Connect with us

Istaknuto

POČELO I U HRVATSKOJ Napad na crkvu u Puli u božićno vrijeme

Published

on

Povodom vandalskog čina paljenja crkvenih vrata Mornaričke crkve u Puli, upoznajem širu javnost sa najljepšom crkvom u Puli.

U  Puli, kao glavnoj ratnoj luci i pomorskoj bazi austrougarske ratne mornarice pored već izgrađenih brojnih crkava u gradu,  nedostajala je Mornarička crkva tj. Die Marinekirche, za duhovne potrebe brojnih mornara i njihovih obitelji.

Do tada u Puli  je već bilo 40 crkava i sa dvije bolničke kapele čak 42. Svaki novi kvart dobio je svoju Crkvu.

U Puli je živjelo devetoro svetaca, sa svih strana grad se razvijao i sa svih strana bio okružen svecima. „Pula je duhovni perivoj zadivljujuće ljepote. Katedrala pod nebom! Naš sveti grad, istarski Jeruzalem.“  Napisao je u svojoj knjizi Hagiopolis, Marijan Jelenić, dugogodišnji vodnjanski župnik u crkvi Svetog Blaža!

Austrougarsko carstvo bilo je sastavljeno od 12 naroda, govorilo se u njemu 20 jezika, postojalo je 5 velikih vjera, a K.U.K. vojska bila je prva u Europi koja je u svoje redove primila Židove u 18. stoljeću, što je imalo odraza kasnije i u Puli kao glavnoj luci Carstva. Zbog toga je na Bečkom dvoru prihvaćeno stajalište da se u Puli izgradi posebna Mornarička crkva koja bi uz ostale ustanove i zavode bila u funkciji razvoja i rasta Mornarice. Izbor mjesta za gradnju izvršen je u blizini Stoje na dijelu tzv. Neu Pole, u tadašnjoj četvrti „Borgo San Polikarpo“ najljepšem dijelu Pule, s kojeg se pruža fascinantan pogled na puljski zaljev i otočje Brijuni.

Poticaj za gradnju Mornaričke crkve koja je dobila i ime „Muttergottes vom Meer“, „Madona del Mare“, „Gospa od Mora“ i „Crikva od Marine“ kako su je domaći zvali i najizravniju brigu o financijsko – graditeljskom poslovanju vezuju se za ime Maximiliana von Sternecka Daublebskyog, koji je rođen u Pragu 1829. godine, a umro u Beču 1897. godine. Ovaj visoki časnik bio je čvrsto povezan uz Habsburško carstvo kojemu je posvetio čitav svoj mornarički vojni život, a bio je i duboko religiozan. Smatrao je da glavna pomorska baza u Puli, „taj najljepši biser mornarice, mora biti upotpunjen hramom u potpunom nadleštvu Mornarice gdje bi se, izvan ingerencije biskupa iz Poreča pod čijom je crkvenom upravom bila Pula, mogle odvijati državne, vjerske i mornaričko vojne svečanosti“. Iako nije bilo lako privoljeti bečka vrhovništva da novcem omoguće izgradnju zasebne Mornaričke crkve, ipak je dobio osobni pristanak cara Franza Josepha I., koji je kasnije pomno pratio njenu izgradnju.

Crkva se počela graditi 29. lipnja 1891. kada je temeljni kamen položio sam austro-ugarski car Franjo Josip. Gradnju crkve su vodili trojica arhitekata: Victor Lunz Friedrich von Schmidt  i Natale Tommasi. Crkva je građena od naizmjeničnih redova bijelog istarskog kamena s Brijuna i rumenog mramora izvađenog u kamenolomima Oprtlja i Brtonigle.  Zvonik crkve je visok 28 metara, a na njemu se nalazi brončani kip anđela raširenih krila. Crkva je duga 30 metara a široka 20.. Građena je više godina, a otvorena je 2. prosinca 1898., na  50. obljetnicu vladanje cara Franje Josipa. Car je došao u raskošnoj kočiji do uzvisine na kojoj se nalazi Gospa od Mora. Popeo se preko 75 stepenica impozantnog prilaza na plato ispred pročelja trobrodne zgrade Sterneck.

Iznad ulaznih vrata nalaze se kipovi Policarpa, Josipa, Barbare, Andrije i Nikole. Crkva je duga 30,50 m, široka 19,90 m sa zvonikom visokim 30 m, ima pet zvona i brončanog anđela na vrhu.Crkva je imala i orgulje sa 21 cijevi u tri reda, dvije klavijature sa 54 tipke. Na zidu lijeve bočne lađe nalazi se natpis i okvir za cara Franju Josipa I. i spomen na posadu broda Radetzky koji je stradao 1869. godine.

