Što se dakle dogodilo između petka i utorka (od 28.veljače do 4. ožujka) drugo nego ovo: Zelenskij se od ponosna Ukrajinca koji se u Bijeloj kući prepire s Trumpom pretvorio u skrušena vazala – piše Zdravko Gavran u Hrvatskom nebu.
slika: Allposter
Očito je shvatio da je Trump jači, što mu je potvrdio i sve ostalo objasnio njegov najveći europski saveznik i pokrovitelj, britanski premijer Starmer. A što je onom inscenacijom i režiranom predstavom u Bijeloj kući uživo prenošenom na televizijama postigao Trump? – To da Zelenskij shvati kako nije više ono što je bio: neformalni zapovjednik gotovo čitavomu ’kolektivnom Zapadu’. Istina je da ga mnogi nisu uvijek, na vrijeme ni dovoljno slušali kada je tražio tenkove, zrakoplove i sve ostalo. No imao je takav status da su ga svi tretirali kao neke vrste vrhovnika. Kud Zelenskij okom, oni skokom! A i stoički su podnosili njegove ukore kada mu u čemu ne bi udovoljili.
Trump mu je sada pokazao kako je vrijeme njegove dominacije, bar što se tiče Amerike, prošlost. Slikovito: Ne može on, i to u Bijeloj kući, biti ravan predsjedniku SAD-a i ondje se s njime inatiti, a u poziciji je prositelja i primatelja američke pomoći! Trump je kao nekoć papa Grgur VII. – a Zelenskij kao kralj Henrik IV., koji se, kao prvo, mora pokoriti Papi i priznati ga za vrhovnika: „poći u Canossu”.
Ukrajinski predsjednik Zelenskij polizao je i ono za što jest i ono za što nije kriv i jučer se u objavi na X-u i u drugim izjavama nastojao nekako umiliti Trumpu nakon one neugodne prepirke – zapravo predstave koju su u Bijeloj kući izrežirali kako bi Zelenskija doveli u situaciju američke nemilosti i srdžbe, i to na najvišoj državnoj razini. E da bi on shvatio tko je – tko.
Zelenskij se dakle u utorak korigirao, posuo se pepelom, potvrdio da želi pregovarati o miru s Rusijom i da to želi „pod vodstvom“ predsjednika Trumpa, kakav god on bio. „Sila zakon mijenja“, stara je narodna poslovica.
Jedna druga slika odnosno usporedba iz europske povijesti ovdje je vrlo prikladna. Po toj povijesnoj analogiji, bila bi riječ o Zelenskijevu „Putu u Canossu [Kanosu]“, odnosno „Poniženju u Canossi“, o činu pokajanja i priznavanja ispravnosti i vrhovništva drugomu koje se obično skraćeno naziva.
Canossa: povijesna analogija s današnjicom
Kada se kaže „Put u Canossu“, u mjesto u Toskani, u današnjoj Italiji, to se odnosi na diplomatsku misiju koju je početkom g. 1077. poduzeo njemački kralj, poslije rimsko-njemački car Henrik IV. (car „Svetoga Rimskog Carstva“) u nastojanju da okonča ozbiljan prijepor s papom Grgurom VII. i da bude opozvano njegovo isključenje iz Crkve.
Bilo je to doba žestokih „borbi za investituru“, u kojima su se papinstvo odnosno crkvena vlast i svjetovni vladari borili za to tko će od njih biti najviša vlast. Veliki, obrazovani i odlučni papa-reformator Grgur VII. inzistirao je na pravu Crkve da ima posljednju riječ u crkvenim stvarima, a ne podvrgnuta njihovoj (samo)volji i njihovu „kadroviranju“ u samoj Crkvi.
Primat Crkve temeljio se na vjerskom učenju po kojemu nasljednici svetoga Petra drže ključeve vječnog života i spasenja za vječnost, dok su svi zemaljski vladari smrtni i prolazni. Crkva je u kršćanskoj Europi imala biti vrhovna duhovna vlast, autoritet. Svjetovni vladari moraju to priznavati, a ne narušavati papinske ovlasti tako što će postavljati biskupe. Papinstvo i crkveni sabori (osim sabora u Wormsu) inzistirali su naime na tomu da ne mogu laici, dobivajući za to od pretendenata financijske i druge protuusluge, određivati – po volji svjetovnih vladara i drugih moćnih svjetovnjaka – koji će svećenici biti postavljani za biskupe (tzv. simonija), nego da to mora biti ovlast isključivo pape odnosno crkvene, duhovne vlasti.
