Connect with us

Vijesti

ZVONIMIR HODAK: Morbidne prijetnje Srba Matei Jelić su valjda normalne, je li ih netko nije osudio!?

Published

on

Srpanj i kolovoz 2021. mjeseci su to u kojima čak njegovo veličanstvo “godišnji odmori” padaju u drugi plan u odnosu na politiku i šport. Olimpijske igre u Tokiju, dan ustanka i narodnog veselja u legendarnom Srbu, Velika Gospa, odlazak “furešta” s naše obale i svođenje računa.

Skoro zaboravih, Pelješki most i Hajduk. Uvijek isti zajednički nazivnik. Koliko su nam ostavili “šoldi”, a koliko virusa? Bernad Jurišić je otrovan: “Srce ljeta, more osmijeha, kćeri rođendan, spojen Pelješki most, uspomene na Olivera, zlato Sinkovića, finale Marina, čudesni tenisači, Šuker najuren, pobjeda vatrepolista… Ali zato je tu Hajduk, uvijek spreman sjebati i najljepši dan.”

Prva zlatna medalja iz Japana ide u “kraljevski grad” Knin. Matea Jelić, nježna i ženstvena, ali lavljeg srca. Matea je “neoprezno” iskrena. Ona bi voljela proslaviti svoje zlato u svom Kninu baš u vrijeme “Oluje”. Ekonomično! Zašto trošiti na dvije proslave kad se možemo veseliti i Oluji i zlatu iz Japana.

Međutim, javiše se odmah obožavatelji Tarika Filipovića iz udruge “Bratstvo i jedinstvo”. To su oni za koje Tarik smatra da su tu još od “kamenog doba” i zbog kojih je na kratko prekinuo snimanje Vrdoljakovog “Generala”.

Neupućenima kratko objašnjenje. U scenariju filma je bila neka muljaža u smislu da Srbi nisu postavili balvane, protjerali “ustaše” i pobili one koji nisu uspjelu pobjeći (kao npr: iz Sertić Poljane i Saborskog….) mogli su ovdje (Knin) ostati živjeti stotine godina. Kad je Tarik vidio taj dio scenarija viknuo je “kamera stop”. Kojih 100 godina? Po njemu su oni valjda ovamo došli prije nego li nas je Charles Darwin sve pretvorio iz “majmuna u ljude, a kasnije i u komuniste…” I bome je Tonči morao promijeniti taj rigidni desničarski scenarij. Neće nitko dirati u “zjenicu našeg bratsko-jedinstvenog oka…” Tako je Tarik mogao biti zadovoljan i nastaviti snimanje.

Odmah nakon što je neoprezna olimpijka izašla sa svojim “klero-fašističkim” idejama, javili se oni iz “kamenog doba”. Matea ih ima pun mobitel, a ja ću citirati samo jednog. Kao da sam ih citirao sve. “Majku ti j***m ružnu. Dao Bog da ti svi od raka pomrli. Ako ikada budeš imala djecu, djeca u najgorim mukama, onako da se muče, godinama da se raspadaju, a ti da gledaš i da ništa ne možeš učiniti….” Ovo je previše čak i ako se čovjek razvio od majmuna, a neki još malo zaostali u razvoju od kamenog doba pa sve dok nije došao Sloba… Naravno morbidne poruke Mateji Jelić nije stigao osuditi nitko iz vlasti, pa tako ni Milorad Pupovac. Valjda zbog zgusnutog protokola.

Slavili ‘roštiljadu’ u Srbu

Pusić, Mesić…i ostali “kamenjari” još zbrajaju “lovorike” s proslave famozne roštiljade 27. srpnja 1941. On poziva Hrvateke da se zajedno bore “za zajedničku ideju slobode”. Pupi još nije skužio da su se s njim ujedinili (samo) hrvatski izdajnici, razni Jugosloveni, orjunaši, udbaši i slični tipovi. Svi oni koji sad pate zbog pobjede Mateje Jelić. Ona je, usput rečeno, i dalje neoprezna u svom neobuzdanom veselju. Tvrdi da je rođena kao Hrvatica i to će ostati do kraja života. To će očito zabrinuti one koji i dalje slave 27. VII. 1941.

