… ma znaju ali neće priznati, jer prema akademiku SANU Dobrici Ćosiću „laž (prešućivanje) je naš (srpski) nacionalni interes“!? – piše Tonči Mirić u Geopolitika.news.

Zametak nove američke političke logike (ili srpsko-ruska „navlakuša“ za Amerikance) na Zapadnom Balkanu?

Teško je priznati – ali izgleda da se na Zapadnom Balkanu (ZB) uočava nekakva nova doktrina američke vanjske politike, koja baš i nije utemeljena na „vrijednostima“ (između ostalih i onih usvojenih na Helsinškoj konferenciji o europskoj sigurnosti i suradnji – KESS iz 1975., npr. poštivanje ljudskih prava i nepromjenjivost granica), već na određenom „real-politik“ pristupu!

Naime, već neko vrijeme – u ulozi lobista i promotora politike službenog Beograda, vidimo nekadašnje (i sadašnje) američke veleposlanike i visoke dužnosnike, koji bez zazora brane i pomažu Vučićevoj Srbiji – čak i u nedavnoj situaciji – poslije terorističke akcije u Banjskoj, na sjeveru Republike Kosovo!

Dakle, u tom je sklopu primijećeno, kako takva „nova logika“ možda predstavlja zametak povratka u razdoblje Hladnog rata, tj. na politiku koja je prije svega podređena slabljenju druge neprijateljske strane (rusko-kinesko-iransko-sjevernokorejske…).

S obzirom na navedeno, za istaknuti je da su, kod takve politike, interesi slabijih država manje važni, a onih još manjih su – skoro pa nebitni… Glede te zakonitosti male balkanske zemlje – poglavito BiH, Crna Gora (CG) i Kosovo, ali i Sjeverna Makedonija – imaju povoda i razloga za oprez i brigu.

No, ipak, u ovoj se hipotetičkoj američko-srbijanskoj priči / kombinaciji „nešto  i Rusiju pita“.  Naravno, samo ako nije riječ o zamci u koju su upali Zapadnjaci i sada se sukladno ulozi / roli u toj rusko-srpskoj igri „pozapadnjivanja Srbije“ i ponašaju, i realno zapliću u „trice i kučine“, a što ćemo naknadno objasniti…!?

Pogled na Srbiju „iza diplomatske zavjese“

U tom kontekstu, predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić, naklonost Zapada koristi kako bi se održao na vlasti, i prošao neokrznut kroz različite epizode kriminala i nasilja, te ujedno nastavlja sa širenjem svog utjecaja u Crnoj Gori (CG), RS/BiH, Kosovu i u Sj. Makedoniji.

Ujedno, zagrebački analitičar Aleksandar Musić je u nedavnom razgovoru za podgoričku Pobjedu podsjetio da je vladajuća – Vučićeva Srpska napredna stranka (SNS) dijelom produkt upravo Zapada. Ustvrdivši: „SNS je, stvoren od strane režima Borisa Tadića, njegovog šefa kabineta Mikija Rakića, određenih mafijaških krugova i zapadnih ambasada u Beogradu – u operaciji rastakanja divlje Srpske radikalne stranke. Tadašnja ideja je, kako kaže, bila kreirati soft nacionalističku stranku koja će biti pitkija, lukavija i učinkovitija, a pritom slušati (Zapadne) naredbe… i do dana današnjeg – SNS je to i ostao”!

… A mi bismo tu ipak dodali – kako je razumno zaključiti da je o toj operaciji srbijanska strana obavijestila Rusku Federaciju! Pretpostavljamo, dakle, da je tu riječ o dvostrukoj igri tj. „o sjedenju Srbije na dvije stolice“ a što teoretski funkcionira sve dok jedna od strana ne sazna za prijevaru ili je ne prizna…!

Naime, izgleda da su Vučić i Vladimir Putin „inteligentno“ iskoristili bojazan Zapada od srpsko-ruskog savezništva, koje je svojedobno izazivalo Prvi svjetski rat, pa su Amerikancima podmetnuli „duplu igru“ pod agendom “pozapadnjenja Srbije“ (ulazak u NATO i EU), a zapravo s planom da preko njih „peru“ svoja posezanja na ZB, odnosno ostvaruju svoje zajedničke političke ciljeve!

