlić Radman suzdržao od euforije i samohvale prilikom puštanja osmorke iz zatvora, možda bi nevoljnici danas bili u Hrvatskoj. Ni najjadnija država ne voli kada ju se javno podcjenjuje.

Sada je već razvidno nekoliko stvari. Posvajanje u Demokratskoj Republici Kongo nije dozvoljeno od 2017. Na žalost, to smo morali doznati posredstvom inozemnih medija, što su prenijeli raspravljači na Forumu.hr, a tek onda nevoljko i glavni hrvatski mediji. Tada je i Plenković priznao da su vlasti to znali barem zadnjih nekoliko tjedana, što samo po sebi baca sasvim drukčije svjetlo na njegove nedavne izjave kako je uvjeren da su naši građani nevini te da su djeca kod njih zatečena bez sumnje hrvatski građani. Sudovi u Hrvatskoj imaju čudnovatu praksu da bez provjere ovjeravaju papire o posvajanju iz Demokratske Republike Kongo, dok je provjera posvajanja djece iz neke manje egzotične države puno rigoroznija. Činjenica da je polovica ukupnog transfera djece iz DR Konga išla prema Hrvatskoj, toliko strši da se vidi iz aviona. No ne i iz Banskih dvora. Za nevolju onih u tim dvorima, Pernar je u avionu. Za Zambiju.

Dijelom i zbog nespretnog zataškavanja stvar se sve više zahuktava. Neupućen u problematiku na početku sam vjerovao da su naši posvajatelji slučajno nastradali i bilo mi ih je žao. Još uvijek mi ih je žao jer ne želim nikome da zaglavi u zambijskom ili bilo kojem drugom zatvoru, ali sve manje mi se čini da su tamo zaglavili slučajno. Iza svega se ovoga možda ipak krije ružna priča o međunarodnoj trgovini djecom u kojoj Hrvatska igra jednu od glavnih uloga. To bi bilo porazno za zemlju u cjelini. Najsmješnije u toj nimalo smiješnoj priči jest mogućnost da nas sve skupa prosvijetli Pernarov luckasti osmijeh s oblaka.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

Advertisement

Vijesti

“Dijete moje… doći će dan u kojem će kršćani napustiti Sveto Evanđelje, Svete Apostole i Bogom nadahnute Proroke…”

Published

on

“Jao, dijete moje. Dolaze nam dani kada će monasi napustiti jaku hranu koju im je dao Duh Sveti i pojuriti za pjesmama i melodijama. Jer kakva se skrušenost, kakve suze rađaju od stajanja u crkvi, ili u nečijoj ćeliji, i galamljenjem poput volova? Dokle god stojimo pred Bogom, moramo to činiti sa savjesnošću, da naš um ne bude besciljno vođen tu i tamo – iz zapisa pustinjskih otaca prenosi “Kyrios”.

Doista, redovnici nisu došli u ovu pustinju kako bi napuhali svoje umove dok stoje u prisutnosti Božjoj, uz pjevanje psalama i održavanje ritma s melodijama zamahujući rukama i lupkajući nogama. Naprotiv, dolikuje nam da se Bogu molimo sa strahom i trepetom, sa suzama i uzdasima, a da nam glas bude trijezan, skrušen, odmjeren i ponizan.

“Jer uvjeravam te, dijete moje,” nastavio je Abba Pambo, “da će doći dan u kojem će kršćani napustiti knjige Svetog Evanđelja, Svete Apostole i Bogom nadahnute Proroke, i sastrugati Sveto Pismo iz pergamene na kojima su napisani, pišući umjesto njih Tropare i grčke stihove. I njihovi će umovi, dakle, biti usredotočeni na ono što ih udaljava od Svetoga pisma. Iz tog razloga, Oci su nam dali – oni koji žive asketski život u ovoj pustinji—zapovijed da ne pišemo živote i riječi otaca na pergamentu, nego na papiru; jer bi nadolazeći naraštaj mogao izbrisati živote otaca s pergamenta i napisati što god žele. To jest, bit će velika potreba za njima u budućnosti.”

Brat opet upita abu Pamba:

“Što onda? Hoće li oni promijeniti običaje i tradiciju nas kršćana?

