Predstavljanje knjige Otmica nevjeste 31.05 2024.

Dobra večer svima!

Predstaviti ću vam Don Kaćunka, kako ga ja zovem, a on neka govori o svojoj novoj knjizi.

Sa radom i djelovanjem Don Kaćunka upoznata sam bila preko medija.

Osobno smo se upoznali prigodom izlaska knjige hrvatske pjesnikinje koja živi u Australiji gđe Marije Dubravac.

Suprug i ja vraćajući se iz Zadra kući u Pulu  preko Like, došli smo preuzeti njenu novu knjige kod njega u Kompolje.

Srdačno nas je dočekao i upoznao sa župom i tim slabo naseljenim krajem Gacke, kako on mene ispravlja kada kažem Like.

Naravno upoznala sam Gacku i posjetila Otočac više puta;

• Mlinice na Majerovu vrilu u Sincu iz kojeg teče Sinačka pučina, najveća desna pritoka Gacke i
• Ribogojilište u Sincu ( dobila sam recept za pripremu pastrve, pržene na domaćoj masti , uvaljane u kukuruzno brašno pomiješano sa malo slatke crvene paprike)
• svetišta Majke Božje Karmelske – Kuterevo

Kratki životopis

Anđelko Kaćunko rođen je u Splitu 31.srpnja 1954.Potječe iz brojne obitelji ponosne Poljičke Republike ( devetoro djece)

Nakon osnovne škole u Docu Donjem i sjemenišne klasične gimnazije završio je Teološki fakultet u Splitu i 24.lipnja 1979. zaređen za svećenika.

1980 u Zagrebu upisuje na Filozofskom fakultetu studij klasične filologije, a 1989 studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti.

Paralelno sa studijem angažiran je u Katoličkom zboru MI, gdje je bio direktor lista mladih i izdavačke djelatnosti zajednice MI.( Zajednica MI predstavila je u Puli 2019. je knjige Milovani-Mate Krajine)

1999, preuzeo  je dužnost kancelara  u Vojnom ordinarijatu, bio kapelan u MUP-u i Ravnateljstvu policije, da bi od 2008 bio premješten u Gospičko-senjsku biskupiju i od 2011-2021 bio župnik u Župi Kompolje, Brlog i Vratnik. Sada je na dužnosti  župnog vikara u Župi Presvetog Trojstva u Otočcu.

Njegov  literarni opus je veoma bogat, od brojnih članaka i kolumni  u Fokusu, Hrvatskom slovu, Vjesniku, Areni  do Hrvatskog tjednika.

Aktivan je i u Katoličkim medijima; IKA, Glasu Koncila…

Sudjelovao je u izradi monografije „ Vojni ordinarijat u RH“ (2007) i monografije „ Kompolje-mjesto i župa“ (2021)

Napisao je samostalno dvanaest knjiga, neke ćete imati prigodu kupiti nakon predstavljanja,  a sa akademikom Josipom Pečarićem knjige o pjesnikinji Mariji Dubravac i biskupu dr.sc. Mile Bogoviću.

U svezi sa akademikom Pečarićem moram spomenuti da smo akademik Pečarić i ja  u suradnji napisali dvije e-knjige:

1. Dopisivanje s Lili Benčik o Istri

file:///C:/Users/Lili/Documents/BENCIK%23%20knjiga.pdf

• knjigu PUPOVAC, o radu i protuhrvatskom djelovanju predsjednika SNV-a i SDSS-a Milorada Pupovca

pupovac2-1.pdf (hrvatskepraviceblog.com)

Moram napomenuti da se don Kaćunko bavi i glazbom. Uglazbio je pjesmu Marije Dubravac HIMNA VATRENIMA

Čitanje pjesama  Marije Dubravac o don Kaćunku iz zbirke pjesama DOK MU HRAŠĆE BURA VIJE,  izdane uz pedesetu obljetnicu života u tuđini.

Don Anđelko Kaćunko

Puku zbori „MOLI -RADI-RODI…To je njegova preporuka kao duhovnika!

