General Zvonimir Stimaković 

General Stimaković, Hrvat pravoslavne vjere, osuđen na jugokomunističkom sudu 1945. na 20 godina robije, koju je kao ponosan hrvatski častnik izdržao do posliednje minute u Staroj Gradiški. Uzalud su bili svi njihovi pritisci, mučenja i obećanja da će mu kazna biti smanjena ako “revidira stav”.

Ovaj hrvatski vitez im se nikada nije pokorio. Za današnje “hrvatske povjesničare”, i ne samo za njih, On je jedan od “Srba u ustaškoj vojsci”.

“Stranka Prava ima narod podučiti da je vjera stvar duševnosti, da se po vjeri ne dieli ni jedan narod, da vjera mora biti slobodna, tako da ne smije u ničiju dirati, ni svoju drugom silom namećati, da narod različan u vjeri nu jedne narodnosti i domovine, ima biti jedan i u sreći i slobodi i da dosadašnja te struke nesloga u Hrvatskoj dobro služi neprijatelju naroda.” – Dr. Ante Starčević, Naputak za pristaše Stranke Prava, točka 13, 2. srpnja 1881. u Zagrebu.

Ništa me više ne razljuti od onoga kad uz jugonostlgičare i mnogi naši ljudi pišu i govore kako se u redovima Hrvatske vojske i policije u ovom prošlom ratu borilo između 9 i 12  tisuća Srba. Moguće je da ih je bilo više, ali koliko ja znam, jedini Srbin koji je, kao takav, stupio u Hrvatsku vojsku bio je onaj mladi tenkist JNA, mislim da se zove Siniša Jovanov, koji se poslie nekoliko dana skrivanja predao braniteljima Vukovara. Vidjevši da to nisu nikakvi žločinci, kako su mu ih opisivali njegovi sunarodnjaci, nego pošteni i hrabri ljudi koji su ustali u obranu svoje domovine, Siniša, iako je poslie što je dobio hranu i piće imao slobodan izbor da se vrati u Srbiju, nije se htio vratiti, nego se dragovoljno priključio braniteljima.

Jedan od brojnih primjera namjerne obmane da su svi prvaoslavne vjere Srbi je i ono što je neki “hrvatski” snimatelj napisao izpod videa na You Tube-u, u kojem o svom ratnom putu govori hrvatski branitelj Nenad Gagić. Bez obzira na to što ovaj častni hrvatski branitelj svakom svojom rieči dokazuje da je Hrvat, i ništa drugo nego Hrvat koji je bio spreman umrieti za svoju Domovinu, izpod videa piše “branitelj srpske nacionalnosti”.  Želio bih upitati te koji sve one koji su pravoslavne vjere  smatraju Srbima, je li Nenadov i Predragov otac, pravoslavni svećenik Vukašin Gagić, koji je odmah na početku srbske agresija na Hrvatsku svojim sinovima rekao, “Sinovi moji, domovina je napadnuta, treba je braniti”, bio Srbin ili Hrvat? Jesu li Peđa Mišić, Ratko Despot, Goran Macura, Đuro Plavljanić i tisuće drugih hrvatskih branitelja Srbi samo za to što su pravoslavne vjere? Je li Igor Vukić za to što je pravoslavne vjere manji Hrvat od onih “pravih” Hrvata katoličke ili neke druge vjere? 

Kakve su zločine Srbi u ime te njihove zablude činili i kako su se tim zločinimasuprostavile vlasti države, koja za današnje “hrvatske povjesničare” nije bila država hrvatskog naroda, može se vidjeti iz ovoga govora Poglavnika dra. Ante Pavelića, prilikom osnutka Hrvatske Pravoslavne Crkve, 1942. godine:

“Razpadom Jugoslavije i uzpostavom Nezavisne Države Hrvatske velikosrbstvo je doživjelo težak i vrlo osjetljiv udarac. Nu, netom se malko osviestilo od zadanog udarca počelo je s oružanim prepadima na hrvatsko pučanstvo i njegovu imovinu po raznim još nezaštićenim hrvatskim selima, posebno onima uz iztočnu granicu Nezavisne Države Hrvatske. 

Ovi napadaji bili su predviđeni i smišljeni davno prije propasti Jugoslavije i za njihovo izvršenje bile su posebno izvježbane četničke grupe kojima je bio zadatak da svim mogućim sredstvima onemoguće sređivanje Nezavisne Države Hrvatske, ako bi jednoga dana do njezine uzpostave došlo. 