Crkva tada još uvijek nije bila dovršena u potpunosti te su radovi nastavljeni i u idućim godinama.

Nakon I. svjetskog rata crkvu je preuzela talijanska ratna mornarica i g. 1928/29. uredila spomen-kapelu poginulim talijanskim mornarima na mjestu gdje je bila smještena krstionica. Sama krstionica prenesena je na dno crkve kod ulaza u zvonik. Poslije II. svjetskog rata crkva je prešla u ruke Jugoslavenske ratne mornarice. Od. g. 1947. kada je crkva zatvorena za bogoslužje, nastala su brojna oštećenja. Talijani su sa sobom odvezli više pokretnih dragocjenosti osobito iz kapele. Druga oštećenja nastala su u doba dok je crkva bila zatvorena. Crkva je služila kao skladište.

Od starije generacije  žitelja Pule može se  čuti i priča kako je jugoslavenska vojska htjela u tu crkvu smjestiti konjušnicu, već su bile postavljene i jasle za stočnu hranu, no kada su konji trebali zauzeti namijenjenu im nastambu nikako nisu htjeli ući u crkvu, pa je ipak ostala samo skladište, narednih 17 godina. U tom su vremenu nestale i vrijedne povijesne orgulje s tri manuala, koje su bile smještene iznad sakristije Pored orgulja crkva je doživjela veliku devastaciju 1947.–65., kada je kao vojna imovina bila izvan vjerske funkcije i ikakve zaštite te izložena vandalizmu. Odnesen je ili uništen velik broj vrijednih predmeta i namještaja.  Teško je oštećen i mozaik u portalu koji prikazuje Bogorodicu s Kristom i anđelima (obnovljen 1998.).

Za bogoslužje je opet otvorena 15.lipnja .1965.,  kada je osnovana i župa – Gospe od Mora. Svečano je posvećena posljednje nedjelje lipnja, te se je neko vrijeme, u spomen na taj događaja i župni blagdan slavio posljednje nedjelje lipnja. Prvi je župnik bio Milivoj Barković, do 1974. kada ga je naslijedio Milan Mužina, današnji pulski dekan. biskup Dragutin Nežić svečano ju je blagoslovio 12 dana poslije, a u posjed Porečko-pulske biskupije uvedena je formalnopravno tek 2010.

 Od tada do danas crkva je održavana isključivo zauzimanjem župne zajednice

Na području katedralne župe živi oko 6000 stanovnika, od toga oko 4700 katolika. U prošloj godini bilo je 18 krštenja, 27 prvopričesnika te 26 krizmanika. S crkvenim ukopom je bilo 35 umrlih. Prosječan dolazak na nedjeljne mise bio je oko 370 vjernika, a u prošloj godini podijeljeno je oko 18 000 pričesti.

Ermano Peršić, dipl.ing.brodogradnje i strojarstva  nadopunio je  ovaj tekst o Mornaričkoj crkvi:

„Vašu hvalevrijednu objavu nadopuniti ću s nekim podacima iz novije povijesti. Te davne 1965.godine, Općina Pula izručuje bivšu Mornaričku crkvu, Porečko Pulskoj biskupiji, a za župnika novoimenovane župe imenovan je  Milivoj Barković (*Brseč 1915.+Pula 1977.),dotadašnji župnik Sv. Eufemije, Rovinj.

U nastavku  citiram dugogodišnjeg Vodnjanskog župnika Mons. Marijana Jelenića, koji je o tome zapisao…

Don Milivoj je zamoljen da preuzme tu ruševnu crkvu bez inventara, bez ičega. [1]Mnogo je sam fizički radio da bi crkvu osposobio za službu Božju. Ja sam ga mojim očima vidio kako je lopatom miješao beton i penjao se po ljestvama i arkadama. Od biskupa je dobio kalež i posudicu za bolesničko ulje, a od Pavla VI, četiri misnice. Na sve je strane prosjačio da smogne sve potrebno. I u tom je dijelu Pule, svojim sposobnostima brzo okupio živu župsku zajednicu.

U Puli posebno voli siromahe, one u domovima. Zovu ga “il prete dei poveri” – svećenik siromaha. Rado ih posjećuje i nosi Sv. pričest. Grobara je zamolio:

“Nemojte nikoga pokopati a da me ne obavijestite.” Grobar se čudio da neki svećenik ima interesa za one koji nikoga nemaju, koje sprovod samo grobari i za koje nitko ne plaća troškove. “Samo vi mene obavijestite”, rekao je. I grobar je izjavio da ga samo Don Milivoj može pokopati. I tako se na pulskom groblju moglo vidjeti kako pokojnika sprovodi sam svećenik sa grobarima kao u ratno vrijeme, ali s punim crkvenim obredom, jer je u ime Crkve htio iskazati sve poštovanje i tim osamljenih osobama.