I što reći na sve to nego citirati glazbenu legendu Džonija  Štulića: “Na prostoru bivše Jugoslavije postojale su samo tri etničke grupe naroda: Istočni Srbi, zapadni Srbi i radikalni Srbi”. Usput rečeno, Džoni je bio “projugoslovenski” glazbenik.

“Došlo je vrijeme da stanemo na kraj svim lažima!” poručuju akademici Ivan Aralica i Josip Pečarić te sisački biskup Vlado Košić kao i general HV-a Ivan Tolj u pismu upućenom Gordanu Jandrokoviću, Andreju Plenkoviću i Zoranu Milanoviću. Ha,ha! Kao da oni to ne znaju. Zamislite samo bizarnu situaciju kad bi netko bio makro sam sebi. Hiperprodukcija laži, svakodnevnih laži, preplavila je već odavno našu političku i javnu scenu. I sad akademici, biskupi i generali žele otvoriti oči vlastodršcima, koji i onako znaju sve.

Jesu li čuli za Banovinu Hrvatsku i NDH?

Uzmimo kao svježi primjer Pelješki most. Tko god da je zaslužan za taj projekt ulazi u povijest. Da iza njega stoje Šokre Beljak, Nenad Stazić, Anka Taritaš Mrak, Urša Raukar, Ikača iz Siska, IDS, Katarina Peović… svi bi zaslužili aplauz. Ali u našoj se politici ne može bez slatkih malih laži. To su te sitne, male, “samoupravne” laži. Tako večernjakovi novinari dokazuju koliko su navike pogubne kad se na njih naviknete.

Kažu kako je Hrvatska spojena mostom nakon tri stotine godina i nešto sitnog. Tim povodom Žarko Ivković se pita: “Zašto su 1699.. Neumom razdvojeni sjever i jug Hrvatske?”

A ja pitam je li u Večernjaku ikada itko čuo za Banovinu Hrvatsku iz 1939.? Čiji je tada bio Neum punih šest godina? Tko je sramotne 1945. oduzeo Hrvatskoj Neum i dio hrvatske obale te dao BiH? U kojoj je to bitci 1699. Hrvatska izgubila Neum, da bi ga 1939., vratila, a 1945. ponovno izgubila? Ta laž toliko smrdi da je sad definitivno jasno da je “bolest duha” puno gora od “bolesti tijela”.

Koliko puta sam ja i ostali “rigidni ognjištari” pisali i ukazivali da je Hrvatska bila zemljopisno veća od 1939. do 1945. negoli je danas. Nakon tragičnog “oslobođenja” bravar je počeo poklanjati hrvatski teritorij od Neuma, Srijema, Boke….i da ne nabrajam dalje. Nakon mirovne konferencije 1946. u Parizu Italija je vratila Jugoslaviji Istru, Cres, Lošinj, dio Slovenskog primorja, Zadar, Lastovo, Palagružu.

Međutim, i nakon što je sve to vraćeno Hrvatskoj, ona je još uvijek bila “zemljopisno inferiorna” onoj Hrvatskoj iz 1939. Zašto? Zato jer je po Titu i komunistima rat izgubila jedino Hrvatska. ‘Juden fraj’ Srbija, Rupnikova Slovenija, Bosna u kojoj je Tito izgubio sve bitke itd., sve su to bili “pobjednički” događaji. Jedino je Hrvatska vodila “tvrdi” rat za svoju državu tijekom Drugog svjetskog rata, i za to je od komunista bila surovo kažnjena.