Henrik se toj papinskoj ambiciji usprotivio: u siječnju 1076. na koncilu u Wormsu isposlovao je da se donese odluka kojom se svrgava tadašnjeg papu Grgura VII. Stoga ga je ovaj u veljači te godine ekskomunicirao, izopćio iz Crkve kao zajednice koja omogućuje spašenje za vječnost i prestao ga priznavati za vladara. To je imalo i svoje opipljive posljedice, budući da je Crkva bila moćna ustanova s vojskom odanih klerika, a i mnogi vladari bili su odani i poslušni Papi. Tako su se i protiv Henrika IV. okrenuli ne samo njemački svećenici, nego i vodeći njemački feudalci – koji su u feudalizmu povremeno imali spram kralju ili caru mnogo veću moć nego što ju imaju današnji, demokratski „feudalci“ odnosno velmože. Kralj je bio kralj, car je bio car, ali bi se feudalci urotili da ga pritisnu ili svrgnu ako bi se previše razišao s njihovom voljom i očekivanjima. Tako su i tada njemački feudalci, na svojoj skupštini u Oppenheimu 16. listopada 1076., donijeli odluku da Henrika više ne će smatrati njemačkim kraljem ako papinska ekskomunikacija ostane na snazi.
Grgur je dodatni pritisak učinio objavivši da će, ako se Henrik ne pokaje u roku od jedne godine nakon izopćenja, ono postati stalno i neopozivo. Trasirat će mu put u pakao, gdje će ga čekati đavli i vječne muke.
Henrikova ambicija i procjena trenutka u kojem se mora pokoriti papi Grguru VII.
Henrika su vjerojatno mnogo više mučile ovozemaljske brige, odnosno zadržavanje i jačanje vlastite vlasti. Bog je visoko, a ono što dolazi poslije smrti daleko, zacijelo je mislio, poput mnogih. On je, pravi germanski kolerik, imao veliku ambiciju, koju će poslije i ostvariti: vladat će okrutno, skršit će pobunu njemačkih feudalaca i podvrgnuti njemačke zemlje sebi. Osvojit će i Rim, odande će zatim biti otjeran, ali će se osvetiti i poslati barbarske saveznike i plaćenike, koji će opustošiti Rim. Zbog njegove beskrupuloznosti i bešćutnosti dodijelit će mu naziv „Okrutni“.
Henrik će poslije uspjeti na crkvenom saboru u Rimu g. 1084. – dakle 17 godina nakon što mu se skrušeno poklonio – svrgnuti i iz Crkve izopćiti papu Grgura VII., a za vrhovnika proglasiti protupapu Klementa III. Taj protupapa zatim će Henrika i njegovu ženu Bertu okruniti carskom krunom. Grgur će se uskoro vratiti, ali će zbog ogorčenosti Rimljana kao kolateralnih žrtava njihovih sukoba morati pobjeći i umrijeti u progonstvu.
Kako je sreća promjenjiva, kako su ugled i vlast nestalni! Nepoznati ljetopisac zapisat će ovo nakon što će Henrik IV. umrijeti u 56. godini života, a nakon što je njegov sin dignuo pobunu protiv njega, na čemu je otac pred smrt oprostio i blagoslovio ga: „Kraljevstvo nemira zamijenio si kraljevstvom mira, konačno beskonačnim, zemaljsko nebeskim. Tek sada istinski vladaš, sada nosiš svoj dijadem koji ti Tvoj nasljednik ne otima i na kojemu ti nijedan protivnik ne zavidi.“
No u siječnju 1076. Henrik još nije znao što će se sve poslije dogoditi. Ali je dobro uvidio da bi mogao ostati bez svega, pa i bez glave, ako se u tom trenutku ne pokloni Grguru VII. Koji se u odmjeravanju snaga pokazao kao jači. Zato se odlučio s njime pokornički, skrušeno pomiriti. Morao je, kao sada Zelenskij, pokazati da ima dobru volju, da je spreman priznati drugomu vrhovništvo, poslušati ga. To je učinio tako što je tijekom zime putovao iz njemačkih zemalja preko Alpa da bi dospio do papinske rezidencije. I tako se 25. siječnja zajedno sa svitom, hodajući odjeven u jednostavne redovničke halje i bosonog, pojavio pred vratima zamka Canossa, gdje je Grgur uživao zaštitu Matilde od Toskane. No Papa ga nije odmah primio; srednji vijek znao je što je okajavanje grijeha, što ispaštanje i pokora (zgodno je toga se prisjetiti na Pepelnicu!). Morao je po zimi i bosonog čekati vani, na otvorenomu, da mu se Papa smiluje i pusti ga unutra.
Zelenskij i Trump u korelaciji kao kralj Henrik IV. i papa Grgur VII.
Nakon tri dana čekanja Grgur je naložio da se otvore vrata te je pozvao kralja na misu. Tako je na simboličan način označio da je poništio njegovo izopćenje. Prijepor je time priveden kraju. Ali samo privremeno. No budućnost je ono što nas u ovom trenutku u korelaciji Zelenskij – Trump ne zanima.
Izraz „poći/otići u Canossu“ ušao je u mnoge jezike kao slikovit opis nečijeg poniženja, pokajništva, pokore te prihvaćanja i priznavanja vrhovništva onomu kojemu si to vrhovništvo prethodno zanijekao i osporio. Prvo se moraš pokloniti onomu tko je jači od tebe i o kojemu ovisi tvoja budućnost na ovomu, a možda i na onomu svijetu.