Zna se da je i za jedno dijete držao vjeronauk kao za cijeli razred. Imao je napisan dekret da preuzme upravu pazinskom sjemeništa. Među imenima za pomoćnog istarskog biskupa, spominjalo se njegovo ime. Godine 1967. s velikim je uspjehom kao predsjednik odbora, organizirao Euharistijski kongres u Puli. U ime pulskih župa, vodi bogati kiosk s katoličkim izdanjima i nabožnim predmetima. Sudjeluje u raznim komisijama, u upravi biskupije kao biskupski savjetnik. U mnogim teškim raspravama, mnogo znači njegovo mišljenje. Među istarskim svećenicima uživa veliki ugled, a u Puli je odmah izabran dekanom tog najvećeg istarskog grada….Stasom najviši i najkrupniji od svih. Po karakteru vrlo ljubazan. Nikad ljut. Mladenačkih crnih očiju. Duhovit, raspoložen. Velika i uravnotežena ličnost, koja se mnogima neizbrisivo urezala u sjećanje…

Samo Bog zna dokle bi bio stigao taj neumorni radnik u božjem vinogradu, da nije shrvan višegodišnjom bolešću i preminuo 14.Svibnja 1977. Dva dana kasnije u njegovoj Gospi od mora, gotovo ispunjenoj, svečanom zadušnicom, koju sa 20 svećenika, predvodi biskup dr. Dragutin Nežić, opraštaju se od njega njegovi župljani. Mrtvačka su kola i kolona potekle prema rodnom Brseču. Svijet ne može stati u crkvu. Nadbiskup Pavlišić predvodi opet misu sa 20 svećenika i oprašta se od dragog prijatelja. Povorka je krenula niz zeleni brsečki brijeg, okićena i pobjedonosna. Do lijevog dovrata brsečkog groblja čekaju konačnu slavu ostaci nepriznatog heroja, kojeg su otpratili brojni prijatelji i 80 kolega svećenika.“

Ispunile se riječi nadbiskupa Pavlišića: “Obasjalo Te lice uskrsnulog Krista!”

Lili Benčik/hrvatskepravice


[1] https://www.glasistre.hr/pula/neizvjesna-obnova-stepenista-mornaricke-crkve-dogodine-tek-dokumentacija-za-sanaciju-stuba-755434 

Istaknuto

Don Anđelko Kaćunko u Puli

Published

on

Predstavljanje knjige Otmica nevjeste 31.05 2024.

Dobra večer svima!

Predstaviti ću vam Don Kaćunka, kako ga ja zovem, a on neka govori o svojoj novoj knjizi.

Sa radom i djelovanjem Don Kaćunka upoznata sam bila preko medija.

Osobno smo se upoznali prigodom izlaska knjige hrvatske pjesnikinje koja živi u Australiji gđe Marije Dubravac.

Suprug i ja vraćajući se iz Zadra kući u Pulu  preko Like, došli smo preuzeti njenu novu knjige kod njega u Kompolje.

Srdačno nas je dočekao i upoznao sa župom i tim slabo naseljenim krajem Gacke, kako on mene ispravlja kada kažem Like.

Naravno upoznala sam Gacku i posjetila Otočac više puta;

  • Mlinice na Majerovu vrilu u Sincu iz kojeg teče Sinačka pučina, najveća desna pritoka Gacke i
  • Ribogojilište u Sincu ( dobila sam recept za pripremu pastrve, pržene na domaćoj masti , uvaljane u kukuruzno brašno pomiješano sa malo slatke crvene paprike)
  • svetišta Majke Božje Karmelske – Kuterevo

Kratki životopis

Anđelko Kaćunko rođen je u Splitu 31.srpnja 1954.Potječe iz brojne obitelji ponosne Poljičke Republike ( devetoro djece)

Nakon osnovne škole u Docu Donjem i sjemenišne klasične gimnazije završio je Teološki fakultet u Splitu i 24.lipnja 1979. zaređen za svećenika.

1980 u Zagrebu upisuje na Filozofskom fakultetu studij klasične filologije, a 1989 studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti.

Paralelno sa studijem angažiran je u Katoličkom zboru MI, gdje je bio direktor lista mladih i izdavačke djelatnosti zajednice MI.( Zajednica MI predstavila je u Puli 2019. je knjige Milovani-Mate Krajine)

1999, preuzeo  je dužnost kancelara  u Vojnom ordinarijatu, bio kapelan u MUP-u i Ravnateljstvu policije, da bi od 2008 bio premješten u Gospičko-senjsku biskupiju i od 2011-2021 bio župnik u Župi Kompolje, Brlog i Vratnik. Sada je na dužnosti  župnog vikara u Župi Presvetog Trojstva u Otočcu.