Geografska karta Hrvatske rezultat je Titove šale na tuđi račun

Čak ni hrvatski partizani, koji su inače bili najbrojniji u NOB-u, nisu smjeli prvi “osloboditi” Zagreb nego je ta “čast” bila prepuštena Titovim borcima koji su 1941. otišli u četnike, a 1945. su se vratili kao partizani. To je ta povijesna tragika Hrvata kao naroda. Dok su Hrvati imali svoje “principe”, oni su imali “Gavrila”. Dokaz tome je da kad je već Berlin bio pao, još se šesnaest dana nakon pada Berlina vodila bitka za Odžak. Stoga ni ne čudi što je ruski maršal Tolbuhin pred kraj 1944. projurio svojom vojskom kroz Srbiju i Hrvatsku ne bi li prije saveznika stigao u Beč i počeo s “velikim trgoviščem” na kojem su svi ponešto dobili. Čak su i Hrvati dobili natrag ono što su srpski kralj i Ante Trumbić 12. studenoga 1920. poklonili Italiji u Rapalu. Ipak, može se zaključiti kako današnji smiješni perec koji zemljopisno predstavlja Hrvatsku bez banovine ostaje tužna opomena da se komunističke izdaje ne mogu sakriti barem od povijesti.

Za Tita pričaju da se volio šaliti na tuđi račun. To vidimo i danas gledajući “geografsku” kartu Hrvatske.

Otkrivena tajna dobre kondicije partizana.

Pupovac je napokon i u praksi pokazao moć. Kao bivša komunjara i dalje se drži partijskih pravila. Jedno takvo je bilo “ako se ne slažu teorija i praksa, mijenjaj praksu”. I sad je naš Pupi krenuo promijeniti praksu. Lijepo i skromno je najavio: “Ne želim u Srbu ustaše ni policiju”. I tako su “opasne” Keleminčeve “ustaše” dobile zabranu ulaska u legendarnu “Krajinu”.

Oko sto policajaca moralo se malo zamaskirati da bi taj festival “bratstva i jedinstva” mogao početi. Tu su se evocirale uspomene na “slavne” bitke, na roštiljadu svećenika Gospodnetića, na ubojstvo čitave obitelji Ivezić, na smaknuća “ustaške dece” itd. Od dobivenih bitaka im je ostala samo “majka svih bitaka” – ona protiv fratara iz Širokog Brijega.

Na njoj je Ivo Josipović doktorirao. Ima kompletnu dokumentaciju o tome kako su fratri bili naoružani, valjda balističkim raketama zemlja-raj i nosačima “avijuna” na relaciji Široki-Neum i slično. Navodno su u rezervi imali i “vražju” diviziju. Ali naši “heroji” se nisu dali preveslati. Kad je osvojen samostan, odmah je likvidirano dvanaest širokobrijeških franjevaca. Čim su franjevci likvidirani, moglo je početi veselje. To je vjerojatno bila jedna od rijetkih partizanskih pobjeda. Ivan Guvo, pukovnik iz Sinja, kritizirao je likvidaciju franjevaca od strane OZNA-e. Navodno se žalio zapovjedniku OZNA-e u Zadru Budi Lončaru, ali to je neprovjerena povijest. Kao da su je pisali Jakovina, Markovina ili Klasić.

I tako, zahvaljujući ljetnim vrućinama, nitko se ne može sjetiti ni jedne bitke u kojoj su partizani oružjem izborili pobjedu nad neprijateljem. Slučajno? U mojoj Lici oni stariji i grublji bi rekli: “Kad slučaj hoće i mrtvac prdne”. Jedan stari “ustaša” nam je otkrio zašto su nogometaši Partizana bili tako superiorni prvaci Jugoslavije na prvim poslijeratnim prvenstvima. Kaže on: “Djeco, oni su vam imali fantastičnu kondiciju. Četiri godine samo su bježali i po šumama i gorama”. Međutim, sjetih se da su i Nijemci, nakon završetka rata, bili u vrhunskoj kondiciji. Već 1954. u Švicarskoj su osvojili svjetsko prvenstvo. Zašto? Ajde pogodite!