Što se dakle dogodilo između petka i utorka (28. veljače do 4. ožujka) drugo nego ovo: Zelenskij se od ponosna Ukrajinca koji se u Bijeloj kući prepire s Trumpom pretvorio u skrušena vazala. Očito je shvatio da je Trump jači, što mu je potvrdio i sve ostalo objasnio njegov najveći europski saveznik i pokrovitelj, britanski premijer Starmer. A što je onom inscenacijom i režiranom predstavom u Bijeloj kući uživo prenošenom na televizijama postigao Trump? – To da Zelenskij shvati kako nije više ono što je bio: neformalni zapovjednik gotovo čitavomu ’kolektivnom Zapadu’. Istina je da ga mnogi nisu uvijek, na vrijeme ni dovoljno slušali kada je tražio tenkove, zrakoplove i sve ostalo. No imao je takav status da su ga svi tretirali kao neke vrste vrhovnika. Kud Zelenskij okom, oni skokom! A i stoički su podnosili njegove ukore kada mu u čemu ne bi udovoljili. Trump mu je sada pokazao kako je vrijeme njegove dominacije, bar što se tiče Amerike, prošlost. Slikovito: Ne može on, i to u Bijeloj kući, biti ravan predsjedniku SAD-a i ondje se s njime inatiti, a u poziciji je prositelja i primatelja američke pomoći! Trump je kao nekoć papa Grgur VII. – a Zelenskij kao kralj Henrik IV., koji se, kao prvo, mora pokoriti Papi i priznati ga za vrhovnika: „poći Canossu“.
Posljednjih dana, predsjednik Donald Trump, Elon Musk, senator Rand Paul i neki drugi tražili su reviziju američkih zlatnih rezervi, s posebnim fokusom na zlato u Fort Knoxu. To je savršeno razumljivo s obzirom na to da američke zlatne rezerve — koje su vlasništvo američke riznice, a ne Federalnih rezervi — nisu bile podvrgnute čak ni djelomičnoj reviziji barem četrdeset godina.
Dio razloga za reviziju je otkriti je li bilo zlata ukradeno. Američki kovnicu novca, vladina agencija koja djeluje kao čuvar zlata, već dugi niz godina izvještava da je službena veličina zlatnih rezervi 8.133,46 metričkih tona zlata. Međutim, budući da nije bilo revizije toliko desetljeća, stav kovnice novca u biti je “vjeruj nam, brate.” Vjerovanje federalnim birokratima nikada nije bila posebno mudra politika, i to je razlog zašto postoje trajni zahtjevi za neku vrstu transparentne revizije – donosi Logicno.com.
Ako se ukupna veličina američkih zlatnih rezervi pokaže brojem ispod službenog broja, to će biti samo najnoviji podsjetnik da među ljudima koji vode američku saveznu vladu postoji veliki broj lopova i nesposobnih. Uostalom, ako ima manje zlata nego što je prijavljeno u američkim zlatnim rezervama, vjerojatno je ukradeno u nekom trenutku.
To bi bila prikladna sudbina za zlato američke vlade jer je veliki dio toga zlata u početku ukraden. Kada kažem “ukradeno,” ne mislim čak ni u smislu da je “oporezivanje krađa” i da je SAD kupio zlato koristeći porezne dolare. Istina je da je način na koji je američka riznica stekla veliki dio svoje zlatne hrpe još podmukliji od običnog oporezivanja.
Prije, vjerojatno je većina zlata u Fort Knoxu, kao i zlato američkog režima općenito, zlato ukradeno od običnih Amerikanaca kao dio napora Franklina Roosevelta da okonča zlatni standard i zaplijeni privatne zlatne rezerve u Sjedinjenim Državama. To jest, američke zlatne rezerve su naslijeđe načina na koji je američka vlada odustala od svojih obećanja da će američke dolare otkupiti u zlatu. Umjesto da isplati zlato koje je dugovano nositeljima američkih dolara, američka vlada ga je umjesto toga gomilala. To ukradeno zlato je ono što će revizori brojati ako američka vlada ikada dopusti pošteno računovodstvo zlatnih rezervi riznice.
Odakle je zlato u Fort Knoxu?
U svom članku iz 1994. za The Journal of Economic Education, ekonomist William C. Wood piše da je “depozitorij u Fort Knoxu sada artefakt dana zlatnog standarda.” Zatim dodaje, “Zlato koje se trenutno nalazi u Fort Knoxu došlo je od topljenja zlatnih novčića iz doba depresije, od ugovora o lend-leaseu u Drugom svjetskom ratu i od vladinih operacija pod zlatnim standardom.”
Ta referenca na “zlatne novčiće iz doba depresije” je značajna. Većina tih zlatnih novčića vjerojatno su bili novčići zaplijenjeni od privatnih vlasnika od strane američke vlade nakon Rooseveltove izvršne naredbe 6102 koja je zabranila privatno vlasništvo nad zlatom. Naravno, malo Amerikanaca posjedovalo je zlatne poluge, a zlato koje je bilo u neinstitucionalnim privatnim rukama uglavnom je bilo zlatni novac. Rooseveltov edikt zahtijevao je da privatni građani predaju ovo zlato američkoj vladi u zamjenu za ono što je u biti bilo ispod tržišnih cijena. A što ako ne želite predati svoju imovinu američkoj vladi? Šteta.