I neće li biti svećenika u Crkvama, da bi se te stvari dogodile?”

A Starac je odgovorio; “U tim će vremenima ljubav mnogih ohladnjeti; i neće biti male nevolje, bit će sporova među narodima i seobe stanovništva, nestabilnosti među kraljevstvima, rastrošnosti među svećenicima i lijenosti među redovnicima. Pastiri će pokazati ravnodušnost prema njihovom spasenju i svojim stadima. Svi će monasi jedva čekati da pobjegnu u blagovaonicu; bit će svadljivi, lijeni u molitvi i željni klevete; brzo će naći greške starješinama i njihovim riječima, neće se obazirati na njih niti ih oponašati, već ih vrijeđati i govoriti: ‘Da smo u njihovim godinama, i mi bismo se mučili!”

“Biskupi će se tih dana,” nastavio je Abba Pambo, “bojati moćnika i suditi će im u skladu s donacijama koje od njih primaju. Neće braniti siromašne kada traže ono što im pripada; oni će nanijeti žalost udovicama a siročad će tlačiti, i među vjernicima će doći nevjerstvo, mržnja, pakost, zavist i svadljivost, ljudi će se naviknuti na varanje i pijanstvo.

A brat ponovno upita: “A što treba činiti u takvim vremenima?”

Na to je Starac odgovorio; “Dijete moje, u one dane neka izbavi dušu svoju onaj tko se želi spasiti i bit će velik u Kraljevstvu nebeskom.”

(iz zapisa pustinjskih otaca)

Priredio: Petar Salečić, Izdavačka kuća “Kyrios”

Continue Reading

Vijesti

CRKVA SVETOG DUHA Na današnju Blagovijest svečani početak trajnog euharistijskog klanjanja u Šibeniku

Published

on

Uvijek u tišini, uz ostale nakane, registrirani klanjatelji mole za prestanak rata u svijetu i da Gospodin očuva naš Hrvatski narod i Domovinu od svakog zla

U Hrvatskoj se otvara 15. kapela Trajnog euharistijskog klanjanja, u Šibeniku u crkvi Svetog Duha.

Na Blagovijest, 25. ožujka, mons. Tomislav Rogić, biskup šibenski, predslaviti će svečanu svetu misu u 19 sati u katedrali sv. Jakova apostola. Nakon mise slijedi procesija do crkve Svetog Duha u staroj jezgri Šibenika, gdje će o. biskup izložiti Presveti Oltarski Sakrament na trajnu adoraciju.

500 klanjatelja

Nada Burum, promotorica trajnog euharistijskog klanjanja objavila je da se više od 500 klanjatelja prijavilo na listu. Oni će se okupljati po uređenom rasporedu pred Presvetim Sakramentom, stavljajući Božje planove ispred svog vremena, svojih prava i svog prostora.

Uvijek u tišini, uz ostale nakane, registrirani klanjatelji mole za prestanak rata u svijetu i da Gospodin očuva naš Hrvatski narod i Domovinu od svakog zla. Za Book.hr priredila I. Adamić

izvor: Book.hr | Croativ.net

Continue Reading

Vijesti

Hodak: ‘Domaća orjuna u niskom startu, a mi se pitamo “može li rat dotaknuti Hrvatsku”’

Published

on

Koje li radosti! Hrvatska-Francuska 2:0 u Splitu. Rekli bi da je bila superiorna igra i siguran rezultat.

Vraga, sedamdeset od devedeset minuta lopta je bila kod Francuza. Međutim, Dalićeva odlična taktika i Ante Budimir, puno strpljenja i putujemo u Pariz po reprizu Splita. Najbolji igrač? Igrač je to kojega su se odrekli i Hajduk i Splićani – Ivan Perišić. Za Francuze je na terenu bio Ivan Grozni. A tek kako su nas oduševili naši navijači.