Andrej Plenković je uvijek u centru pažnje. Od premijera koji najviše obećava dogurao je do premjera kome najviše obećavaju…

Sretni hrvatski penzić Savo Štrbac kaže: “Egzodus smo organizovali kako bi sačuvali biološku masu za ono što će uslediti”. A ono što će “da sleduje” moglo bi Hrvateke neugodno iznenaditi. Utrka u naoružavanju koju RH gubi. Čak 90 posto veći srpski proračun prema 17 posto hrvatskog. Samo ove godine 44 posto viši od hrvatskog. Iz toga slijedi jedno nepisano pravilo na koje nas upozorava zadarski “sudija” Savo Štrbac. Savo kao sudac zna da se treba čuvati nepisanih zakona, s pisanima je puno lakše.

RH je po Davoru Ivankoviću puno investirala u politiku pomirenja. Prošlogodišnji dolazak Borisa Miloševića u Knin na proslavu Oluje bio je pragmatični trijumf Plenkovića, Pupovca i lijeve medijske falange. Ove godine Boris očito ima pametnijeg posla. Zato poručuje kako od Knina ništa. Možda će onda na stadionu N.K. Dinare biti nešto više branitelja, HOS-ovaca i ostalih ovaca. Bez obzira na bezobrazne vrućine, ovo je znatno zahlađenje. Hrvateki su nervozni. Zar se opet Srbi nešto ljute na nas? Je li to zbog Matejine zlatne medalje? Isusek, Isusek, ne bu’ dobro!

Probajte malo aktivirati maštu. Moskva, Putin, ruski maršali, generali i proslava 75. ili 76. godišnjice pobjede nad fašizmom. Putin, Medvedev, Lavrov su nervozni, pogledavaju jedan drugog. Putin pilji u Lavrova: “Tavarišć Pjotr Ivanović, gdje su predstavnici Trećeg Reicha? Kakvo je to pomirenje? Razorili su nam Staljingrad, Lenjingrad, imali smo 26,6 milijuna žrtava, a sad ne žele doći na konačno pomirenje. Ne priznajem ni koronu!”

Dobro, Rusi su nefleksibilni, prava zlopamtila. Hrvateki su uvijek spremni… za grljenje, ljubljenje i opraštanje. Možda se Boris ipak pojavi na stadionu. Možda čeka da se svi izljube s Mateom, a onda je i on na redu. Bio bi red da se napokon pomirimo. Onako definitivno. Da uljepšamo život Igoru Mandiću, Vedrani Rudan, Juri Pavičiću, Anti Tomiću, Robiju Bajrušiju, Geri Gerovcu, Branimiru Pofuku, Miljenku Jergoviću, 6. ličkoj u Večernjem i Jutarnjem…. Dajmo priliku da naš Sava malo poveća njihovu “biološku masu” pa da jednog lijepog sunčanog dana na plus 45 stupnjeva Celzija uđe u Županijski sud u Zadru k’o predsjednik, naravno. Možda vam se ovaj scenarij čini kao “crnjak”. Oni koje sam gore naveo isto su mislili i devedesetih godina. Oni, puni diplomatskog talenta, to razdoblje i događaje koji su ga obilježili zovu “događanja početkom devedesetih”.

U Lici imaju stotine mudrih poslovica. Jedna glasi: “Nikada ne vjerujte onima koji lažu…” Možda Savo laže? Možda je ukrotio životinju u sebi i postao vegan? Po Happy TV-u malo je vjerojatno. Velja nevolja, kanibalizam… povratak u socijalizam…

Na primjeru preostalih živućih antifašista viđenih na 75. obljetnici “ustanka” u šumi Brezovici kraj Siska, vidimo da prosječni antifašist živi četiri godine za antifašizam, a potom ostatak života od antifašizma….

Advertisement

Vijesti

ABRAHAMOVA VJERA (m. Natalia)

Published

on

“Kada se stvarno bojimo onoga što nam se sprema, On nas želi zaštititi. Kada nas đavao napada, Isus to shvaća kao osobni napad…”

______

Majka Natalija nam daje tri pouke koje je naučila iz priča iz Abrahamova života. Ovo su spoznaje koje svi možemo primijeniti na svoje živote. Ostala nagovore majke Natalije pogledajte među ostalim videozapisima stranice.