Štoviše, privatne banke i središnja banka držale su zlato u obliku novčića za nositelje dolara koji bi, prije zapljene, povremeno predstavljali američke dolare za otkup u zlatu. To je, dijelom, zlato u Fort Knoxu koje Wood klasificira kao zlato držano za “vladine operacije pod zlatnim standardom.” Međutim, nakon 1933., banke nisu trebale držati zlatne novčiće za tu svrhu budući da je Rooseveltov napor da okonča zlatni standard uključivao zabranu bankama da isplaćuju zlato.
Dakle, ti novčići prestali su imati neposrednu tržišnu vrijednost među bankama. Gdje su svi ti zlatni novčići završili? Većina je završila u američkoj riznici nakon što je riznica zaplijenila zlato Federalnih rezervi 1934. godine.
Dokaz za to može se naći u prirodi zlata koje se sada nalazi u Fort Knoxu. Wood dalje objašnjava da zlato tamo nije tip zlata koji se obično nalazi u zlatnim polugama korištenim za međunarodne transakcije: “Zlato koje je rezultat topljenja novčića ima znatno nižu kvalitetu od ‘finog’ ili ‘dobrog isporučnog’ zlata koje se obično koristi u međunarodnoj trgovini. Većina zlata u Fort Knoxu je zlato niže kvalitete od novčića.”
Naslijeđe krađe zlata američkog režima nije ograničeno na novčiće koji su slučajno bili u privatnim rukama 1933. godine. Veliki dio zlata koji se danas nalazi u američkim zlatnim rezervama je zlato koje bi bilo isplaćeno privatnom sektoru da američka vlada nije odustala od svojih obećanja da će ratne obveznice isplatiti u zlatu.
Neispunjavanje obveza prema zlatnim obveznicama Liberty iz 1934.
Svaki put kada postoji rasprava o takozvanom “plafonu duga,” razni sluge američkog režima poput Jeromea Powella ili Janet Yellen tvrde da “Sjedinjene Države nikada nisu **kršile obveze**.” To je laž.
Vjerojatno je bilo **kršenje obveza**, u širem smislu, kada je Rooseveltov režim odbio ispuniti svoje obveze prema nositeljima dolara pod zlatnim standardom. SAD su također **kršile obveze** u formalnom i pravnom smislu kada su odbile platiti svoje ratne obveznice Liberty u zlatu kako je obećano. Konkretno, 1934. godine, Sjedinjene Države **nisu ispunile obveze** prema četvrtoj obveznici Liberty. Ugovori između dužnika i vjerovnika na tim obveznicama bili su jasni. Obveznice su trebale biti plative u zlatu. To je predstavljalo veliki problem za SAD, koje su se suočavale s velikim dugovima u 1930-ima nakon Prvog svjetskog rata. Kako je opisao John Chamberlain:
Do trenutka kada je Franklin Roosevelt stupio na dužnost 1933. godine, samo kamate su iscrpljivale riznicu zlata; i budući da je riznica imala samo 4,2 milijarde dolara u zlatu, bilo je očito da neće biti načina da se plati glavnica kada dospije 1938. godine, a kamoli da se pokriju troškovi i druge dužničke obveze. Te druge dužničke obveze bile su znatne. Još od 1890-ih riznica je bila u nedostatku zlata i financirala je taj deficit izdavanjem novih obveznica kako bi privukla zlato za plaćanje kamata na prethodne emisije. Rezultat je bio da je do 1933. godine ukupni dug iznosio 22 milijarde dolara, a količina zlata potrebna za plaćanje čak i kamata na njega uskoro će biti nedostatna.
Dakle, kako se američka vlada nosila s tim? Chamberlain napominje “Roosevelt je odlučio **kršiti obveze** prema cjelokupnom domaćem dugu odbijajući otkup u zlatu Amerikancima.”
Drugim riječima, zahvaljujući svojoj rasipničkoj potrošnji deficita, američka vlada je ostajala bez zlata do ranih 1930-ih. Dakle, režim je **kršio obveze** prema zlatnim obveznicama. Zlato koje bi prešlo u privatne ruke bilo je gomilano od strane savezne vlade i proglašeno nedostupnim javnosti. Veliki dio tog zlata i danas se nalazi u američkim zlatnim rezervama.
Neispunjavanje obveza prema međunarodnim zlatnim obvezama
Nije sve zlato američke riznice ukradeno od običnih Amerikanaca. Dio je ukraden od stranih vlada. Još jedna ilustracija nepoštenja narativa “nikada nismo **kršili obveze**” je činjenica da je američka vlada **kršila obveze** 1971. godine prema stranim vladama prema Bretton Woods sustavu. To jest, umjesto da plati ono što je dugovano stranim vladama u zamjenu za zlato prema tom sustavu, američka vlada je još jednom odlučila ukrasti to zlato i jednostavno rekla “tvrda sreća” svima s pravim zahtjevom na zlato. Ili, kako je ministar financija John Connally rekao u to vrijeme, dolar “je naša valuta, ali je vaš problem.”
