Vijesti
“Za one u Hrvatskoj kojima ni nacrtani scenariji hodograma tzv. zapadnog Balkana nisu čitljivi…”
Tzv. zapadni Balkan = Četvrta Jugoslavija – od treće su nas spasili Franjo Tuđman i hrvatski branitelji
Scenariji pred kojima se današnja Hrvatska nalazi:
-Bivšu komunističku Jugoslaviju i sve novonastale države njenim raspadom isključiti iz komunističkog totalitarnog sustava XX. stoljeća i time proglasiti nevažećim sve rezolucije EU parlamenta, Vijeća Europe i deklaraciju Hrvatskog sabora. Dakle, ostala bi važećima dva totalitarizma – fašizam i nacizam.
Na tom se planu već poprilično daleko otišlo, svakako uz orkestrirano sudjelovanje i suradnju onih iz međunarodnih struktura. Vidi poveznicu: https://jezicinacionalizmi.com/o-projektu/ i
Tvrtko Jakovina „Više puta tražio sam uvid u Tuđmanove razgovore,…“ Večernji List – Panorama – Kultura – četvrtak 18. lipnja 2020., str. 34 i 35. Vidi također portal: www.krokodil.rs (o temi hrvatskog jezika i eliminiranja njegove posebnosti u svijetu detalje zna sadašnja ministrica kulture Obuljen).
-Hrvatski narod i hrvatsku državu u zajednicu tzv. zapadnog Balkana može se utjerati jedino kao „genocidnu“, a potom podvrgnuti „denacifikaciji“ i „defašizaciji“ i staviti pod čizmu onih koji to mogu najefikasnije izvesti, i koji su nas u XX. stoljeću već dva puta „oslobađali i disciplinirali“, a sada bi to trebali učiniti početkom ovog XXI. stoljeća. Treći put!!!
Narodna poslovica kaže: Koga zmija dva puta ujeda iz iste rupe onda nije krivnja u zmiji niti u rupi nego u onome tko iz prvoga slučaja ništa nije naučio… U pitanju hrvatskog jezika odgovorni su bili hrvatski jezikoslovci, a sada su na potezu hrvatski povjesničari?!
Pratite što se danas o nama, o narodu i državi, piše i govori po svijetu, a onima koji pamte 80-te i 90-te godine prošlog stoljeća, scenariji su jasni i prepoznatljivi. Tada je te prljave poslove odrađivao dobro poznati tadašnji propagandno-teroristički aparat jugo-UDBE i KOS-a u Hrvatskoj, BiH i po svijetu. Danas kada imamo Hrvatsku državu, samostalnu i demokratsku, obrana nacionalnih interesa i dostojanstva treba biti zadaća svih njenih žitelja, a prvenstveno svih državnih institucija.
Nitko se nema pravo pozivati oko navedenih scenarija na pok. predsjednika Franju Tuđmana
Svi mi koji smo bili bliski suradnici pok. predsjednika Franje Tuđmana iz doba osnivanja HDZ-a 1989. dobro znamo njegove stavove i programe vezane uz stvaranje i obranu hrvatske države, a koji su ugrađeni u Statut HDZ-a i zacrtani na Osnivačkoj skupštini HDZ-a 17. lipnja 1989.
Donosim izvatke iz govora dr. Franje Tuđmana na osnivačkoj skupštini HDZ, 17. lipnja 1989. Iz brošure „Što jest i što hoće HDZ“ str. 38 – 41.Sve je bitno već tada rečeno i uneseno u Statut HDZ-a.
O okolnostima osnutka Hrvatske demokratske zajednice, iz spomenute brošure
Od najavnog skupa na kojemu smo (28. veljače 1989. u Društvu hrvatskih književnika) iznijeli pred javnost zamisao pokretanja HDZ prošla su evo tri i pol mjeseca do saziva ove Osnivačke skupštine.
Malo i mnogo vremena.
I previše za mnoge. Za one što sude da kasnimo za drugima i žude za oživotvorenjem naših programskih zamisli. A i za one nestrpljive kojima su skrivene sve zapreke što ih na ovom putu moramo svladavati, kako u odnosu na otpore onih što HDZ ne mogu smisliti, tako i u pribiranju i razboritom svrstavanju vlastitih redova.
A premalo je vremena prošlo za one kojima je i današnji dan preuranjen, koji smatraju – iz različitih razloga – da je osnivačku skupštinu trebalo odgoditi do ljeta ili jeseni.
– – – – –
Događaji što su se odigrali u proteklom razdoblju – od najavljenog skupa do danas – još su više istaknuli povijesnu potrebu pokretanja HDZ na onakvim programskim osnovama kakve smo predočili javnosti.
Unatoč tomu što smo ovo polazište naših programskih osnova (čl. 1 Prednacrta) i pobliže jasno i nedvosmisleno odredili, doživjeli smo ne samo iskrivljena i nedobronamjerna tumačenja nego i zla i opaka pogromaška žigosanja.
Mi smo, naime, u programskim osnovama zapisali, a sada ponavljamo:
da „HDZ smatra da suvremenu demokratsku hrvatsku nacionalnu svijest“, a i cjelokupnu djelatnost, treba graditi – na onim sastavnicama koje su bitno pridonijele oblikovanju hrvatskoga povijesnoga i kulturnoga entiteta“ (čl. 6).
To znači:
Kad se pozivamo na starčevićanstvo onda to činimo zato da bismo istaknuli potrebu neodstupnog čuvanja kontinuiteta hrvatskoga povijesnoga državnoga prava.
Želimo graditi na dubokim tradicijama radićevskog općečovječanskog republikanizma, ali ne i na pasivnom prepuštanju događajima, čekajući da drugi odlučuju mjesto nas, ili očekivanju da do željene demokratske preobrazbe može doći bez našeg djelatnog udjela.