Prenosimo sadržaj Izdavačke kuće Kyrios.

Slava Isusu Kristu!

Continue Reading

Vijesti

Trivijalnost morala Masovnih Medija

Published

on

Dakle masovni mediji desenzibiliziraju, izokreću, i simplificiraju ljudsko razmišljanje; ali tu nije kraj!

Mediji također proizvodi napumpane emocionalne hiper-reakcije na trivijalne podražaje.

Nemoguće je preuveličati nesrazmjer između neke navodne uvrede ili (sporne) činjenice i reakcije koju Mediji proizvedu u svojem žaru za osuđivanjem.

U perverznoj verziji leptira koji izaziva oluju (iz teorije kaosa) očito se vjeruje da bilo koja primjedba o bilo kojoj temi koju bilo tko daje i koja može uvrijediti neku drugu osobu ili skupinu; treba tretirati kao nešto što izaziva katastrofalni rezultat – zbog toga je potrebno neograničene osuđivanje i kažnjavanje.

S jedne strane, ništa nije toliko trivijalno da ne bi dominiralo svijetom medijskih rasprava danima ili tjednima; ali s druge strane ne postoji tako ozbiljan moralni prijestup kojeg medije ne bi mogli ignorirati, prikrivati ili preoblikovati u pitanje žrtve, ili čak vrline.

Doslovno ništa nije pretrivijalno da ne bi postalo najvažnija stvar na svijetu. Možda nekoliko riječi poruke koje opskurni tinejđer pošalje na društvenoj mreži – a uskoro o njoj raspravljaju poglavari država, vladini službenici, bitni novinari, visoki akademici i milijuni drugih društvenih interakcija diljem svijeta.

Doslovno ništa nije pretrivijalno da ne bi dovelo do rulje, mržnje, sudskih slučajeva, kazni, namjernih financijskih uništavanja, otkaza, čak i zatvora.

S druga pak strane, ljude koji su sigurno učinili, i za koje sigurno znamo da su to učinili, užasna djela brutalnog nasilja se predstavlja kao žrtve, predstavlja ih se kao nekoga tko zaslužuje simpatije; ili su heroji, bore se za pravdu, ili su obični ljudi koje prestrogo osuđujemo…. ili što god mediji žele.

Navedena kombinacija otkriva krajnje zlo modernog morala kojeg održavaju masovni mediji.

To je život u svijetu bez Boga, svijetu moralnog relativizma bez poimanja objektivne istine. U Svijetu koji nije dokinuo moral, nego ga je iskorijenio i izokrenuo. Svijet u kojem je pitanje proporcija i stupnjevanja proizvoljno.

Svijet u kojem je Mnijenje zamijenilo Boga, a Mnijenje generiraju i proširuju bez prestanaka masovni mediji. (Katolik s dna kace – blog)

Continue Reading

Vijesti

Hodak: “Kad se luda masa zatalasa, pametnima nema spasa”…ni slogan nisu uspjeli smisliti!

Published

on

Jači smo od sudbine. Prvi smo u Europi po zalihama pitke vode. Imamo još uvijek najzdravije šume koje prekrivaju veliki dio teritorija. Imamo i prekrasno Jadransko more i tisuću otoka. Živimo u relativno zaštićenom klimatskom dijelu kugle zemaljske tako da nismo izloženi jakim vremenskim neprilikama kao npr.: sjever Europe ili Amerika.

Dakle, ono što su nam Bog i majka zemlja darovala još uvijek su naše najveće blago. Bože, kad si nam već dao najljepšu zemlju na svijetu, zašto nam nisi dao i najpametnije ljude koji bi znali ta prirodna i ljudska bogatstva za sve nas pretvoriti u raj na zemlji? No, imamo mi još ponešto. Dok na Siciliji i Calabriji mafija mjesecima planira kad i kako izrešetati auto državnog tužitelja, kod nas to ide munjevito. Još nije ni stupio na dužnost, a ono “tras, bum, Cile bum”.

