Istaknuto
Zašto za zločine komunizma nitko nije kažnjen? I danas traže zabranu i kažnjavanje svih simbola zločinačkih režima, samo ne komunizma! 2.dio
Hrvatski sudovi također su poništili neke presude iz bivše Jugoslavije, na što je reagirao portal Novosti SNV-a naravno optužujući za revizionizam, što je za njih prepoznatljivo. Da je drugačije pitali bi se što se to sa njima zbiva. Dovoljno je pročitati naslov: “Praonica zlikovaca“
Hrvatski sudovi do sada su rehabilitirali šest osoba osuđenih za zločine nakon sloma NDH: nadbiskupa Stepinca, Paraginog djeda Arsena Pozaića, pravnika Niku Ljubića, trgovca Jurja Ostermana, vukovarskog podžupana u NDH Luku Aždajića, pa čak i urednika ustaških listova Hrvatski narod i Spremnost Tiasa Mortigjiju. U pet slučajeva DORH se nije ni žalio.
Paragin zahtjev za revizijom presude iz vremena Jugoslavije jedan je od njih ukupno 88, koliko ih je do ljeta 2018. pred hrvatskim sudovima okončano pravomoćnim presudama i rješenjima. Uvidom u odluke, koje je donijelo 13 različitih županijskih sudova, ustanovljeno je da je 45 zahtjeva prihvaćeno u cijelosti, dva djelomično, a da je 41 odbijen.
Novosti, odnosno njihove novinare redom mrzitelje svega hrvatskog osobito smeta poništenje presude nadbiskupa Alojzija Stepinca, kojeg su komunističke vlasti 1946. godine osudile na 16 godina zatvora i prisilnog rada te petogodišnji gubitak političkih i građanskih prava. Na zahtjev njegovog nećaka Borisa Stepinca Vijeće zagrebačkog Županijskog suda na čelu s Ivanom Turudićem u srpnju 2016.godine, i to u samo pet radnih dana, privelo je kraju postupak, čiji spis sadrži gotovo četiri tisuće stranica. Revizijom, koja je izazvala podijeljene reakcije u javnosti, u cijelosti je poništena presuda Vrhovnog suda NR Hrvatske. Njome je zagrebački nadbiskup, između ostalog, bio osuđen zbog toga što je „pod rukovodstvom odbora trojice, kojem je on bio na čelu, vršeno prisilno prevođenje Srba na katoličku vjeru“. Iako se takva kvalifikacija prema jugoslavenskom Zakonu o krivičnim djelima protiv naroda i države smatrala ratnim zločinom, u presudi koju potpisuje sudac Turudić navodi se da „prinudno prevođenje na drugu vjeru nije taksativno propisano kao modalitet počinjenja ratnog zločina u važećem Kaznenom zakonu ili drugog djela koje je RH dužna progoniti po pravilima međunarodnog prava“.
Za Novosti čija je uređivačka politika rigidno yugokomunistička, svako diranje u povijest koju su pisali yugo-komunisti je povijesni revizionizam. U te njihove dogme, ne smije se nitko dirati, a svi povjesničari trebali bi valjda pitati novinare Novosti u istraživanju povijesnih činjenica, a ne pisati povijest po dokumentima koje pronalaze.
Suđenje visokim hrvatskim časnicima u svibnju 1945.godine u Beogradu
Suđenje 35-torici visokih časnika HOS-a započelo je pred Vojnim vijećem Vrhovnog suda Demokratske Federativne Jugoslavije 13. rujna 1945.godine i trajalo je do 22. rujna iste godine. Ovako neobično dugo suđenje od devet dana (nedjelja je neradna) vrlo je neuobičajeno za komunistička suđenja neposredno nakon rata. Razlog tomu bio je što su optuženi bili bivši pripadnici vojske Kraljevine Jugoslavije, koji su prešli u službu novonastale NDH. Zbog toga je većina, optuživana za izdaju „otadžbine“. Predsjednik sudskog vijeća bio je pukovnik dr. Josip Hrnčević, dok je tužbu zastupao potpukovnik Josif Malović. Sam tijek suđenja bio je čista farsa.
Dobacivanja iz, za to pripremljene, publike, prekidanje svakog pokušaja odgovaranja na optužbe, kako optuženih tako i njihovih odvjetnika, osim u slučaju odvjetnika dr. Marijana Šabera koji je započeo svoje izlaganje obrane riječima „Sramota me što moram braniti ustaše, najozloglašenije koljače našeg naroda“. Ozračje suđenja možemo zamisliti i u crtici kada predsjednik suda upita Tomislava Sertića kako to da govori sedam jezika (aludirajući na to da jedan takav intelektualac nije imao što raditi s ustašama).
1.Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolački, 11. Muhamed Hromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julije Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Schlacher, 18. Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Poić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niederlander, 35.Dragutin Čanić
Svi visoki časnici Vojske NDH. Sve generali i pukovnici koji su se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu… …gdje su sprovedeni nakon što su ih Englezi izručili u grupi s više stotina vojnika, dočasnika i časnika jugoslavenskim vlastima.
Dana 7. lipnja 1945.godine, prevezeni su u Beograd u logor Banjicu. Putovali su u prenatrpanom stočnom vagonu na kojem je velikim slovima pisalo „Vodimo ustaše – koljače na suđenje“. što je izazivalo bacanje kamenja i blata prolaskom kroz sela naseljena srpskim stanovništvom. Dolaskom u Zemun nakon dva dana postrojeni su u kolonu ispred koje je išao partizan na motociklu i pozivao narod da vidi „ustaške koljače“. Ubrzo se stvorio „špalir“ iz kojega su bili gađani najčešće kamenjem pa je tako pukovnik Julio Niederlander bio smrtno pogođen.
Svi su osuđeni na smrtnu kaznu, okrivljenici su se morali ukrcati u kamion samo u gaćama te su odvedeni u selo Jajince u blizini Beograda i tamo pobijeni i zakopani na groblju Marinkova bara. Radi se o lokalitetu koji je koristila njemačka vojska kao i Nedićeve snage za masovna strijeljanja pa su pobijeni časnici HOS-a jednostavno umiješani u masovnoj grobnici s prijašnjim žrtvama kako bi im se što više zametnuo trag.
