Kolaž Hegsethovih slika reproduciran u opsesivnom izvješću New Lines Magazina pod naslovom “Tetovaže Petea Hegsetha i križarska opsesija krajnje desnice” piše Raymond Ibrahim
Još jednom, “ljevica” razotkriva svoj strah da bi kršćani, koji još uvijek čine značajnu većinu na Zapadu, mogli jednog dana učiniti nezamislivo: povratiti svoje istinsko kršćansko nasljeđe i napustiti varijantu “kršćanstva otirača” koja im je dugo bila nametnuta.
Budući da Pete Hegseth, Trumpov izbor za čelnika budućeg Ministarstva obrane, ima kršćanske tetovaže — uključujući križarski križ i latinsku frazu Deus Vult (“Bog to želi”) — mediji sugeriraju da je to pozitivan dokaz da, jednom kada stupi na dužnost, Hegseth će pod mač staviti sve svoje domaće i strane neprijatelje.
Na primjer, citirajući nekoliko opskurnih akademika, New Lines Magazine piše: “Ne postoji verzija Deus Vulta koja znači nešto drugo osim Crusader fanboy.” Hegsethove kršćanske tetovaže su “poziv na vjersko nasilje, izričito povezano s prilično užasnom epizodom u povijesti. Ne postoji drugi način da to pročitate osim tog.”
Uzgred, taj članak (ili bilo koji od njih, uključujući New York Times) nigdje ne daje naslutiti da su križarski ratovi, koje jednostavno definira kao “jedno od najkrvavijih razdoblja kršćanske povijesti”, bili opravdani. Umjesto toga, oni, i oni koji ih podržavaju, bili su i jesu “eksplicitno islamofobični”.
Iako su strahovi izraženi u ovim medijskim hitovima očito pretjerani, oni dotiču izvjesnu istinu: ako se ljevica nema čega bojati kršćana koji vode fizički “sveti rat” protiv njih, mora se bojati uskrsnuća “militantne crkva”, dugo definirane kao “kršćanska crkva na zemlji za koju se smatra da je uključena u stalni rat protiv svojih neprijatelja, sila zla” (aka, “ljevica”).
Ukratko, pravi strah je da bi, nakon desetljeća prostracije, kršćani mogli konačno ponovno ustati. Defenders of the West: The Christian Heroes Who Stood Against Islam daje ideju kako bi to moglo izgledati. Većina muškaraca prikazanih u njemu žrtvovala je svoje živote – iako su bili carevi, kraljevi i gospodari koji su imali za što živjeti i uživati - boreći se za obranu i jačanje kršćanstva.
Zarazno nadahnjujuća slika koju prizivaju ovi ljudi koji su hrabro i bez pardona žrtvovali sve u ime svoje vjere i civilizacije upravo je ono što ljevica ne želi da se današnji kršćani sjećaju kao dijela svoje baštine, nešto što im je dostupno za oponašanje u vremenima kriza: ustati protiv zla.
Puno bolji kršćani ostaju uvjereni da je najviša vrlina njihove religije biti pasivni otirači koji nikada ne “osuđuju” (položaj koji je također zgodno lakši od zauzimanja stava).
Odavde čovjek shvaća zašto su desetljećima svi odjeli u službi ljevice — od državnog školskog sustava do Hollywooda — činili sve što je u njihovoj moći da 1) uškope muškarce i 2) predstave “dobro” i “pravo” kršćanstvo kao ništa više od otirača dobrodošlice (antiteza crkvenog militanta).
Postoji razlog zašto su moćnici desetljećima idolizirali ženstvenost i veličali homoseksualce; prikazivao žene koje mašu mačem kao pravo i jedino utjelovljenje hrabrosti, junaštva i samopožrtvovnosti; demonizirao pravu muževnost – bez koje civilizacija nestaje – kao “otrovnu”; i, najpodmuklije, opisao je svakog kršćanina koji želi učiniti bilo što osim “okrenuti drugi obraz” kao oličenje licemjerja, ako ne i zla.
Može se nabrajati u nedogled kako je ljevica učinila sve, suptilno i sve manje tako suptilno, da neutralizira muškarce, ali poanta bi trebala biti jasna: prvi i najvažniji neprijatelj bilo koga ili stvari – u ovom slučaju, ljevica – je muškarac. Kao takvo, podučavanje muškaraca da ne budu muškarci bio je jedan od najstrateškijih načina da se poraze muškarci.
Nije ni čudo što je lgb-malo što namjera bila da se infiltrira i indoktrinira umove djece – bilo kroz škole i knjižnice, ili televizijske programe i knjige za djecu. Iako je ta agenda mračna na nekoliko fronti, jedan od njezinih glavnih ciljeva je oduzeti dječacima njihovu latentnu muškost dok su još mladi i povodljivi – ugnjetavajući ih u “pupoljku”, takoreći, kako bi postali popustljivi u odrasloj dobi.
Inače, za razliku od gore spomenutih “Branitelja Zapada”, koji nisu imali drugog izbora nego boriti se, današnji kršćani ne moraju fizički uzeti oružje u ruke.
Umjesto toga, kad bi današnji kršćani jednostavno ustali – što u velikoj i praktičnoj mjeri znači ako se njihovi ljudi počnu ponašati kao muškarci – i, što je najvažnije, ako svi vjeruju u Stvar koja je veća od njih samih, onda bi se sve sulude bolesti koje muče zapadno društvo neizbježno raspršike poput pare.