Veličanstvena gesta navijača bila je kad su rasprostrli ogromni transparent legendarnom Jean Michelu Niicolieru, vukovarskom dragovoljcu, koji je dao život za Hrvatsku. Transparent je sigurno najviše oduševio Puljka i njegovog zamjenika. Orjuna je čkomila, a naši su se navijači opet jednom pokazali kao istinski domoljubi. Još da tako uspješno odradimo u nedjelju i utakmicu Parizu pa smo u polufinalu. Moj dobar frend Boris je strastveni navijač Dinama i repke i ovaj puta umjereni optimist. “Uspjet ćemo samo ako budemo zadržali posjed lopte”. Sjetih se one stare definicije optimiste: Optimist je obično loše obaviješteni pesimist. Ipak, volio bi da je Boris u pravu. Objektivno, sve ovisi o najboljem, a to je Luka Modrić. Za tri dana mogli bi biti u nogometnom raju ako Francuzi ne shvate koliko smo bolji od njih. Neki suhi realista poslao mi je na fejs sliku flaše šljivovice s mogućim stadijima pijanstva…

Prvi stadij je… smijeh.
Drugi… on voli sve i svakoga.
Treći… govori preglasno.
Četvrti… grli nepoznate.
Peti.. govori sve jezike svijeta.
Šesti… najbogatiji je na svijetu.
Sedmi… gubi koordinate.
Osmi… vidi Merlin Monroe.
Deveti… glasa za Možemo!
Deseti… u Parizu pobjeđujemo Francuze bez problema…

Jedino grijeh daje živost i boju svakodnevnom sivilu. A nema većeg grijeha od gluposti…

Sve o Luki…

No, vratimo se još malo Luki Modriću. Orjunaši su sretni kad ga mogu podcjenjivati. Na fejsu “Nogometne novosti…” Sve o Luki… Govorili su da je sitne građe, i da nije za profesionalni nogomet. Govorili su i da je Real Madrid prevelik zalogaj za njega te da je najgore pojačanje koje je ikada stiglo u Kraljevski klub. Govorili su da je povučen i da malo govori pa ne može biti kapetan repke. Brzo ih je sve demantirao.

Ispisao je povijest Reala, osvojio je Zlatnu loptu, postao najtrofejniji igrač Reala u povijesti kluba sa 28 trofeja. Luka Modrić postaje najbolji igrač koji je ikada igrao na “ovim” prostorima. Sad rokću da je njegovo vrijeme prošlo. Stalno rokću zašto već ne odlazi u nogometnu mirovinu. On ponovno šuti i dalje sjajno igra te polako, ali sigurno postaje najbolji igrač u povijesti hrvatskog nogometa. Dok oni laju, on šuti i radi. Psi laju, a karavana prolazi. Laju oni čak kad su karavane već prošle, ali to je samo dokaz njihove zajedljive nemoći.

Sad kad su mu sva vrata otvorena, ubiti ga može smo propuh pun jala…

Iako je vodio neuredan život, život ga je sredio…

Jedan mali touch

Vraćam se opet malo politici. “Može li rat dotaknuti i Hrvatsku” pita se Hrvatski tjednik. Ma, “dajte najte…”! Jedan mali touch ne smije nas izbaciti iz koncepta!? Mali smo, ne pretendiramo na tuđe, Talijane i Slovence ne zanima naša obala, Mađari traže samo autoput od Budimpešte do Rijeke, Crnogorci bi Dubrovnik i Prevlaku, domaća orjuna je u niskom startu, a mi se pitamo “može li rat dotaknuti Hrvatsku”.

Već samo zbog neke rezolucije o vojnoj suradnji između Hrvatske, Kosova i Albanije odmah je u Srbiji nastala nervoza i galama. Po meni pitanje koje postavlja Hrvatski tjednik uskoro neće biti retoričko. Treba se odmah početi pripremati. Naš ministar obrane je okorjeli realist. To je dobro. Ujedno je i odgovor na pitanje može li nas rat dotaknuti. Volio bih da sam samo loše obavješteni pesimist. U eri Trumpa i Putina tamni oblaci svaki dan postaju sve tamniji i mračniji.

Evo jednog primjera naših tzv. “dobrosusjedskih odnosa”. Jadranko Prlić, bosanski Hrvat, osuđen je u Haagu na 25 godina zatvora. Ovih dana Prlić je podnio molbu za prijevremeno puštanje na slobodu. Sve je bilo u skladu sa Statutom suda u Haagu. Međutim, zahtjev mu je odbijen jer su sve bošnjačke udruge odbile podržati Prlićev zahtjev. I tako Prlić ostaje na izdržavanju kazne sve do 2032. godine. Haaško ponižavanje Hrvata se nastavlja uz poltronski pljesak hrvatskih ljevičara… Sjetite se u koliko su samo slučajeva hrvatske vlasti, upravo u ime dobrih odnosa s BiH, uvijek podržavale bošnjačke zahtjeve za pomilovanja, prijevremeno puštanje na slobodu itd. Opet jedan od bezbrojnih primjera hrvatskog političkog poltronstva.