I, kada je ona voljom većine hrvatskoga naroda postala stvarnost, hajdučke četničke bande držale su da je došlo njihovo vrieme. 

Koliko je već u prvom času našega samostalnog i državnog života bilo moguće Hrvatska državna vlada je sve učinila da bi pružila zaštitu hrvatskom pučanstvu u ugroženim krajevima  i onemogućila četničku djelatnost na našem državnom području. 

Zločini koje su velikosrbski četnici počinili nad mirnim hrvatskim narodom odmah u prvim danima Nezavisne Države Hrvatske bili su takove naravi da su hrvatske vlasti smatrale potrebnim poduzeti drastične mjere protiv izvršitelja zločina i njihovih zločinačkih gniezda.

Kad su Srbi osjetili da je Hrvatska Državna Vlada odlučila najenergičnije odgovoriti na četničke krvave izazove i pod svaku cienu braniti živote i imovinu svojih građana stavljanjem ljute trave na ljutu ranu, onda su počeli tražiti utočišta na sve strane i širiti viesti kako ustaše tobože ubijaju “nevini i goloruki srpski živalj”. I da bi jeka tih “vijesti” bila što snažnija izmislili su priču o nekakvom nasilnom prekrštavanju pravoslavnih u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Na području Nezavisne Države Hrvatske nije više bilo mjesta nikakvoj srbskoj crkvenoj organizaciji, pa je posebnom zakonskom odredbom odredjeno da se na području Hrvatske odmah organizira Hrvatska Pravoslavna Crkva.  Ova je Crkva postala samosvojna kao i svaka druga pravoslavna Crkva. Ona se u svemu pridržava dogma Sv. Pravoslavlja i stoji u prijateljskim odnosima s drugim pravoslavnim Crkvama.  Osnutkom Hrvatske Pravoslavne Crkve sjedinjene su u jednu sve tri crkvene jurisdikcije, koje su na području Hrvatske postojale prije 1. svj. rata.

Srbi svoju Crkvu identificiraju s njihovom državom, odnosno s nacijom, pa dosliedno tome, sve pravoslavce koji su, milom ili silom, podpali pod jurisdikciju njihove Crkve, pa makar oni i ne boravili na njihovom državnom području, samim tim činom smatraju pripadnicima njihova naroda, t.j. Srbima.

Grci su već odavna postavili načelo da je Grk onaj tko pripada Grčkoj crkvi. Kad su Srbi došli do svoje autokefalne Crkve oni su počeli rabiti isto pravilo. 

Od tada Srbi pod zaštitom te svoje Crkve pokušavaju izvršiti ekspanziju na zapad. Razumije se da je prva i glavna žrtva toga njihova podhvata morao biti hrvatski narod.

Ove planove SPC-e uvijek su pomagali koliko Porta, toliko Beč i Venecija. Nakon tzv. “ujedinjenja” srbska je Crkva dobila slobodne ruke i toliko se osilila da je svoju volju nametnula vladi i parlamentu. 

Stoga nije nikakvo čudo da se te njihove Crkve pojavljuju čak i onim hrvatskim mjestima u kojima se nalazio po koji činovnik, odnosno oružnik pravoslavne vjeroizpoviesti.

Nasuprot ovakvom poimanju vjere, nasuprot ovakvom shvaćanju crkvenih krugova SPC-e, koje je prije ili kasnije moralo uroditi kobnim posljedicama, ja sam u času kad je do tih posljedica došlo, nastojao u više navrata po tom pitanju odrediti stanovište, moje osobno i moje vlade.

Kad god se za to pružila prilika ja sam iznosio svoje mišljenje i određivao stanovište Hrvatske Države nastojeći uviek i u svakoj zgodi lučiti političko od vjerskoga, lučiti ono što spada na hrvatsku državnu, kao i zemaljsku vlast od onoga što pripada duhovnoj vlasti. 

Kad sam 18. studenoga 1941. primio deputaciju prelaznika sa pravoslavne vjere s područja Velike Župe Baranja, ja sam im među ostalim rekao i ovo: “Što se tiče vjere, braćo, nije vjera ona koja ljude razlikuje, ali kada vjera postane sredstvo za političke ciljeve ona je postala neprijatelj čovjeka. 