Suđenja u Hrvatskoj u vrijeme političke represije: „veliki sudski procesi“ u Hrvatskoj ’45-’48.godine
Brojna politička suđenja bila su pretvorena u montirane sudske procese, farse, potkrijepljene iznuđenim priznanjima optuženika. Takozvani veliki sudski procesi vođeni su i postavljeni bez mogućnosti efikasne procesne obrane optuženika. Posebno onih iz državnog sustava NDH, iz redova pristaša HSS-a i redova katoličkoga svećenstva. Mnogi od njih bit će optuženi , pogubljeni i podvrgnuti kazni u montiranim sudskim procesima.
Optužnica i presuda protiv “Filipovic-Majstorović Miroslava i družine ”objedinjavala je zbog “racionalizacije” procesa pedeset i osam međusobno nepovezanih optuženika različitih zvanja i vjera. Očito, zbog “zvučnosti” procesa prvooptuženi je bio Miroslav Filipovic-Majstorović, fratar, ustaški bojnik, odgovoran za masovne zločine nad srpskim stanovništvom u NDH, koji je, među ostalim, obnašao dužnost zapovjednika u logorima Jasenovac i Stara Gradiška, a zbog zločina prozvan “fra Sotona”, te isključen iz franjevačkog reda.
Optuženo je i osuđeno, osim vjerskih poglavara, evangeličkog biskupa dr.Philippa Poppa, mitropolita Hrvatske pravoslavne crkve u NDH Germogena i zagrebačkog muftije Ismet ef. Muftić i niz drugih istaknutih crkvenih dužnosnika katoličke, evangeličke, grkokatoličke, pravoslavne i islamske vjeroispovijesti, kao i niz civilnih osoba .
“Osuđeni su za krivično djelo ustaštva ( bez obrazloženje koja su to krivična djela). bili članovi zloglasne terorističke organizacije tzv. „ustaša” koja je bila u službi stranoga zavojevača.” piše u optužnici.
Točno bi bilo Ustaški pokret, jer u dokumentima piše pokret
-Ustav Ustaše hrvatskog oslobodilačkog pokreta (1932), organizaciona struktura pokreta
-Načela hrvatskog ustaškog pokreta (1933), sadrži program i ideologiju
Na kaznu smrti vješanjem, trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine osuđeni su
1./Filipović-Majstorović Miroslav, 2/ Mifka Spiridon, 3/ Lukić Stjepan, 4/ Guberina Ivo, 5/Pavelić Luka, i 6/ Marković Ivan,
Na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine:
1./ Germogen Maksimov, mitropolit zagrebački HPC, 2/ Šegvić Kerubin , 3/ Kupčevski Serafim, 4/ Rukavina Ivan, 5/Lazić Petar, 6/ Timka Ivan, 7/ Popp Filip, 8/ Vijant Petar, 9/ Muftić Ismet, 10/ Mrihin Dimitrije , 11/ Šarić Mijo, 12/ Pavletić Dragutin, 13/ Kramar Stjepan , 14/ Borisov Aleksej,15/ Kovačić Nikola, 16/ Radić Tomo, 17/ Glavaš Radoslav, 18/ Cvijanović Joco , 19/Bažinski Željko, 20/ Grbac Zora, 21/ Šplajt Fanika, 22/ Pavušek Ivan, 23/ Savnik Martin,24/ Zbornik Anica , 25/ Borić Petar, 26/ Supanc Franjo 27/ Stipetić Blanda 32, 28/ Smrekar Mirko, 29/ Matov Stjepan, 30/ Somek Albert, 31/ Gretić Julius, 32/ Stanić Klement, 33/ Frey Anton, 34/ Krečinić Omer, 35/ Glavuzina Vladimir, 36/ Šikić Šimun, 37/ Bartolomej Petar,38/ Janjetić Stjepan, 39/ Brajdić Stjepan, 40/ Herceg Ivan, 41/ Prpić Ivan, 42/ Jug Branko i 43/ Tončić Gustav.
https://dokumen.tips/reader/f/presuda-vojnog-suda-komande-grada-zagreba-miroslavu-filipovicu-
Treća grupa suđenja visokim dužnosnicima NDH
U Zagrebu je u lipnju 1947.godine u odmakloj životnoj dobi osuđen i pogubljen ministar hrvatskog domobranstva, vojskovođa i doglavnik Slavko Kvaternik. Sudski proces Kvaterniku odgovarao je politici toga vremena. U komunističkom režimu stvarao se mit o ustaškim ministrima »ratnim zločincima« Nitko ne poriče da je ustaški pokret u svom ekstremnom obliku počinio neoprostiva nedjela, ali moralna osuda nije još povijesno objašnjenje.
“Ako se ustaškom pokretu ne prizna barem dio iskrenosti u nacionalnom htijenju, teško se može shvatiti što su bile ustaše i njihovo vrijeme. ”Nada Kisić – Kolanović, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Sredinom svibnja 1947.godine Javno tužilaštvo NRH pokrenulo je protiv Kvaternika i šestorice ministara (Muhameda Alajbegovića – ministra vanjskih poslova, Osmana Kulenoviča – predsjednika vlade NDH, Miroslava Navratila -ministra oružanih snaga, Ivana Perčevića – šefa poglavnikova vojnog ureda, Vladimira Košaka – ministra financija i Siegfrieda Kaschea, opunomoćenog predstavnika Njemačke u NDH) optužnicu za izvršenje najtežih djela ratnog zločina i zločina protiv čovječnosti. Glavna je rasprava započela 29. svibnja 1947. u Zagrebu (u dvorani Više škole za fiskulturu u Kačićevoj ulici), a završila je 4. lipnja.
„Optužbu je zastupao javni tužitelj NR H Jakov Blažević. Kvaternikovu je obranu preuzeo zagrebački odvjetnik europske reputacije dr. Ivo Politeo. Politeo nije osporavao tužiteljeve inkriminacije i Kvaternikovu krivnju, ali je osporavao odluku o stupnju krivnje i vrsti kazne. Upozorio je tužitelja da proces pretvara u trijumfalističko ponižavanje optuženog i da uopće ne govori o motivima njegove djelatnosti. Budući da je Kvaternik politički djelovao u težnji za „boljom Hrvatskom od one koju je preživio u staroj Jugoslaviji“.