Propucalo auto Ivana Turudića, glavnog državnog odvjetnika. Očito kod nas “demokracija” djeluje odmah i bez pogreške. U Reggio Calabria su time pomalo zatečeni. Moramo im hitno organizirati seminar na kojem će “demokrati” iz Hrvatske otkriti tajnu svoje efikasnosti. Kako smo prvi po zalihama vode, neka otkriju svijetu i tu “toplu vodu” kako djelotvorno dati tužiteljima na znanje da se i njih nešto pita. Da ne bi kasnije bilo “nismo znali”.

Dobri stari Oscar Wilde je jednom poručio: “Nikad ne radim ono što mi dužnost nalaže. Iz principa!”.

Iz Moskve se javio Robert Valdec. On je pomalo za “doma spreman” pa kaže: “Termin Stockholmski  sindrom dobiva novu dimenziju. Mogao bi se ubuduće zvati ‘hrvatski sindrom’. Eto, baš nas je krenulo. Oni protiv kojih smo ‘po šumama i gorama’ ratovali u Domovinskom ratu sada se spremaju počistiti sve domoljubno. Dobro je to nedavno analizirao i nogometni ‘selektor’ Dalić riječima: ‘Njima smeta Hrvatska, a od mene su napravili propalicu, lopova i neznalicu’. Mislim da su ipak pogriješili zemlju u koju misle ponovno zariti svoje krvave crvene pandže”.

Podsjećaju me na Muju i Hasu. Nose Mujo i Haso ormar na deseti kat. Kaže Mujo Hasi da ima jednu dobru i jednu lošu vijest: “Dobra je da smo već na devetom katu, a loša je smo pogriješili zgradu!”. I “oni” su “pucali” ne samo u pogrešni auto nego i u pogrešnu državu”.

Zamislite da je bio propucan auto Ingrid Antičević…

“Dugo su planirali…”, piše Ivan Hrstić i nastavlja: “Odoše i plan A, B i C u MP3”. Prevedeno u tri pi**e materine. Bez obzira na halabuku koju su podigli, novac i medije koji im poslušno služe, oni će “popušiti”. Već su se popeli svima na onu stvar. U stara dobra vremena kad mi je netko išao na jetra ja bi mu pozajmio nešto love i više ga nikad u životu ne bi vidio. Na žalost, pozajmljivanjem love više se ne možeš riješiti ovih današnjih ljevičara na čelu s popušenim predsjednikom.

Ima tu kod njih svega. Najviše ogorčenja. Tako se javila na fejsu Aurora Tarasic: “Imamo Hrvatsku koja naoružava srpsku vojsku. Jer policajcu koji je vraćen na posao, nakon što se je prijavio u srpsku vojsku, sigurno je vraćeno i oružje i značka. Bila bi sramota da srpska vojska ima golorukog vojnika – u Hrvatskoj”. Važno je da si Hrvati više ne dozvole ponovno biti “guske u magli”.

Metci u auto Ivana Turudića nasmijali su Nevenku Potočnjak. Ona “prosto ne može da veruje” pa poručuje: “Dosada se družio s mafijom i baš sada je ugrožen, timing, ja to ništ’ ne vjerujem. Gledala sam ja jako puno dobrih krimića…”. Nevenka očekuje nešto realnije od dva metka kojima je napucan auto glavnog državnog odvjetnika. Naravno, to nije napisala. Zamislite samo da je bio propucan auto npr.: ustavne sutkinje Ingrid Antičević Marinović ili suca Abramovića. Koja bi to priča bila. Cjelokupna ljevica bi odmah s transparentima istrčala na ulice u svim većim gradovima Hrvatske i ogorčeno protestirala tražeći zaštitu ljudskih prava.

Oscar Wilde je rekao: “Savjest i kukavičluk su ista stvar. Jedino što savjest bolje zvuči”.