Američke zlatne rezerve: Naslijeđe krađe i laži
Zlato u rezervi nikada nije trebalo biti statična, nedodirljiva hrpa američke savezne vlade, kao što je sada. Trebalo je biti tu za Amerikance i druge korisnike dolara koji su mijenjali svoje dolare za zlato. Zlato je trebalo ulaziti i izlaziti. Tada je američka vlada zatvorila vrata federalnih trezora zlata i izjavila “zlato je sve naše zauvijek.”
Kao i većina ostalog što američka vlada “posjeduje,” zlato u američkim zlatnim rezervama tu je zbog dugih godina laži, gaslightinga i prijevare. Zlato je tu jer je američki režim **kršio obveze** prema svojim dugovima i odustao od svojih obećanja da će podržati dolare u zlatu.
Ako ikada bude dopušteno pravom timu za reviziju da zapravo pregleda zlato američkog režima, oni će pregledavati dokaze zločina iz davnih vremena. Revizori će brojati zlato ukradeno od naših predaka kako bi obogatili državu i njezine prijatelje.
Jolanijevi teroristi u Siriji otimaju civile dok masakriraju stotine drugih – piše na twitteru/X-u korisnik dr Eli David. Ali nikoga nije briga. Nema Židova, nema vijesti.
Jolani's terrorists in Syria kidnapping civilians while massacring hundreds of others
Sirijski ratni promatrač izvijestio je danas da su snage sigurnosti i njihovi saveznici ubili 340 alavitskih civila posljednjih dana, dok se vlasti sukobljavaju s militantima lojalnim bivšoj vladi Bashara al-Assada.
Ponovno uspostavljanje sigurnosti bio je jedan od najsloženijih zadataka za nove sirijske vlasti, postavljene nakon što su snage pod vodstvom islamista svrgnule Assada u munjevitoj ofenzivi u prosincu. Sada se suočavaju s najžešćim otporom do sada od strane pripadnika alavitske manjine Assadovog klana i pokrenuli su veliku protuoperaciju na sredozemnog obali Sirije i protiv te etničke skupine nakon smrtonosnih sukoba u četvrtak – piše Geopolitika.news.
Ratni zločini usmjereni protiv manjine
Sirijski opservatorij za ljudska prava (SOHR) je organizacija sa sjedištem u Londonu koja godinama podjednako izvještava o zločinima svih strana (pa i onih počinjenih od Assadovog režima). Danas, pak, tvrde da je “340 alavitskih civila ubijeno u obalnim regijama Sirije i planinama Latakije od strane snaga sigurnosti i savezničkih skupina” od četvrtka. Opservatorij je naznačio da su ubijeni u “egzekucijama” koje je izvršilo sigurnosno osoblje ili provladini borci i popraćeno “pljačkom domova i imovine”.
Iako su nove džihadističke vlasti obećale da se neće osvećivati manjinama, ove vijesti, ako su točne, ukazuju na suprotno te ukazuju na element etničkog čišćenja. Opservatorij sa sjedištem u Britaniji izvijestio je o više “masakra” posljednjih dana, a među mrtvima su žene i djeca. “Velika većina žrtava pogubljena je po prijekom postupku od strane elemenata povezanih s Ministarstvom obrane i unutarnjih poslova”, rekla je skupina za ljudska prava u petak. Opservatorij i aktivisti objavili su snimke na kojima se vide deseci tijela u civilnoj odjeći naslagana ispred kuće, s mrljama krvi u blizini i ženama koje zapomažu. Pojavile su se druge video snimke na kojima se vide muškarci u vojnim odorama kako pucaju na ljude iz neposredne blizine. Snimaka ponižavanja civila, mučenja i ubijanja je zbilja niz, a nećemo ih prenositi jer su nepotrebno mučne.
Smrti civila povećavaju ukupni broj mrtvih na 553 osobe, uključujući 93 pripadnika snaga sigurnosti nove vlade i 120 pro-Assadovih boraca, pokazuju podaci SOHR-a. Državna novinska agencija SANA koja djeluje iz Damaska izvijestila je rano jutros da su “svrgnuti ostaci režima” izveli napad na nacionalnu bolnicu u obalnom gradu Latakiji, dodajući da “opće sigurnosne snage odbijaju napad”.
— إلياهو نور السماوات **אליהו אור השמיים (@EliyahuNoor) March 9, 2025
Ujedinjena Sirija?
U obraćanju u petak, privremeni sirijski predsjednik Ahmed al-Sharaa pozvao je pobunjenike da “polože svoje oružje i predaju se prije nego što bude prekasno”. “Napali ste sve Sirijce i napravili neoprostivu pogrešku. Uzvrat je stigao, a vi ga niste uspjeli izdržati”, rekao je Sharaa u govoru koji je na Telegramu prenosilo sirijsko predsjedništvo.
Zapadne sile i sirijski susjedi naglasili su potrebu za jedinstvom u novoj Siriji, koja traži sredstva za obnovu nacije razorene godinama građanskog rata pod Assadom. Zasad toga nema.