Politeo je smatrao da izricanje smrtne kazne nije pravično. Ono što je Kvaterniku davalo snagu na suđenju jest postojano domoljublje. Na pitanje javnog tužitelja: „Jeste li vi izdajnik hrvatskog naroda?“ Kvaternikov je odgovor bio spontan i prirodan: „Gospodine javni tužioče, tog osjećaja nisam nikad imao“
Kvaternik se na sudu služio čudnom mješavinom nacionalnog ponosa i kajanja za nečovječnost ustaškog režima. U svojoj završnoj sudskoj besjedi razloge za ponos nadovezao je na razloge za kajanje: „Iskreno priznajem moju odgovornost i duboko žalim što sam sudjelovao u jednom režimu, koji je bio zločinački i donio hrvatskom i srpskom narodu najveću nesreću“. Sa velikom željom da njegovo ime u kolektivnom sjećanju ne bude vezano za „izdaju domovine i zločine“, uložio je molbu za pomilovanje. Njegova je molba 10. lipnja 1947. odbijena.
„Činjenica da je umro smrću osuđenika ne čini ga manje vjerodostojnim likom u povijesti svih hrvatskih poraza i pobjeda.“ Napisala je povjesničarka Nada Kisić-Kolanović
Suđenje Slavku Kvaterniku, dr. Vladimiru Košaku, dr. Mehmedu Alajbegoviću, dr. Osmanu Kulenoviću, generalu Miroslavu-Friedrichu Navratilu, generalu Ivanu Perčeviću i bivšemu njemačkom poslaniku u NDH, Sigfriedu Kascheu, završilo je smrtnim kaznama.
https://hrcak.srce.hr/file/312709
Nezadovoljstvo Jugoslavenske vlade neizručenjem dr.Ante Pavelića
Jugoslavenska Vlada je bila vrlo nezadovoljna nemogućnošću da se domogne Ante Pavelića. U veljači 1946. godine, američka komanda u Wiesbadenu priopćila je vlastima da je Pavelić u rukama Engleza, ali nije dopušteno UDB-inim oficirima da tamo otputuju radi njegova uhićenja. Savezničke vlasti kasnije su se oglušile o jugoslavenski zahtjev za izručenjem Pavelića navodno zbog nepoznata mjesta njegova boravišta. Usp. Izjava D. Bakica, Vjesnik od 15. kolovoza 1946.godine,
Po preuzimanju vlasti u Jugoslaviji 1944.-1945. godine komunisti, predvođeni Titom, počinju u državi provoditi staljinistički oblik komunizma, kao i masovne zločine nad njemačkim kolaboracionistima, kapitalistima, poduzetnicima, brojnim uglednicima, intelektualcima te političkim disidentima (neistomišljenicima ili antikomunistima…) Jedan represivni režim zamijenio je drugi. Umjesto slobode kojoj se radovao slobodan svijet, komunizam je donio teror i represiju za sve, čak i komuniste koji su kritički promišljali o novoj vlasti.
Jugoslavenska je vlada kod Komisije za ratne zločine UN registrirala ukupno 7.812 „ratnih zločinaca“ jugoslavenskih građana. Velikom odlučnošću odmah je zatražila izručenje 1862 osobe, a izručene su joj samo 42.
Represivni režim započeo je 8. svibnja 1945. masovnim likvidacijom onih Hrvata i drugih stanovnika Hrvatske i njihovih obitelji koji su bili hrvatski suverenisti, odnosno zagovarali samostalnu hrvatsku državu. Broj likvidiranih mjerio se u stotinama tisućama, a točan broj vjerojatno se nikada neće utvrditi. U razdoblju od 1945. do 1990.godine brojni Hrvati osuđeni su na vremenske kazne s prisilnim radom u logorima, kazneno-popravnim domovima i zatvorima u kojima su mnogi bili mučeni i ubijeni. Bili su jednostavno likvidirani bez optužbe i suđenja, maltretirani, diskriminirani, na poslu, u JNA, ubojstva i otmice hrvatskih emigranata, što je sve dovelo do masovnog iseljavanja iz Hrvatske (samo u razdoblju od 1965. do 1976. bilo je 900 000 iseljenika Hrvata) i njezinog osiromašenja.
Zatiranje hrvatske suverenosti i uništavanje Hrvata i njihove nacionalne memorije, počevši od 1918., a nastavivši se 1945., odvijalo se kako na materijalnom i na duhovnom planu zabranom rada hrvatskim piscima, novinarima, umjetnicima, profesorima, zabranom čitanja ili uništenjem knjiga hrvatskih pisaca i umjetnika, putem izbacivanja hrvatske nacionalne povijesti iz udžbenika, prekrajanjem povijesti i književnosti, represijom prema Katoličkoj crkvi i vjernicima, te ukinućem Hrvatske pravoslavne crkve.
Hrvatska pravoslavna crkva opširna je tema o kojoj ću nekom drugom prigodom, dovoljno je napomenuti da su pobijeni svi svećenici na čelu s mitropolitom zagrebačkim Germogenom Maksimovim koji je osuđen i strijeljan 30. lipnja 1945. godine.
Jugoslavenski, odnosno velikosrpski hegemonizam i hrvatski suverenizam dvije su nepomirljive opcije, koncepcije ili ideologije, koje do dan danas nisu razriješene, jer Hrvatskom još uvijek vlada jugoslavenstvo ili jugoslavenske komunistički vrijednosni sustav.
Sustavno kršenje ljudskih prava bilo je uobičajeno. Sve je bilo pod kontrolom Komunističke partije odnosno Saveza komunista Jugoslavije, NO-a, SUBNOR-a, MUP-a, OZN-e ili UDB-e i drugih službi koje su održavale taj totalitarni režim.
„Bratstvo i jedinstvo, klasni neprijatelj, narodni neprijatelj, vanjski i unutarnji neprijatelj“ bili su termini kojima se služilo za represiju i održavanje jednoumnog i totalitarnog režima. Jugoslavenske vlasti i Jugoslavenske tajne službe uklanjale su svakoga za koga su sumnjale da bi stvarao prijetnju političkom poretku. UDB-a, OZN-a, KOS, emigracija, represija, progoni, ubojstva i likvidacije…..