Njegov  literarni opus je veoma bogat, od brojnih članaka i kolumni  u Fokusu, Hrvatskom slovu, Vjesniku, Areni  do Hrvatskog tjednika.

Aktivan je i u Katoličkim medijima; IKA, Glasu Koncila…

Sudjelovao je u izradi monografije „ Vojni ordinarijat u RH“ (2007) i monografije „ Kompolje-mjesto i župa“ (2021)

Napisao je samostalno dvanaest knjiga, neke ćete imati prigodu kupiti nakon predstavljanja,  a sa akademikom Josipom Pečarićem knjige o pjesnikinji Mariji Dubravac i biskupu dr.sc. Mile Bogoviću.

U svezi sa akademikom Pečarićem moram spomenuti da smo akademik Pečarić i ja  u suradnji napisali dvije e-knjige:

  1. Dopisivanje s Lili Benčik o Istri

file:///C:/Users/Lili/Documents/BENCIK%23%20knjiga.pdf

  • knjigu PUPOVAC, o radu i protuhrvatskom djelovanju predsjednika SNV-a i SDSS-a Milorada Pupovca

pupovac2-1.pdf (hrvatskepraviceblog.com)

Moram napomenuti da se don Kaćunko bavi i glazbom. Uglazbio je pjesmu Marije Dubravac HIMNA VATRENIMA

Čitanje pjesama  Marije Dubravac o don Kaćunku iz zbirke pjesama DOK MU HRAŠĆE BURA VIJE,  izdane uz pedesetu obljetnicu života u tuđini.

Don Anđelko Kaćunko

Puku zbori „MOLI -RADI-RODI…To je njegova preporuka kao duhovnika!

U to je zbirci i pjesma posvećena meni pod naslovom „ Jednoj lijepoj ruži Hrvatskoj“

Lili Benčik, tajnica Udruge KRIŽ

Osvrt fra Đure Hontića, župnika Župe Sv. Ivana Krstitelja u Puli:

U samom predstavljanju knjige „Otmica nevjeste“, don Kaćunko je najprije spomenu kako je došlo uopće do ideje da je on kao novinar počeo pisati knjige, bilo je to na poticaj profesorice Manje Kostelac-Gomerčić, čija je „Baštinica“ izdavač knjige „Otmice nevjeste“.

U prvom dijelu Kaćunko donosi deset pripovijedaka. Prvih osam priča nastalo je u okviru literarnog ciklusa Otočki koronameron (kao nastavak projekta Otočki dekameron), u kojem je dvadesetak sudionika pisalo priče tijekom korona pandemije, a dvije zadnje napisane su poslije. Cijelo ovo djelo možemo svrstati u žanr književne satire i književnog humora. U drugom dijelu ove knjige, Kaćunko pod pseudonimom ženskog autora vrlo dojmljivo komentira društvena, politička i crkvena zbivanja u Dalmaciji i cijeloj Hrvatskoj. Riječ je o deset jedinstvenih pripovijedaka, koje su “pisane pretežito u dijalektu, jednostavno, prohodno, živahno i aktualno. Ovdje je riječ o kolumnama, a one su bile svojedobno objavljene u mjesečniku grada Solina.

Nadalje spomenuo je don Kaćunko da je u tome drugom dijelu nazvanom Cro Nikine priče-kolumne, koje je autor godinu dana pisao za Solinsku kroniku pod pseudonimom Cro Nika, izuzetno zanimljive i duhovite, a ostvarene su trima elementima. Uzevši naoko ‘slabi’ lik, srednjoškolsku profesoricu koja često govori da nešto ne zna ili ne razumije, dobio je lik s kojim se većina nas može poistovjetiti, jer ni mi često ne razumijemo što se to događa u svijetu oko nas i tko zapravo vuče konce. S druge strane dobio je osobu koja može javno reći ono što većina ljudi misli, dakle zagovarati vrijednosti, one kršćanske, domoljubne, obiteljske, i čuditi se, a ponekad i plašiti, nadolazećim rušenjima svega toga.

Budući da don Kaćunko kao svećenik – što je u našem društvu doživljeno kao pozicija moći i kome se svaka riječ procjenjuje kao da je Božja objava pa i kada neprestano napada – u svojemu nastupu ne može na taj način istupati, on to čini kroz ženski ‘alter ego’.