Podsjećamo da su „divlji“ Srpski radikali u Kraljevini SHS inducirali pojavu crnogorskih i hrvatskih ustaša. Prvih nakon Podgoričke skupštine 1918. kojom je ukinuta država / Kraljevna CG i pripojena Karađorđevićevoj Srbiji, (Božićni ustanak), zatim drugih, nakon atentata na hrvatske zastupnike (Stjepana Radića i dr.) u Narodnoj Skupštini u Beogradu 1928. godine.

(Ovdje se možemo kratko prisjetiti – radi upotpunjavanja slike tog vremena, uz određenu dozu ironije, kako je Boris Tadić svojedobno „vješto glumio poštenog, kulturnog i lijepog Srbina“ /sin Ljubomira koji je bio jedan od autora Memoranduma SANU iz 1986. i Drugog Memoranduma SANU iz 2011./, u susretima s hrvatskim političarima!)

I Ruse se nešto pita

No, kako napisasmo „tu se i Ruse nešto pita“. Naime, čini se da Putin upravo ovih dana, preko Aleksandra Vulina, Ivice Dačića i Emira Kusturice, Vučiću a zapravo „samo za američke oči“,  dodatno koreografira / muti njihovu igru, slanjem poruke kroz „organiziranje ekoloških prosvjeda protiv rudarenja litija u Srbiji“ od strane multinacionalne kompanije Rio Tinto – da su svi političari zamjenjivi, pa i on (Vučić), a sve „tobože jer je ljut na njega zbog slanja streljiva Ukrajini i mogućeg izvoza litija na Zapad“!

Dakle, čini se da svjedočimo kako Vučić kao političar “krvi i tla“ (fašist) te ujedno negator genocida u Srebrenici, pokušava dohvatiti i oponašati svojedobnu, pokazalo se, uspješnu „rusko-američku političku igru“ komuniste J.B. Tita. (Navedeno upućuje na razmišljanje da je politika, u ovom slučaju, djelatnost koja je više određena geografijom nego ideologijom!)

Nadalje, ako bismo htjeli rezimirati ovaj dio analize može se konstatirati da su srpska i ruska agentura uspješno navukli naivnu američku politiku na ZB u nemoguću misiju vesternizacije Srbije. Navedeno je, nažalost, već do sada rezultiralo beskrupuloznim i kompromitirajućim povlačenjem zapadnjaka po balkanskom blatu, odnosno, konkretnije, gubitkom RS/BiH i CG koja je (samo) formalno članica NATO-a.

Masterplan Male-velike Srbije: I. faza

Osim RS/BiH i Sj. Kosova, i CG i istočna Sj. Makedonija bi po ovoj projekciji naknadno bile uklopljene u Malu-veliku Srbiju!? Projekciju je u javnost pustio slovenski političar Janez Janša 2021., vjerojatno na nagovor Aleksandra Vučića, nadajmo se bez upliva američke diplomacije! (Podsjećamo da je tada Angela Merkel oštro ustala protiv mijenjanja granica na ZB; ujedno, čini se kako se hibridna okupacija CG odvija brže nego što su velikosrbi planirali!)

* 

Sagledavanje nedavno usvojene velikosrpske „Deklaracije“ u spomenutom geopolitičkom sklopu, uglavnom prema viđenju crnogorskog povjesničara dr. Dragutina Popovića.

„Deklaracija o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda“ objavljena je na zajedničkoj sjednici Vlada Republike Srbije i Republike Srpske u okviru Svesrpskog sabora u Beogradu 8. lipnja 2024. godine.

Narodna Skupština Republike Srpske usvojila je „Deklaraciju“ 2. srpnja. Potom je Vlada Srbije „Deklaraciju“ usvojila 18. srpnja, a Narodna Skupština Republike Srbije 31. srpnja 2024. godine.

Tako je, uz visoku usuglašenost vlasti i oporbe, „Deklaracija“ postala službeni državni dokument Republike Srbije, a predsjednik Vlade Srbije Miloš Vučević je naveo kako je ona temelj nacionalne politike Srbije. Premijer Vučević je naglasio da je „Deklaraciju“ blagoslovio patrijarh srpski Porfirije – Prvoslav Perić.