Jugoslavenska tajna služba ubijala je i izvan granica Jugoslavije. 69 Hrvata ubijeno je u emigraciji. Najpoznatija žrtva mučkog ubojstva bio je Bruno Bušić, koji je ubijen u Parizu 1978. godine. Ivo Protulipac ubijen je u Italiji 1946., Marijan Šimundić 1967. u Njemačkoj, Mile Rukavina 1968. u Njemačkoj, Josip Senić i Branko Jelić 1972. u Njemačkoj, Stjepan i Tatjana Ševo u Italiji 1972., Stipe Mikulić u Švedskoj 1975., Petar Bilandžić 1981. u Njemačkoj, Franjo Mikulić 1983. u Njemačkoj, Stjepan Đureković 1983. u Njemačkoj, njegov sin Damir 1987. u Kanadi, i zadnji Ante Đapić 1989. u Njemačkoj…
Nekolicini (Bušić, Jelić, Šimundić…) posmrtni su ostaci preneseni u domovinu i pokopani. Na žalost, bilo je vrlo malo istraga i osuda u slučajevima ubijanja emigranata. Vinko Sindičić osuđen je zbog pokušaja ubojstva Nikole Štedula u Škotskoj 1988., a Krunoslav Prates tek je 16. srpnja prošle godine u Münchenu osuđen na 25 godina zatvora zbog ubojstva Stjepana Đurekovića.
Jugoslavenske tajne službe sudile su u Hrvatskoj Andriju Artukovića , ministra unutarnjih poslova NDH i to 1986. godine kada je izručen iz SAD gdje je živio! Način na koji je A. Artuković izručen komunističkoj Jugoslaviji i u njoj osuđen na smrt (da bi nakon toga njegovi posmrtni ostatci netragom nestali, zahvaljujući promjeni propisa poduzetoj upravo za tu svrhu), očito još nije okončana priča, jer ima puno nelogičnosti i nedorečenosti.
Suđenje Perković-Mustač u Njemačkoj očiti je dokaz nespremnosti osude komunističkih zločina
Ulaskom Hrvatske u EU promijenili su se kriteriji. Poštivanje prava i zakonitosti, Hrvatska je morala ugraditi u svoje pravno zakonodavstvo. Famozno poglavlje 23. Pravosuđe i temeljna prava, za koje nije postojala zajednička pravna stečevina dugo je bila posljednja stepenica koju je trebalo prijeći na putu u EU.
Poznata titova uzrečica da se suci ne drže zakona kao pijan plota, vladala je u jugoslavenskom i hrvatskom pravosuđu. Zbog neprovedene lustracije, neujednačenost sudske prakse i nejednakost pristupa optuženicima samo se preselila i u samostalnu hrvatsku državu. Takva praksa jasno se očitovala u optuživanju komunističkih kadrova. Poznata je i ona uzrečica:“ Pojavu osuditi, druga osloboditi“
Nepostojanje neovisnosti Pravosuđa i njegova povezanost sa vladajućima jasno se i sramotno očitovala, na opće čuđenje u Hrvatskoj i EU upravo na slučaju Perković-Mustač sa Lex Perković.
O mogućem suđenju hrvatskim špijunima u Njemačkoj govorilo se godinama, još od vremena kada je Perković, kao bivši dužnosnik Službe državne sigurnosti (SDS), poznatije pod starom kraticom UDBA, postao jedan od šefova hrvatskih tajnih službi u novostvorenoj državi. Većina hrvatskih emigranata od onih 69 sa popisa ubijena je upravo u Njemačkoj.
U nakani zaštite Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, kao dokazanih šefova jugoslavenske i hrvatske komunističko-represivne nomenklature izvodile su se eskapade i egzibicije u Hrvatskom Saboru i tadašnjoj Vladi RH na čelu sa premijerom Zoranom Milanovićem.
Bivši direktor u naftnoj kompaniji INA i prebjeg iz socijalističke Jugoslavije Đureković brutalno je smaknut hicima iz pištolja te udarcima sjekirom 1983.godine u Wolfratshausenu, tridesetak kilometara od Münchena. Ubijen je u improviziranoj tiskari smještenoj u garaži drugog hrvatskog emigranta, Krunoslava Pratesa, koji je istovremeno uređivao iseljenički tisak i informirao UDBA-u. Četvrt stoljeća nakon atentata Prates je osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog pomaganja u ubojstvu, a tijekom suđenja isplivala su i imena „jugošpijuna“ Perkovića i Mustača koji će zajedno biti osuđeni na doživotni zatvor.
Pod pritiskom uvođenja sankcija od strane EU, Hrvatska je postigla dogovor s Europskom komisijom (EK), i promijenila zakon o primjeni europskog uhidbenog naloga (EUN). Hrvatski sabor je s 83 glasa za, 28 protiv i osam suzdržanih, na prijedlog Vlade izmijenio Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s EU-om, tzv. „Lex Perković“. Tim je izmjenama izbrisano ograničenje primjene europskog uhidbenog naloga na kaznena djela počinjena nakon 7. kolovoza 2002.godine.
Tako je omogućeno uhićenje i izručenje Perkovića i Mustača Njemačkoj na suđenje u Münchenu. Na suđenju Perković-Mustač u Njemačkoj sadašnje vlasti u Hrvatskoj su, kako su ustvrdili i njemački tužitelj i sud, bojkotirale suradnju na ovom slučaju.
Ivan Krmopić, jedan od svjedoka i njegova obitelj zatražili su zaštitu od njemačkog pravosuđa zbog prijetnji. To je slika Hrvatske!
I nakon osuđujuće presude na doživotni zatvor. Hrvatska vladajuća „elita“ olakšala im je izdržavanje doživotne kazne prebacivanjem u Hrvatsku. Pitanje je hoće li je uopće i odslužiti do kraja, jer su već počele igre i igrice kako bi ih se pomilovalo.
Perković i Mustač tako su prvi i jedini osuđeni za zločine počinjene u ime komunističke ideologije.
Progonili su komunisti i svoje. Nakon Rezolucije Informbiroa, napunili su se Goli otok, Lepoglava i Stara Gradiška, logori i zatvori po Jugoslaviji.