Na pitanje iz naslova ovoga teksta mogle bi se napisati knjige. Ali bit odgovora vrlo je jednostavna. Politike svjetskih sila izviru iz njihovih interesa. Za to su si svjetske sile osigurale posebna tijela unutar svojih državnih aparata, za koja onda postoje posebno školovani kadrovi i sustavi donošenja odluka. To često čini i razliku između velikih i malih zemalja, razvijenih i nerazvijenih, subjekata i objekata svjetske politike, onih koji znaju definirati svoje interese i provoditi ih i onih koji nemaju te sposobnosti.
Britanska politika neposredno prije pada Berlinskoga zida
Kako se ravnoteže moći između svjetskih sila sporo mijenjaju, tako se onda sporo mijenjaju i njihovi politički ciljevi na globalnoj sceni. Iznimka su veliki ratovi, poput dvaju svjetskih ratova koji su završili bitno izmijenjenim odnosima između poraženih i pobjedničkih sila. Poredak nakon 2. svjetskoga rata, uspostavljen na konferenciji u Jalti, bio je na snazi sve do pada Berlinskoga zida. Što se britanske politike tiče, iznimno cijenjena britanska političarka Margaret Thatcher do posljednjega je trenutka nastojala spriječiti raspad Varšavskoga pakta, posebice ponovno ujedinjenje Njemačke. Konkretno, Thatcher se dva mjeseca prije pada Berlinskoga zida sastala s Mihailom Gorbačovom i poručila mu da destabilizacija istočne Europe i raspad Varšavskoga pakta nisu u interesu Zapada te da Zapad ne će forsirati napuštanje komunističkoga poretka. Ključan citat za razumijevanje takva britanskoga stajališta upravo slijedi:
„Mi ne želimo ujedinjenu Njemačku – to bi dovelo do promjene poslijeratnih granica, a to ne možemo dopustiti jer bi takav razvoj događaja potkopao stabilnost cjelokupne međunarodne situacije i mogao ugroziti našu sigurnost.” (v. Thatcher told Gorbachev Britain did not want German unification)
No kotač povijesti nije se mogao više zaustaviti. Komunistički je poredak propao, milijuni ljudi napokon su mogli udahnuti malo svježega zraka u obliku demokracije. Sjedinjene Američke Države tada je predvodio Ronald Reagan, koji nije imao sumnje treba li srušiti Berlinski zid. On će u govoru ispred Brandenburških vrata 12. lipnja 1987. zatražiti: „Gospodine Gorbačove, srušite ovaj zid!“ To će se konačno dogoditi u noći između 9. i 10. studenoga dvije godine poslije toga. Europa je okrenula novu stranicu svoje povijesti i nastavila svoje daljnje ujedinjavanje. Sam Sovjetski Savez raspao se bez krvi. Sa svoje strane, zapadne sile bile su obećale Gorbačovu da se NATO kao vojni savez ne će širiti na istok jer je svima bilo jasno kako bi to moglo ugroziti sigurnosne interese Moskve, tada i sada, nuklearne svjetske sile. (v. NATO Expansion: What Gorbachev Heard)
Britanija u Europskoj uniji
Jedan isječak na YouTubeu među mnogima rado gledane britanske političko-satirične serije „Yes Minister“ skupio je milijunske preglede te razvlači osmijeh na lice i dan danas. Kaže se da je u svakoj dobroj šali pola istine, a u ovoj zapravo sigurno i više od pola. Serija je snimljena prije Brexita, a u spomenutom isječku protagonisti serije objašnjavaju zašto je Velika Britanija u EU-u:
„Ministarstvo vanjskih poslova (Foreign Office) proeuropski je nastrojeno zato što je zapravo antieuropski nastrojeno. Državni službenici (Civil service) ujedinjeni su u želji osiguravanja da zajedničko tržište nikad ne zaživi. Zato smo ušli u EU… Velika Britanija imala je istu vanjsku politiku unatrag barem 500 godina. Stvoriti neujedinjenu Europu. Iz tih razloga borili smo se s Nizozemcima protiv Španjolaca, s Nijemcima protiv Francuza, s Francuzima i Talijanima protiv Nijemaca, i s Francuzima protiv Talijana i Nijemaca. Podijeli pa vladaj. Zašto bismo to sad mijenjali kada je tako dobro sve funkcioniralo… Moramo sve srušiti i zato moramo biti unutra. Pokušali smo stvari srušiti izvana, ali to nije uspjelo. Sada kada smo unutra, možemo od svega napraviti svinjski doručak. Postaviti Nijemce protiv Francuza, Francuze protiv Talijana, Talijane protiv Nizozemaca. Ministarstvo vanjskih poslova je presretno. Kao u stara dobra vremena… Što EU ima više članica, više se sredstava može rabiti, cijela stvar postaje sve besplodnija i impotentnija.“
No da stvari nisu baš išle po ovom planu, s vremenom je postajalo sve očitije. Njemačka, kao najjača ekonomija, počela je imati sve veći utjecaj na kontinentu. Odnosno, strah od njezine dominacije unutar EU-a bio je s britanskoga stajališta potpuno opravdan. Pridodaju li se tomu i jeftini ruski energenti koji su njemačko gospodarstvo, ali i gospodarstva još nekih drugih europskih zemalja činili konkurentnima i neovisnima o opskrbi energentima na koje su Britanci imali utjecaja, niza razloga za zabrinutost svakako je bilo. (v. F. William Engdahl: Anglo-američka naftna politika i novi svjetski poredak)
Konstantno slabljenje britanskoga utjecaja u EU-u, dobrim dijelom i zbog sve slabije britanske ekonomije, dovelo je i do unutarnjega sukoba između njezinih političkih aktera u pitanju treba li ili ne ostati u Europskoj uniji. Prvo je održan neuspio referendum o škotskoj samostalnosti 2012. godine čime je Velika Britanija osigurala svoju državnu cjelovitost prije sljedećega koraka. A sljedeći korak bio je uspjeli referendum o britanskom izlasku iz EU-a održan dvije godine poslije toga, odnosno 2016., pri čemu je Škotima bila slaba utjeha da je tek samo svaki treći stanovnik Škotske bio za Brexit. Istovremeno, daleko na drugoj strani europskoga kontinenta, već su bile posložene karte za jedan novi sukob koji će imati dalekosežne posljedice.