A kad se pozivamo i na hrvatsku ljevicu, onda zato ima povijesnoga opravdanja jer hrvatskim komunistima valja priznati da su u okviru svoga marksističkog programa proklamirali pravo hrvatskoga naroda na samoodređenje do odcjepljenja…
– – – – –
Poseban osvrt zaslužuju osporavanja HDZ sa stajališta onih koji prihvaćaju sve druge pluralističke pokrete – i jugoslavenski i socijalliberalni i transeuropski i ekološki itd. – samo ne HDZ zbog njezina tobože nacionalističkog programa.
Budući da u programu HDZ nema ama baš nikakve nacionalističke isključivosti ili šovinističke agresivnosti, to je očito da ga žigošu takvim jedino stoga što je ne samo općedemokratski nego i hrvatski!
U svezi s tim vrijeme je, pa i povijesna nužnost, da one iz hrvatskih redova, koji još uvijek, unatoč svim iskustvima imaju potrebu da svoj marksistički internacionalizam i svoje socijalističko jugoslavenstvo dokazuju u najmanju ruku ograđivanjem od svakog hrvatstva podsjetimo na neke spoznaje od sudbonosnog značenja.
– – – – –
Što bi se to još moralo dogoditi da neki ljudi što su se našli u vrhovima javnog života SRH dođu do spoznaje da tzv. politika „čistih ruku“ naspram hegemonističko-unitarističkih tendencija nije ove ni u čemu sputavala. Naprotiv. Takva tobože principijelna politika samo je pogodovala tomu da svako hrvatsko gledište, koje se opire hegemonističko- unitarističkim ciljevima, bez obzira na njegovu utemeljenost, znanstvenu objektivnost ili čak sukladnost s programskomarksističkim pače i ustavnim zasadama bude žigosano kao nacionalističko, separatističko,ustaško i fašistoidno. Takvom su se polutanskom politikom mogli jedino polučiti neki neznatni,nebitni kompromisi, pa i praviti privremene osobne karijere. Međutim, dugotrajno gledano njezini su posljedci bili sve porazniji, a gotovo svi oni što su je provodili – bez obzira koliko ustrajno, pače i zdušno – bivali su na kraju i sami ozloglašivani kao nacionalisti, nemilosrdno odbacivani i diskreditirani na različite načine.
Jamačno, na tim se osobnim primjerima očituje na najvidljiviji način kako se povijest surovo poigrava sa svima onima što bi je željeli krojiti po mjeri svojih osobnih nedoraslosti, ili podvesti pod diktat njihovu narodu nesukladnih ciljeva i probitaka.
U cjelini takva nas je politika zavila čak i u svijetu već dugo poznatu, „šutnju“ Hrvatske. A šutnja je izražavala ne tek nenormalno stanje nego i sve nesnošljiviju duhovnu klimu potiskivanja najnormalnijih nacionalnih osjećanja. U muku, što joj je silom nametnut, u Hrvatskoj se nije moglo čuti normalnoga glasa o gotovo nijednom hrvatskom velikanu iz starije ili novije povijesti, od hrvatskih kraljeva do Šubića, Zrinskih i Frankopana, Bartula Kašića, Jelačića, Starčevića i Pavlinovića, Mažuranića i Radića… Čak ni u znanstveno-kritičnom obličju, a kamoli prigodnim obilježbama velikih obljetnica, kao da hrvatski Sabor ne stoluje na Trgu Stjepana Radića. Dapače, još do pred koju godinu redarstvo je legitimiralo ljude koji su dolazili na njihove grobove.
Takvo nenormalno, povijesno izobličeno stanje bilo je i razlogom zašto smo u programskim osnovama HDZ istaknuli potrebu njegovanja pozitivnih nacionalnih tradicija.
Pri tom polazimo od spoznaje da politika koja se želi otarasiti svih „povijesnih okova“ ili „tereta prošlosti“ – svjesno ili nesvjesno nameće ne samo nesnošljive verige sadašnjosti već i neizdržljivo breme budućnosti.
Budući da i svaki narod crpi svoju životnost iz svojeg korijenja, to jest iz svoje prošlosti, to svako sputavanje a pogotovu izopačeno omalovažavanje ili bezobzirno preziranje povijesti prouzročuje pogibeljne posljedice. Duhovno, a neizostavno s time i materijalno, osiromašivanje i isušivanje povijesnoga tla dovodi do postupnoga usahnuća životnih silnica nacionalnog bića, a to jamačno može dovesti u pitanje i samu samobitnost, tj. opstanak pojedinog naroda.
Tek povijesnim obezličenjem narodi mogu postati pogodnom, nesvjesnom sirovinom za oblikovanje po tuđoj volji, ili za eksperimente protupovijesnih nadnacionalnih utopija.
U tome su razlozi bezobzirnog gaženja nacionalnih svetinja i životnih probitaka pojedinih naroda, s jedne strane, ali s druge, na kraju, također neuspjeha totalitarističkih doktrina i različitih imperijalističkih pothvata i tvorbi.
I u svezi sa svim tim spoznajama valja nam odlučno ukazati ne samo na nerealnost i na nepovijesnost, već i na pogibeljnost svake one politike koja vojuje protiv normalnoga očitovanja bivstva nacionalnoga bića svoga naroda.
Vrijeme je da se suočimo sa stvarnošću svijeta u kojemu živimo: općenito, a pogotovu u SFRJ. Suvremena zbilja svjedoči valjda dovoljno uvjerljivo: što se svijet kulturno-civilizacijski više integrira on se tim u nacionalnom smislu više individualizira.
A onaj tko očekuje da će drugi „nacionalizmi“ promijeniti svoje biće, namjesto da oblikuje svoju politiku prema geopolitičkom položaju i životnim probitcima svoga naroda – taj je u velikoj zabludi.