Informbiro (skraćeno od Informacijski biro komunističkih i radničkih partija – IB), savjetodavno i koordinacijsko tijelo devet komunističkih i radničkih partija (SSSR-a, Poljske, Čehoslovačke, Madžarske, Rumunjske, Bugarske, Jugoslavije, Italije i Francuske), osnovano potkraj rujna 1947.godine u Varšavi. Zadaća mu je bila informiranje i savjetovanje predstavnika centralnih komiteta partija članica radi usklađivanja njihovih politika. Bio je pod dominacijom sovjetske Svesavezne komunističke partije (boljševika), koja je potaknula njegov osnutak. Služio je interesima SSSR-a u odnosu na savezničke države i partije, radi nadzora komunističkih pokreta. Do proljeća 1948.godine sjedište mu je bilo u Beogradu, a potom u Bukureštu. SSSR se koristio Informbiroom u sukobu s državno-partijskim vodstvom Jugoslavije, nakon političkog razlaza J. Broza s J. V. Staljinom. Na drugome zasjedanju u Bukureštu, 28. VI. 1948.godine, donesena je rezolucija O stanju u KP Jugoslavije, u kojoj je odbijanje jugoslavenskog vodstva da se podredi sovjetskoj politici označeno kao izdajničko i protusovjetsko (na trećem zasjedanju u Budimpešti, potkraj studenoga 1949., Informbiro je donio rezoluciju Jugoslavenska kompartija u rukama špijuna i ubojica). Sovjetski se režim promidžbeno koristio Informbiroom u opravdavanju niza staljinističkih sudskih procesa u državama istočne Europe.
»Ibeovaca« je prema izvješću jugoslavenske policije sačinjenom 1963. godine bilo ukupno 30.113. Prema republikama njihov je broj: Srbija 15.421 osoba; Hrvatska 4.657 osoba; Crna Gora 3.739 osoba; Bosna i Hercegovina 1.567 osoba; Makedonija 1.567 osoba i Slovenija 786 osoba. Arhiv Hrvatske, Zagreb (AH), Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP). Pregled broja kažnjenih i osuđenih pristalica IB-a, 1963., kut. 21., oznaka 21.011. 29
A sada osuđeni za masovne komunističke likvidacije u Jugoslaviji NITKO!
NEMA NIKOGA, NITKO!
Nastavlja se
Lili Benčik/hrvatskepravice
Istaknuto
Uz čestitku za Dan državnosti
Hrvaticama i Hrvatima, jer je Hrvatska prije svega država hrvatskog naroda, a uz Hrvate i 22 nacionalne manjine i ostalim hrvatskim državljanima čestitam Dan državnosti!
Nakon povijesnih lutanja, pogrešnih saveza i tragičnih uključivanja u druge države, Hrvati su uz ogromne žrtve i danak u krvi izborili svoju samostalnu državu Hrvatsku.
Dr. Franjo Tuđman, prvi predsjednik samostalne države Hrvatske rekao je;
„”Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikom dopustiti sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude!”
Nažalost Hrvatska za mnoge nije bila željena država. U njoj živi još dosta onih koji je ni nakon 34 godine ne podnose i ne mire se s njenim postojanjem.
A ni Hrvatima nije onakva kakvu su željeli i očekivali. Dopustili su da njome vladaju stare jugoslavenske strukture, njihovi nasljednici i sljednici uz europske i svjetske asocijacije i moćnike.
Imamo Hrvatsku, ali nemamo državu kojom vladaju Hrvati koji su je željeli, nego oni kojima nije stalo do njenog razvoja kao države hrvatskog naroda, koji zloupotrebljavaju ljudska i manjinska prava i nameću svoj identitet, negirajući pravo Hrvatima na njihov identitet.
Nepravedna i netransparentna privatizacija, mediji u sumnjivom i netransparentnom vlasništvu, korupcija, nepotizam i sveopće urušavanje životnih vrednota, uzroci su nezadovoljstva i iseljavanja.
Hrvatska je nažalost podijeljena, pa se državotvorni i suverenistički Hrvati moraju za njeno uređenje tek izboriti.
Nakon detuđmanizacije 2000. razoreno je sve što predstavlja hrvatsku državotvornost od strane vladajuće koalicije 2000. godine na čelu sa premijerom Ivicom Račanom i dva mandata predsjednika Stjepana Mesića!
Stjepan Mesić kao predsjednik države i vrhovni zapovjednik oružanih snaga razorio je pobjedničku Hrvatsku vojsku. Umirovio je 12 hrvatskih generala, raspustio sve ratne postrojbe i ostavio Hrvatsku bez obrane.
Iz osobnog animoziteta i mržnje prema prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu otvorio je javno stranom novinaru predsjedničku arhivu, što je postupak bez presedana u čuvanju državnih tajni i spisa. Te je spise zatim neselektivno dijelio Haškom tužiteljstvu, kojemu je bio tajni svjedok u procesu protiv Tihomira Blaškića. Takvo ponašanje suprotno je ustavnim dužnostima i ovlastima Predsjednika Republike, po članku 94 i članku 105 Ustava RH. NN 85/2010
Predsjednik Republike odgovoran je za povredu Ustava koju počini u obavljanju svojih dužnosti. U slučaju Predsjednika Mesića svoju ustavnu obvezu nije ispunio ni Hrvatski Sabor, ni Ustavni sud, jer nisu pokrenuli postupak o ocjeni ustavne odgovornosti Predsjednika države. Ustavni sud je po članku 129 dužan pratiti ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti te o uočenim pojavama neustavnosti i nezakonitosti izvijestiti Hrvatski sabor i odlučivati u skladu s Ustavom, o odgovornosti Predsjednika Republike.
Znači da su u ovom Mesićevom ponašanju zakazale tri institucije hrvatske državnosti;
Predsjednik države svojim neustavnim ponašanjem, Hrvatski Sabor i Ustavni sud koji uopće nisu ni pokrenuli postupak ispitivanja odgovornosti Predsjednika države.
Ivica Račan kao predsjednik Vlade bio je odgovoran po članku 113 Ustava RH za rad Vlade i gospodarski razvitak zemlje.
Prodajom državnog bogatstva, zlatnih poluga, dokapitalizacijom Banaka iz Proračuna, a zatim njihovom prodajom, narušena je financijska i gospodarska stabilnost i sigurnost države.
Tako su Hrvati birajući nesposobne i politički neodgovorne stranke i pojedince kojima nije stalo do hrvatske sami sebi nažalost „uredili“ državu.
Međutim, Hrvatska je prekrasna zemlja sa bogato očuvanom tradicijom i kulturom, zemlja u kojoj pored hrvatskog naroda u suživotu mogu lijepo živjeti svi drugi i drugačiji, naravno uz uvjet da je vole i poštuju kao svoju državu izgrađujući hrvatsku naciju!