Britanska politika prema Ukrajini
Ukrajina je dugo bila zemlja koja je na svim izborima bila između Istoka i Zapada, odnosno kandidati jedne ili druge opcije pobjeđivali su s tek nekoliko postotaka prednosti, osim ako nisu bili opterećeni korupcijskim skandalima. Korupcija u Ukrajini naslijeđena je kao golem problem još iz komunističkoga vremena, kao uostalom i u mnogim drugim zemljama. No u nesređenu društvu kakvo je ukrajinsko, korupcijski skandali bili su ujedno i idealno sredstvo za političke obračune, a u tom su mnogi vanjski čimbenici imali svoje računice i utjecaje.
Godine 2012. na ukrajinskim predsjedničkim izborima pobijedio je Viktor Janukovič, političar nesklon približavanju Zapadu. Još 2010. Ukrajinski parlament upravo je na njegov premijerski prijedlog izglasovao odluku o odustajanju od članstva u NATO-u i neutralni status zemlje. Političke razlike unutar Ukrajine počele su se produbljivati i započeo je niz prosvjeda. Sve je kulminiralo krvoprolićem 2014. godine u kojem je poginuo velik broj prosvjednika i veći broj policajaca. Pala je krv i nije se više moglo natrag. Na istoku zemlje, posebice sklonom Rusiji, dolazi do oružane pobune. Nakon toga dolazi i do ruske aneksije Krima gdje je stacionirana ruska flota, čime su ostvareni svi preduvjeti za budući širi sukob. Sam je sukob zaleđen 2014. sporazumom iz Minska, oko kojega su posredovale Francuska i Njemačka, tada predvođene Françoisom Hollandom i Angelom Merkel. Velika Britanija, tada još u Europskoj uniji, nije bila dio toga sporazuma.
Godine 2019. na izborima u Ukrajini uvjerljivo je pobijedio Volodimir Zelenski, koji je prije toga imao (ne)uspješnu glumačku karijeru, posebice u političko-satiričnoj seriji u kojoj je igrao ulogu ukrajinskoga predsjednika od 2015. do 2019. godine. Ta se uloga pokazala odličnom odskočnom daskom za izbore u društvu umornom od korupcije i željnom nečega novoga. Godine 2021. Angela Merkel izjavila je pomalo iznenađujuće kako se više ne će kandidirati za njemačku kancelarku i najavila odlazak iz politike. U to vrijeme britansku vladu predvodi Boris Johnson, veliki zagovornik britanskoga puta izvan Europske unije, a ukrajinski predsjednik Zelenski održavao je razne sastanke s ciljem uključenja Ukrajine u NATO.
Rusija će izvršiti agresiju na Ukrajinu u veljači 2022. Posljedice će biti strašne, posebice za Ukrajince, milijuni će se raseliti, cijeli gradovi i industrije bit će uništene, i stotine tisuća mladića ubijeno ili učinjeno trajnim invalidima. No prije te potpune katastrofe, a odmah nakon što prvi napad Rusije na Kijiv i duboko u unutrašnjost Ukrajine nije uspio, dvije zemlje našle su se za pregovaračkim stolom. Bivši izraelski premijer Naftali Bennett posredovao je u pokušajima uspostave mira i dao svoju procjenu uloge pojedinih aktera. Po njemu su zapadni saveznici početkom rata blokirali sporazum Ukrajine i Rusije, odnosno „Boris Johnson usvojio je agresivnu liniju, Scholz i Macron bili su pragmatičniji, a Biden je bio i jedno i drugo”. (v. Razgovor s Naftalijem Bennettom)
Koliko je Ukrajina bila važna Velikoj Britaniji, pokazuje i podatak da je tijekom 2022. Boris Johnson tu zemlju posjetio čak četiri puta. Promjenom vlasti u Velikoj Britaniji nije se promijenila sama politika prema Ukrajini. Velika Britanija i s novim je premijerom Keirom Starmerom zadržala agresivnu liniju, kako se izrazio izraelski diplomat. Koliko je to u ukrajinskom, a koliko u interesu Velike Britanije, postoje podvojena mišljenja. U svakom slučaju, mrtvi se ipak broje samo na jednoj strani ovoga „velikoga prijateljstva“. A kad smo kod prijateljstava, isto je tako važno imati u vidu kako će pri projiciranju svojega utjecaja na kontinentu Velika Britanija uvijek paziti kako ne bi srušila svoje strateško savezništvo sa SAD-om. Razlike mogu postojati i postojat će, ali ta osnovna premisa britanske politike teško će se sasvim promijeniti, pogotovo ne zbog Ukrajine.