U to je zbirci i pjesma posvećena meni pod naslovom „ Jednoj lijepoj ruži Hrvatskoj“

Lili Benčik, tajnica Udruge KRIŽ

Osvrt fra Đure Hontića, župnika Župe Sv. Ivana Krstitelja u Puli:

Pula: Predstavljena knjiga don Anđelka Kaćunka “Otmica nevjeste”

U samom predstavljanju knjige „Otmica nevjeste“, don Kaćunko je najprije spomenu kako je došlo uopće do ideje da je on kao novinar počeo pisati knjige, bilo je to na poticaj profesorice Manje Kostelac-Gomerčić, čija je „Baštinica“ izdavač knjige „Otmice nevjeste“.

U prvom dijelu Kaćunko donosi deset pripovijedaka. Prvih osam priča nastalo je u okviru literarnog ciklusa Otočki koronameron (kao nastavak projekta Otočki dekameron), u kojem je dvadesetak sudionika pisalo priče tijekom korona pandemije, a dvije zadnje napisane su poslije. Cijelo ovo djelo možemo svrstati u žanr književne satire i književnog humora. U drugom dijelu ove knjige, Kaćunko pod pseudonimom ženskog autora vrlo dojmljivo komentira društvena, politička i crkvena zbivanja u Dalmaciji i cijeloj Hrvatskoj. Riječ je o deset jedinstvenih pripovijedaka, koje su “pisane pretežito u dijalektu, jednostavno, prohodno, živahno i aktualno. Ovdje je riječ o kolumnama, a one su bile svojedobno objavljene u mjesečniku grada Solina.

Nadalje spomenuo je don Kaćunko da je u tome drugom dijelu nazvanom Cro Nikine priče-kolumne, koje je autor godinu dana pisao za Solinsku kroniku pod pseudonimom Cro Nika, izuzetno zanimljive i duhovite, a ostvarene su trima elementima. Uzevši naoko ‘slabi’ lik, srednjoškolsku profesoricu koja često govori da nešto ne zna ili ne razumije, dobio je lik s kojim se većina nas može poistovjetiti, jer ni mi često ne razumijemo što se to događa u svijetu oko nas i tko zapravo vuče konce. S druge strane dobio je osobu koja može javno reći ono što većina ljudi misli, dakle zagovarati vrijednosti, one kršćanske, domoljubne, obiteljske, i čuditi se, a ponekad i plašiti, nadolazećim rušenjima svega toga.

Budući da don Kaćunko kao svećenik – što je u našem društvu doživljeno kao pozicija moći i kome se svaka riječ procjenjuje kao da je Božja objava pa i kada neprestano napada – u svojemu nastupu ne može na taj način istupati, on to čini kroz ženski ‘alter ego’.

Don Anđelko, u prvi plan stavlja ono bitno: dobro čovjeka, dobro bližnjega, što je uvijek prva zadaća kršćanina, poglavito katolika, bio laik ili svećenik. Ovdje nam je dao svježu i poletnu misao, sazdanu od različitih motiva i tema okupljenih oko intrigantna naslova „Otmica nevjeste“.

Na kraju je don Kaćunko protumačio, da je u stvari ta nevjesta rijeka Gacka, na što nas navodi slika rijeke na naslovnici. Jer rijeku Gacku neki su htjeli oteti, ali zapravo ta nevjesta je naša Hrvatska, koja prolazi kroz različite poteškoće na području vjere i morala, obiteljskih i socijalnih odnosa, ali i svih drugih područja ljudskoga, narodnog i crkvenog života. Stoga na nama nije samo da kukamo nego da postanemo svjesni svoga kršćanskog dostojanstva i poziva na suradnju s Bogom za dobro čovjeka i ovoga svijeta.

Hrvaticama i Hrvatima, jer je Hrvatska  prije svega država hrvatskog naroda, a uz Hrvate i 22 nacionalne manjine i ostalim hrvatskim državljanima čestitam Dan državnosti!

Nakon povijesnih lutanja, pogrešnih saveza i tragičnih uključivanja u druge države, Hrvati su uz ogromne žrtve i danak u krvi izborili svoju samostalnu državu Hrvatsku.

Dr. Franjo Tuđman, prvi predsjednik samostalne države Hrvatske rekao je;

„”Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikom dopustiti sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude!”

Nažalost Hrvatska za mnoge nije bila željena država. U njoj živi još dosta onih koji je ni nakon 34 godine ne podnose i ne mire se s njenim postojanjem.

A ni Hrvatima nije onakva kakvu su željeli i očekivali. Dopustili su  da njome vladaju  stare jugoslavenske strukture,  njihovi nasljednici i sljednici uz europske i svjetske asocijacije i moćnike.

Imamo Hrvatsku, ali nemamo državu kojom vladaju Hrvati koji su je željeli, nego oni kojima nije stalo do njenog razvoja kao države hrvatskog naroda, koji  zloupotrebljavaju ljudska i manjinska prava i nameću svoj identitet, negirajući pravo Hrvatima na njihov identitet.

Nepravedna i netransparentna privatizacija, mediji u sumnjivom i netransparentnom vlasništvu, korupcija, nepotizam i sveopće urušavanje životnih vrednota, uzroci su nezadovoljstva i iseljavanja.

Hrvatska je nažalost podijeljena, pa se državotvorni i suverenistički Hrvati moraju za njeno uređenje tek izboriti.

Nakon detuđmanizacije 2000. razoreno je sve  što predstavlja hrvatsku državotvornost od strane vladajuće koalicije 2000. godine na čelu sa premijerom Ivicom Račanom i dva mandata predsjednika Stjepana Mesića!

Stjepan Mesić kao predsjednik države i vrhovni zapovjednik oružanih snaga razorio je pobjedničku Hrvatsku vojsku. Umirovio je 12 hrvatskih generala, raspustio sve ratne postrojbe i ostavio Hrvatsku bez obrane.

Iz osobnog animoziteta i mržnje prema prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu otvorio je javno stranom novinaru predsjedničku arhivu, što je postupak bez presedana u čuvanju državnih tajni i spisa. Te je spise zatim neselektivno dijelio Haškom tužiteljstvu, kojemu je bio tajni svjedok u procesu protiv Tihomira Blaškića. Takvo ponašanje suprotno je ustavnim dužnostima i ovlastima Predsjednika Republike, po članku 94 i članku 105 Ustava RH. NN 85/2010  

Predsjednik Republike odgovoran je za povredu Ustava koju počini u obavljanju svojih dužnosti. U slučaju Predsjednika Mesića svoju ustavnu obvezu nije ispunio ni Hrvatski Sabor, ni Ustavni sud, jer nisu pokrenuli postupak o ocjeni ustavne odgovornosti Predsjednika države.  Ustavni sud je po članku 129 dužan pratiti ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti te o uočenim pojavama neustavnosti i nezakonitosti izvijestiti Hrvatski sabor i odlučivati  u skladu s Ustavom, o odgovornosti Predsjednika Republike.

Znači da su u ovom Mesićevom ponašanju zakazale tri institucije hrvatske državnosti;

Predsjednik države svojim neustavnim ponašanjem, Hrvatski Sabor i Ustavni sud koji uopće nisu ni  pokrenuli postupak ispitivanja odgovornosti Predsjednika države.

Ivica Račan  kao predsjednik Vlade bio je odgovoran po članku 113 Ustava RH za rad Vlade i  gospodarski  razvitak   zemlje.

Prodajom  državnog bogatstva, zlatnih poluga, dokapitalizacijom Banaka iz Proračuna, a zatim njihovom prodajom,  narušena je  financijska i gospodarska  stabilnost i  sigurnost države.

Tako su Hrvati birajući nesposobne i politički neodgovorne stranke i pojedince kojima nije stalo do hrvatske sami sebi nažalost „uredili“ državu.

Međutim, Hrvatska je prekrasna zemlja sa bogato očuvanom tradicijom i kulturom, zemlja u kojoj pored hrvatskog naroda u suživotu mogu lijepo živjeti svi drugi i drugačiji, naravno uz uvjet da  je vole i poštuju kao svoju državu izgrađujući hrvatsku naciju!

Lili Benčik/ hrvatskepravice/ domoljubni.hr

„Dan mladosti“ okupio je u  Kumrovcu  posjetitelje prosječne životne dobi od 89 godina!?

Kaže drug Stipe u svom govoru u Kumrovcu da komunizma nije bilo, da je to bila NOB?  Piše li to drug  Stipe, neku novu povijest NOB-a u kojoj negira ulogu Josipa Broza Tita  kao predsjednika KPJ u vođenju NOB-a.?

„Oni koji revidiraju povijest, moćni i preglasni trebali bi objasniti tko je ubio 80 000 ljudi, žena i djece u Jasenovcu samo zato što su različiti.

Katolička crkva u Jasenovac na dan obilježavanja proboja pošalje jednog svećenika, dok na Macelj dođu brojni biskupi, svećenici i časne sestre.

Mi imamo statističke podatke koliko je za vrijeme NDH u četiri godine ubijeno antifašista i ja ne znam o čemu oni misle kada govore o spomeniku žrtvama komunizma.

I tu nema komunizma: BILA JE TO NOB!

Kakve “žrtve komunizma” kada komunizma tada nije niti bilo…

Bila je to samo borba za čovjeka – BORBA ZA SLOBODU!“

SPOMEN NA JOSIPA BROZA TITA – NAJVEĆEG SINA S OVIH PROSTORA

Nas pionire osmoškolce učili su u  školi u Jugoslaviji  da je avangarda radnika i seljaka, Komunistička partija Jugoslavije na čelu sa drugom Titom povela narode i narodnosti Jugoslavije u Narodno-oslobodilačku borbu! Mi smo kao osmoškolci znali cijeli tijek NOB, sve ofenzive, a sada bivši predsjednik lupeta da nije bilo komunista, da je to bila NOB.

To je neki novi drug Stipe!? Od komunista, do ustaše. Od negiranja Jasenovca do optuživanja za Jasenovac. Od veličanja Tita, do negiranja Tita! Čista manipulacija, obmanjivanje javnosti , a vjerodostojnost nula.

Kako on voli tužakati zbog izgovorene riječi, neka samo tuži, pa ću mu na sudu predočiti tone knjiga u kojima piše da je pripremajući oružani ustanak, Politbiro Centralnog komiteta KPJ  u Beogradu  27. lipnja 1941.donio odluku o osnivanju Glavnog štaba Narodno oslobodilačkog pokreta Jugoslavije , za čijeg je zapovjednika imenovan generalni sekretar KPJ, Josip Broz Tito. KPJ je službeno odlučila donijeti odluku o pokretanju oružanog ustanka 4. srpnja, dan koji je kasnije u SFRJ slavljen kao Dan borca. Žikica Jovanović Španac ispalio je prvi hitac 7. srpnja, na datum kasnije proglašen Danom ustanka u SR Srbiji. 12. srpnja KPJ je proglasom pozvala narode Jugoslavije na oružanu borbu.

Članovi Glavnog štaba, uz Tita, bili su članovi Politbiroa KPJ: Milovan Đilas, Edvard Kardelj, Rade Končar, Franc Leskošek, Ivan Milutinović i Aleksandar Ranković, te istaknuti komunistički vođe Sreten Žujović, Ivo Lola Ribar i Svetozar Vukmanović- Tempo.

Vrhovni štab od kraja siječnja 1942. boravi je u Foči. Tu je donesena odluka da se uz partizanske jedinice, koje su pod kontrolom komunističke partije preko komesara i zapovjednika, koje imenuje Vrhovni štab, prime i četnici, koji su samo kokardu na kapi zamijenili sa crvenom zvijezdom.

Četnička zlodjela opisao je Adil Zulfikarpašić u  knjizi “Put u Foču”. Adil Zulfikarpašić bio je visokopozicionirani član  partizanskoga pokreta, koji je putovao u Foču na sastanak s Titom u Vrhovni  štab. Na putu je saznao da su mu četnici ubili brata i počinili strašne pokolje muslimana;“ Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca – objašnjava nam Božović – kapetan Sergije Mihajlović i komandant mjesta prota Vasilije Jovičić naredili su, da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su svi oni koji su bili veći od konjičkog karabina poklani. Ali ljudi su ubijani svuda: i po kućama, dvorištu, ulicama. Kasnije je red došao na žene i na djecu. Drina je izbacivala leševe. Da se to spriječi, razrezivali bi im trbuhe, onda bi tijela potonula.“

„Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se preko 95% Srba“ rekao mu  je Tito kad je  tražio njegovu intervenciju za ovaj slučaj.

„Ali to nije protusrpska politika.To je protukoljačka politika“   rekao mu je Zulfikarpašić,

„Ti izgledaš slabo, ti treba da se ispavaš i odmoriš“  odgovorio  mu je Tito opraštajući se.

Očito drug Stipe računa na kratko pamćenje i nepoznavanje povijesnih činjenica.

Čisti  povijesni revizionizam za isprane mozgove,  jer treba skinuti odgovornost komunista za počinjene zločine.

Pa da njega i javnost  malo podsjetim na  povijesne  činjenice: i to logičnim slijedom:

1.Tko je vodio Narodnooslobodilačku borbu 1941-1945.godine?

Komunistička partija Jugoslavije

2. Tko je vodio Komunističku partiju Jugoslavije?         

Josip Broz Tito

3.Tko je bio doživotni predsjednik Jugoslavije?

Josip Broz Tito

4.Tko je bio vrhovni zapovjednik Jugoslavenske vojske JNA?

Maršal Josip Broz Tito

5.Tko je vladao u Jugoslaviji , koja stranka?

Komunistička partija Jugoslavije, sa predsjednikom Josipom Brozom Titom

6.Koji društveni sistem je vladao u Jugoslaviji?

Komunistički sa Komunističkom partijom na čelu, koji su preimenovali u -socijalistički. Na 6. kongresu u Zagrebu 1952. Komunistička partija Jugoslavije -KPJ, promijenila  je naziv u Savez komunista Jugoslavije- SKJ.

7. Što je bila Narodnooslobodilačka borba?

Oslobodilački rat i komunistička revolucija za novo  komunističko društveno uređenje.

I nakon ovih nespornih povijesnih činjenica, koje su im naravno dobro poznate, kako uredništvo portala sabh.hr može onakve Mesićeve nebuloze uopće objaviti? Pa to je ponižavanje Josipa Broza Tita, a ne njegovo veličanje. Sam sebi proturječi u reviziji povijesti NOB-a kojom  se kao ponosi.

Od kuda Stipi to negiranje uloge Komunističke partije Jugoslavije-KPJ?  

Negira Stipe komunizam zbog zločina, zbog Rezolucije EU Parlamenta od 19.9 2019. koji je komunizam kao totalitarni režim i način vladanja izjednačio sa fašizmom i nacizmom.

Dokumenti pokazuju da je KPJ u poslije ratnoj  vladavini znatno ograničila građanske i političke slobode, privatno vlasništvo, slobodno tržište, i  potiskivala je tradicionalne vrijednosti poput religije i nacionalne/etničke baštine. Svi oni koji tu politiku nisu podržavali ubijani su, bili  progonjeni politički i sudski.

Evo  drug Stipe ne zna za žrtve komunizma ;“ ja ne znam o čemu oni misle kada govore o spomeniku žrtvama komunizma“, ali zna za žrtve „antifašiste“. E sada me zbunio,  ja više ne znam na koje to antifašiste misli drug Stipe, ove kameleone kao što je on ili ove borce NOB-a rođene nakon završetka NOB-a iz SABA RH?

Poznate su žrtve 2.svjetskog rata, iako ih ex komunisti kao on umnažaju i multipliciraju, ipak se istina probija.

Zločini komunizma koje drug Stipe negira itekako su dokumentirani u Martirologiju don Ante Bakovića (Goražde, 4. srpnja 1931. – Zagreb, 26. siječnja 2017.) Ovaj hrvatski katolički svećenik i hrvatski domoljub  u bivšoj državi robijao je ukupno deset godina, u sedam zatvora , a kasnije je djelovao kao publicist, novinar, reformator i demograf.

 Punih 17 godina radio je na enciklopedijskom izdanju Martirologija, u kojemu je na 1100 stranica iznio dokumentirane podatke o 664 ubijena svećenika i mučenika Crkve u Hrvata u vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća.

Napisao je i knjigu Drinske mučenice u kojoj je opisao svoje osobno svjedočenje o mučeničkoj smrti časnih sestara koje su beatificirane 24. rujna 2011. u sarajevskoj dvorani Zetra,

Okružni narodni sud u Zadru osudio je 28. prosinca 1946. zemljoradnika Josu Begonju iz Privlake (Zadar) na dvije godine lišavanja slobode s prisilnim radom i dvije godine gubitka političkih prava zbog “kriv. djela protiv općih narodnih interesa”, jer je u ljeto 1946. govorio među narodom da mu se ukazala Gospa, “u namjeri da stvori kod drugih uvjerenje o nesigurnosti današnjeg poretka, a u cilju ometanja napretka, obnove i izgradnje naše zemlje, te stvaranja nepovjerenja prema našoj narodnoj vlasti i u cilju ličnog korišćenja”. Mate Rupić, Vladimir Geiger (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Dalmacija, Slavonski Brod – Zagreb, 2011.

Franjo Habulin pak ne poznaje povijest ni NOB-a ni kasnije, pa tvrdi da se gradilo bratstvo i jedinstvo. Vidjelo se na djelu to bratstvo i jedinstvo u velikosrpskoj i JNA agresiji 1991-1995.

Drug Franjo Habulin, predsjednik SABA RH, „borac“ NOB-a , rođen 1957.godine priča nebuloze u svojoj reviziji povijesti, pa tvrdi da se  „Za Tita se gradila i živjela demokracija svaki dan u pravnom i pravednom društvu izgrađenog SOCIJALIZMA.“

To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ je ubijalo politički nepodobne, neistomišljenike po svijetu, a zadnje je je bilo 1989. godine kada je u Njemačkoj ubijen Anto Đapić, stric hrvatskog političara Ante Đapića iz Osijeka.

To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ je 1. studenoga 1978. osudilo studenta Jakoslava Davida Rojnicu, na tri godine Golog otoka, na temelju iskaza dvoje svjedoka da im je dao nekoliko brojeva lista ‘Nova Hrvatska’, a jednom od njih i knjigu Ive Rojnice.

To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ „priuštilo“ mu je tortute, batinanje, liječenje elektrošokovima u zatvorskoj bolnici i besplatan „boravak „u logoru na Golom otoku.

Jakoslav David Rojnica odlučio je 2019. napisati knjigu  jer je želio ukazati na činjenice i napisati istinu, najviše zbog mladih koji trebaju znati istinu kako se povijest ne bi ponovila.

Jakoslav Rojnica predstavlja 100 tisuća ljudi koji su osuđeni za slične krimene. 30 tisuća presuda je doneseno, a točan broj  ljudi koji su netragom nestali , bačeni u jame, fojbe nikada se neće saznati, jer je jugoslavenski režim strahovladom sprječavao ljude da svjedoče.

„Druge države otvaraju granice, a mi smo naše okovali od susjeda, k tomu državni establišment DAN POBJEDE naziva okupacijom.“ Nastavio je drug Habulin svoju povijesnu „edukaciju“.

Nevjerojatno je kako se može ovako na očigled lagati i manipulirati? Hrvatske granice nisu zatvorene, putuje se samo sa osobnom iskaznicom, granice su čak  i previše porozne, pa ih ilegalno prelazi na tisuće migranata.

Ne kaže se uzalud da je komunizam sazdan od laži i nastao na laži. Samo ova dva primjera drugova Mesića i Habulina dokaz su točnosti te definicije.

Jugonostalgičari, jugofili, titoisti i komunisti nikako ne žele priznati da su u ime komunističke ideologije počinjeni masovni zločini. Da oslobođenje od fašizma i nacizma u komunističkim zemljama nije donijelo slobodu, nego nove progone, nove logore, nove zabrane i ograničavanja slobode i ljudskih prava, samo u ime neke druge ideologije. Rasni zakoni zamijenjeni su ideološkim. Tko nije prihvatio komunističku ideologiju bio je meta te „slobode“.

U ime te slobode ubijeno je 536 833 ljudi, bačenih u jame, rudnike i neobilježena grobišta na više od 940 lokaliteta u cijeloj Hrvatskoj po popisu MUP-a  i  oko 600 po slovenskoj evidenciji.

I da nije kako drug Stipe kaže „krivca za zločine koji su se dogodili na kraju Drugog svjetskog rata,  traže na pogrešnoj strani…“ svjedoče zločini na Daksi i u Dubrovniku u listopadu 1944.godine, znači prije završetka rata, koje su počinili partizanski „osloboditelji!

Lili Benčik/hrvatskepravice