Lili Benčik/ hrvatskepravice/ domoljubni.hr
Istaknuto
Laži i obmane Stjepana Mesića i družine u Kumrovcu 2024.godine
„Dan mladosti“ okupio je u Kumrovcu posjetitelje prosječne životne dobi od 89 godina!?
Kaže drug Stipe u svom govoru u Kumrovcu da komunizma nije bilo, da je to bila NOB? Piše li to drug Stipe, neku novu povijest NOB-a u kojoj negira ulogu Josipa Broza Tita kao predsjednika KPJ u vođenju NOB-a.?
„Oni koji revidiraju povijest, moćni i preglasni trebali bi objasniti tko je ubio 80 000 ljudi, žena i djece u Jasenovcu samo zato što su različiti.
Katolička crkva u Jasenovac na dan obilježavanja proboja pošalje jednog svećenika, dok na Macelj dođu brojni biskupi, svećenici i časne sestre.
Mi imamo statističke podatke koliko je za vrijeme NDH u četiri godine ubijeno antifašista i ja ne znam o čemu oni misle kada govore o spomeniku žrtvama komunizma.
I tu nema komunizma: BILA JE TO NOB!
Kakve “žrtve komunizma” kada komunizma tada nije niti bilo…
Bila je to samo borba za čovjeka – BORBA ZA SLOBODU!“
Nas pionire osmoškolce učili su u školi u Jugoslaviji da je avangarda radnika i seljaka, Komunistička partija Jugoslavije na čelu sa drugom Titom povela narode i narodnosti Jugoslavije u Narodno-oslobodilačku borbu! Mi smo kao osmoškolci znali cijeli tijek NOB, sve ofenzive, a sada bivši predsjednik lupeta da nije bilo komunista, da je to bila NOB.
To je neki novi drug Stipe!? Od komunista, do ustaše. Od negiranja Jasenovca do optuživanja za Jasenovac. Od veličanja Tita, do negiranja Tita! Čista manipulacija, obmanjivanje javnosti , a vjerodostojnost nula.
Kako on voli tužakati zbog izgovorene riječi, neka samo tuži, pa ću mu na sudu predočiti tone knjiga u kojima piše da je pripremajući oružani ustanak, Politbiro Centralnog komiteta KPJ u Beogradu 27. lipnja 1941.donio odluku o osnivanju Glavnog štaba Narodno oslobodilačkog pokreta Jugoslavije , za čijeg je zapovjednika imenovan generalni sekretar KPJ, Josip Broz Tito. KPJ je službeno odlučila donijeti odluku o pokretanju oružanog ustanka 4. srpnja, dan koji je kasnije u SFRJ slavljen kao Dan borca. Žikica Jovanović Španac ispalio je prvi hitac 7. srpnja, na datum kasnije proglašen Danom ustanka u SR Srbiji. 12. srpnja KPJ je proglasom pozvala narode Jugoslavije na oružanu borbu.
Članovi Glavnog štaba, uz Tita, bili su članovi Politbiroa KPJ: Milovan Đilas, Edvard Kardelj, Rade Končar, Franc Leskošek, Ivan Milutinović i Aleksandar Ranković, te istaknuti komunistički vođe Sreten Žujović, Ivo Lola Ribar i Svetozar Vukmanović- Tempo.
Vrhovni štab od kraja siječnja 1942. boravi je u Foči. Tu je donesena odluka da se uz partizanske jedinice, koje su pod kontrolom komunističke partije preko komesara i zapovjednika, koje imenuje Vrhovni štab, prime i četnici, koji su samo kokardu na kapi zamijenili sa crvenom zvijezdom.
Četnička zlodjela opisao je Adil Zulfikarpašić u knjizi “Put u Foču”. Adil Zulfikarpašić bio je visokopozicionirani član partizanskoga pokreta, koji je putovao u Foču na sastanak s Titom u Vrhovni štab. Na putu je saznao da su mu četnici ubili brata i počinili strašne pokolje muslimana;“ Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca – objašnjava nam Božović – kapetan Sergije Mihajlović i komandant mjesta prota Vasilije Jovičić naredili su, da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su svi oni koji su bili veći od konjičkog karabina poklani. Ali ljudi su ubijani svuda: i po kućama, dvorištu, ulicama. Kasnije je red došao na žene i na djecu. Drina je izbacivala leševe. Da se to spriječi, razrezivali bi im trbuhe, onda bi tijela potonula.“
„Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se preko 95% Srba“ rekao mu je Tito kad je tražio njegovu intervenciju za ovaj slučaj.
„Ali to nije protusrpska politika.To je protukoljačka politika“ rekao mu je Zulfikarpašić,
„Ti izgledaš slabo, ti treba da se ispavaš i odmoriš“ odgovorio mu je Tito opraštajući se.
Očito drug Stipe računa na kratko pamćenje i nepoznavanje povijesnih činjenica.
Čisti povijesni revizionizam za isprane mozgove, jer treba skinuti odgovornost komunista za počinjene zločine.
Pa da njega i javnost malo podsjetim na povijesne činjenice: i to logičnim slijedom:
1.Tko je vodio Narodnooslobodilačku borbu 1941-1945.godine?
Komunistička partija Jugoslavije
2. Tko je vodio Komunističku partiju Jugoslavije?
Josip Broz Tito
3.Tko je bio doživotni predsjednik Jugoslavije?
Josip Broz Tito
4.Tko je bio vrhovni zapovjednik Jugoslavenske vojske JNA?
Maršal Josip Broz Tito
5.Tko je vladao u Jugoslaviji , koja stranka?
Komunistička partija Jugoslavije, sa predsjednikom Josipom Brozom Titom
6.Koji društveni sistem je vladao u Jugoslaviji?
Komunistički sa Komunističkom partijom na čelu, koji su preimenovali u -socijalistički. Na 6. kongresu u Zagrebu 1952. Komunistička partija Jugoslavije -KPJ, promijenila je naziv u Savez komunista Jugoslavije- SKJ.
7. Što je bila Narodnooslobodilačka borba?
Oslobodilački rat i komunistička revolucija za novo komunističko društveno uređenje.
I nakon ovih nespornih povijesnih činjenica, koje su im naravno dobro poznate, kako uredništvo portala sabh.hr može onakve Mesićeve nebuloze uopće objaviti? Pa to je ponižavanje Josipa Broza Tita, a ne njegovo veličanje. Sam sebi proturječi u reviziji povijesti NOB-a kojom se kao ponosi.