Dosadašnja britanska politika prema Hrvatskoj
Hrvatska se nakon Prvoga svjetskoga rata našla u Jugoslaviji, kojom je dominirala Srbija, kao državnom rješenju koje, između ostaloga, može suzbiti njemački utjecaj prema Istoku. Jugoslavensko rješenje dogovoreno je i na Jalti za razdoblje nakon 2. svjetskoga rata. Velika Britanija, nasuprot Njemačkoj, zalagala se za njezino održavanje i nakon izbijanja rata devedesetih i osamostaljenja Hrvatske. Tu se odmah vidi razlika u pristupa britanske politike prema Hrvatskoj i prema Ukrajini, iako zapravo postoje, iz moralne i etičke perspektive, velike analogije između hrvatsko-srpskoga rata i ukrajinsko-ruskoga rata.
Britanska politika odradila je svoju sramotnu ulogu i oko haaških suđenja. Žrtvi se sudilo kao da je ona bila agresor, ne bi li se krivnja za rat potpuno relativizirala, a jugoslavenska formula učinila ponovno mogućom. To je izazvalo veliku štetu hrvatskomu društvu, koje i danas pokazuje patološke poremećaje, a Domovinski rat pao je u drugi plan u usporedbi s podjelama iz 2. svjetskoga rata. Trenutačno, nova Jugoslavija nije ostvariva, pogotovo dok je Beograd pod dominantno ruskim utjecajem. Ali isti oni mediji u Hrvatskoj koji su bili toliko aktivni u širenju haaške krivnje na sve znane i neznane, i dan danas s velikom nostalgijom pišu o starim dobrim vremenima iz bivše države, a njihove internetske naslovnice znaju imati i više priloga iz „regiona“ nego iz same Hrvatske.
Goleme razlike u britanskoj politici postojale su i prije, posebice na kraju 2. svjetskoga rata. Naime, nakon tog rata, osam tisuća pripadnika ukrajinske SS divizije našlo je svoje utočište u Kanadi i Velikoj Britaniji, zlu ne trebalo ako dođe do nekoga novoga ratnoga sukoba na području Ukrajine. (v. 14th Waffen Grenadier Division of the SS (1st_Galician)) S druge strane, hrvatski zbjeg pred komunističkim i jugoslavenskim terorom na kraju 2. svjetskoga rata završio je britanskim vraćanjem svih izbjeglica i masovnim ubojstvima vojnika, žena i djece, u suprotnosti sa svim međunarodnim konvencijama. Britanska dokumentacija o tim događajima i dan danas tretira se kao tajna i povjesničari joj ne mogu pristupiti. Slično je i sa stotinama grobnicama po Sloveniji i Hrvatskoj. One i dalje čekaju istražitelje. I tako već 35 godina od raspada Jugoslavije. Ništa ni danas ne smije poremetiti lažnu sliku o nastanku komunističke Jugoslavije, odnosno, da se od početka radilo o zločinačkoj tvorevini u čije su temelje ugrađeni masovni zločini protiv političkih protivnika i onih koji bi to s vremenom eventualno mogli postati. (v. Predaja koja se nikad nije smjela dogoditi)
Usporedbu između britanske politike prema Ukrajini i prema Hrvatskoj treba imati na umu kako ne bi bilo nimalo dvojbi da su svjetske sile, ovisno o svojim interesima, u stanju u istom trenutku bez ikakvih zadrški funkcionirati na temelju dvostrukih kriterija. I zato, kada se govori o britanskoj politici, treba prvo shvatiti koji su njezini interesi i prioriteti na određenom području. Ali, da isto tako ne bi bilo zabune, to vrijedi i za druge svjetske sile, a ne samo za Veliku Britaniju. U takvom svijetu onda i Hrvatska mora vidjeti koje su njezine realne mogućnosti, kao i ne upadati u zamke obavljanja poslova za tuđe interese. A da bi to Hrvatska mogla trajno činiti, za početak mora biti sigurna ima li aparate i institucije koji će se tim temama sustavno i dugoročno baviti, kao i učiti od onih koji su na tom putu mnogo dalje napredovali. (HKV)
Web stranica croativ.net koristi cookies kako bi poboljšali iskustvo. Nastavkom korištenja ove stranice slažete se sa našim uvjetima korištenja. PostavkePRIHVAĆAM
Privacy & Cookies Policy
Privacy Overview
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these cookies, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may have an effect on your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
Vijesti1 tjedan ago
Vijesti7 dana ago
Vijesti6 dana ago