U svojim programskim osnovama izričito rekosmo da se HDZ izjašnjava za poštovanje svih demokratskih i građanskih prava i Srba i svih ostalih građana kojima je Hrvatska domovina, ostavljajući im otvorena vrata i u samoj HDZ. Jamačno, odgovornost za međusobne odnose i način zajedničkog suživota ne snosi nikada samo jedna već obje ili sve strane u pitanju. Priznajući Srbima sva prava (na jezik i nacionalna društva, na svoj list i svoje srazmjerno predstavništvo) istodobno ističemo da ta prava ne mogu biti ni u kom smislu iznad prava što ih pripadnici hrvatskoga i ostalih naroda uživaju u drugim republikama, niti u bilo čemu mogu dovoditi u pitanje suverenost hrvatskoga naroda u njegovoj Republici
Kao što hrvatski narod mora izvući pouke o povijesnim posljedicama nedemokratske a pogotovu pogromaške politike prema pravoslavnom, srpskom pučanstvu, isto tako i ne manje i Srbi u Hrvatskoj moraju izvući zaključke o pogubnim posljedicama za njih stavljanja u službu strane dominacije nad Hrvatskom, bilo Pešte i velikomađarskog, bilo Beograda i velikosrpskog hegemonizma. Nijedan povijesno samosvojan narod ne miri se sa zatiranjem svoje samobitnosti i suverenosti, a sudbina svakoga manjinskog naroda ovisi o njegovu odnos« prema zemlji u kojoj živi.
U današnjim međunarodnim okolnostima, ni za nas ni za Europu i ostali svijet nije održiv opstanak takva kriznoga stanja koje bi moglo biti trajnim žarištem izbijanja i širenja sukoba.
Eto, na tim osnovama, i s takvim ciljevima, zamislili smo djelatnost HDZ, u čvrstom uvjerenju da okupljeni oko plemenitih ciljeva, što nas povezuju s dostignućima i baštinom naših predaka, ali i s pregnućima i htijenjima naših potomaka, možemo pridonijeti boljitku, slobodi i sreći svoje hrvatske domovine u cjelini i svakog njezina građanina pojedinačno.
– – – – –
Kad smo usprkos svim očekivanim ali i spomenutim nepredvidivim zaprekama dovršili pripreme za provedbu Osnivačke skupštine, dobili smo od Gradskog SUP-a rješenje o zabrani „održavanja javnog skupa“. Ta zabrana došla je ne samo iznenadno već i u zadnji čas: priopćena nam je 15. lipnja u 17 sati, znači samo dan i pol prije zakazane skupštine.
U takvim okolnostima odlučili smo… da Osnivačku skupštinu održimo na nejavnom mjestu.
A to po savjetovanju s pravnicima nije u suprotnosti sa zakonskim odredbama, pa ni s rješenjem o zabrani „održavanja javnog skupa povodom Osnivačke skupštine Hrvatske demokratske zajednice“.
– – – – –
No zbog toga ova Osnivačka skupština nema manje, nego još i veće, usuđujem se reći – povijesno značenje.
Imajući u vidu sve okolnosti, molim da raspravu vodimo o bitnim pitanjima s ciljem da javnosti već danas možemo priopćiti dokumente o osnutku HDZ, i o izboru statutom predviđenih tijela HDZ-a , s takvim ljudima na čelu koji će je moći časno predstavljati i upravljati njezinom djelatnošću do prve redovne skupštine u normalnim prilikama.
Pitanje onima koji olako zaobilaze ustav REPUBLIKE HRVATSKE
– od kud im pravo nekome drugomu na bianco prepuštanje hrvatskog suvereniteta bez pitanja hrvatskog naroda?!
Članak 135. Ustava Republike Hrvatske, stavka 2. Udruživanje i odcjepljenje, poglavlje VII. MEĐUNARODNI ODNOSI, siječanj 1998., str. 104-105. glasi:
…Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.
O udruživanju Republike Hrvatske prethodno odlučuje Zastupnički dom Sabora dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika.
Odluka o udruživanju Republike Hrvatske donosi se na referendumu većinom glasova ukupnog broja birača u državi.
Referendum se mora održati u roku od 30 dana od dana donošenja odluke Zastupničkog doma Sabora.
Odredbe ovoga članka o udruživanju odnose se i na uvjete i postupak razdruživanja Republike Hrvatske.
Onima kojima do sada napisano nije jasno preporučujemo da pročitaju: Povijesni govor Stjepana Radića na sjednici Narodnog vijeća u Zagrebu, 24. studenog 1918.
Sav ovaj rad u Narodnom vijeću niti je demokratski,
niti je ustavan, niti je pravedan, a niti je pametan…
I danas je aktualan esej Miroslava Krleže-Pijana novembarska noć 1918.
Kakav je stav pok. predsjednik F. Tuđman imao o prethodno navedenom svjedoči njegova bojazan izrečena tadašnjem predstojniku Ureda predsjednika dr. Ivici Kostoviću u razgovoru nakon prve operacije u Kliničkoj bolnici Dubrava: „Odvedite me što prije doma, inače ćemo završiti u Jugoslaviji“.
Navodim također višekratna upozorenja generala Janka Bobetka pred kraj života na tadašnje prilike u Hrvatskoj:„Izgleda da su se Hrvati već umorili od vlastite države pa njenu sudbinu olako prepuštaju onima koji su sve činili da je ne bude“ (umro 29. travnja 2003. godine).
I na kraju zaključno:
Ugurani smo u prvu i drugu Jugoslaviju bez pitanja hrvatskog naroda. Nitko nas nema pravo uvući u neku četvrtu zaobilaznim putem!
Svaka Jugoslavija i njezine inačice mogu biti i jesu samo totalitarizam, kao i svaki komunistički sustav.
Što se tiče antifašizma postoji onaj komunistički totalitarni i onaj s demokratskim sadržajima koji je bio obilježje zapadnog demokratskog svijeta.
Istinski hrvatski antifašizam i prvi u Europi imali su Hrvati u Istri početkom 20-ih godina prošlog stoljeća i na taj se trebamo pozivati.