Od kuda Stipi to negiranje uloge Komunističke partije Jugoslavije-KPJ?
Negira Stipe komunizam zbog zločina, zbog Rezolucije EU Parlamenta od 19.9 2019. koji je komunizam kao totalitarni režim i način vladanja izjednačio sa fašizmom i nacizmom.
Dokumenti pokazuju da je KPJ u poslije ratnoj vladavini znatno ograničila građanske i političke slobode, privatno vlasništvo, slobodno tržište, i potiskivala je tradicionalne vrijednosti poput religije i nacionalne/etničke baštine. Svi oni koji tu politiku nisu podržavali ubijani su, bili progonjeni politički i sudski.
Evo drug Stipe ne zna za žrtve komunizma ;“ ja ne znam o čemu oni misle kada govore o spomeniku žrtvama komunizma“, ali zna za žrtve „antifašiste“. E sada me zbunio, ja više ne znam na koje to antifašiste misli drug Stipe, ove kameleone kao što je on ili ove borce NOB-a rođene nakon završetka NOB-a iz SABA RH?
Poznate su žrtve 2.svjetskog rata, iako ih ex komunisti kao on umnažaju i multipliciraju, ipak se istina probija.
Zločini komunizma koje drug Stipe negira itekako su dokumentirani u Martirologiju don Ante Bakovića (Goražde, 4. srpnja 1931. – Zagreb, 26. siječnja 2017.) Ovaj hrvatski katolički svećenik i hrvatski domoljub u bivšoj državi robijao je ukupno deset godina, u sedam zatvora , a kasnije je djelovao kao publicist, novinar, reformator i demograf.
Punih 17 godina radio je na enciklopedijskom izdanju Martirologija, u kojemu je na 1100 stranica iznio dokumentirane podatke o 664 ubijena svećenika i mučenika Crkve u Hrvata u vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća.
Napisao je i knjigu Drinske mučenice u kojoj je opisao svoje osobno svjedočenje o mučeničkoj smrti časnih sestara koje su beatificirane 24. rujna 2011. u sarajevskoj dvorani Zetra,
Okružni narodni sud u Zadru osudio je 28. prosinca 1946. zemljoradnika Josu Begonju iz Privlake (Zadar) na dvije godine lišavanja slobode s prisilnim radom i dvije godine gubitka političkih prava zbog “kriv. djela protiv općih narodnih interesa”, jer je u ljeto 1946. govorio među narodom da mu se ukazala Gospa, “u namjeri da stvori kod drugih uvjerenje o nesigurnosti današnjeg poretka, a u cilju ometanja napretka, obnove i izgradnje naše zemlje, te stvaranja nepovjerenja prema našoj narodnoj vlasti i u cilju ličnog korišćenja”. Mate Rupić, Vladimir Geiger (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Dalmacija, Slavonski Brod – Zagreb, 2011.
Franjo Habulin pak ne poznaje povijest ni NOB-a ni kasnije, pa tvrdi da se gradilo bratstvo i jedinstvo. Vidjelo se na djelu to bratstvo i jedinstvo u velikosrpskoj i JNA agresiji 1991-1995.
Drug Franjo Habulin, predsjednik SABA RH, „borac“ NOB-a , rođen 1957.godine priča nebuloze u svojoj reviziji povijesti, pa tvrdi da se „Za Tita se gradila i živjela demokracija svaki dan u pravnom i pravednom društvu izgrađenog SOCIJALIZMA.“
To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ je ubijalo politički nepodobne, neistomišljenike po svijetu, a zadnje je je bilo 1989. godine kada je u Njemačkoj ubijen Anto Đapić, stric hrvatskog političara Ante Đapića iz Osijeka.
To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ je 1. studenoga 1978. osudilo studenta Jakoslava Davida Rojnicu, na tri godine Golog otoka, na temelju iskaza dvoje svjedoka da im je dao nekoliko brojeva lista ‘Nova Hrvatska’, a jednom od njih i knjigu Ive Rojnice.
To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ „priuštilo“ mu je tortute, batinanje, liječenje elektrošokovima u zatvorskoj bolnici i besplatan „boravak „u logoru na Golom otoku.
Jakoslav David Rojnica odlučio je 2019. napisati knjigu jer je želio ukazati na činjenice i napisati istinu, najviše zbog mladih koji trebaju znati istinu kako se povijest ne bi ponovila.
Jakoslav Rojnica predstavlja 100 tisuća ljudi koji su osuđeni za slične krimene. 30 tisuća presuda je doneseno, a točan broj ljudi koji su netragom nestali , bačeni u jame, fojbe nikada se neće saznati, jer je jugoslavenski režim strahovladom sprječavao ljude da svjedoče.
„Druge države otvaraju granice, a mi smo naše okovali od susjeda, k tomu državni establišment DAN POBJEDE naziva okupacijom.“ Nastavio je drug Habulin svoju povijesnu „edukaciju“.
Nevjerojatno je kako se može ovako na očigled lagati i manipulirati? Hrvatske granice nisu zatvorene, putuje se samo sa osobnom iskaznicom, granice su čak i previše porozne, pa ih ilegalno prelazi na tisuće migranata.
Ne kaže se uzalud da je komunizam sazdan od laži i nastao na laži. Samo ova dva primjera drugova Mesića i Habulina dokaz su točnosti te definicije.
Jugonostalgičari, jugofili, titoisti i komunisti nikako ne žele priznati da su u ime komunističke ideologije počinjeni masovni zločini. Da oslobođenje od fašizma i nacizma u komunističkim zemljama nije donijelo slobodu, nego nove progone, nove logore, nove zabrane i ograničavanja slobode i ljudskih prava, samo u ime neke druge ideologije. Rasni zakoni zamijenjeni su ideološkim. Tko nije prihvatio komunističku ideologiju bio je meta te „slobode“.
U ime te slobode ubijeno je 536 833 ljudi, bačenih u jame, rudnike i neobilježena grobišta na više od 940 lokaliteta u cijeloj Hrvatskoj po popisu MUP-a i oko 600 po slovenskoj evidenciji.
I da nije kako drug Stipe kaže „krivca za zločine koji su se dogodili na kraju Drugog svjetskog rata, traže na pogrešnoj strani…“ svjedoče zločini na Daksi i u Dubrovniku u listopadu 1944.godine, znači prije završetka rata, koje su počinili partizanski „osloboditelji!