Ni moto za izbore si nisu bili u stanju sami smisliti

Večernjak nakon 60 godina više ne kupujem redovno i svakodnevno ne čitam. Možda zbog toga što sam ih napokon “pročitao”. Listam subotnji Jutarnji i baš sam zaintrigiran zanimljivim tezama koje se u njemu mogu naći. Recimo, ova vezana uz propucani automobil Ivana Turudića: “Osim rekonstrukcije materijalnih tragova i forenzičkog dijela istrage, mnogo veći izazov bit će naći motiv”. Da, stvarno! Koji bi mogao biti motiv tog čina? Moji čitatelji sigurno neće dugo pogađati. Naime, ljevičarima nikada nije bio problem nekog “skinuti”. Kad se odlučio kandidirati za Glavnog državnog odvjetnika Turudić je od tog trenutka postao “meta” ljevičara.

Svi oni kreštavci koji halabuče od samog početka protiv tog imenovanja itekako imaju za to motiv. I da se razumijemo – nije motiv ono što javno iskazuju. To je tek krinka. Žestoko se na njega okomio i drug Zoran s Pantovčaka pa odmah najavio “rijeke pravde” koje bi nam ljevičari podarili. Ono što je očito i bitno je to da je jugo-komunjarska ekipa izborom Turudića definitivno izgubila nadzor nad represivnim aparatom. I sad se sasvim opravdano boje da će na naplatu stići niz afera koje su se godinama kiselile u ladicama Državnog odvjetništva. To su prave “rijeke pravde” koje dolaze i zato se treba pripremiti na “zanimljiva vremena”.

Čuvajte se nepisanih zakona. S pisanima je uvijek lakše….

Milanović smislio, a SDP-ovci s Grbinom sad ponavljaju k’o papagaji, ljevičarsku parolu “Rijeke pravde dolaze…”. Ni moto za izbore si nisu bili u stanju sami smisliti. A drug Predsjednik države, da bi pomogao “svojima”, mora čak kršiti Ustav jer bi inače ta famozna raspadnuta koalicija prošla na izborima k’o bos po trnju. Dakle, sad su na sceni famozne “Rijeke pravde”. Slične onima iz doba 8. maja 1945.g. Za sada te “rijeke” samo prijete, galame i glumataju.

Međutim, genijalni Tin Ujević je još davno napisao: “Kad se luda masa zatalasa, pametnima nema spasa”.

Milanović je ‘Deus ex machina’

Dobili smo napokon super političara. On može s lijevom rukom biti predsjednik države, a s desnom predsjednik vlade, možda i Sabora i svih sudova. Možda SDP-ova koalicija razmišlja da ga pošalje i na Euroviziju od 7. do 11.svibnja. Uostalom zna se da tko pjeva zlo ne misli! Osobito ako je on “Deus ex machina” koji će nas “rijekama pravde” daviti dok nas ne zadavi. Inače, “Deus ex machina” se koristi za opisivanje slučaja kada se pojavljuje neki nenadani vanjski element koji rješava određenu situaciju. Taj vanjski element ne prati nikakvu logiku, neočekivan je, a većinom i u potpunosti iracionalan.

Neki misle da je naš Zoki prešao Rubikon. I u pravu su. Svi koji su u “gabuli” čekaju da njihovim mukama dođe kraj na bilo koji makar i iracionalan način. Recimo, najbrže će se riješiti problemi penzića. Oni se najviše muče, ali se njihovim mukama barem nazire kraj! Malo će biti teže riješiti politiku i političare. Naime, politika je kao krava na krovu. Gledaš i čudiš se kako se govedo popelo tako visoko. U ovo izborno vrijeme ljevica je napokon došla, kartaški rečeno, na štih. Ne znaš jedino skupi li se na nekom skupu ili prosvjedu više ljutih ljevičara na čelu s Dalijom, Benčićkom ili Ankom Taritaš Mrak ili Nepalaca za Novu godinu. Evo što misli Dikobraz: “Ovo je hrabar potez koji Hrvatsku vraća na demokratski put. Natrag u demokraciju”. Do sada smo valjda lutali “po šumama i gorama”…

Zašto se govor političara zove iz-laganje. Naglasak je na laganju.