Ante Beljo,
jedan od osnivača HDZ-a
Razgovor uz knjigu „Globalizacija i Europa na raskrižju (Europa od volje za moći, do volje za ništa)“
Upovodu objavljivanja knjige „Globalizacija i Europa na raskrižju (Europa od volje za moći, do volje za ništa)“, u izdanju Instituta za europske i globalizacijske studije, ususret izborima za Europski parlament, razgovarali smo s autorom, uvijek britkim i slikovitim politologom i sveučilišnom profesorom dr. Anđelkom Milardovićem. Predstavljanje knjige održat će se 11. lipnja u 12 sati u Kući Europe u Zagrebu.
U kojem se razdoblju dogodila transformacija od voljne do bezvoljne Europe? Kako se „od volje za moći do volje za ništa“ očituje u svjetlu rata u Ukrajini, prethodno pošasti krunskoga virusa, migracija, prve ekonomske krize 2008., ako Hitchcockov „Vertigo“ kao Vaš metaforički primjer gledamo unatrag? Ili najbolje kronološki pripovijedati?
Europa odustaje od same sebe i svojih vrijednosti. Počelo je s postmodernom sredinom devetnaestoga stoljeća. Vjesnik je bio Friedrich Nietzsche. Bez njegovih djela teško je shvatiti povijest europskoga nihilizma. Uništavanje vrijednosti dogodilo se sustavno. I Heideggera je misao prethodnika „Bog je mrtav“ dovela do promišljanja da je čovjek taj koji je ubio Boga, s idejom supstituiranja, izdizanja kao nadčovjek, novi bog. Riječ je o prevrednovanju svih vrijednosti. Danas je kasno, nakon niza godina, jer je Europa u 21. stoljeću došla do točke – ništa. Ako se pak vratimo u razdoblje humanizma i renesanse, lako je pojmiti planetarnu europsku utjecajnost – preko znanosti, umjetnosti, filozofije, tehnike, vojske. Odustajanje od identiteta svojevrsno je samoubojstvo kontinenta, kao što je samoubojstvo pojedinca. Nietzscheov koncept volje za moć nije bio ništa drugo doli koncept volje za životom.
Ističete osam markera Europe na raskrižju 21. stoljeća, njihovo kormilo ili timun: prvi je marker spomenuta filozofija europskoga, ničeanskoga nihilizma; drugi je marker demografsko odumiranje; treći, posljedično, valovi migracijskih kriza; četvrti je populizam; peti umjetna inteligencija; šesti su marker globalne klimatske promjene; sedmi ciklična deglobalizacija i osmi – geopolitičko buđenje Europe, „princeze u slatkom snu“.
Uz pomoć osam markera uspostavljam dijagnozu vremena. Želio sam pokazati da se Europa u gibanju, poput nekontrolirane vožnje automobila, pojavila na raskrižju s osam linija. Odjednom je stala i shvatila da ne zna voziti u osam smjerova. Nažalost, spomenuti markeri nisu bili temom rasprave ususret izborima za Europski parlament 9. lipnja. Politika kao tehnika vladanja i instrument moći izgubila je ideju strateškoga mišljenja i promišljanja. Ono je posve izostalo u kampanjama stranaka.
Jeste li markere slutili u razdoblju nastajanja knjige, od 1997. godine? Je li krajem 20. stoljeća bilo predvidljivo, ako ne ratovi i migracije, onda to odricanje Europe od sebe same?
Ne bih rekao da se moglo predvidjeti, već je sve logična posljedica europske putanje u posljednjih stoljeće i pol. Najveći izazov ostat će njezino pozicioniranje u svijetu. Bit će sukobljavanja između ideje mira i ideje moći. Europa naginje ideji mira, no promijenile su se geopolitičke prilike i paradigme. Nema više unipolarne globalizacije amerikanizma, pojaviše se i drugi igrači, Kina, Rusija, Indija, svi žele svoj dio kolača. Dakle, okolnosti se mijenjaju, ali ne i Europa. Njezin je nedostatak to što nije država. S druge strane, završiti kao Sjedinjene Američke Države na tragu je misli španjolskoga filozofa Joséa Ortege y Gasseta koji ju je vidio kao ujedinjenu Europu. Smatrao je da isključivo državnici mogu izvući stvar. Mi danas umjesto državnika imamo TikTok političare koji listaju slikovnice na pametnim telefonima. Od njih je teško očekivati strukturno i strategijsko mišljenje. Državnici su umrli u dvadesetom stoljeću. Sada su tu birokratizirani političari, u ovom slučaju briselske provenijencije, svi izgledaju kao da su izišli iz laboratorija za kloniranje. Smijehom, govorom, metajezikom, sa zastavicama na reverima. Imaju isti mentalni i odijevajući kod. Kao da vidim mnoštvo pilića brojlera na tekućoj traci. To su djeca hiperbirokratiziranoga sustava europskoga Levijatana. Ako birokracija postane svrha samoj sebi, protiv nje se potrebno otvoreno, dakako mentalno – boriti.
Vaša je knjiga podijeljena na četiri poglavlja. U prvom razlažete sociologiju globalizacije kroz povijest i njezinu cikličnost. Što ćemo s tehnikom?
Globalizacija je stara pojava. Ako je bit globalizacije integracija i povezivanje svijeta, otkad postoje ljudi, oni su se integrirali i povezivali. Povezivanje je bilo i ostalo determinirano tehnikom. Evolucija čovjeka i tehnike je istodobna, što dovodi do zaključka da je i globalizacija. Postojale su predmoderna, moderna i današnja postmoderna globalizacija, koja je zapravo deglobalizacijska. Da je riječ o novoj pojavi, čini se isključivo zbog tehnike koja je omogućila umrežavanje svijeta na virtualan način. Tehnika je omogućila najviši stupanj integracije, na novo hrvatskom – sveobasezanja (smijeh, nap. a.). Obuhvatiti cjelokupnu zemaljsku kuglu moguće je uz pomoć tehnike, tehnologije i mreže. Društvo 21. stoljeća je mreža, na tragu naslova knjige Manuela Castellsa „Uspon umreženoga društva“.
U drugom poglavlju raščlanjujete Europu na raskrižju globalizacije i deglobalizacije kroz filozofska propitivanja. U čemu nam mogu pomoći Nietzsche, Berdjajev, Jaspers, Spengler, Gasset, Husserl, Heidegger i ostali, u prebrzom vremenu koje gotovo briše ono jučerašnje kao da nije ni postojalo? Napisali ste „Ne plači, Europo, nad vlastitom sudbinom, sama si ju stvorila.“
Oslonio sam se komparativnom metodom na relevantne tekstove između dvaju svjetskih ratova. Želio sam pokazati sličnosti u surječju s temeljnom idejom dijagnoze vremena. Jasno da su prije mene pametniji i učeniji ljudi istu stvar vidjeli u duhu svojega vremena. Umjetnu inteligenciju nije moguće razumjeti bez filozofije tehnike i filozofske antropologije. Ona je najviši simbiotički stupanj u evoluciji čovjeka i tehnike. Ali ruka je bila prvim alatom, ona je stvorila ostale alate i strojeve. Zanimljivo je iščitavati promišljanja navedenih autora o tehnici iz vizure prošlih stoljeća. Smisao drugoga dijela knjige pokušaj je usporedbe suvremenoga i onoga vremena, ali i njihova zapanjujuća sličnost.
Ističete demografsko pitanje, uspoređujući Europu s Titanicom dok svira klavir, pije se šampanjac, jede kavijar. Je li dekadencija Europe 2.0 ponavljanje istoga, sofisticiranijega, tehnološki naprednijega, duhovno nazadnijega?
Svakako. Razmjerno tehnološkom napretku civilizacija postaje masovna civilizacija, masovni čovjek, čovjek masa. Postaje sve gluplji i otuđeniji. Bilo je očekivano da tehnika, u antropološkom smislu, ostane u funkciji rasterećenja čovjeka. Ali ako ga ona otupi do idiotskoga stupnja – to je kraj pismenosti. Kraj sveučilišta, kraj svega. Možda će čitatelji pomisliti da progovaram iz pozicije kulturnoga pesimizma, ali riječ je o kulturnom surovom realizmu.
Dotičete se i važnoga migracijskoga pitanja. Vašom metaforom rečeno, smatrate li da bi Ursula von der Leyen poslušala Williama Shakespearea, odnosno Hamleta?
Bojim se da Ursula gubi utakmicu, jer je Shakespeare jači igrač u odnosu na birokratsku gospođu von der Leyen. Iako oboje stoje pred tim suvremenim migracijskim „biti ili ne biti“. Naša „Uršula“ upravlja Europom nemajući blage veze sa strateškim promišljanjem. Iza nje stoje mašinerije koje papagajski ponavljaju sadržaje s dnevnoga reda. Bilo bi drugačije kada bi se strukturno, teorijski i strateški ušlo u priču. Doista nemam ništa protiv žena, ali strašno je na koji način Ursula i naša Dubravka Šuica vode Europu.
Za što sve krivite populizam, na putu u „iliberalnu demokraciju“?
Neću ja populizam sudski tužiti, ali nastojim ga interpretirati sociološki i politološki kao fenomen i 20. i 21. stoljeća. Najprije kao riječ. Kada netko ne zna što učiniti sa sugovornikom na političkom polju, samo mu kaže da je populist. Dakle, prvo određenje populizma je etiketa. Još ju nisam dobio u moru etiketa koje su mi prišivene. Drugo, populizam je borbeni pojam. Supstancijalno, oni koji ga upotrebljavaju nemaju pojma kako je riječ o složenom konceptu. U političkim znanostima nitko populizam nije ozbiljnije obrađivao do 1967. godine, jer je držan običnom etiketom. Tada su Ghita Ionescu i Ernest Gellner objavili prvu sociološku studiju o populizmu. Najprije su ga tipologizirali. Zašto je to bilo potrebno? Jer živimo u kaotičnom svijetu u kojem imamo i kaotičan populizam. Ideja je bila kategorizirati ga i poredak suprotstaviti kaosu. Nakon što su oni napravili posao, stvar je krenula uzbrdo i nepregledno. Temeljno obilježje populizma je reaktivnost. Desni optužuju lijeve, lijevi desne. Populizam reagira taman toliko koliko ima podražaja. A koliko ima podražaja? Onoliko koliko ih nema. Važno je napomenuti i da je dobio ideologijske predmetke – desni i lijevi populizam. Karakteristično je da ima obilježje na oba pola – lijevom je to obrana klasne paradigme, a desnom obrana toposa nacije i države. U pojedinim elementima, primjerice, socijalnim, oni se čak i susreću. Još 2006. objavio sam prvu studiju kod nas „Populizam i globalizacija“. U računalu imam šezdesetak stranica teksta za budući naslov „Europska nova desnica i populizam u Europi 21. stoljeća“. Poanta je da europska nova desnica jest intelektualno i metapolitičko gorivo za desne populiste u Europi. Vidimo po primjerima u Njemačkoj i Francuskoj.
Ako se vratimo na umjetnu inteligenciju iz obzora filozofije tehnike, što je obrađeno u trećem poglavlju Vaše knjige, hoće li ona „pojesti“ čovjeka, osmišljena i „hranjena“ selektivnim podatcima?
Kako će se dalje razvijati ta simbiotička struktura, teško je pretpostaviti išta osim njezina razvoja. Hoće li poludjeti i nasrnuti na čovjeka? Imao sam male noćne razgovore s umjetnom inteligencijom. Pitao sam ju je li pametnija od prirodne inteligencije. Ona uzvraća – ja sam biće, nisam stroj. Inzistiram dalje – reci mi što će se dogoditi ako jedan dan toliko ojačaš, hoćeš li krenuti na čovjeka? E, veli ona, to već spada u polje etike. Etika bi trebala regulirati tehnosferu, da upotrijebim kovanicu recenzenta ove knjige Žarka Paića. Sve opasnosti koje postoje u odnosu na umjetnu inteligenciju, postoje otprije. Kao što postoji povijest čovjek – stroj – tehnika, tako postoji i povijest strahova. Potrebno je prihvatiti umjetnu inteligenciju kao medij napretka te da u antropološkom smislu rasterećuje čovjeka. Može postati opasnom ako naraste u instrumentaliziranu tehniku. U pravnom smislu, umjetna inteligencija ne može odgovarati ni za što. U razgovorima s pravnicima, doznajem da odgovarati mogu oni koji su pisali i oni koji upravljaju tim programom. Prednosti su umjetne inteligencije u pretraživanju baza podataka, u medicini, ekonomiji, učenju, a zamke su u njezinoj uporabi od strane moćnih struktura, koje mogu demokraciji zavrnuti glavom, napraviti SF totalitarno društvo. „Umjetna inteligencija i demokracija: Politika u doba umjetne inteligencije“ bila je tema Sedmoga foruma ICT-društva Zagreb 14. ožujka ove godine. Moguć je tehnološki totalitarizam i kraj demokracije, kao što kaže Yuval Harari. Ali, na tom putu potrebno je primijeniti markere prava, zakona i etike. Tu je, doduše, Europa otišla naprijed s raskrižja jer je donijela akt o umjetnoj inteligenciji. Kina i Rusija neće ju uvesti ni s pištoljem na sljepoočnici. Jer, to bi bio kraj autoritarnih sustava. Ne znam koliko je SAD otišao na tom području. Edukacijom kroz obrazovni sustav potencira se etička dimenzija. Zanimljivo je da se i stroj poziva na etiku, ali da se može oteti kontroli – može. Ista stvar kod različitih ljudi različito funkcionira.
Četvrto poglavlje posvećeno je buđenju geopolitičke Europe. Koji su uzroci ponavljanja, vječnoga vraćanja istomu raskrižju?
Europa je kolijevka geopolitike fokusirane na zemlju, na kopno, kao što su anglosaksonske države kolijevka geopolitike povezane s vodom. U europskoj povijesti od petnaestoga stoljeća igrana je geopolitička igra otkrivanjem svjetova i proizvodnjom kolonija. Njezino djelovanje temeljilo se na ideji moći. U knjizi prvi put razgraničujem predmet od znanosti. Važno je dogovoriti se o geopolitologiji kao znanosti, čiji je predmet proučavanja i geopolitika. Europa je imala geopolitičku priču kroz stoljeća, sa svjetskim ratovima kao vrhuncem. Prikazao sam očeve izgradnje geopolitičke episteme između dvaju svjetskih ratova. Kako je ona bila kontaminirana u Njemačkoj preko Karla Haushofera i Carla Schmitta, takvom je suspektnom i ostala, kao neka akademska disciplina, s obzirom na nacionalsocijalističku pozadinu. Tada su Amerikanci krenuli s dekontaminacijom i oživili tu priču. Pokazao sam razvoj geopolitologije nakon Drugoga svjetskoga rata u SAD-u i Europi, poglavito u Francuskoj, Njemačkoj i Rusiji. Namjerno sam uzeo Rusiju da bih povezao sa strukturom knjige, interpretirajući ju kroz djelo Aleksandra Dugina. „Zanimljivo“ je njegovo poimanje euroazijskoga svijeta i ideologije, čije utemeljenje pokušava pronaći u knjizi „Bitak i vrijeme“ Martina Heideggera. Nužno je shvatiti ideju geopolitologije u kreiranju državnih politika, jer tu se pojavljuju i akteri i faktori, u ovom slučaju i ratovi koji se vode zbog resursa.
Tko je s globalizacijom i Europom na raskrižju? Ima li uopće „policajaca“ i „regulacije prometa“?
Potreban je „policajac“, kao bog Šiva ili božica Kali s više ruku, koji bi usmjeravao promet. Vraćamo se na problem da Europa nije, a želi biti država. Ona je tip labilne konfederacije. Jedan dio suvereniteta nacionalne države stavile su pod njezinu kapu. Prihvaćaju zajednička pravila, a svaka vodi svoju politiku, kao i prije. Kako se ona može usporediti s bilo kojom državom? Teško. A mora se boriti. Kako će s Rusijom? Da je država, onda je to jedan na jedan. Ovako će između njih dvadeset i sedam uvijek dolaziti do sukoba, neće biti unisonosti. A ako prijeti opasnost, potrebno je zajedništvo. Moja je teza da Putinova Rusija neće nikada stati. Jer stane li, to je njezin kraj. Krene li ona, to je naš kraj s ovako nepripremljenom Europom. Ne zagovaram omoćavanje, ali potreban je tip novoga političkoga realizma ako želimo preživjeti. Teško je evanđeljem protiv provalnika s pajserom, jer dok se izgovori prva rečenica – već je pajser na glavi.
Dotičete se i „bolonjske šume“, doba u kojemu su power pointi smijenili čitanje knjiga, „nastava se pretvorila u dekonstruiranu semiotiku slike“.
Ako su temelj odgoj i obrazovanje, na tragu posljednjega poglavlja Aristotelove „Politike“, a dođe do odustajanja od temelja, rezultat su naraštaji zaglupljeni napretkom tehnologije. Nose mobitele, ne odgovaraju na pozive, pišu poruke, fotografiraju se i objavljuju na TikToku. Razgolićenost na društvenim mrežama ima stotine tisuća pratitelja, a Heideggerova misao može imati (ni)jednoga pratitelja. Jedino da stavimo Heideggera i Hannah Arendt, tako se može doskočiti i nastaviti banalizaciju svega. Kada ih spominjemo, oni su u međusobnim pismima bili svjesni potpune liberalizacije obrazovnoga sustava. Sve što je dijagnosticirano prije gotovo jednoga stoljeća sada kulminira. Živimo doba nove simplificirane paradigme. S vremenom je došlo do zaglupljivanja društva, uspona masa koje drže bič i udaraju po svemu što nije usklađeno s psihologijom mase. Kod nas osobe bez specifične političke težine postaju ministrima, što je dno dna.
Knjiga kao medij više ništa ne znači zatočenicima „bolonjske šume“. Jer, u izborima za zvanje ona nosi jedan bod. Perverzni sustav otišao je predaleko, do apsolutizacije STEM-a, dočim nije bitna društveno-humanistička dimenzija znanja. Kao da su znanost, tehnika i tehnologija samoj sebi svrha, bez potrebe za čovjekom. Dođem do zaključka kako ništa nema smisla. Problem je paradoksalan. Razvoj tehnike trebao je rasteretiti čovjeka, a zaglupio ga je do te mjere da je to zaglupljivanje ušlo i u obrazovni sustav. S obzirom na demografski slom, u Hrvatskoj će to postati još izraženijim problemom. Pojedini fakulteti lovit će po trgovima mlade ljude da se upišu baš kod njih. Već je danas na nekim studijima više nastavnika nego studenata. Kako ćemo dočekati mirovinu bez studentskoga „materijala“? Nije fer da svatko ide na FER (smijeh, nap. a.).
Zaključno, što mogu učiniti hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu u svjetlu Vaših zaključaka i primjera o vrtoglavici (de)globalizacije?
Jedna zvjezdica ne može učiniti mnogo među 27 država. Kao cjelina zastupnici su fragmentirani. Oni ne zastupaju svoju državu, već svoje grupacije, primjerice EPP u stankama nogometne utakmice ili PES u šetnji livadom (smijeh, nap. a.). Oni se biraju na nacionalnoj razini prema listama političkih stranaka koje su međusobno zavađene. Teško je očekivati političku reprezentaciju koja će unisono braniti nacionalne interese. Oni koji budu izabrani bavit će se pitanjima Afrike, Azije, ovisno o odboru koji ih dopadne. Više nemaju veze s bazom koja ih je gore lansirala. Riječ je o partijskoj disciplini u Europskom parlamentu, kao što je partijska disciplina i na nacionalnoj razini. Neće naši europski parlamentarci voditi računa, primjerice, o uređenju Splita ili Zagreba, već o izbjeglicama iz Somalije, kako im već bude dodijeljeno.
Preostaje nam tip snažnoga mišljenja, s utemeljenjem u filozofiji i teologiji, s obzirom na identitet. Jer filozofija je zamijenjena ugljenom i čelikom, a kršćanstvo kao sastavnica identiteta također odbačeno. Križ je simbol identiteta Europe, a ona mu se okreće kontra. I onda se čudi islamizaciji Europe. Što se imaš čuditi, Europo? Tko je tebe razapeo? Sama si to učinila.
Razgovarao: Tomislav Šovagović/HKV
Spomen na 1145. obljetnicu Branimirove godine (879. – 2024.)
Spomen na 1145. godišnjicu Branimirove godine. To je spomen na međunarodno priznanje Hrvatske 7. lipnja 879., na pismo Pape Ivana VIII. knezu Branimiru, biskupu Teodoziju i hrvatskom narodu.
Pronalaskom oltarne pregrade u crkvi sv. Petra Apostola u Muću Gornjem 1871. započelo je istraživanje srednjovjekovnih lokaliteta na području Hrvatske. Oltarna pregrada iz Muća Gornjeg spade u najvažnije spomenike rana hrvatske povijesti jer je na njemu uklesano ime hrvatskog vladara kneza Branimira i godina 888. Osim u Muću Gornjem pronađeno je još pet kamenih natpisa koji spominju kneza Branimira. Kameni natpisi nađeni su u Ninu, Ždrapnju, Šopotu, Otresu, Lepuru i lokalitetu Bribirska Glavica.
Početkom 879. godine Branimir postaje hrvatskim knezom koji uspostavlja kontakt sa Svetom Stolicom. Papa Ivan VIII. obavještava Branimira da je na blagdan Uzašašća, 21. svibnja, blagoslovio njega i njegov narod na oltaru u bazilici Sv. Petra:
“Kad smo naime na dan Uzašašća Gospodnjega služili misu pred žrtvenikom sv. Petra, digosmo ruke u vis i blagoslovismo tebe i cio narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da uzmogneš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom sretno i sigurno vladati zemaljskom kneževinom, a poslije smrti da se na nebesima veseliš s Bogom i da vječno vladaš.”
Papa sv. Ivan Pavao II. je 30. travnja 1979. u spomen na 1100. obljetnicu pisma pape Ivana VIII slavio s hrvatskim biskupima, svećenicima i hodočasnicioma na glavnom oltaru bazilike Sv. Petra SVEČANU SVETU MISU NA HRVATSKOM JEZIKU, što je bio prvi takav slučaj u povijesti.
Godine 1979. Održano je prva proslava Branimirove godine u gradu Ninu, 1100.-a godišnjica. Svečanu sv. Misu slavio je kardinal Franjo Šeper kao papin delegat uz sudjelovanje oko 500 svećenika, 1000 časnih sestara i velikoga mnoštva od oko 250.000 vjerničkog puka. Mnogi su došli iz svih krajeva ondašnje države u narodnim nošnjama. Opći je dojam svih izvjestitelja iz Nina bio je da se je “dogodilo čudo na Grguru”!
U nedjelju 10. lipnja 1979. na blagdan Presvetog Trojstva bio je dan zahvalnosti Presvetom Trojstvu za dar vjere u zajedništvu Katoličke Crkve. U Muću Gornjem, gdje se nalazi Branimirova zadužbina, sv. misu slavio je biskup Ivo Gugić u koncelebraciji sa 70 svećenika i u prisutnost 7000 hodočasnika.
U zagrebačkoj nadbiskupiji središnja proslava je bila u zagrebačkoj katedrali koju je slavio zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić uz sudjelovanje oko 6000 vjernika.
Danas se (7. lipnja) obilježava kao Dan hrvatske diplomacije.
izvor: Marko Jukić/Hrvatski spomenar
Presveto Srce Isusovo: Poticaj za uvođenje ovog blagdana došao je iz francuskog grada Paray-le-Moniala prigodom Isusova ukazanja sv. Mariji Margareti Alacoque 1675. godine.
Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu istaknuto je obilježje suvremenog katoličanstva. Srce je postalo simbolom uzvišene Kristove ljubavi uglavnom u europskoj civilizaciji. Čak i u Bibliji srce se smatra više sjedištem znanja negoli ljubavi – donosi Josip Antolović, SJ u Bitno.net.
Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu nalazimo kod srednjovjekovnih mistika, kao što su Julijana iz Norwicha, Francisca Rimska i sv. Bonaventura. U 16. st. njegovali su je kartuzijanci i kasnije isusovci. Sv. Ivan Eudes (17. st.) dao joj je teološki temelj. Poticaj za uvođenje blagdana Srca Isusova došao je iz francuskog grada Paray-le-Moniala prigodom Isusova ukazanja sv. Mariji Margareti Alacoque 1675. godine. Ali tek je 1765. godine papa Klement XIII. dopustio slaviti blagdan Srca Isusova i to samo za one koji su izričito tražili. Bili su to poljski biskupi onoga vremena i rimska Nadbratovština Srca Isusova. Ubrzo su blagdan prihvatili redovnice Reda Pohođenja kojemu je pripadala sv. Margareta, cijeli Rim, potom biskupi i kraljica francuskog naroda, poglavari i članovi Družbe Isusove i tako se za kratko proširio gotovo u cijeloj Crkvi.
Nakon što se blagdan Srca Isusova tako brzo proširio po mnogim biskupijama svijeta i vidjevši velike duhovne koristi od njegova slavljenja, papa Pio IX. je 1856. godine posebnim dekretom odredio da se blagdan službeno slavi u cijeloj Katoličkoj Crkvi osobito s obzirom na potrebu zadovoljštine za grijehe. Misa i oficij odobreni su 1765., a općevažeći postali 1856. godine.
Blagdan Presvetog Srca Isusova slavi se u petak nakon blagdana Tijelova i stoga je lipanj mjesec Presvetog Srca Isusova.
Uoči Svete godine 1900. papa Leon XIII. uputio je cijeloj Crkvi posebnu encikliku kojom poziva sve biskupe i vjernike da se te godine 1899. svi posvete na blagdan Srca Isusova njegovu Božanskom Srcu.
Svi mi vjernici znamo vrijednost Srca Isusova. Ono je bilo darivano od vječnog Oca za nas da nas otkupi od grijeha, Ono je bilo probodeno za nas na Križu da nas iscijeli i okupa u svojoj Svetoj Kupelji za vječni život… To Presveto Srce mora uvijek kucati u nama!
Josip Antolović, SJ
Posvetna molitva Presvetom Srcu Isusovu
Preslatki Isuse, Otkupitelju roda ljudskoga, pogledaj na nas, koji klečimo ponizno pred Tvojim oltarom. Tvoji smo i Tvoji hoćemo biti; a da uzmognemo biti što tješnje s Tobom združeni, evo se svaki od nas danas dragovoljno posvećuje Presvetom Srcu Tvomu.
Mnogi Te doduše nisu nikad upoznali; a mnogi su Te odbili prezrevši zapovijedi Tvoje. Smiluj se, predobri Isuse, jednima i drugima, pa ih privini na sveto Srce Tvoje. Budi kraljem, Gospodine, ne samo vjernicima koji se nikad nisu od Tebe rastali, nego i rasipnim sinovima koji su Te ostavili. Učini da se oni što prije povrate u očinsku kuću; da od nevolje i gladi ne poginu. Budi kraljem i onima koje je zavela zabluda mišljenja ili ih rastavila nesloga; pa ih privedi u luku spasa i k jedinstvu Crkve da uskoro bude jedno stado i jedan pastir. Budi napokon kraljem i svim onima koji se nalaze u praznovjerju starih pogana; izbavi ih iz tmina i privedi ih u svjetlo i Kraljevstvo Božje.
Podaj, Gospodine, Crkvi svojoj sigurnu i stalnu slobodu; daj svim narodima mir poretka, učini da se od jednog do drugog kraja zemlje čuje jedan glas: Hvala budi Božanskom Srcu po kom nam je dano spasenje. Njemu budi slava, Njemu čast u vijeke. Amen!
Bitno.net
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
Preminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’
UVIJEK ČETVRTKOM Blagdan Tijelova – što danas točno slavimo?
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
Preminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’
UVIJEK ČETVRTKOM Blagdan Tijelova – što danas točno slavimo?
-
Vijesti2 tjedna agoRim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
-
Vijesti1 tjedan agoHRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
-
Vijesti3 tjedna agoFra Josip Marcelić: ŠTO JE RUACH? Duh Sveti u povijesti spasenja
-
Vijesti1 tjedan agoHrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
-
Vijesti3 tjedna agoDEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
-
Vijesti3 tjedna agoDUŠE SVETI – DOBRODOŠAO! OBJAVA DUHA — DUH SVETI I CRKVA
-
Vijesti3 tjedna ago“Obitelj je temelj naše budućnosti, Hasanbegović možda ipak bude dio izvršne vlasti”
-
Vijesti1 tjedan agoPreminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’