Don Anđelko, u prvi plan stavlja ono bitno: dobro čovjeka, dobro bližnjega, što je uvijek prva zadaća kršćanina, poglavito katolika, bio laik ili svećenik. Ovdje nam je dao svježu i poletnu misao, sazdanu od različitih motiva i tema okupljenih oko intrigantna naslova „Otmica nevjeste“.

Na kraju je don Kaćunko protumačio, da je u stvari ta nevjesta rijeka Gacka, na što nas navodi slika rijeke na naslovnici. Jer rijeku Gacku neki su htjeli oteti, ali zapravo ta nevjesta je naša Hrvatska, koja prolazi kroz različite poteškoće na području vjere i morala, obiteljskih i socijalnih odnosa, ali i svih drugih područja ljudskoga, narodnog i crkvenog života. Stoga na nama nije samo da kukamo nego da postanemo svjesni svoga kršćanskog dostojanstva i poziva na suradnju s Bogom za dobro čovjeka i ovoga svijeta.

Continue Reading

Istaknuto

Uz čestitku za Dan državnosti

Published

on

Hrvaticama i Hrvatima, jer je Hrvatska  prije svega država hrvatskog naroda, a uz Hrvate i 22 nacionalne manjine i ostalim hrvatskim državljanima čestitam Dan državnosti!

Nakon povijesnih lutanja, pogrešnih saveza i tragičnih uključivanja u druge države, Hrvati su uz ogromne žrtve i danak u krvi izborili svoju samostalnu državu Hrvatsku.

Dr. Franjo Tuđman, prvi predsjednik samostalne države Hrvatske rekao je;

„”Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikom dopustiti sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude!”

Nažalost Hrvatska za mnoge nije bila željena država. U njoj živi još dosta onih koji je ni nakon 34 godine ne podnose i ne mire se s njenim postojanjem.

A ni Hrvatima nije onakva kakvu su željeli i očekivali. Dopustili su  da njome vladaju  stare jugoslavenske strukture,  njihovi nasljednici i sljednici uz europske i svjetske asocijacije i moćnike.

Imamo Hrvatsku, ali nemamo državu kojom vladaju Hrvati koji su je željeli, nego oni kojima nije stalo do njenog razvoja kao države hrvatskog naroda, koji  zloupotrebljavaju ljudska i manjinska prava i nameću svoj identitet, negirajući pravo Hrvatima na njihov identitet.

Nepravedna i netransparentna privatizacija, mediji u sumnjivom i netransparentnom vlasništvu, korupcija, nepotizam i sveopće urušavanje životnih vrednota, uzroci su nezadovoljstva i iseljavanja.

Hrvatska je nažalost podijeljena, pa se državotvorni i suverenistički Hrvati moraju za njeno uređenje tek izboriti.

Nakon detuđmanizacije 2000. razoreno je sve  što predstavlja hrvatsku državotvornost od strane vladajuće koalicije 2000. godine na čelu sa premijerom Ivicom Račanom i dva mandata predsjednika Stjepana Mesića!

Stjepan Mesić kao predsjednik države i vrhovni zapovjednik oružanih snaga razorio je pobjedničku Hrvatsku vojsku. Umirovio je 12 hrvatskih generala, raspustio sve ratne postrojbe i ostavio Hrvatsku bez obrane.

Iz osobnog animoziteta i mržnje prema prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu otvorio je javno stranom novinaru predsjedničku arhivu, što je postupak bez presedana u čuvanju državnih tajni i spisa. Te je spise zatim neselektivno dijelio Haškom tužiteljstvu, kojemu je bio tajni svjedok u procesu protiv Tihomira Blaškića. Takvo ponašanje suprotno je ustavnim dužnostima i ovlastima Predsjednika Republike, po članku 94 i članku 105 Ustava RH. NN 85/2010  

Predsjednik Republike odgovoran je za povredu Ustava koju počini u obavljanju svojih dužnosti. U slučaju Predsjednika Mesića svoju ustavnu obvezu nije ispunio ni Hrvatski Sabor, ni Ustavni sud, jer nisu pokrenuli postupak o ocjeni ustavne odgovornosti Predsjednika države.  Ustavni sud je po članku 129 dužan pratiti ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti te o uočenim pojavama neustavnosti i nezakonitosti izvijestiti Hrvatski sabor i odlučivati  u skladu s Ustavom, o odgovornosti Predsjednika Republike.

Znači da su u ovom Mesićevom ponašanju zakazale tri institucije hrvatske državnosti;

Predsjednik države svojim neustavnim ponašanjem, Hrvatski Sabor i Ustavni sud koji uopće nisu ni  pokrenuli postupak ispitivanja odgovornosti Predsjednika države.

Ivica Račan  kao predsjednik Vlade bio je odgovoran po članku 113 Ustava RH za rad Vlade i  gospodarski  razvitak   zemlje.

Prodajom  državnog bogatstva, zlatnih poluga, dokapitalizacijom Banaka iz Proračuna, a zatim njihovom prodajom,  narušena je  financijska i gospodarska  stabilnost i  sigurnost države.

Tako su Hrvati birajući nesposobne i politički neodgovorne stranke i pojedince kojima nije stalo do hrvatske sami sebi nažalost „uredili“ državu.

Međutim, Hrvatska je prekrasna zemlja sa bogato očuvanom tradicijom i kulturom, zemlja u kojoj pored hrvatskog naroda u suživotu mogu lijepo živjeti svi drugi i drugačiji, naravno uz uvjet da  je vole i poštuju kao svoju državu izgrađujući hrvatsku naciju!

Lili Benčik/ hrvatskepravice/ domoljubni.hr

Continue Reading

Istaknuto

Laži i obmane Stjepana Mesića i družine u Kumrovcu 2024.godine

Published

on

„Dan mladosti“ okupio je u  Kumrovcu  posjetitelje prosječne životne dobi od 89 godina!?

Kaže drug Stipe u svom govoru u Kumrovcu da komunizma nije bilo, da je to bila NOB?  Piše li to drug  Stipe, neku novu povijest NOB-a u kojoj negira ulogu Josipa Broza Tita  kao predsjednika KPJ u vođenju NOB-a.?

„Oni koji revidiraju povijest, moćni i preglasni trebali bi objasniti tko je ubio 80 000 ljudi, žena i djece u Jasenovcu samo zato što su različiti.

Katolička crkva u Jasenovac na dan obilježavanja proboja pošalje jednog svećenika, dok na Macelj dođu brojni biskupi, svećenici i časne sestre.

Mi imamo statističke podatke koliko je za vrijeme NDH u četiri godine ubijeno antifašista i ja ne znam o čemu oni misle kada govore o spomeniku žrtvama komunizma.

I tu nema komunizma: BILA JE TO NOB!

Kakve “žrtve komunizma” kada komunizma tada nije niti bilo…

Bila je to samo borba za čovjeka – BORBA ZA SLOBODU!“

Nas pionire osmoškolce učili su u  školi u Jugoslaviji  da je avangarda radnika i seljaka, Komunistička partija Jugoslavije na čelu sa drugom Titom povela narode i narodnosti Jugoslavije u Narodno-oslobodilačku borbu! Mi smo kao osmoškolci znali cijeli tijek NOB, sve ofenzive, a sada bivši predsjednik lupeta da nije bilo komunista, da je to bila NOB.

To je neki novi drug Stipe!? Od komunista, do ustaše. Od negiranja Jasenovca do optuživanja za Jasenovac. Od veličanja Tita, do negiranja Tita! Čista manipulacija, obmanjivanje javnosti , a vjerodostojnost nula.

Kako on voli tužakati zbog izgovorene riječi, neka samo tuži, pa ću mu na sudu predočiti tone knjiga u kojima piše da je pripremajući oružani ustanak, Politbiro Centralnog komiteta KPJ  u Beogradu  27. lipnja 1941.donio odluku o osnivanju Glavnog štaba Narodno oslobodilačkog pokreta Jugoslavije , za čijeg je zapovjednika imenovan generalni sekretar KPJ, Josip Broz Tito. KPJ je službeno odlučila donijeti odluku o pokretanju oružanog ustanka 4. srpnja, dan koji je kasnije u SFRJ slavljen kao Dan borca. Žikica Jovanović Španac ispalio je prvi hitac 7. srpnja, na datum kasnije proglašen Danom ustanka u SR Srbiji. 12. srpnja KPJ je proglasom pozvala narode Jugoslavije na oružanu borbu.

Članovi Glavnog štaba, uz Tita, bili su članovi Politbiroa KPJ: Milovan Đilas, Edvard Kardelj, Rade Končar, Franc Leskošek, Ivan Milutinović i Aleksandar Ranković, te istaknuti komunistički vođe Sreten Žujović, Ivo Lola Ribar i Svetozar Vukmanović- Tempo.

Vrhovni štab od kraja siječnja 1942. boravi je u Foči. Tu je donesena odluka da se uz partizanske jedinice, koje su pod kontrolom komunističke partije preko komesara i zapovjednika, koje imenuje Vrhovni štab, prime i četnici, koji su samo kokardu na kapi zamijenili sa crvenom zvijezdom.