Dakle, “rijeke pravde” su zabrinute da je ugrožena demokracija. Stoga je naša dužnost da svi ustanemo (što ranije). Ljevičari podižu stisnutu šaku s palcem. Valjda jer im je srednji prst još uvijek prljav od revolucija. Poznati su kao zaštitnici demokracije, napose one socijaldemokratske u Njemačkoj ili komunističke nakon II. svjetskog rata. No, vratimo se mi našim recentnim događajima u Lijepoj našoj. Prošle su subote održana dva dijametralno različita skupa u Zagrebu. Protest stranke Možemo! s lijevim partnerima i sabor Domovinskog pokreta.

Neslužbeni, ali uvijek spremni medijski brojači sudionika na javnim skupovima ovaj su puta bili na muci. Gradom je prodefilirala tek šačica protestanata s transparentima dočim se u i ispred Lisinskog skupilo na saboru čak oko tri tisuće ljudi sa zastavama. Kako objasniti da su “rijeke pravde” više potočić, a “zatucana” stranka hit. Zato se uglavnom šutjelo o brojčanom nesrazmjeru, a u Jutarnjem je protestnom pohodu Možemo! posvećena cijela stranica s brojnim slikama dok je za sabor Domovinskog pokreta bio određen tek omanji komentar uz rub stranice.

Živimo u zemlji bez ijednog problema…

U njemu se svojim uvredljivim komentarom o saboru Domovinskog pokreta posebno istakao kao muha u čaši mlijeka Krešimir Žabec. Kaže naša Žaba kako na saboru nije bilo ni riječi o gospodarskim temama, “ali zato su svim govornicima bila puna usta plašenja nacije ugrozama koje prijete Hrvatskoj”. Stvarno su ti “Domovinci” smiješni ljudi. Živimo u zemlji bez ijednog problema i u idealno mirnom i stabilnom svijetu i vremenu. A oni, umjesto da pričaju o IT tehnologiji, putovanjima na Mars i robotizaciji, oni o problemima i manjkavostima u našem društvu.

Žabec je očito bio na krivom skupu. Trebao je otići na protestni skup Možemo! Tamo bi se sigurno osjećao bolje, onako u prirodnom okružju.
I tako dok nam Milanović kao najnoviji kuriozum nudi neku maglovitu “treću republiku”, Domovinski pokret je za sada dobro procijenio kako je ljudima već poprilično dosta dvovlašća HDZ ili SDP sa satelitima kao i njihovih k’o jaje jajetu sličnih politika te žele nešto treće – treći politički put. Otuda valjda i toliki interes ljudi da u tome sudjeluju. Po onome što se moglo čuti s govornice trebao bi to biti istodobno i povratak izvorima kao i putokaz drugačije, svjetlije i pravednije budućnosti. Bumo videli …

Još je stari Voltaire rekao da pametan čovjek nauči (o politici op.a.) puno stvari, ali vjeruje samo u jednu dočim budala nauči jednu stvar i vjeruje da ih zna deset.

U Večernjakovom “gafu tjedna” pojavio se ove subote jedan dobar komentar: “Ima po svijetu naroda koji teško žive, čiji je opstanak ugrožen ratom, klimom ili siromaštvom, ali malo tko toliko kukumiče nad svojom sudbinom kao vođe srpskog naroda – političari, ali i vjerski vođe. Ne prođe nikad mjesec dana, a da nas Vučić, Dodik, Pupovac, Mandić ili Porfirije ne podsjete na težak položaj Srba po “vascelom svetu” i pozovu narod na nekakvu mobilizaciju, a istovremeno su im usta puna floskula o miru, bratstvu, jedinstvu i tapšanja po ramenu kako oni nikada nisu, neće i ne bi nikoga napali, a to što većinu budžeta troše na bombe je šega…”.

Albert Camus je napisao: “Zao pas laje u mislima čak i onda kad šuti”.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved