Nošenje šešira ili vela je nekada za žene bila norma, a danas ga u crkvi nose samo poneke. Mons. Charles Pope ponudio je tumačenje značaja vela i zašto ga neke žene i dalje nose.
Zakonik kanonskog prava iz 1917. zahtijevao je da žene pokrivaju glavu u crkvi. Međutim, praksa je nestala u krajem 60-ih godina 20. stoljeća, znatno prije objave novog Zakonika kanonskog prava 1983. unutar kojeg ovaj zahtjev više ne postoji.
U Americi su norma bili šeširi više negoli velovi. To pokazuju fotografije iz razdoblja 1890.-1960. Velovi su se nakratko pojavili ranih 60-ih, a popularizirala ih je prva dama, Jacqueline Kennedy. Međutim, trend nije dugo trajao i do kasnih 60-ih je iščezao, a žene od tog vremena općenito nisu nosile pokrivala za glavu.
Uobičajena praksa da žene pokrivaju glavu seže još iz biblijskih vremena. Sveti Pavao piše: „Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov. 2 Hvalim vas što me se u svemu sjećate i držite se predajâ kako vam predadoh. 3 Ali htio bih da znate: svakomu je mužu glava Krist, glava ženi muž, a glava Kristu Bog. 4 Svaki muž koji se moli ili prorokuje pokrivene glave, sramoti glavu svoju. 5 Svaka pak žena koja se moli ili prorokuje gologlava, sramoti glavu svoju. Ta to je isto kao da je obrijana. 6 Jer ako se žena ne pokriva, neka se šiša; ako li je pak ružno ženi šišati se ili brijati, neka se pokrije. 7 A muž ne mora pokrivati glave, ta slika je i slava Božja; a žena je slava muževa. 8 Jer nije muž od žene, nego žena od muža. 9 I nije stvoren muž radi žene, nego žena radi muža. 10 Zato žena treba da ima ‘vlast’ na glavi poradi anđela. 11 Ipak, u Gospodinu – ni žena bez muža, ni muž bez žene! 12 Jer kao što je žena od muža, tako je i muž po ženi; a sve je od Boga. 13 Sami sudite dolikuje li da se žena gologlava Bogu moli? 14 Ne uči li nas i sama narav da je mužu sramota ako goji kosu? 15 A ženi je dika ako je goji jer kosa joj je dana mjesto prijevjesa. 16 Ako je kome do prepirke, takva običaja mi nemamo, a ni Crkve Božje.” (1 Kor 11,2-16).
Razmišljanje sv. Pavla je složeno. S jedne strane, veo označava da je žena pod vlašću muškarca, bilo da je njezin otac ili njezin muž. Ali sveti Pavao također ukazuje na to da je ženina kosa njezina slava i da u prisutnosti Gospodinovoj ona treba prekriti svoju slavu. Muškarci su pokrivalima za glavu često označavali svoj status, pa se od njih očekivalo da skriju tu vrstu slave pred Bogom. Referenca na anđele može biti referenca na svećenstvo, pa se stoga od žena očekuje da budu skromne pred njima u svetoj liturgiji.
Općenito, žene koje danas nose veo ne vode se svim prethodno navedenim motivima. Dapače, za njih je veo nešto posebno i pomaže im da se sjećaju svetosti liturgije. Velovi također govore o tradiciji, a mnogi mladi ljudi danas ponovno otkrivaju tradiciju, pronalazeći u njoj ljepotu i utjehu u često burnom i ružnom svijetu. Neke žene također navode da im veo pomaže u molitvi budući da im veo blokira dio perifernog vida i pomaže im da ostanu usredotočene.
Neki tvrde da bi Crkva trebala zahtijevati da žene pokrivaju glavu, pozivajući se na opomene sv. Pavla dok drugi kažu da sv. Pavao, iako preferira i upućuje na praksu nošenja vela, govori o njoj kao o običaju u crkvama, a ne o obvezujućoj normi. U svakom slučaju, crkveni zakon trenutno ne zahtijeva od žena da se pridržavaju te prakse, iako tu praksa mnogi smatraju lijepom i potiču je.