Oscar Wilde je jednom napisao: “Svakog treba uzeti kao da je zao dok se ne dokaže suprotno”.

Još jedno razmišljanje Oscar Wildea o sebi: “Kao osoba na zlu glasu, potpuno sam podbacio. Neki me već toliko ogovaraju da tvrde kako u životu nisam učinio ni jednu lošu stvar. Naravno to mi se usude govoriti samo iz leđa”.

Odahnuo sam

U subotnjem Jutarnjem, na drugoj stranici veliki članak “Bruxelles potvrdio da je vojna suradnja Hrvatske s Albanijom i Kosovom legitimna”. Odahnuo sam! Hvala Bruxellesu! Svijet je pred velikim ratom, a EU nam dozvoljava da se započnemo pripremati za njega. Zagorci bi rekli “Smo se pripravili”. Samo onako usput, Kosovo već ima slične sporazume s Turskom, Britanijom, Norveškom, Amerikom, a sad su se i Hrvateki ohrabrili.

Vučić se odmah nakon objave deklaracije odjurio požaliti šefu NATO-a Rutteu kako se Hrvati i Albanci naoružavaju ne bi li napali njegovu zemljicu u kojoj teče med i mlijeko. Uostalom, zna se da Hrvati vole ratovati u Srbiji, baš kao 1990. g. kad su se Srbi morali braniti od “hrvatske agresije na Srbiju” tako što su ratovali po Hrvatskoj. Naravno, tako dugo dok nisu dobili po onoj stvari. Davor Ivanković u nedjeljnom Večernjem piše kako nas Vučićevo glasilo “Informer” ili bolje “Dezinformer” obavještava “Crknite dušmani: Srbija i Mađarska uskoro sklapaju jako moćan vojni savez!”. Naš ministar obrane Anušić na to se počeo bjesomučno tresti – od smijeha.

Uvijek nam spuštaju oni koji su se digli…

Od svih dizanja još mi se samo živci lagano dignu…

Već mjesecima naši mediji pomno pate prosvjede u Srbiji. Kažu nam kako su to prosvjedi protiv Vučića, njegove diktature, a za europsku Srbiju. Moš’ mislit’! Zvonimir Despot je u Večernjaku dobro detektirao kako se uopće ne radi o prosvjedima kojima bi se željelo promijeniti smjer aktualne srpske politike. Kad je na jednom od brojnih prosvjeda koji su do sada održani došla nekolicina mladih i istakla zastavu EU, Ukrajine i Gruzije, tzv. antirežimski prosvjednici su nasrnuli na njih vičući kako su sramota, da provociraju te da su dopuštene samo srpske i ruske zastave.

Međutim, nitko od tih istih prosvjednika nije se bunio kad je netko na prosvjedima nosio transparent s likom Gavrila Principa, a drugi s likom Draže Mihajlovića. Dakle, kroz cijelo to vrijeme navodne “mirne revolucije” nisu istaknute bilo kakve svježe ili bar proeuropske ideje i vrijednosti, sve se svodi na razbuktali srpski nacionalizam i pokušaj da se svrgne “kurta” da bi uzjahao “murta”. Zato nemam nikakvo razumijevanje za ovo višemjesečno divljanje koje me podsjeća na onu srpsku “igrale se delije nasred zemlje Srbije…”

Oscar Wilde upozorava: “Smijeh je dobar za početak prijateljstva, a daleko je najbolji za njegov kraj”.

Rusi su Ukrajinu poslali korpus padobranaca kao potporu tamošnjim Rusima koji su ondje ionako padobranci…

Prijateljice noći uhvatili su kako rade po danu. Radile su prekovremeno!

Kurve rata još nisu izgubile ni jedan rat…

Zvonimir Hodak/direktno.hr

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved