Sa svojom obitelji napuštam Zagreb jer ga više ne prepoznajem. Grad koji je nekoć bio ponos hrvatske kulture, utvrda gospodštine i jednog specifičnog identiteta, sada je tek svojevrsni eksperimentalni poligon progresivnih ideologa. Vladajućoj strukturi nije u interesu sukreirati zajednicu zdravih, autentičnih pojedinaca, već oblikovati amorfnu masu koja se kameleonski prilagođava unaprijed zadanim shemama “naprednih” politika. Zagreb više nije prostor u kojem su Zagrepčani domaćini; on je postao kulisa nečijeg društvenog inženjeringa, a mi statisti u predstavi koja nije naša. 

Pitam se, dok ovo pišem, gdje su svi oni istinski Zagrepčani, ljubitelji ovoga grada koji ga vrednuju iznad prolaznih radikalnih ideja današnjeg duha vremena? Jesu li se oni već odselili, jesu li dopustili da ih ušutkaju ili se njihov glas jednostavno ne uspijeva probiti kroz jeku aktualnog pravovjerja?

Svakome kome ispravna vrijednosna hijerarhija nije narušena – kome je dobrobit vlastite okoline važnija od pukog usađivanja ideologije – jasno je da je u Zagrebu nešto trulo. Toliko trulo da se mnogi pošteni građani okreću nostalgiji prema prethodnoj vlasti, o kojoj je suvišno trošiti riječi. Jer koliko god bila obilježena korupcijom, ta je vlast barem održavala donekle funkcionalan grad, dok ga ova trenutna, čini se, namjerno urušava. Trulež koja se uvukla u Zagreb nije samo posljedica urbanističkih intervencija koje brišu njegovu povijest već i načina na koji se građane tretira – ne kao baštinike nečega vrijednog, nego kao smetnju realizaciji vizije koja s njima nema veze.

Ako netko, primjerice, danas izrazi zabrinutost što je u vlastitom kvartu, na vlastitom placu, prisiljen govoriti stranim jezikom, odmah biva etiketiran zamornim i predvidljivim optužbama – od šovinizma preko rasizma do nacionalizma. Iako su mnogi naši preci kroz stoljeća ginuli za obranu hrvatskog jezika, on se sada promatra kao nešto sporedno, pa čak i nepoželjno. Autentični zagrebački duh guši i očita simbolička preobrazba grada. Pitamo se generalno što Zagreb ima s radikalnim parapolitičkim rasno nabijenim ili seksualno eksperimentalnim pokretima iz SAD-a? Zašto ne možemo prošetati svojim gradom bez da nas se na svakih parsto metara pokušava indoktrinirati njihovim parolama i uvjerenjima, i to o našem trošku? Zašto gradonačelnik koji glasno odbija vodeću vjeru naše države kleči pred nekim drugim svjetovnim pseudobožanstvima? 

Nadalje, povijesne fasade zamjenjuju se sterilnim staklenim kockama, koje su jednako beživotne bilo da se nalaze u Zagrebu, Briselu ili Londonu. Arhitektura je prestala biti nadogradnja duha grada i postala njegova negacija. Kada se pak građani pobune, kada jasno kažu da žele nešto drugo, bivaju ignorirani. Sjetimo se ankete u kojoj je oko 90% građana iskazalo želju da se na Langovom trgu izgradi zgrada u tradicionalnom zagrebačkom stilu ili opravdane reakcije većine na zapanjujuće ružan novi gradski logotip. Odgovor vlasti? Potpuno ignoriranje. Dobili smo samo floskule o tome kako “arhitektura/umjetnost mora gledati prema naprijed”. Prema čemu, gospodo? Što je to u vašem “napretku” toliko vrijedno da bismo zbog njega trebali prodati vlastiti grad? I zašto o tome kukavički šutite?

Nije samo arhitektura ta koja svjedoči o raspadu Zagreba. Tu su i komunalije, koje su postale sinonim gradske potkapacitiranosti. Osim uvredljivih vrećica koje su sve prisutnije na ulicama nekadašnjeg “belog grada”, primjećujemo kako su troškovi upravljanja otpadom i prometom porasli, dok je njihova kvaliteta pala, što značajno utječe na svakodnevni život Zagrepčana. Planovi se ne donose sukladno našim potrebama i željama, unatoč tome što smo mi kao građani glavni financijeri gradskog proračuna, već prema idejama onih koji naš novac kontinuirano preusmjeravaju sebi podobnoj mašineriji pseudoumjetnika, proizvođača industrije zabave, režimskih novinara i sličnih struktura. 

Glavne prometnice se sužavaju, ceste se zatvaraju, a vožnja automobilom postaje nemoguća misija. Pješaci i biciklisti ni sami ne znaju trebaju li se osjećati sigurno na “prilagođenim” stazama ili očekivati još jednu nelogičnu preinaku. Odluke o prometnoj politici donose se bez temeljitih analiza, bez referiranja na upozorenja struke i bez stvarnog dijaloga s građanima. Zagreb kakav smo poznavali tako nestaje pred našim očima te se pretvara u još jednu bezličnu, raščovječenu, identitetski nekoherentnu, gužvom zagušenu i namjerno poružnjenu metropolu, karakterističnu za ovu duhovno opustošenu civilizaciju koju smo nekada nazivali zapadom. 

I zato odlazim. Ne mogu živjeti u gradu kojem se krade njegov duh, kojem se identitet mijenja po diktatu trendova koji nemaju veze s njegovom poviješću i kulturom. Ne odlazim zato što glorificiram život izvan grada, već upravo suprotno – zato što ono što se danas naziva Zagrebom više nije grad. Grad ima svoju baštinu, svoje crkve koje nisu u skelama, svoj jezik, svoje običaje i specifičnosti koje poznaju samo oni koji njime koračaju od malih nogu. Ovo što danas gledamo – taj takozvani “15-minutni grad” – uistinu jest betonska džungla, dehumanizirana i iskorištavana kao platno za nečije ideološke eksperimente.

Odlazim jer ne pristajem na laž da su nabrojane promjene neizbježne i “napredne”. Ne pristajem ni na to da se svoga grada moram odreći jer tako nalaže bilo koja od umjetno uzdignutih “kriza” današnjih pravovjernih vitezova. Destrukcija tradicije ne može biti preduvjet razvoja; naprotiv, sama riječ razvoj podrazumijeva očuvanje određenih temeljnih vrijednosti, na koje se postupno nadograđuju nove ideje i postignuća. Razvoj ne znači uništavanje postojećeg, već njegovo unapređenje i prilagodbu aktualnim potrebama, čineći ga boljim, a ne radikalno novim. Zagreb koji volim još postoji, ali sve više samo u sjećanjima, starim fotografijama i pričama onih koji pamte bolje dane. U praksi on blijedi te gubi bitku s prevalentnim zagušljivim jednoumljem. 

Stoga biram otići tamo gdje tradicija još nešto znači; gdje se grad tretira kao zajednica prošlih, trenutnih i budućih generacija umjesto kao mjesto tiranizirajuće sadašnjosti ili progresivnosti. Možda ne mogu zaustaviti taj proces, pogotovo ako će većina i dalje nepromišljeno davati glas za njega, ali mogu odbiti sudjelovati u toj igri. A ponekad je i to dovoljan oblik otpora. Ovo pritom nije zbogom, nego moje doviđenja Zagrebu – jer od njega nikada neću odustati.

izvor: SapereAude