Povijest pišu pobjednici. Nakon Drugog svjetskog rata, jugoslavenski komunisti Drugi svjetski rat možda su zapravo napisali svoju verziju, za koju se čak i danas mnogi pristaše propalog režima kunu da je istinita. Ali vrijeme uvijek na kraju osigura da istina izađe na vidjelo. Tako dokumenti u njemačkim arhivima otkrivaju kako je Tito po Staljinovom naputku želio primirje s Hitlerom kako bi se zajednički obranili od angloameričkog iskrcavanja na Jadranu.
izvor slike: Hitler i Broz (twitter)
Bilo je to u proljeće 1942. kada je Tito poslao svog generala Vladimira Velebita u Zagreb s prijedlogom sklapanja primirja s Nijemcima zbog moguće invazije angloameričkih snaga na jadransku obalu, otkriva više različitih izvora dostupnih u njemačkim i austrijskim arhivima.
Dok se skrivao u bespućima zapadne Bosne, Tito je strahovao da bi saveznici uskoro mogli izvršiti iskrcavanje na obalu Jadrana. To mu nije odgovaralo jer bi takvo što značilo brzi kraj njegovih komunističkih ambicija. Pa je u dogovoru sa Staljinom odlučio pokušati s Hitlerom postići primirje. Velebit je tako Nijemcima predložio primirje. U zamjenu za prestanak “terorističke aktivnosti” Tito je očekivao da će mu Nijemci dati dio zapadne Bosne i da ga neće maltretirati.
Staljin je želio Balkan za sebe
Staljinu se nije sviđala ideja da se saveznici iskrcaju na Balkan, koje je sovjetski diktator smatrao svojim satelitom. Čak bi i privremeno primirje s Hitlerom bilo bolje od ovoga. No, njemački zapovjednik stacioniran u Zagrebu, general Edmund Glaise von Horstenau, znao je da o takvim stvarima odlučuje Berlin. Informaciju je prenio kući, ali kada je Hitler doznao za predloženo primirje, odbio je prijedlog rekavši da s banditima ne treba pregovarati, nego ih strijeljati.
Njemački general Edmund Glaise von Horstenau (Izvor: Twitter)
Od posebnog je interesa Titova nasilna reakcija 1950-ih, kada su informacije o pokušaju primirja između jugoslavenskih komunista i nacionalsocijalista prvi put izašle na vidjelo u britanskim novinama, koji je sažeo knjigu Tajna fronta austrijskog povjesničara Wilhelma Höttla koji je tijekom rata bio šef njemačke obavještajne službe za istočnu i srednju Europu. Činjenice iznesene u Daily Telegraphu i Yorkshire Postu Tito je nazvao lažnima, a Britance je optužio za klevetu napora NOB-a.
Na kraju se pokazalo da je Broz lagao.
No, kada su 1990-ih otvoreni njemački i austrijski arhivi, upravo je Tito razotkriven kao lažov. Nekoliko njemačkih vojnih zapovjednika, obavještajnih časnika i njima bliskih osoba ostavilo je svoje dnevnike i telegrafske poruke u arhivu, potvrđujući namjere o primirju. Ispada da je jedini lažov sam Tito.
Hrvatska skijašica Zrinka Ljutić je na putu do osvajanja Malog kristalnog globusa u slalomu osvojila bodove u devet od deset utrka u ovoj sezoni, u kojoj je ostvarila tri pobjede (Semmering, Kranjska Gora, Courchevel) i jednom bila druga (Sestriere).
Sezonu je otvorila 6. mjesto u finskom Leviju. Potom je u austrijskog Gurglu bila deveta, a u američkom Killingtonu ponovo šesta.
Prvu pobjedu u karijeri i prvu za hrvatsko žensko skijanje u posljednjih 18 godina ostvarila je u austrijskom Semmeingu 29. prosinca prošle godine. Pobjedom je otvorila i ovu godinu, 5. siječnja je slavila u slalomu u Kranjskoj Gori.
Uslijedio je kiks u Flachau gdje je zauzela tek 34. mjesto ostavši bez druge vožnje i bodova. No, u francuskom Courcheveleu se ponovo uspela na najvišu stepenicu pobjedničkog postolja.
U Sestriereu je bila druga iz Amerikanke Mikaele Shiffrin, da bi u Areu zauzela 10. mjesto.
U posljednji slalom sezone u američkom Sun Valleyju je ušla kao vodeća sa 515 bodova ispred Švicarke Camille Rast sa 474 i Austrijanke Katharine Liensberger sa 464 boda.
Desetim mjesto je osvojila 26 bodova, dok je Rast osvojila 18, a Liensberger 45 bodova. Na koncu je Zrinka slavila sa 541 bodom ispred Liensberger sa 509 i Rast sa 492 boda.