Lili Benčik/hrvatskepravice
Istaknuto
Tomislav Tomašević krši Ustav i Zakone RH!
Zastave LGBT ne mogu samostalno vijoriti, već samo sa desne strane zastava RH, ako je službeno proglašena kao zastava jedinice lokalne uprave i samouprave ili zastava jedne od 22 nacionalne manjine koje su navedene u Ustavu RH.
A kako LGBT zastava niti jedno od toga nije, ne može se službeno vijoriti!
TOMISLAV TOMAŠEVIĆ: „Ja odlučujem o tome koje će zastave na gradske jarbole, ja dajem suglasnost“
I još nadodaje;“ Kada bi svi imalo pravo odlučivati o tome koje zastave staviti na gradske jarbole, pa kako bi to izgledalo?“
Takva vrsta samovolje je ipak ograničena. Da, on odlučuje, ali u okviru ovlasti koje mu daju Ustav RH i Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske ( NN 55/90), i u skladu sa Pravilnikom o postupku davanja odobrenja grba i zastave jedinici lokalne samouprave.( NN 94/1998 )
Je li LGBT Zastava proglašena zastavom grada Zagreba ili Zagrebačke županije ili neke od 22 nacionalne manjine koje su nabrojane u Ustavu RH?
Nije, to je zastava jednog pokreta!
Tomislav Tomašević time krši Ustav RH, jer LGBT zastava nije zastava niti jedne jedinice lokalne uprave i samouprave, ni nacionalne manjine.
Pravilnik o postupku davanja odobrenja grba i zastave jedinici lokalne samouprave
https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1998_07_94_1289.html
Članak 15.
Ministarstvo uprave vodi očevidnik o izdanim odobrenjima grba i zastave jedinicama lokalne samouprave.
Očevidnik iz stavka 1. ovog članka vodi se u obliku knjige formata 420 ¤ 297 mm i mora imati pobrojane stranice.
U očevidnik iz stavka 1. ovog članka unose se slijedeći podaci: redni broj; naziv jedinice lokalne samouprave i njeno sjedište, brojčana oznaka rješenja kojim se daje odobrenje, datum izdavanja odobrenja, datum uručenja grbovnice i napomena.
Članak 18.
Ako se zastava jedinice lokalne samouprave ističe uz zastavu Republike Hrvatske, tada se zastava jedinice lokalne samouprave nalazi sa desne strane gledano sa ulice prema zastavama.
Ako se zastava općine ili grada ističe uz zastavu županije, tada se zastava općine odnosno grada nalazi sa desne strane gledano s ulice prema zastavama.
Ako se zastava općine ili grada ističe uz zastavu Republike Hrvatske i zastavu županije tada se zastava županije nalazi sa lijeve strane, a zastava grada ili općine sa desne strane od zastave Republike Hrvatske gledano sa ulice prema zastavama.
LGBT zastava nema očevidnik, nije prijavljena kao zastava jedinice lokalne uprave i samouprave i ne može se službeno vijoriti!
Što znači da su člankom 15 i člankom 18 Pravilnika o postupku davanja odobrenja grba i zastave jedinici lokalne samouprave točno propisani uvjeti i propisi o postavljanju drugih zastava uz onu Republike Hrvatske, a uvijek gledano s ulice prema zastavama.
Pod „drugim zastavama“ misli se na one županije, grada i/ili općine. Tako se zastava JLS-a (jedinica lokalne samouprave) ističe uz zastavu Republike Hrvatske s desne strane. Ako se zastava općine ili grada ističe uz zastavu županije, tada se zastava općine odnosno grada nalazi s desne strane gledano s ulice prema zastavama, a ako želite staviti sve, onda zastavu općine ili grada ističete s desne strane, a zastavu županije s lijeve strane od zastave Republike Hrvatske. Postavljanje zastave EU nije propisano ovim Pravilnikom, ali gledajući prema instituciji, ona se nalazi desno od zastave države.
Iz navedenog proizlazi da LGBT zastava nema očevidnik, nije prijavljena kao zastava jedinice lokalne uprave i samouprave i ne može se službeno vijoriti!
Po članku 137. Ustava RH, u obavljanju poslova iz svojeg djelokruga tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave samostalna su i podliježu samo nadzoru ustavnosti i zakonitosti ovlaštenih državnih tijela.
Što radi MUP? Zar nitko ne štiti Ustav i zakone RH?
Zašto ovo pišem? Jer je dosta samovolje pojedinaca ili stranaka kada se dočepaju vlasti. Onda misle da su nedodirljivi i iznad Ustava i Zakona RH.
Po Istri su se vijorile IDS-ove i talijanske zastave bez hrvatskih zastava. Prijavila sam MUP-u i sada svugdje gdje se viju, mora prva biti zastava RH, pa onda sve ostale.
Furio Radin je bio domišljat, pa je Zajednica Talijana za svoju zastavu uzela onu države Italije i uz blagoslov IDS-a, po istarskim gradovima vijore se na izbor zastave! Pored hrvatske ( natjerala sam ih da je postavljaju) vijore se talijanska, županijska, EU, gradske….
Stoga ovaj tekst šaljem Ministru u nutarnjih poslova i svim odgovornim osobama, da poduzmu odgovarajuće mjere kako bi se osiguralo poštivanje Ustava i Zakona RH, jer smo svi po Ustavu i Zakonima jednaki. Zakone RH svi moramo poštivati inače ćemo živjeti u anarhiji, samovolji i strahovladi pojedinaca na vlasti.
Lili Benčik/hrvatskepravice
-
Vijesti1 tjedan ago
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
-
Vijesti2 tjedna ago
Fra Josip Marcelić: ŠTO JE RUACH? Duh Sveti u povijesti spasenja
-
Vijesti4 dana ago
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
-
Vijesti2 dana ago
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
-
Vijesti3 tjedna ago
DANAS Prvi put misa zadušnica za žrtve komunističkih zločina u Zagrebu
-
Vijesti2 tjedna ago
DEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
-
Vijesti3 tjedna ago
Izložba “Tamo gdje su moji korijeni”
-
Vijesti2 tjedna ago
DUŠE SVETI – DOBRODOŠAO! OBJAVA DUHA — DUH SVETI I CRKVA