Dok je vjera sredstvo da čovjek, da ljudi, nađu svoje spokojstvo, nađu svoje duševno zadovoljstvo i mir služeći Svevišnjemu dotle ona čovjeka oplemenjuje, dotle ona čovjeku daje životnu snagu i čini ga dobrim i boljim i stvara mu uvjete za bolji život na ovoj zemlji.

Ali kada vjera postane politička organizacija, kada postane sredstvo da se preko nje provodi politika ona upropašćuje one koji nju sliede….”

Kaonačni cilj Srbske pravoslavne crkve kao glavnog nositelja velikosrbske ekspanzije na zapad jasno je opisao Episkop Dionizije u predgovoru knjge Dimitrija Bakača “Istorijska prava srpskoga naroda na krajeve Dalmaciju, Liku, Gorski Kotar, Žumberak, Kordun, Baniju i Slavoniju”, gdje kaže: “Preko manastira Savine, Krupe, Dragovića i Krke (u Dalmaciji), Gomirja (Gorski Kotar) na zapadu otadžbine, ide se pravo na srpsu crkvu  u Trstu, te rekom Kupom do reke Save na manastire Marču, Pakru, Orahovicu (u Slavoniji) na severu, spuštajući se u srpsku Vojvodinu, te je njena misija u budućnosti velika i ogromna, kao što je bila i u prošlosti. Ona ima istorijski zadatak da brani, da čuva, da ujedinjuje vaskoliki srpski narod u njegovu nacionalnu i duhovnu celinu i državu od Trsta do Sofije i od Budima do Soluna.”

Osnutak Hrvatske pravoslavne crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bio je smrtni udarac ideji kako velikosrbstva tako i jugoslavenstva, pa bilo ono i komunističko.  Kako bi uklonile tu golemu opasnost  nove srbokomunističke vlasti su na brzu ruku htjele s lica zemlje izbrisati svaki njezin trag.                                  

Centralni komitet komunističke partije Hrvatske već 1942. godine izdaje proglas: „HPC je prevara, a svećenici koji su je priznali izdajce koje treba likvidirati”. Odmah poslie završetka rata 1945. jugokomunisti su izvršili svoje obećanje. Jedini svećenik koji se uspio spasiti, biegom u Austriju, bio je protojerej Vaso Šurlan.

Što hrvatskome narodu želi ovaj s crnom kapom to mu želi i ovaj s crvenom.

Glavna zapreka obnovi Hrvatske Pravoslavne Crkve kao jedine zapreke širenju velikosrbske ekspanzije na Hrvatsku nisu danas samo projugoslavenske vladajuće strukture u Hrvatskoj, koje se ponašaju kao da komunistička Jugoslavija idalje postoji, nego i vrhuška katoličke Crkve na čelu s jugokardinalom Josipom Bozanićem, koji se ponaša kao jedan njegov predhodnik davnijeg doba, zagrebački nadbiskup, mađaron, Juraj Drašković, koji je 1573. na trgu sv. Marka užarenom željeznom krunom “okrunio” vođu Seljačke bune Matiju Gubca, jer se usudio pobuniti protiv mađarskih feudalnih tlačitelja hrvatske sirotinje. 

Ovaj, gore na slici, s crvenom kapom puno je gori od ovoga s crnom. Ovaj s crnom sve čini da se hrvatskog mučenika blaženog Alojzija Stepinca ne proglasi svecem, a ovaj s crvenom ga, povrh toga, želi proglasiti heretikom jer, kako ono na komemoraciji židovskog holokausta na sav glas uzviknu: “Onaj tko je bio za Nezavisnu Državu Hrvatsku ne može biti kršćanin!”

Ovoj njegovoj predpostavci nije potrebna nikakva posebna interpretacija. Ona je vrlo jasna. – Onaj tko je hrvatski domoljub ne može biti ono što Bozanić, Uzinić i njima slični smatraju kršćaninom. 

Njihovo kršćanstvo ima veze s katoličkim kršćanstvom koliko i srbsko svetosavlje s pravoslavljem.

Svim Hrvaticama i Hrvatima pravoslavne vjere, koji još sliede julianski kalendar, Sretan i Blagoslovljen Božić!

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Doše

izvor: Dragovoljac.com