Četnička zlodjela opisao je Adil Zulfikarpašić u  knjizi “Put u Foču”. Adil Zulfikarpašić bio je visokopozicionirani član  partizanskoga pokreta, koji je putovao u Foču na sastanak s Titom u Vrhovni  štab. Na putu je saznao da su mu četnici ubili brata i počinili strašne pokolje muslimana;“ Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca – objašnjava nam Božović – kapetan Sergije Mihajlović i komandant mjesta prota Vasilije Jovičić naredili su, da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su svi oni koji su bili veći od konjičkog karabina poklani. Ali ljudi su ubijani svuda: i po kućama, dvorištu, ulicama. Kasnije je red došao na žene i na djecu. Drina je izbacivala leševe. Da se to spriječi, razrezivali bi im trbuhe, onda bi tijela potonula.“

„Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se preko 95% Srba“ rekao mu  je Tito kad je  tražio njegovu intervenciju za ovaj slučaj.

„Ali to nije protusrpska politika.To je protukoljačka politika“   rekao mu je Zulfikarpašić,

„Ti izgledaš slabo, ti treba da se ispavaš i odmoriš“  odgovorio  mu je Tito opraštajući se.

Očito drug Stipe računa na kratko pamćenje i nepoznavanje povijesnih činjenica.

Čisti  povijesni revizionizam za isprane mozgove,  jer treba skinuti odgovornost komunista za počinjene zločine.

Pa da njega i javnost  malo podsjetim na  povijesne  činjenice: i to logičnim slijedom:

1.Tko je vodio Narodnooslobodilačku borbu 1941-1945.godine?

Komunistička partija Jugoslavije

2. Tko je vodio Komunističku partiju Jugoslavije?         

Josip Broz Tito

3.Tko je bio doživotni predsjednik Jugoslavije?

Josip Broz Tito

4.Tko je bio vrhovni zapovjednik Jugoslavenske vojske JNA?

Maršal Josip Broz Tito

5.Tko je vladao u Jugoslaviji , koja stranka?

Komunistička partija Jugoslavije, sa predsjednikom Josipom Brozom Titom

6.Koji društveni sistem je vladao u Jugoslaviji?

Komunistički sa Komunističkom partijom na čelu, koji su preimenovali u -socijalistički. Na 6. kongresu u Zagrebu 1952. Komunistička partija Jugoslavije -KPJ, promijenila  je naziv u Savez komunista Jugoslavije- SKJ.

7. Što je bila Narodnooslobodilačka borba?

Oslobodilački rat i komunistička revolucija za novo  komunističko društveno uređenje.

I nakon ovih nespornih povijesnih činjenica, koje su im naravno dobro poznate, kako uredništvo portala sabh.hr može onakve Mesićeve nebuloze uopće objaviti? Pa to je ponižavanje Josipa Broza Tita, a ne njegovo veličanje. Sam sebi proturječi u reviziji povijesti NOB-a kojom  se kao ponosi.

Od kuda Stipi to negiranje uloge Komunističke partije Jugoslavije-KPJ?  

Negira Stipe komunizam zbog zločina, zbog Rezolucije EU Parlamenta od 19.9 2019. koji je komunizam kao totalitarni režim i način vladanja izjednačio sa fašizmom i nacizmom.

Dokumenti pokazuju da je KPJ u poslije ratnoj  vladavini znatno ograničila građanske i političke slobode, privatno vlasništvo, slobodno tržište, i  potiskivala je tradicionalne vrijednosti poput religije i nacionalne/etničke baštine. Svi oni koji tu politiku nisu podržavali ubijani su, bili  progonjeni politički i sudski.

Evo  drug Stipe ne zna za žrtve komunizma ;“ ja ne znam o čemu oni misle kada govore o spomeniku žrtvama komunizma“, ali zna za žrtve „antifašiste“. E sada me zbunio,  ja više ne znam na koje to antifašiste misli drug Stipe, ove kameleone kao što je on ili ove borce NOB-a rođene nakon završetka NOB-a iz SABA RH?

Poznate su žrtve 2.svjetskog rata, iako ih ex komunisti kao on umnažaju i multipliciraju, ipak se istina probija.

Zločini komunizma koje drug Stipe negira itekako su dokumentirani u Martirologiju don Ante Bakovića (Goražde, 4. srpnja 1931. – Zagreb, 26. siječnja 2017.) Ovaj hrvatski katolički svećenik i hrvatski domoljub  u bivšoj državi robijao je ukupno deset godina, u sedam zatvora , a kasnije je djelovao kao publicist, novinar, reformator i demograf.

 Punih 17 godina radio je na enciklopedijskom izdanju Martirologija, u kojemu je na 1100 stranica iznio dokumentirane podatke o 664 ubijena svećenika i mučenika Crkve u Hrvata u vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća.