REZULTATI U SLALOMU OVE SEZONE (10) Levi (Fin) – 6. mjesto Gurgl (Aut) – 9. mjesto Killington (SAD) – 6. mjesto Semmering (Aut) – 1. mjesto Kranjska Gora (Slo) – 1. mjesto Flachau (Aut) – 34. mjesto Courchevel (Fra) – 1. mjesto Sestriere (Ita) – 2. mjesto Are (Šve) – 10. mjesto Sun Valley (SAD) – 10. mjesto
Iako je Britansko Carstvo uspjelo osnovati svoju prvu koloniju u Irskoj tek 1556., što je nekoliko desetljeća nakon što su Portugal i Španjolska kolonizirale zemlje na afričkom i američkom kontinentu, ono je ipak postalo sinonim za globalni sukob zbog svoje mreže dominiona i kolonija koje se protežu po cijelom svijetu. – piše Florian Zandt na statista.com. – Britanija je napala ili izazvala sukob na području 171 države, što je skoro 90% svijeta… – donosi i Daily Mail.
Kao što pokazuje prvi grafikon iz naše nove serije sadržaja ‘InFact’, iako nisu svi postali dijelovi britanskog imperija, britanski ratni napori poštedjeli su samo nekoliko zemalja u svijetu.
Prema knjizi “All the Countries We’ve Ever Invaded: And the Few We Never Got Round To”, postoje samo 22 zemlje koje Britanija nikada nije napala. Na karti nema puno praznina, ali neke od značajnijih uključuju Švedsku, Bjelorusiju i Vatikan.
Najveće mrlje mogu se vidjeti na afričkom kontinentu, gdje je samo Royal African Company, koja je osnovana 1660., bila odgovorna za prisilno uklanjanje 212.000 robova iz njihove domovine i njihovo otpremanje u engleske kolonije u Americi između 1662. i 1731. godine.
Britansko carstvo, u svojim različitim sljedovima, može se smatrati jednim od najdugovječnijih zapadnih carstava na svijetu. Njegova prva stalna prekomorska kolonija u Americi osnovana je 1607. u Jamestownu u Virginiji, dok je Hong Kong, njegov posljednji veliki prekomorski teritorij, predan Kini 1997. godine.
Godine 1920. carstvo je pokrivalo otprilike 13.700.000 četvornih milja ili 24 posto ukupne kopnene površine Zemlje – donosi statista.com.
Znači, od 193 države koje su članice UN-a Britanija nije napala samo njih 22, što znači da su napali ili izazvali sukob na području 171 države, što je skoro 90% svijeta.
A kakav je odnos Velike Britanije prema Hrvatskoj najbolje je ilustrirao povjesničar Željko Sakić u članku iz 2016. na portalu Narod.hr s naslovom:
Velika Britanija i Velika Srbija su geopolitička prijetnja Hrvatskoj!
Projekt Velike Srbije nedjeljivo je vezan uz vanjsku politiku Velike Britanije.
“Velika Britanija odigrala je ključnu ulogu u radu Haaškog suda i neprocesuiranja cijelog vrha JNA i KOS-a za zločine u Hrvatskoj i politici koju je taj sud vodio kako bi se izjednačili agresor i žrtva.” – piše Sakić…
“Nakon drugog svjetskog rata, zbog sramotne odluke Harolda MacMillana, dogodila se tragedija u Bleiburgu. MacMillan je bio opunomoćeni ministar pri glavnom stožeru savezničkih snaga, koji je kasnije promoviran u lorda Stocktona. Isti taj McMillan je 1957.g. postao premijerom Velike Britanije.” – vrlo znakovito, čovjek koji je izravno odgovoran za smrt stotina tisuća ljudi bude nagrađen mjestom Prvog ministra Velike Britanije.
“Koliko su u britanskim vladajućim krugovima bili svjesni uloge u zločinu koji se dogodio govori i činjenica da su autora knjige ‘Ministar i pokolji’, objavljene 1986. godine od ruskog grofa Nikolaja Tolstoja, rođenog u Engleskoj, optužili za klevetu i u sudskom procesu knjiga je zabranjena i povučena iz prodaje, pa čak i iz knjižnica. Proces je bio zatvoren za javnost, a ruskom grofu Nikolaju Tolstoju je izrečena novčana kazna od 1.500.000 funti uz dodatnih milijun funti za sudske troškove. Nikada nikome nije izrečena toliko velika novčana kazna u Velikoj Britaniji.“ – zaključuje Željko Sakić.
Web stranica croativ.net koristi cookies kako bi poboljšali iskustvo. Nastavkom korištenja ove stranice slažete se sa našim uvjetima korištenja. PostavkePRIHVAĆAM
Privacy & Cookies Policy
Privacy Overview
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these cookies, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may have an effect on your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.