Važnost Deklaracije 

„Deklaracija“ je službena objava političkog rata, a u sklopu toga se podrazumijeva – da ni oružani sukobi nisu isključeni. Tako je, npr. u „Deklaraciji“ navedeno da je „srpski narod kroz historiju imao više država s različitim nazivima, te polaže pravo da baštini svu tu bogatu tradiciju.“ Tvorci „Deklaracije“ su pod „srpskim državama sa različitim nazivima“ mislili na BiH, Crnu Goru, Kosovo i dijelove Hrvatske.

Time otimaju povijest, državnost i identitet susjednim narodima. Ujedno, bit je i u tome da je Srbija usvajanjem „Deklaracije“ prekršila i član 1 Daytonskog sporazuma iz 1995. kojim je predviđeno da će se Srbija suzdržati „od bilo kakvih akcija, putem prijetnje ili upotrebe sile ili na bilo koji drugi način, protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti BiH ili bilo koje druge države“.

Ujedno, Srbija je „Deklaracijom“, kao službenim državnim dokumentom, poslala jasnu prijetnju svojim susjedima. No, reakcije su izostale. Ni jedna od Velikih sila (Quint-a) koja je zadužena za očuvanje mira i međunarodnog poretka na Balkanu nije reagirala i ni jedna od država koje se spominju u „Deklaraciji“ nije uputila službeni prosvjed Srbiji – zbog narušavanja njihovog suvereniteta i miješanja u njihove unutarnje poslove.

„Deklaracija“ je zapravo isto što i „Načertanije“ Ilije Garašanina (1844.), „Homogene Srbije“ Stevana Moljevića (1941.) i „Memoranduma“ SANU (1986.). Može se promatrati i kao unaprijeđena verzija „Strategije za odnose Srbije sa Srbima u regionu i dijaspori“ koju je Vlada Srbije usvojila 2011. godine (za vrijeme predsjednikovanja B. Tadića). Ona je iskaz kontinuiteta više-vjekovne nacionalne politike Srbije, bez obzira na promjene vlasti i državnog uređenja. „Deklaracija“ je službeni i transparentni plan Srbije da potčini susjedne države koje smatra historijski srpskim i(li) u kojima Srbi čine značajan dio stanovništva.

Zato je „Deklaracija“ samo novi naziv za stari projekt – stvaranje Velike Srbije. No, postoji i razlika u odnosu na prethodne programske dokumente. „Načertanije“ je bio tajni program. „Homogena Srbija“ je imala neslužbeni status. „Memorandum“ je „slučajno“ procurio kao nezavršen akt. „Strategija“ je bila uglavnom interni akt… dok je „Deklaracija“ službeni i javni nacionalni program Srbije iza koga su nedvosmisleno stali vlast, skoro cijela oporba, Crkva Srbije i gotovo cijelo društvo.

Za naglasiti je kako je nakon objavljivanja „Načertanija“, „Homogene Srbije“ i „Memoranduma“ Srbija zakonomjerno vodila ratove – koji su doveli do ogromnih razaranja i žrtava. Tako je u prošlom / Miloševićevom ratu za veliku Srbiju poginulo, prema Mili Đukanoviću oko 150.000 ljudi, i to više od 70.000 Bošnjaka uključivo genocid, više od 30.000 Srba, više 23.000 Hrvata (15.000 + 8.000, u RH i BiH), te više od 14.000 Albanaca!

Dakle, „Deklaracija“ je zlokobna najava identičnog scenarija, naročito ako se ima u vidu ubrzano naoružavanje Srbije tijekom posljednjih godina.

Umjesto zaključka

Konačno „zbrojivši dva i dva“ možemo utvrditi kako se nastavlja fašizacija Srbije – sa svrhom, tj. u funkciji uspostave velike Srbije. U tom je okviru već došlo i do  spomenute faktične podjele BiH, zatim hibridne okupacije CG i dr., i to samo zbog inferiorne / trećerazredne i/ili korumpirane zapadne diplomatske postave u državama Zapadnog Balkana. Naime, nju su „nadigrali“ srbijanska BIA i ruski FSB – očito, tvrde stručnjaci, temeljem razlike u sposobnostima i angažmanu!