Napisao je i knjigu Drinske mučenice u kojoj je opisao svoje osobno svjedočenje o mučeničkoj smrti časnih sestara koje su beatificirane 24. rujna 2011. u sarajevskoj dvorani Zetra,

Okružni narodni sud u Zadru osudio je 28. prosinca 1946. zemljoradnika Josu Begonju iz Privlake (Zadar) na dvije godine lišavanja slobode s prisilnim radom i dvije godine gubitka političkih prava zbog “kriv. djela protiv općih narodnih interesa”, jer je u ljeto 1946. govorio među narodom da mu se ukazala Gospa, “u namjeri da stvori kod drugih uvjerenje o nesigurnosti današnjeg poretka, a u cilju ometanja napretka, obnove i izgradnje naše zemlje, te stvaranja nepovjerenja prema našoj narodnoj vlasti i u cilju ličnog korišćenja”. Mate Rupić, Vladimir Geiger (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Dalmacija, Slavonski Brod – Zagreb, 2011.

Franjo Habulin pak ne poznaje povijest ni NOB-a ni kasnije, pa tvrdi da se gradilo bratstvo i jedinstvo. Vidjelo se na djelu to bratstvo i jedinstvo u velikosrpskoj i JNA agresiji 1991-1995.

Drug Franjo Habulin, predsjednik SABA RH, „borac“ NOB-a , rođen 1957.godine priča nebuloze u svojoj reviziji povijesti, pa tvrdi da se  „Za Tita se gradila i živjela demokracija svaki dan u pravnom i pravednom društvu izgrađenog SOCIJALIZMA.“

To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ je ubijalo politički nepodobne, neistomišljenike po svijetu, a zadnje je je bilo 1989. godine kada je u Njemačkoj ubijen Anto Đapić, stric hrvatskog političara Ante Đapića iz Osijeka.

To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ je 1. studenoga 1978. osudilo studenta Jakoslava Davida Rojnicu, na tri godine Golog otoka, na temelju iskaza dvoje svjedoka da im je dao nekoliko brojeva lista ‘Nova Hrvatska’, a jednom od njih i knjigu Ive Rojnice.

To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ „priuštilo“ mu je tortute, batinanje, liječenje elektrošokovima u zatvorskoj bolnici i besplatan „boravak „u logoru na Golom otoku.

Jakoslav David Rojnica odlučio je 2019. napisati knjigu  jer je želio ukazati na činjenice i napisati istinu, najviše zbog mladih koji trebaju znati istinu kako se povijest ne bi ponovila.

Jakoslav Rojnica predstavlja 100 tisuća ljudi koji su osuđeni za slične krimene. 30 tisuća presuda je doneseno, a točan broj  ljudi koji su netragom nestali , bačeni u jame, fojbe nikada se neće saznati, jer je jugoslavenski režim strahovladom sprječavao ljude da svjedoče.

„Druge države otvaraju granice, a mi smo naše okovali od susjeda, k tomu državni establišment DAN POBJEDE naziva okupacijom.“ Nastavio je drug Habulin svoju povijesnu „edukaciju“.

Nevjerojatno je kako se može ovako na očigled lagati i manipulirati? Hrvatske granice nisu zatvorene, putuje se samo sa osobnom iskaznicom, granice su čak  i previše porozne, pa ih ilegalno prelazi na tisuće migranata.

Ne kaže se uzalud da je komunizam sazdan od laži i nastao na laži. Samo ova dva primjera drugova Mesića i Habulina dokaz su točnosti te definicije.

Jugonostalgičari, jugofili, titoisti i komunisti nikako ne žele priznati da su u ime komunističke ideologije počinjeni masovni zločini. Da oslobođenje od fašizma i nacizma u komunističkim zemljama nije donijelo slobodu, nego nove progone, nove logore, nove zabrane i ograničavanja slobode i ljudskih prava, samo u ime neke druge ideologije. Rasni zakoni zamijenjeni su ideološkim. Tko nije prihvatio komunističku ideologiju bio je meta te „slobode“.

U ime te slobode ubijeno je 536 833 ljudi, bačenih u jame, rudnike i neobilježena grobišta na više od 940 lokaliteta u cijeloj Hrvatskoj po popisu MUP-a  i  oko 600 po slovenskoj evidenciji.

I da nije kako drug Stipe kaže „krivca za zločine koji su se dogodili na kraju Drugog svjetskog rata,  traže na pogrešnoj strani…“ svjedoče zločini na Daksi i u Dubrovniku u listopadu 1944.godine, znači prije završetka rata, koje su počinili partizanski „osloboditelji!

Lili Benčik/hrvatskepravice

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved